Javnost uistinu može posjedovati sve

U nedavnom komentaru, Paul Krugman tvrdi da je javno vlasništvo prikladno za dijelove ekonomije u kojima je privatni sektor podbacio, poput obrazovanja, zdravstva, sektora socijalne skrbi te komunalnih usluga, određujući trgovinu i proizvodnju kao segmente koje ipak treba prepustiti tržištu. Donosimo prijevod reakcije na ovakvo limitirano razmatranje javnog vlasništva, u kojoj Matt Bruenig napominje da Krugman zanemaruje fondove društvenog blagostanja kao treću opciju kojom bi se moglo strukturirati funkcioniranje trgovinskih i proizvodnih subjekata kao javnih entiteta.

Stanovnik Alaske pohvalio se 2008. godine na Flickr-u prispijelim energetskim rabatom od 1200 američkih dolara i dividendom Alaskanskog permanentnog fonda od 2069 $ (izvor: Travis prema Creative Commons licenci)

Paul Krugman nedavno je zagovarao miješanu ekonomiju. No, njegova je imaginacija pomalo ograničena: javno vlasništvo možemo uvesti u svaki aspekt američkog gospodarstva.

 

Paul Krugman u komentaru za New York Times zagovara miješanu ekonomiju. Članak je zamišljen kao ograničena obrana javnog vlasništva i proizvodnje naspram onih koji se kategorički protive ideji javnih poduzeća.

Smatram da je Krugmanov argument suviše ograničen. Zahvaljujući čudima našeg financijskog sistema, javno vlasništvo moglo bi se bez problema proširiti na poveći dio ekonomije.

Evo što piše Krugman:

Ipak, u posljednje se vrijeme pitam u kojoj je mjeri socijalizam doista diskreditiran? Naravno, nitko ne smatra da je današnjem svijetu potrebna reinkarnacija Gosplana (agencije odgovorne za centralno ekonomsko planiranje u Sovjetskom Savezu, op. prev.). No, jesmo li zbilja sigurni da su tržišta najbolji model za sve? Treba li privatni sektor ući u svaku poru? Mislim da ne. Štoviše, postoje pojedina područja, poput obrazovanja, gdje je javni sektor u većem broju slučajeva očigledno bolja opcija, i druga, poput zdravstvene skrbi, u kojima skoro ništa ne ide u prilog privatnom sektoru. Zbrojite te sektore i vidjet ćete da se radi o velikom dijelu ekonomije.

Krugman nastavlja tvrdnjom da je obrazovanju, zdravstvenoj skrbi i sektorima socijale, u kojima je sve skupa zaposlena oko trećina američkih radnika, bolje u rukama vlade. Također, ovlaš nabacuje ideju da je i određenim prirodnim monopolima, poput komunalnih usluga, bolje u javnom vlasništvu.

Međutim, kada je riječ o ovim pitanjima, to je granica Krugmanove imaginacije. Zaključuje da se „druga područja, poput trgovine i proizvodnje, u većini slučajeva ne čine prikladima za javno vlasništvo.“

Kada Krugman kaže da sektori trgovine i proizvodnje nisu prikladni za javno vlasništvo, mislim da pati od nedostatka imaginacije o mogućnostima strukturiranja javnog vlasništva u navedenim sektorima.

Javno vlasništvo uglavnom dolazi u tri oblika:

1. Opće državne usluge poput obrazovanja, te zdravstvene i socijalne skrbi.

 

2. Poduzeća u državnom vlasništvu poput komunalnih usluga, prometnih sustava i pošte.

 

3. Fondovi društvenog blagostanja poput Alaska Permanent Funda koji u suštini mogu posjedovati bilo što.

 

Krugman u svojem komentaru isključivo razmatra opće državne usluge i poduzeća u državnom vlasništvu, a s obzirom da tvrdi kako trgovina i proizvodnja nisu pogodne da bi bile jedno od navedenog, zaključuje da ne bi trebale funkcionirati u javnom aranžmanu. No trgovina, proizvodnja i, u biti, sve što se ne uklapa u model opće državne usluge ili poduzeća u državnom vlasništvu, podesno je da se organizira kao fond društvenog blagostanja.

