Lekcija iz pogrešnog načina ublažavanja klimatskih promjena
Klimatske promjene uzrokovane višestoljetnom industrijskom eksploatacijom fosilnih goriva ubrzanim tempom postaju goruće političko-ekonomsko pitanje, no unatoč jasno postavljenom imperativu nadilaženja globalne socioekološke konfiguracije, šampioni kapitalizma rade sve što je u njihovoj moći kako bi očuvali sistem koji nas je doveo pred sâm rub klimatske provalije. Nedavne blokade željezničkog prijevoza ugljena u Njemačkoj, a naročito aktualne pobune tzv. žutih prsluka diljem Francuske stavljaju u fokus zaoštravanje klimatskog rata protiv siromašnih. U nastavku pročitajte prijevod članka ekologa Andreasa Malma.
Ako nam je bila potrebna još jedna lekcija o pogrešnoj metodi ublažavanja klimatskih promjena, možemo za to zahvaliti Emmanuelu Macronu. Dokinite poreze bogatima, a potom drastično dignite poreze na gorivo: još jedan način da si pucate u nogu, istovremeno tvrdeći da koračate u zelenu budućnost. Naravno, kapitalističko upravljanje klimom prednjači u ovoj vrsti poluiluzornih, poludestruktivnih pseudoreformi već dva desetljeća. Nekako se uvijek dogodi da svaki stvarni teret podnesu siromašni: poljoprivredna zemlja pretvara se u biogoriva i time podiže cijene hrane; luksuzne emisije kompenziraju se sadnjom šuma u Ugandi, ili nekom drugom udaljenom mjestu, gdje je prvo potrebno deložirati seljake sa zemlje; običnim konzumentima iz Zapadnih zemalja objašnjava se da upravo oni snose odgovornost za višak CO2 te da moraju odabirati bolje (često i skuplje) alternative; ili, kao konačno magično rješenje, planiraju se geoinžinjerske strategije koje će uništiti milijune već ranjivih života, a istovremeno osigurati da se još neko vrijeme sve nastavi po starom.
Novi heroj kapitalističkog upravljanja klimom danas je Macron. Samoprozvani čuvar Pariškog sporazuma kultivirao je auru jednog od preostalih svjetskih vođa koji pazi na cilj nižih emisija. Međutim, zakasnio je, jer se tip politika koje toliko favorizira već odavno pokazao neuspješnim. Gilets jaunes (žuti prsluci) bili su potrebni da bi mu (barem zasad) razbili iluzije: nije moguće boriti se protiv klimatskih promjena tako da se najbogatijima dopusti da još slobodnije akumuliraju kapital, a potom radnim ljudima nametne porez kako bi se upravo njih, od svih klasa, pogurnulo u pravom smjeru. To nikada nije upalilo i nikada neće.
§
Nažalost, iluzija je još uvijek živa među buržoaskim srednjostrujašima okolišnog pokreta: zeleni lobisti okupljeni na sastanku COP24 „sa zaprepaštenjem“ su dočekali Macronovu odluku o suspenziji poreza na gorivo. „Ako Francuska poteže kočnicu na ugljični porez, time koči i energetsku tranziciju te šalje vrlo lošu poruku“, izjavio je Pierre Cannet, direktor klimatske i energetske politike u WWF-u Francuska (iako izgleda da je organizacija – po svoj prilici oponašajući Macrona – naknadno uvidjela svoju pogrešku te izdala medijsko priopćenje u kojem se distancirala od spornog poreza).
Međutim, kao što u odličnom članku objašnjava Maxime Combes iz Attac France, porez ne bi doveo do nečega poput „energetske tranzicije“. Oblaci dima i dalje bi pratili francusku automobilsku flotu. Jedini pravi učinak osjetio bi se u novčanicima najosiromašenijih potrošača koji si ne mogu priuštiti odbacivanje svojih starih automobila.
