Javnost uistinu može posjedovati sve
U nedavnom komentaru, Paul Krugman tvrdi da je javno vlasništvo prikladno za dijelove ekonomije u kojima je privatni sektor podbacio, poput obrazovanja, zdravstva, sektora socijalne skrbi te komunalnih usluga, određujući trgovinu i proizvodnju kao segmente koje ipak treba prepustiti tržištu. Donosimo prijevod reakcije na ovakvo limitirano razmatranje javnog vlasništva, u kojoj Matt Bruenig napominje da Krugman zanemaruje fondove društvenog blagostanja kao treću opciju kojom bi se moglo strukturirati funkcioniranje trgovinskih i proizvodnih subjekata kao javnih entiteta.
Paul Krugman nedavno je zagovarao miješanu ekonomiju. No, njegova je imaginacija pomalo ograničena: javno vlasništvo možemo uvesti u svaki aspekt američkog gospodarstva.
Paul Krugman u komentaru za New York Times zagovara miješanu ekonomiju. Članak je zamišljen kao ograničena obrana javnog vlasništva i proizvodnje naspram onih koji se kategorički protive ideji javnih poduzeća.
Smatram da je Krugmanov argument suviše ograničen. Zahvaljujući čudima našeg financijskog sistema, javno vlasništvo moglo bi se bez problema proširiti na poveći dio ekonomije.
Evo što piše Krugman:
Ipak, u posljednje se vrijeme pitam u kojoj je mjeri socijalizam doista diskreditiran? Naravno, nitko ne smatra da je današnjem svijetu potrebna reinkarnacija Gosplana (agencije odgovorne za centralno ekonomsko planiranje u Sovjetskom Savezu, op. prev.). No, jesmo li zbilja sigurni da su tržišta najbolji model za sve? Treba li privatni sektor ući u svaku poru? Mislim da ne. Štoviše, postoje pojedina područja, poput obrazovanja, gdje je javni sektor u većem broju slučajeva očigledno bolja opcija, i druga, poput zdravstvene skrbi, u kojima skoro ništa ne ide u prilog privatnom sektoru. Zbrojite te sektore i vidjet ćete da se radi o velikom dijelu ekonomije.
Krugman nastavlja tvrdnjom da je obrazovanju, zdravstvenoj skrbi i sektorima socijale, u kojima je sve skupa zaposlena oko trećina američkih radnika, bolje u rukama vlade. Također, ovlaš nabacuje ideju da je i određenim prirodnim monopolima, poput komunalnih usluga, bolje u javnom vlasništvu.
Međutim, kada je riječ o ovim pitanjima, to je granica Krugmanove imaginacije. Zaključuje da se „druga područja, poput trgovine i proizvodnje, u većini slučajeva ne čine prikladima za javno vlasništvo.“
Kada Krugman kaže da sektori trgovine i proizvodnje nisu prikladni za javno vlasništvo, mislim da pati od nedostatka imaginacije o mogućnostima strukturiranja javnog vlasništva u navedenim sektorima.
Javno vlasništvo uglavnom dolazi u tri oblika:
Krugman u svojem komentaru isključivo razmatra opće državne usluge i poduzeća u državnom vlasništvu, a s obzirom da tvrdi kako trgovina i proizvodnja nisu pogodne da bi bile jedno od navedenog, zaključuje da ne bi trebale funkcionirati u javnom aranžmanu. No trgovina, proizvodnja i, u biti, sve što se ne uklapa u model opće državne usluge ili poduzeća u državnom vlasništvu, podesno je da se organizira kao fond društvenog blagostanja.
Država može vrlo kompetentno postati vlasnik trgovačkih i proizvodnih poduzeća kroz jednostavnu kupovinu njihovih dionica, vršeći funkciju institucionalnog investitora. Primjerice, fond društvenog blagostanja, kojega bi osnovala federalna vlada, mogao bi postupno kupovati dionice Amazona i Walmarta ne bi li ušao u sektor trgovine, te dionice US Steela i General Motorsa kako bi ušao u sektor proizvodnje. U potonjem primjeru ne radi se čak ni o hipotetskoj situaciji jer je vlada nedavno, tijekom financijske krize, uistinu otkupila gotovo sve dionice GM-a, iako je naknadno prodala svoj udio.
Genijalnost modernih financija sastoji se u stvaranju modela korporativnog vlasništva koji gotovo svakome, uključujući i vladu, omogućuje da posjeduje dionice bilo koje kompanije, u bilo kojem sektoru, te da pritom bude onoliko angažiran (ili neangažiran) oko upravljanja kompanijom koliko želi. Federalni fond društvenog blagostanja, poput onoga kojeg zagovaram, trebao bi moći iskoristiti prednost modernih dioničarskih institucija ne bi li proširio javno vlasništvo na svaki aspekt ekonomije SAD-a.
Matt Bruenig je osnivač inicijative People’s Policy Project.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.