Država može vrlo kompetentno postati vlasnik trgovačkih i proizvodnih poduzeća kroz jednostavnu kupovinu njihovih dionica, vršeći funkciju institucionalnog investitora. Primjerice, fond društvenog blagostanja, kojega bi osnovala federalna vlada, mogao bi postupno kupovati dionice Amazona i Walmarta ne bi li ušao u sektor trgovine, te dionice US Steela i General Motorsa kako bi ušao u sektor proizvodnje. U potonjem primjeru ne radi se čak ni o hipotetskoj situaciji jer je vlada nedavno, tijekom financijske krize, uistinu otkupila gotovo sve dionice GM-a, iako je naknadno prodala svoj udio.

Genijalnost modernih financija sastoji se u stvaranju modela korporativnog vlasništva koji gotovo svakome, uključujući i vladu, omogućuje da posjeduje dionice bilo koje kompanije, u bilo kojem sektoru, te da pritom bude onoliko angažiran (ili neangažiran) oko upravljanja kompanijom koliko želi. Federalni fond društvenog blagostanja, poput onoga kojeg zagovaram, trebao bi moći iskoristiti prednost modernih dioničarskih institucija ne bi li proširio javno vlasništvo na svaki aspekt ekonomije SAD-a.

Matt Bruenig je osnivač inicijative People’s Policy Project.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.