No ipak, uklanjanje automobila s naših cesta uistinu jest urgentno pitanje – kako se pobrinuti da se to i dogodi? Prije svega, masivnom ekspanzijom javnog prijevoza u urbanim i ruralnim područjima, masovnom difuzijom alternativnih modela prijevoza (električni bicikli, skupna vožnja u elektrificiranim vozilima), zabranom privatnih automobila pogonjenih fosilnim gorivima u gradovima, premještanjem ekonomskih aktivnosti u svrhu obuzdavanja nekontroliranog širenja urbanih područja, rapidnom elektrifikacijom preostalih neophodnih automobilskih kapaciteta – ukratko: javnim ulaganjima i javnim planiranjem na razini i uz intenzitet koji bi adekvatno adresirali urgentnost klimatskog stanja. Pomoglo bi kada bi se automobilsku industriju u Francuskoj, ali i drugdje, primoralo da se preorijentira na proizvodnju predmeta potrebnih za ovu tranziciju, kao što su, na vrlo sličan način, američke automobilske tvornice preorijentirale svoju proizvodnju na rapidnu proizvodnju tenkova u Drugom svjetskom ratu.
Sve ovo ne bi zahtijevalo žrtvovanje radnih mjesta kao ni životnog standarda radnih ljudi, a moglo bi unaprijediti oboje te istovremeno jasno podrezati krila ultra-bogatima. Istina, Macron se baš i ne doima kao vođa koji bi, prije odlaska u krevet, ozbiljno razmišljao o takvom potezu. Predsjednik bogatih radije bi njihove grijehe kompenzirao prisiljavajući druge da ih nose na leđima dok ne pokleknu. Međutim, ne možemo i dalje ostavljati kapitalističku klasu na miru, vjerujući da će ovakve mjere popraviti klimatsko stanje. Svaki napredak prema cilju sprečavanja posvemašnje klimatske katastrofe danas zahtijeva juriš na njihove palače.
§
Druga, plodonosnija lekcija iz proteklih nekoliko tjedana govori nam o poželjnoj metodi odupiranja. Bilo kakav napredak u polju klimatskih promjena dogodit će se u borbi – kroz akcije poput blokiranja prometa, izlaska iz škola, zauzimanja glavnih prometnica, kroz napade na oblike potrošnje koji su najštetniji za okoliš – napadne luksuzne orgije bogataša – a i paljenje automobila, zašto ne? Budući da ni Macron, niti ijedan drugi čelnik neke kapitalističke države nije spreman učiniti potrebno, ove će se države morati prisiliti da to učine, upravo onakvom vrstom moći odozdo kakvu su u suštini demonstrirali žuti prsluci.
Naravno, postoje pokreti koji se bore protiv klimatskih promjena na ovakav način, primjerice Ende Gelände, koji su krajem listopada poslali nekih šest tisuća aktivista_ica (uključujući i veliki kontingent iz Francuske) na željezničke trečnice kojima se lignit, odnosno smeđi ugljen, najprljaviji od svih fosilnih goriva, prenosi od rudnika do elektrana u srcu njemačke industrije. Ondje su dimnjaci postojano proizvodili oblak CO2 te pozamašne profite svojim privatnim vlasnicima. No to se baš i ne događa otkako su aktivisti_kinje Ende Gelände blokirali tračnice i fizički zapriječili transport uglja, ne bi li pojačali pritisak na Angelu Merkel – Macronovu prethodnicu na mjestu anđelice čuvarice kapitalističkog upravljanja klimatskim promjenama – da jednom zauvijek zatvori rudnike. Ne može se reći da je samoorganizirani pokret Ende Gelände, čiji su aktivisti, ne u žutim već u bijelim uniformama, izašli na ulice bez dozvole policije, dosegnuo masovni opseg ili pobunjenički ton žutih prsluka: no to je samo razlog više da od njih uče. Istovremeno, jedan od slogana ispisan na zidovima centra Pariza prošle subote glasi „klimatska je kriza rat protiv sirotinje“. Ipak, mogli bismo poželjeti i pervazivniju klimatsku militantnost među žutim prslucima. Potrebna je upravo ovakva konvergencija borbi (convergence des luttes), a čini se da bi do nje moglo i doći u nadolazećem četvrtom činu.
Bez obzira hoće li se konvergencija ovu subotu materijalizirati, jednu lekciju već možemo izvući: kada bi više ljudi imalo kulturu otpora poput one koja je izgrađena u Francuskoj, i bilo spremno na borbu, možda trenutno ne bismo živjeli na ovako užasno zagrijanom planetu.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.