Vezani članci

  • 26. travnja 2015. Zašto je američkom liberalizmu potreban socijalizam i obratno
  • 31. prosinca 2017. Socijaldemokracija je dobra, ali nedovoljno dobra U polemičkom osvrtu na esej Johna Judisa „Socijalizam koji je danas potreban Americi“, Joseph M. Schwartz i Bhaskar Sunkara historiziraju različite modele socijaldemokracije i ukazuju na njihove sustavne manjkavosti u obrani država blagostanja. Kao nadopunu reformističkim nastojanjima socijaldemokrata okupljenih oko Bernija Sandersa, upozoravaju na štrajk kapitala kao oružje kojim se vladajuća klasa opire značajnijim promjenama kapitalističkog ustroja te ukazuju na potrebu izgradnje militantnog radničkog pokreta i masovnog socijalističkog fronta, na putu prema izgradnji demokratske socijalističke ekonomije, koja će u svojim temeljima prije svega imati drugačije vlasničke i upravljačke odnose.
  • 31. prosinca 2016. Posledice trodecenijskog sudara društva i ekonomije Od globalne neoliberalne ofanzive 1980-ih do nedavnih mjera štednje, brojni su uzroci zašto je pojam liberalizma na ljevici počeo funkcionirati gotovo isključivo kao denuncijacijska etiketa. Time se negiraju veze između liberalizma i socijalizma, bilo da je riječ o prisutnosti pozitivnih liberalnih tekovina u socijalističkim projektima, bilo da je riječ o njihovim historijskim sporovima. Da bismo vratili cjelinu liberalizma u odgovarajuću perspektivu, sa Stefanom Aleksićem, beogradskim antropologom, razgovarali smo o klasičnom liberalizmu, ordoliberalizmu i neoliberalizmu te smo otvorili temu problematičnosti liberalizma iz feminističke perspektive te socijalističkih alternativa današnjice.
  • 15. veljače 2011. Kapitalizam i socijalna prava
  • 12. svibnja 2014. Svi smo mi prekarni – o konceptu prekarijata i njegovim pogrešnim uporabama
  • 25. travnja 2014. Tko stvara radna mjesta?
  • 9. kolovoza 2014. Impresivni podaci, teorijski deficiti
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
  • 28. studenoga 2009. Ljetna škola – Reinhard Kühnl: Oblici građanske vladavine – liberalizam – fašizam
  • 9. svibnja 2018.
    Featured Video Play Icon
    Liberalizam 19. stoljeća kao ideološko utemeljenje poretka nejednakosti u 21. stoljeću
    Pogledajte snimku i pročitajte tekst izlaganja historičarke i sociologinje Mire Bogdanović s prošlogodišnjeg 10. Subversive festivala. Mapirajući liberalna srastanja dugogodišnjih aktera (post)jugoslavenske političke sfere i civilnog društva, Bogdanović identificira liniju elitističkog ljudsko-pravaško-privatno-vlasničkog fetišizma koja svojim antikolektivizmom ostaje slijepa za društvenu solidarnost, koja nudi tek nekritičku pohvalu političkih ustroja liberalnog zapadnog svijeta i pretpostavlja ih volji obespravljene većine, odnosno – u interpretaciji izvornog liberalizma kojoj se priklanja – diktatu rulje.
  • 31. prosinca 2018. Le citoyen de souche* U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.
  • 11. studenoga 2011. Dugi marš neoliberalne revolucije
  • 22. srpnja 2014. Neoliberalizam i kraj liberalne demokracije
  • 16. srpnja 2017. Komplementarnost u borbi za sekularnu državu S historičarkom i sociologinjom Mirom Bogdanović, autoricom nedavno objavljene knjige „Elitistički pasijans – Povijesni revizionizam Latinke Perović“, razgovarali smo o liberalizmu kao političkom projektu, njegovim povijesnim fazama, različitim strujama i odnosu prema demokraciji te razilaženju sa socijalističkim projektom koje je najočiglednije u različitom poimanju slobode i jednakosti. Premda postoji potreba da se pojača zajednički front u obrani onih zasada koje i liberalizam i socijalizam baštine iz prosvjetiteljstva, Bogdanović podsjeća da borba za jednakost sviju u jednadžbu mora uključiti varijable materijalnih preduvjeta i raspolaganja sredstvima za proizvodnju.
  • 1. travnja 2018. Crna internacionala Svaka društvena formacija u povijesti ima svoju političko-ekonomsku podlogu. Katolička crkva, koja je u doba feudalizma bila duboko isprepletena sa svjetovnom vlašću, u vrijeme prijelaza u kapitalizam, smjestila se uz bok onima koji će omogućiti održanje njezine moći te realizaciju njezinih materijalnih interesa i u novom sistemu. Donosimo prijevod drugog poglavlja knjige Crna internacionala, objavljene 1956. godine u SFRJ, u kojem novinar i publicist Frane Barbieri piše o povijesnom razvoju katoličke crkve.
  • 23. listopada 2011. Bankrot tranzicijskog liberalizma
  • 29. lipnja 2012. Neoliberalizam u tranziciji
  • 21. prosinca 2015. Preispitivanje „egalitarnog sindroma“ Josipa Županova Rad ukazuje na slabosti empirijskih uporišta i teorijskih postupaka na kojima se temelji utjecajna teza Josipa Županova o egalitarnom sindromu kao prepreci razvoju. Kontekstualizacija njegova djelovanja u kasne šezdesete godine propituje njegov kritički karakter, pokazujući kako su Županovljeve teze o homo oeconomicusu predstavljale dio protržišno orijentirane liberalne reformske struje. Konačno, Županovljeva teza o modernizaciji u Jugoslaviji kao “devijantnoj” naspram pretpostavke da sva društva konvergiraju prema kapitalističkom modelu razvoja, osporava se uvođenjem pristupa višestrukih moderniteta, prema kojem modernizacija nije linearna putanja prema hegemonijskom modelu, nego otvoren proces koji nužno poprima povijesno specifične oblike.
  • 16. svibnja 2016. Egalitarni ili liberalni sindrom? Potaknut nedavno održanim okruglim stolom, pod nazivom „Egalitarni sindrom – teorijska fantazija ili razvojna kočnica?“, autor teksta se osvrće na aktualne rasprave o radu sociologa Josipa Županova (1923-2004), u javnom prostoru ponovno inicirane znanstvenom kritikom Danijele Dolenec. Svjedočimo li procesu ideološkog sloma liberalizma čiji predstavnici odbijaju uočiti da je jednakost jedan od neophodnih temelja demokracije, a ne tek puki „sindrom“ ili „kočnica“?
  • 19. prosinca 2018. Nova klasna politika: perspektiva protiv desnih i neoliberalnih pripovijesti Uspon desnog populizma dio europske ljevice prepoznao je i kao indikator vlastite slabosti i povijesne erozije značaja. Da ljevica nema monopol na artikulaciju socijalnog pitanja nije nova lekcija. No ono što je relativno novo jest da ga je ljevica posljednjih desetljeća u sve manjoj mjeri postavljala. Ovako glasi kritička dijagnoza autora poput francuskog sociologa Didiera Eribona. Objavljivanje njemačkog prijevoda njegove sociološko-autobiografske monografije Povratak u Reims inicirao je 2016. godine opsežne rasprave unutar njemačke ljevice. Mnogi su usvojili Eribonovu dijagnozu i plediraju za povratak klasnoj politici, dok drugi upozoravaju na opasnost rehabilitacije starog klasnog redukcionizma i olakog dezavuiranja desetljeća nastojanja oko rodnih i manjinskih pitanja. Formuliran unutar tih rasprava, pojam „Nove klasne politike“ teži integraciji klasnog i „identitetskih“ pitanja kao temelja obnove integrativne lijeve politike, koja se mora suprotstavljati i desnim i neoliberalnim narativima. Pročitajte prijevod teksta Sebastiana Friedricha.
  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 28. rujna 2014.
    Featured Video Play Icon
    Liberalizam, fašizam i zagonetka masovnog društva
    Pogledajte snimku predavanja Ishaya Lande, održanog 20.9.2014. na FFZG-u u sklopu ovogodišnjeg programa CRS-a posvećenog teoriji kapitalističke države. Udaljavajući se od standardnog poimanja fašizma kao ”masovne politike” ili ”masovne histerije”, Landa predlaže razumijevanje međuratnog evropskog fašizma kao sveobuhvatnog pokušaja nošenja s izazovom koje je masovno društvo predstavljalo tradicionalnim pozicijama moći i višim društvenim slojevima.
  • 31. prosinca 2018.
    Featured Video Play Icon
    Društveni razvoj ekonomskih ideja
    Ekonomija se u javnom i akademskom diskursu (samo)prezentira kao objektivna znanstvena disciplina koja, zahvaljujući svojoj neutralnosti i apstraktnosti, predstavlja neophodni alat za donošenje političkih odluka. Toni Prug svoje je izlaganje temeljio na tezi kako razvoj ekonomske misli ukazuje na njenu uvjetovanost društvenim i političkim kontekstom – ortodoksna, odnosno neoklasična ekonomija, kao srednja struja suvremene ekonomske misli, utemeljena je na aksiomima koji ne podliježu znanstvenoj verifikaciji, a njezina samoproglašena „nepolitičnost“ sredstvo je za legitimaciju kapitalističkog načina proizvodnje, akumulacije i distribucije viška vrijednosti. Predavač je stavio posebni naglasak na ahistorijski i nekritički prikaz prevladavajućih ekonomskih ideja u udžbenicima ekonomije, te ulogu institucija u podržavanju razvoja ekonomske misli. Pogledajte snimku i pročitajte pregled predavanja održanog na Ekonomskom fakultetu u sklopu kolegija „Politička ekonomija rasta“.
  • 31. prosinca 2017.
    Featured Video Play Icon
    Ekonomska kriza – tri alternativna pogleda
    Donosimo snimku i izvještaj s panela o ekonomskoj krizi na kojem se razgovaralo o trenutnim ekonomskim odnosima snaga u Europi i njihovim političkim dimenzijama, različitim odgovorima na krizu i mogućnostima koje se u takvoj situaciji nadaju za ljevicu. Kroz raspravu je dominiralo suprotstavljanje dviju teza o uzrocima krize: radi li se o krizi profitabilnosti ili financijskoj krizi. Panel je održan 16. svibnja 2017. godine u sklopu Subversive Foruma 10. Subversive festivala, a na njemu su, uz moderaturu Domagoja Mihaljevića, sudjelovali Joachim Becker, Zoltán Pogátsa i Costas Lapavitsas. Dosad objavljene snimke s prethodnih Subversive festivala potražite na playlisti.
  • 2. prosinca 2016.
    Featured Video Play Icon
    Elitistički pasijans Latinke Perović
    Dosadašnja recepcija nove knjige beogradske historičarke Latinke Perović, objavljene prošle godine pod naslovom Dominantna i neželjena elita. Beleške o intelektualnoj i političkoj eliti u Srbiji (XX-XXI vek) u pravilu se svodila na pohvale autorici. Prvi glas neslaganja stigao je prošlog mjeseca, kada je sociologinja Mira Bogdanović u srbijanskom Le Monde diplomatiqueu objavila članak „Elitistički pasijans Latinke Perović“, u kojemu je prikazala dimenzije Perovićinog povijesnog revizionizma te njezino stvaralaštvo stavila u kontekst antikomunističke histerije prisutne posljednjih četvrt stoljeća. Donosimo snimku razgovora koji je povodom tog članka i nadolazeće knjige Mire Bogdanović o Latinki Perović održan 25. studenog u Zagrebu, navedeni članak iz srbijanskog LMD-a te kratki osvrt Luke Matića.
  • 31. ožujka 2014. Dug i kazna: Kritička recenzija knjige “Dug: prvih 5000 godina” Davida Graebera

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve