Nema revolucije bez kontrarevolucije – komparativna historija revolucija Arna Mayera

Dok revizionistički konzervativni i liberalni politički akteri koncept „dva totalitarizma“, koji izjednačava komunizam i fašizam, koriste za delegitimiranje revolucija i antifašističke borbe, progresivna ljevica izbjegava problematizirati pitanje revolucionarnog nasilja. Branimir Janković s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu kroz prikaz komparativne studije Arna Mayera o Francuskoj građanskoj i Ruskoj boljševičkoj revoluciji govori o hijerarhizaciji nasilja i nužnosti njegove historijske kontekstualizacije, te radikaliziranju i revolucionaliziranju revolucija putem kontrarevolucija i antirevolucija, međunarodnih ratova i religijskih konflikata.

Naoružani studenti Tehnološkog instituta u Petrogradu sprovode uhićene policajce u civilnoj odjeći tijekom Februarske revolucije 1917. godine (izvor).

U europskom, regionalnom i hrvatskom političkom, intelektualnom i historiografskom polju dominantni narativ o povijesti 20. stoljeća obavezno polazi od koncepta totalitarizma, a zatim gotovo u pravilu i od istovjetnosti dvaju totalitarizama – fašističkog i komunističkog. Osim što je prisutan u svakodnevnoj upotrebi, koncept totalitarizma predstavlja jednu od ključnih karika u lancu prevrednovanja povijesti 20. stoljeća onima koji ga koriste kako bi njime natkrilili i delegitimirali provedene revolucije, antifašističku borbu i različito koncipirane ideje socijalizma, odnosno prakse socijalističke modernizacije. Zbog toga je upravo koncept totalitarizma, te pitanje njegova intelektualnog i političkog impostiranja ili osporavanja, središnje mjesto važnih suvremenih simboličkih borbi.

U Hrvatskoj je prevedeno razmjerno mnogo literature koja je u osnovi afirmirala upotrebu pojmova „totalitarizam“ i „dva totalitarizma“. Tek nedavno – 2017. i 2018. godine – prevedeni su i autori koji kontekstualiziraju i osporavaju upotrebu ovih pojmova, a problematiku povijesti komunizma, ali i fašizma, ujedno prikazuju bitno drugačije nego što je to uobičajeno. Riječ je o značajnim tekstovima i knjigama historičara Domenica Losurda (Historijski revizionizam: problemi i mitovi, Zagreb: Prosvjeta, 2017), Enza Traversa („Totalitarizam. Povijest i aporije koncepta,“ Slobodni Filozofski, 2018; Nova lica fašizma, Zagreb: TIM press, 2018; Melankolija ljevice, Zagreb: TIM press, 2018) i Ishaya Lande (Šegrtov čarobnjak: liberalna tradicija i fašizam, Zagreb: Disput, 2018).

Želio bih im pridodati još jednog važnog historičara – Arna Mayera, koji kod nas nije prevođen niti je o njemu pisano, a čija je pozicija umnogome sukladna spomenutim autorima. To se ponajprije odnosi na polazište njegova obuhvatnog historijskog preispitivanja Francuske i Ruske revolucije – tezu da se fašizam i komunizam (pa i Hitler i Staljin) nikako ne mogu izjednačavati te kritiku korištenja takvih analogija. Poveznice između Mayerova važnog djela The Furies: Violence and Terror in the French and Russian Revolutions (Princeton University Press, 2000), engleskog izdanja Losurdove War and Revolution: Rethinking the Twentieth Century (Verso, 2015), odnosno njegove knjige Historijski revizionizam: problemi i mitovi (Prosvjeta, 2017) moguće je povući upravo s obzirom na tematiku revolucija i njihovih suvremenih reinterpretacija. Enzo Traverso je, pak, izravno pisao o Mayerovoj knjizi,[1] a kao jednog od važnih tumača nasilja 20. stoljeća uvrstio ga je i u djelo Lhistoire comme champ de bataille. Interpréter les violences du XXe siècle (Pariz: La Découverte, 2011).

Furije: Nasilje i teror u Francuskoj i Ruskoj revoluciji

Knjiga The Furies: Violence and Terror in the French and Russian Revolutions, koja je u središtu ovog teksta, svrstava historičara Mayera u krug autora koji se kritički postavljaju prema delegitimiranju revolucija. Kao što je vidljivo iz samog naslova, Mayer se hvata u koštac s onime što je kod revolucija najizazovnije – objašnjavanjem revolucionarnog nasilja i terora. Pretežni je, naime, slučaj da ljevica izbjegava govoriti o revolucionarnom nasilju – stavljajući, primjerice, naglasak na socijalističku modernizaciju. Pritom se osobito desnici, odnosno konzervativcima, ali i liberalima prepušta da, najčešće reduktivno i utilitarno, govore o nasilju i teroru. Mayerova knjiga sugerira upravo suprotno – o nasilju treba govoriti i moguće je to učiniti iz eksplanatorne perspektive, te ponuditi cjelovito tumačenje revolucija, umjesto njihovu delegitimaciju.

Ne čudi stoga što je Mayerova knjiga primljena kao odgovor na revizionističke i konzervativne interpretacije, o čemu svjedoče komentari i recenzije, poput onih Tariqa Alija („Ovo je prvi ozbiljan pokušaj da se odgovori revizionističkim historičarima, među kojima mnogi inzistiraju na promatranju prošlosti kroz prizmu zahtjeva sadašnjice“),[2]
Unatoč želji za izbjegavanjem crno-bijelog prikaza, nemoguće je biti objektivan i vrijednosno neutralan prema kontroverzama revolucionarnog nasilja i terora. Postizanje ravnoteže između objašnjavanja i osuđivanja, razumijevanja i opravdavanja, trajni je izazov
Pierrea Bourdieua („Značajan novi uvid u komparativnu društvenu dinamiku revolucija i terora, koji donosi iznimno jake argumente protiv uobičajenih stereotipa i obmanjujućih konzervativnih interpretacija“)[3] i Enza Traversa („Najnovije, vrlo ambiciozno djelo Arna J. Mayera narušava prevladavajući konformizam i uvođenjem disonantnog glasa unosi nemir u konzervativni zbor“).[4]
 
Mayer u knjizi ističe da je njegova pozicija umnogome određena političkim, intelektualnim i historiografskim kontekstom 1989. godine te obilježavanjem 200. godišnjice Francuske revolucije (koja je koincidirala s krajem europskih socijalističkih režima), kada su konzervativni i liberalni historičari Francusku revoluciju tumačili kao izvor revolucionarnog nasilja 20. stoljeća i zametak budućih totalitarizama. Najprije su analogijom povezali nasilje i teror Francuske i Ruske revolucije, a zatim sovjetski i nacistički režim kao dvije varijante istog totalitarizma, prepoznavši njegove korijene u jakobinskom teroru. Mayer naglašava da prilikom povlačenja takvih analogija historičari uglavnom nisu navodili ključne razlike i suprotnosti – primjerice, da ne postoji sovjetski ekvivalent nacističkom genocidnom rasizmu – već su pretežno naglašavali strukturne sličnosti. Mayer navodi takve paušalne usporedbe – neosjetljive za prostor i vrijeme tadašnjih zbivanja te vođene sadašnjim političkim prilikama  – kao motivaciju za poduzimanje opsežne komparacije nasilja i terora Francuske i Ruske revolucije, dviju revolucija koje leže u temelju svih navedenih prijepora.
 

Iz perspektive profesionalnog historičara, Mayer će napomenuti da je – unatoč želji za izbjegavanjem crno-bijelog prikaza – nemoguće biti objektivan i vrijednosno neutralan prema kontroverzama revolucionarnog nasilja i terora. Postizanje ravnoteže između objašnjavanja i osuđivanja, razumijevanja i opravdavanja, stoga je trajni izazov. Za sebe ističe da se – usprkos rizicima i suprotno prevladavajućim očekivanjima – upustio u „empatično razumijevanje“ revolucionarnih Furija, smatrajući to intelektualno izazovnim i odgovornim, te, naravno, zadržavajući stručnu kritičnost. Empatično razumijevanje revolucije također je moguće povezati s jednom od ideja vodilja u Mayerovoj knjizi, rečenicom M. Horkheimera i T. W. Adorna „Poduhvat kojem treba težiti nije konzervacija prošlosti, već spas prošlih nadanja“. Navođenjem Furija (nepomirljivih i bijesnih božica osvete) u naslovu knjige, naglašava se da su revolucionarno nasilje i teror – potaknuti strahom, vođeni osvetom i „religijski“ odobreni – bili osobito žestoki i nemilosrdni.

Zanimljivo je u današnjem lokalnom kontekstu čitati Mayerovo zapažanje s konca 1990-ih. Prema njemu, Francuska je revolucija već toliko proučavana i objektivizirana, da bi s obzirom na nju trebalo ponovno uspostaviti veću empatičnu blizinu, za razliku od historiografskog proučavanja Ruske revolucije, koje traži veću kritičku distancu, jer se o njoj i dalje neadekvatno stručno polemizira. I zaista, govor o Ruskoj revoluciji kod nas još uvijek teško uspostavlja stručnu kritičku distancu, često pribjegavajući demoniziranju i pojednostavljivanju, odnosno dekontekstualiziranju i problematičnim analogijama. S druge strane, i Francuska je revolucija odnedavno – na valu konzervativne kontrarevolucije – u dijelu ovdašnje javnosti ponovno postala prijepornom, ne samo zbog revolucionarnog nasilja i terora nego i sekularizacije te vlastitog transformativnog učinka u cjelini.

Dakle, problem više nisu samo socijalistička (jugoslavenska) ili boljševička (Ruska), nego i građanska (Francuska) revolucija, odnosno revolucija sama po sebi. Isticali su to Enzo Traverso („Danas slična amnezija pogađa naša društva i naše kulture, u kojima su cijele dionice prošlosti – antifašizam, antikolonijalizam, feminizam, socijalizam i revolucija – čini se potonule, neprikladne, to jest neugodne za vladajuću retoriku ‘obveze sjećanja’.“, Melankolija ljevice, 22), Domenico Losurdo („Tako nit vodilja ove opsežne revizionističke reinterpretacije suvremenog svijeta postaje još jasnija: radi se o likvidiranju revolucionarne tradicije počevši od 1789. do naših dana.“, Historijski revizionizam, 12),
Problematičnim smatramo vidljivo nasilje i teror Francuske revolucije, ali ne i nevidljivo sistemsko nasilje, upisano u uobičajeno funkcioniranje našeg ekonomskog i političkog sistema, kao i njegove posljedice
Boris Buden („Dakle, kada se suočavamo s historijskim revizionizmom, imamo posla s jednim puno dubljim, širim historijskim razdobljem i ono o čemu je riječ nije samo komunistička, boljševička revolucija, nego općenito ideja revolucije, ideja jednakosti, slobode.“, „Ustav je posthistoricistička bajka“) i drugi.
 

Na to upozorava i Mayer, naglašavajući kako danas vlada konsenzus u kojem se revoluciju negativno vrednuje i drži nepotrebnom, te prema kojemu je zbog ljudskih i materijalnih gubitaka nije moguće moralno i historijski braniti. Hannah Arendt postulirala je to u djelu O revoluciji tvrdnjom da se „sloboda bolje sačuvala u zemljama u kojima nije došlo do revolucije“.[5] Francuska i Ruska revolucija – koje su istovremeno privlačile i užasavale – ustupile su mjesto slavljenju revolucija za ljudska prava, političke slobode, privatno vlasništvo i slobodnotržišni kapitalizam („revolucija bez revolucije“). Mayer smatra da takva perspektiva – ukorijenjena u liberalnim i konzervativnim vrijednostima – sprječava kritičko istraživanje revolucije kao složenog historijskog fenomena.

Također, napominje kako treba imati u vidu da su dugoročne posljedice toga što milijuni ljudi i danas žive u siromaštvu jednake ili čak veće od cijene revolucija. To je argumentacija koju je koristio i Slavoj Žižek u predgovoru knjizi Sophie Wahnich In Defence of the Terror: Liberty or Death in the French Revolution (Verso, 2012)[6] – problematičnim smatramo vidljivo nasilje i teror Francuske revolucije, ali ne i nevidljivo sistemsko nasilje, upisano u uobičajeno funkcioniranje našeg ekonomskog i političkog sistema, kao i njegove posljedice. K tome, Žižek napominje da određene smrti danas selektivno činimo vidljivijima od drugih, što je važno i za Mayerovu argumentaciju.

Mayerovo tumačenje revolucije

Na osnovu istraživanja Furija Francuske i Ruske revolucije, Mayer u određenoj mjeri rekonfigurira poimanje revolucije. Tvrdi, naime, da nema revolucije bez nasilja i terora, građanskog i međunarodnog rata, ikonoklazma i religijskog konflikta, sukoba grada i sela. Smatra da su revolucionarne Furije primarno potaknute neizbježnim i beziznimnim otporom njima suprotstavljenih snaga i ideja. Ističe da je takva polarizacija posebno žestoka kada revolucija koja je suočena s otporom podrazumijeva obećanje i prijetnju radikalnog preustroja postojećeg političkog i društvenog sistema – u smislu posve novog početka, a ne samo puke promjene.

Mayer podsjeća da – unatoč raširenim predodžbama – kolektivno nasilje nije tako rijetko kao revolucija. Uobičajeni oblik kolektivnog nasilja je rat, koji u pravilu presudno radikalizira i revoluciju, kao što je radikalizirao i revolucionalizirao[7] Francusku i Rusku revoluciju. Smatra da nasilje koje prati revoluciju ide do ekstrema (ili se takvim doima) upravo zbog toga što revolucija uključuje i međunarodni te građanski rat. Ističe da u dominantnim analizama i objašnjenjima revolucionarnih Furija vrijedi stara pretpostavka prema kojoj je međunarodni rat manje problematičan od građanskog rata. I dok se revolucija zbog nasilja smatra nedopustivom, to nije slučaj s ratom. Prema Mayeru, pokolji francuskih i ruskih međunarodnih ratova nadmašuju pokolje građanskih ratova koji su pratili Francusku i Rusku revoluciju, ali se prvi glorificiraju i mitologiziraju, dok su drugi predmet gnušanja. Očito je i ovdje na djelu vrijednosna hijerarhizacija nasilja – jedno se drži problematičnim, drugo pak ne.

Mayer dalje napominje da revolucija izvire i hrani se slomom državnog suvereniteta i njegovim raspadom na nekoliko međusobno suprotstavljenih centara moći. Napominje da su se tijekom Francuske i Ruske revolucije ti centri okrenuli nasilju, u pokušaju da vrate ili osiguraju monopol na legitimnu upotrebu sile u svoju korist na nacionalnoj, regionalnoj i lokalnoj razini.
Pokolji francuskih i ruskih međunarodnih ratova nadmašuju pokolje građanskih ratova koji su pratili Francusku i Rusku revoluciju, ali se prvi glorificiraju i mitologiziraju, dok su drugi predmet gnušanja
To je, kako navodi, pojačano istovremenim slomom pravosudnog sustava, otvorivši put osvetama, odnosno odmazdama, osobito u zonama gdje je bjesnio građanski rat i teror.
 

Za Mayerovu koncepciju naročito je bitno naglašavanje da je kontrarevolucija sastavni dio revolucije i da im treba objedinjeno pristupati. Kao što nam je dobro poznato, to uglavnom nije slučaj, a autor upozorava na zanemarivanje kontrarevolucije kao „nužne antiteze revolucije“ i u stručnoj literaturi. Podsjeća da se vladajuće klase u Francuskoj i Rusiji nisu namjeravale mirno povući, tim više što su bile ugrožene religijske, kulturne i mentalitetne osnove njihova svijeta. Na djelu je bila, kako ističe, izražena polarizacija političkog polja na temelju podjele ili rascjepa „prijatelj – neprijatelj“, pri čemu su se obje strane (revolucionarna i kontrarevolucionarna) žestoko borile za vlastite „svetinje“. Stoga kontrarevolucija, kao i revolucija – zbog svoje složenosti – zahtijeva jednako kompleksna i nijansirana objašnjenja.

U otporu revoluciji sudjelovali su, prema Mayeru, konzervativci, reakcionari i kontrarevolucionari. Pritom kontrarevolucija dolazi organizirano i odozgo, dok odozdo dolazi spontana antirevolucija (ponajprije kao otpor seljaštva), no izostalo je njihovo međusobno povezivanje. Revolucionarne vođe sve su otpore pak doživljavali i proglašavali kontrarevolucijom. Međutim, Mayer napominje da kontrarevolucija ipak nije mit ili fantazma (kako to neki ističu) već je barem jednako dugotrajna te usidrena u političkoj tradiciji i kulturi Francuske i Rusije – odnosno Europe – kao i revolucija. Njezino ishodište vidi u idejama koje su se suprotstavljale idejama prosvjetiteljstva. Stoga su prosvjetiteljstvo i protuprosvjetiteljstvo nerazdvojni poput revolucije i kontrarevolucije.

Mayer ističe da ako prosvjetiteljstvo treba u određenoj mjeri kriviti za – kako se govori – teror Francuske i Ruske revolucije, odnosno lijevih totalitarnih režima, onda je i protuprosvjetiteljstvo jednako odgovorno za teror fašizma, a napose nacizma. Mayer će tom prilikom naglasiti da pri istraživanju i osudi nasilja i terora Francuske i Ruske revolucije ne treba gubiti iz vida da ni kontrarevolucija nije bila nevina, te da bez nje ne bi bilo ni Furija. Smatra, naime, da su snage starog poretka 1789. i 1917. bile barem jednako agresivne kao snage novog poretka. Iako je kontrarevolucija u Francuskoj i Rusiji poražena, taj ishod, prema Mayeru, nikako nije bio neizbježan. Stoga zaključuje da protivnike revolucije ne treba ignorirati ili minimalizirati njihovu važnost, niti je, dakako, preuveličavati. Tom kontekstu možemo pridružiti Mayerovo napominjanje da je malim državama – za razliku od Francuske i Rusije – bilo teško održati revoluciju, zbog intervencija velikih sila koje bi ju slomile.

Autorovu koncepciju zatim određuje premisa da je i religijski konflikt značajno revolucionalizirao revolucije. Napominje da su u Francuskoj i Rusiji, kao iznimno ruralnim, seljačkim društvima, crkva i religija bili sveprisutni, uz vrlo jaku vezu sakralnog i političkog, odnosno crkve i države. Hegemonija Ruske pravoslavne crkve i Katoličke crkve u Francuskoj upravo je ono protiv čega su ustali revolucionari, namjeravajući osloboditi seljake i seljanke od neznanja i praznovjerja te, prema Mayerovim riječima, zbog toga prezirući svijet seljaka. Stoga je i religijski konflikt, poput revolucionarnog i antirevolucionarnog, dodatno doprinio brutalnosti seljačkih i građanskih ratova za vrijeme obaju revolucija.

Mayer ističe kako nije moglo biti korjenitih političkih i društvenih preobrazbi bez obuhvatne promjene odnosa države i crkve te umanjivanja religijskog utjecaja na društveni i kulturni život. Postupci poput odvajanja crkve od države i oduzimanja crkvenog vlasništva pritom su izazivali znatno protivljenje.
Iako su revolucionarni akteri svoje djelovanje opravdavali ideologijom, oni su bili ponajprije vođeni nastalim okolnostima, a ne ideološkim receptima, uz mnogo improviziranja
Crkve su ekskomunicirale jakobince i boljševike, a konflikt je eskalirao i ujedno postao religijski. Francuska i Ruska revolucija zatim su pokrenule vlastite alternativne kvazireligije, kako ih naziva Mayer.
 

S obzirom na ideološki aspekt, Mayer smatra da je jakobinska, odnosno boljševička ideologija imala ključnu ulogu, ali da nisu bile rigidne već fluidne i fleksibilne. Dakle, više su usmjeravale odluke i ograničavale izbore aktera/ica revolucije nego što su ih u potpunosti određivale. Tome je bilo tako i zbog izrazito konfuznih domaćih te međunarodnih prilika koje, prema Mayeru, nisu mogle biti kontrolirane i kanalizirane sukladno unaprijed zadanim ideološkim shemama. Zbog toga on smatra da je koncept ideologije previše nejasan, optužujući i mehanički da bi mogao pružiti adekvatno objašnjenje. Iako su revolucionarni akteri/ice svoje djelovanje opravdavali ideologijom – koja im je programski bila iznimno važna – ni u Francuskoj ni u Ruskoj revoluciji, tvrdi Mayer, nema ideološkog determinizma. Revolucionarni akteri/ice bili/e su ponajprije vođeni/e nastalim okolnostima, a ne ideološkim receptima, uz mnogo improviziranja. Mayer će pritom istaknuti i utjecaj autoritarnog nasljeđa carske Rusije, kao i revolucionarnih događanja i građanskog rata na autoritarnu i nepopustljivu političku kulturu boljševika.

Nadalje, Mayer osobito ističe vezu Francuske, odnosno Ruske revolucije i međunarodne politike, budući da je utjecaj revolucija daleko nadilazio zemlje u kojima su nastajale, posebice zbog njihova univerzalnog karaktera. Pristalice revolucije očekivale su njezin širi međunarodni trijumf, upravo ono od čega su strahovali državnici. Kako navodi autor, neprijateljstvo velikih sila i revolucionarnih režima povećavalo je mogućnost izbijanja rata. Obje velike revolucije, ponavlja Mayer, revolucionalizirane su međunarodnim ratom, koji je utjecao i na uvođenje „crvenog terora“ 1918. godine. Autor stoga revolucionarni teror 1917-1922. smatra neodvojivim od građanskog rata, vojne intervencije europskih sila i borbe protiv seljačkih pobuna.

Kako objasniti nasilje i teror u revoluciji?

Pitanje nasilja i terora, kako ističe Mayer, od Francuske revolucije do danas dijeli revolucionare i reformiste, kao i historičare – za jedne je teror nužno zlo da bi revolucija preživjela, za druge nepotrebna, barbarska i kontraproduktivna posljedica revolucije. Mayer ističe da je teror upućen na interpretacije koje su predodređene, monokauzalne, demonizirajuće i didaktičke, pri čemu se teško odolijeva iskušenju iščitavanja njegovih početaka u svjetlu kasnijeg (poslije)revolucionarnog razvoja i ishoda, često s iznošenjem opominjućih lekcija za sadašnjost i budućnost. Autor prepoznaje tri središnje interpretativne matrice u objašnjavanju revolucionarnog terora. Prva kao pokretača i pogonsku snagu terora prvenstveno uzima kontingentne okolnosti, druga ideologiju, a treća vodeće revolucionarne aktere. Dakako, razni autori se u konkretnim djelima ne oslanjaju samo na jednu od spomenutih interpretativnih matrica već – u različitom omjeru – kombiniraju određene elemente iz svake od njih. Mayer će u knjizi evidentno dati prednost tumačenjima koja skrupulozno uzimaju u obzir povijesne događaje i okolnosti (poput domaćih i međunarodnih prilika i sukoba, sloma državnog aparata i pravosudnog sustava te mnogih drugih), umjesto interpretacijama koje postavljaju isključivi ili pretežni eksplanatorni naglasak na ideologiju i velike ličnosti. Međutim, nastojat će uvijek imati u vidu sva tri elementa. Pored toga, prilično će ih proširiti, uvodeći i nove elemente koje smatra relevantnima za objašnjavanje revolucionarnog terora – snažne napetosti između grada i sela, profanog i sakralnog, inovacije i tradicije.

Dakle, Mayer smatra da je za dublje objašnjenje terora u revolucionarnim razdobljima bitno uključiti okolnosti građanskog i međunarodnog rata, antirevolucionarnih i kontrarevolucionarnih otpora, kao i sloma državnog i sudskog suvereniteta, koji otvara prostor za erupciju brutalnih činova osvete, odnosno odmazde kako crvenog tako i bijelog terora, u rasponima od terora odozdo do terora odozgo. Prisutno je i nasilje koje obilježava prijelome i nove početke, odnosno utemeljiteljsko nasilje. Pritom se nemilosrdne Furije pojavljuju na obje strane, obilježene panikama i strahovima (osobito konspiracijskim strahovima) te izraženom podjelom prijatelj-neprijatelj, karakterističnom za revolucionarna razdoblja. Kao što je već spomenuto, Mayer napominje da su revolucionarne Furije ponajprije poticane snažnim domaćim i međunarodnim suprotstavljanjem te otporima revoluciji i svemu što je ona značila.
Za dublje objašnjenje terora u revolucionarnim razdobljima bitno je uključiti okolnosti građanskog i međunarodnog rata, antirevolucionarnih i kontrarevolucionarnih otpora, kao i sloma državnog i sudskog suvereniteta
Radikalizaciji suprotstavljenih strana doprinosio je i religijski aspekt – snažna konfrontacija oko sekularizacije, odnosno razdvajanja crkve i države te sukob oko religije, s obzirom da su Francuska i Ruska revolucija, kako navodi autor, razvile vlastitu sekularnu, odnosno političku religiju.
 

Spomenuto proširivanje eksplanatornog okvira očituje se i u Mayerovom konceptualnom oslanjanju na teorijske uvide niza autora, kako bi njegovo objašnjenje terora u Francuskoj i Ruskoj revoluciji bilo što slojevitije, vidljivom primjerice iz sljedećeg citata: „Međutim, konzultirati Machiavellija na temu okrutnosti, Bodina po pitanju nasilja odozdo, Montesquieua o strahu, Quineta za zavjeru, Merleau-Pontyja o ‘teroru povijesti’, te Arendt o ‘društvenom pitanju’, prije svega znači tražiti pomoć u nastojanju da rasprava nadiđe ‘nerijetko dobrano istražen i obilježen stari teren’ koji je zadržava na temi sile, omjeravanja te interakcija između okolnosti, ideologije i vođe.“[8]

S obzirom na nasilje u širem smislu, Mayer će elaborirati da je ono neodvojivo od revolucije i kontrarevolucije, kao što su i one neodvojive jedna od druge. Napominje da nasilje – iako inherentno revoluciji – nije vezano samo uz nju, niti se pojavljuje tako rijetko kao revolucija. Prema Mayeru, gotovo su sva društva i države prilikom osnivanja i konsolidiranja pribjegavale ratovima (također neodvojivima od nasilja), opravdavajući ih, romantizirajući i slaveći u svojim utemeljiteljskim mitovima. Ističe da se nasilje, koje je sveprisutno kroz povijest, ne smanjuje ili nestaje ni danas, već samo mijenja svoje lice. Naravno, Mayer upozorava i na kulturu nasilja u demokratskim državama te tvrdi da nasilje ne obuhvaća samo fizičko nasilje. Kao što je poznato, i kao što navodi Mayer, politička, pravna i kulturna konstrukcija nasilja naročito se očituje u razlikovanju između legitimne sile (koju prisvaja država) i nelegitimnog nasilja.

Jasno je da Mayer – slično drugim autorima – zauzima poziciju koja kritizira javnu politiku nasilja. Onu politiku koja jedno nasilje drži problematičnim, a drugo ne; koja nasilje vidi samo u revolucijama, a ne u antirevolucijama i kontrarevolucijama; te koja ne vidi ni ratno niti sistemsko, ekonomsko ili simboličko nasilje. Mayer u knjizi navodi više primjera, ne samo antirevolucionarnog i kontrarevolucionarnog nasilja, nego i milijunskih žrtava Napoleonovih ratova (koje se danas većinom ne drži suviše problematičnima nego ih se čak i glorificira). Međutim, ozbiljno dovođenje revolucionarnog nasilja u pitanje moguće je razumjeti i kao kritiku revolucije koja ne dolazi samo od njezinih ideoloških protivnika nego i od onih koji su smatrali da će revolucije donijeti oslobođenje i biti potpuno drugačije od onoga što im je prethodilo, uključujući i državno nasilje. No, Mayerovi argumenti o politici nasilja koja razlikuje problematično i neproblematično nasilje stoje čak i neovisno o kritici revolucije kao „iznevjerenog obećanja“.

Mayerova metodologija proučavanja revolucija

U prvom, konceptualnom dijelu knjige o revolucionarnim Furijama, Mayer se teorijski bavi navedenim problemima revolucije, kontrarevolucije, nasilja, terora, osvete/odmazde i religije kao uporišnim točkama historiografskog objašnjenja nasilja i terora u Francuskoj i Ruskoj revoluciji. U drugom dijelu knjige iscrpno razrađuje spomenuti konceptualni okvir na historijskoj analizi Francuske i Ruske revolucije (zasebno i u međusobnoj komparaciji) kroz problemske cjeline nasilja i terora, sukoba sela i grada, odnosno seljačkih ratova, religijskog konflikta, eksternalizacije Francuske revolucije te internalizacije Ruske revolucije.

Iako se Mayer u objašnjavanju revolucionarnog nasilja i terora suprotstavlja tumačenjima koja ih svode na slijepu ideologiju i demonske vođe – uz pretpostavku da postoji samo revolucionarno nasilje i da je ono jedinstveno u povijesti – te potpunom delegitimiziranju revolucije i izjednačavanju dvaju totalitarizama, njegova knjiga nije pisana naglašeno polemički. U njoj se ipak više implicitno polemizira s dominantnim interpretacijama, pa je veći naglasak stavljen na formuliranje novih uvida koji bi za neizbježnu posljedicu imali preispitivanje onoga što se tada i danas smatra gotovo neprijepornim.

Osim toga, radi se o opsežnoj knjizi od gotovo 700 stranica, dugo pripremanoj i pisanoj godinama, što je karakteristično za Mayera, ali ne i za današnju znanstvenu praksu. Temeljena je na pažljivom iščitavanju brojne literature, ne samo iz područja historiografije nego i političke te društvene teorije, sa složenom konceptualizacijom, detaljnom analizom i, prije svega, s ciljem pružanja novih, heterodoksnih perspektiva. Mayer smatra da historičar treba postavljati pitanje „Zašto?“ i ne nuditi pojednostavljene nego kompleksne odgovore, kakva su, uostalom, i povijesna zbivanja. Usprkos oslanjanju na teorijsku konceptualizaciju, autor u analizi inzistira na pažljivom trasiranju historijske kronologije, odnosno dijakronije, kako bi se izbjegla dekontekstualizacija i ahistoričnost.
Nema revolucije bez nasilja i terora, građanskog i međunarodnog rata, ikonoklazma i religijskog konflikta, sukoba grada i sela – Furije su nastajale zbog otpora revolucijama i ne bi ih bilo bez kontrarevolucije
Upravo se u sprječavanju da revolucije ostanu izolirane od konkretnog povijesnog vremena sastoji važan doprinos historiografije u raspravama o revolucijama.
 

Pritom se ne radi samo o tome da Mayer uvijek iznova referira na kompleksni povijesni kontekst Francuske i Ruske revolucije, primjerice, na to da su boljševici došli na vlast u trenutku ruskog vojnog poraza u krvavom Prvom svjetskom ratu, ekonomskog kolapsa, velike gladi i sloma državnog suvereniteta te usred drugih ekstremnih okolnosti koje su odredile njihovu vladavinu. Riječ je i o upućivanju na kontinuitete poput boljševičke autoritarnosti kao posljedice autoritarnih kontinuiteta s režimom carske Rusije (primjerice između carskog i revolucionarnog policijskog aparata ili između sibirskog sistema egzila u carskoj Rusiji i  koncentracijskih i radnih logora u revolucionarnoj Rusiji). Mayer ističe da, s obzirom na ekstremnu situaciju, a napose rusku povijesnu i političku tradiciju, tadašnji izbor nije bio između demokracije i despotizma nego između različitih oblika autoritarne vlasti. Osim pažljive kontekstualizacije koja uključuje povezivanje bitnih sinkronijskih okolnosti te sinkronijskih i dijakronijskih konteksta, Mayer se osobito odlikuje upozoravanjem na one epizode iz prošlosti koje su dobile važnu ulogu tijekom dviju revolucija. Primjerice, važnost specifičnih povijesnih nasljeđa i sjećanja – kao što su veliki religijski masakri u Francuskoj i sibirski sistem egzila u Rusiji – koji su postali relevantni u Francuskoj, odnosno Ruskoj revoluciji. Dio toga je i spomenuto naglašavanje da nasilje i teror imaju dugu povijest i nisu samo pitanje revolucije. S tim u vezi, Mayer navodi da su boljševici opravdavali crveni teror i smatrali ga jednim od razloga pobjede u građanskom ratu, ali nisu uzimali u obzir da bi u konačnici mogao postati, kako navodi, politički korozivan i kontraproduktivan. Istovremeno, Bijeli uopće nisu spominjali niti promišljali teror koji je bio rezultat njihova vlastitog antirevolucionarnog i kontrarevolucionarnog djelovanja.

Pored izbalansiranog omjera teorijske konceptualizacije i povijesne kontekstualizacije, osobito se ističe Mayerovo inzistiranje na komparativnosti kao ključu za pružanje kompleksnih objašnjenja. Tek mu komparativna studija nasilja i terora u Francuskoj i Ruskoj revoluciji omogućuje da na temelju tih dviju ključnih modernih i suvremenih revolucija ustvrdi kako nema revolucije bez nasilja i terora, građanskog i međunarodnog rata, ikonoklazma i religijskog konflikta, sukoba grada i sela. Tek komparativnost omogućuje generalizacije poput središnje Mayerove napomene – Furije su nastajale zbog otpora revolucijama i ne bi ih bilo bez kontrarevolucije.

Mayerovo mjesto u suvremenim debatama

Svojom knjigom o revolucionarnim Furijama Mayer otvara važne perspektive i nudi uvjerljive argumente za postojeće rasprave o revoluciji, nasilju i teroru, napose u opreci spram konzervativnih i liberalnih tumačenja koje danas dominiraju javnim diskursima. To se osobito odnosi na pojednostavljene interpretacije koje revolucionarno nasilje i teror vide samo kao rezultat demonskih ličnosti i zaslijepljenosti ideologijom. Kao što pokazuje Mayer, pitanje revolucionarnog nasilja i terora mnogo je kompleksnije i o tome nije moguće relevantno govoriti bez uzimanja u obzir konteksta i čitavog niza okolnosti. Među njima svakako treba istaknuti i otpor revoluciji, odnosno kontrarevoluciju, koju treba vratiti u javni i stručni govor o revolucijama. Kao što poentira Mayer, ne uzimati u obzir snage opozicije, koje su često bile u ofenzivi, isto je kao govoriti o bitki bez spominjanja neprijateljske vojske. Iz toga proizlazi da ona strana koja u raspravama o revolucionarnom nasilju i teroru ne smjera delegitimiranju revolucija ne treba biti u defanzivi.

Mayerove tvrdnje i argumenti bitni su i za relevantno sudjelovanje u simboličkoj borbi oko koncepta totalitarizma i njegove suvremene upotrebe. Osim što ne koristi koncept totalitarizma kako bi objasnio Francusku i Rusku revoluciju te njihove ishode, Mayer kritizira njegovu upotrebu u svrhu delegitimiranja revolucija. Mayer k tome kritički preispituje dominantno tumačenje pakta Hitler-Staljin iz 1939. godine koje je – u spomenutom eksplanatornom okviru totalitarizma te istovjetnosti nacističkog i sovjetskog režima – korišteno kao temelj za Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, koji se obilježava na dan sklapanja njemačko-sovjetskog pakta.

Međutim, onkraj konteksta globalnih prijepora o revolucijama i totalitarizmima – koji ne prestaju ni dvadeset godina od objavljivanja Mayerove knjige – nju je u lokalnom kontekstu moguće čitati barem iz još jedne važne perspektive. Naime, Mayerov složeni konceptualni okvir, pažljivo praćenje kronologije, iznošenje bitnih okolnosti i konteksta te pružanje kompleksnih objašnjenja revolucionarnog nasilja, poticajan su model za hvatanje ukoštac s kontroverzama jugoslavenske revolucije, a osobito poslijeratnog nasilja – koje u hrvatskoj i jugoslavenskoj povijesti simbolizira Bleiburg – kako bi se stručno i javno afirmiralo drugačije poglede na interpretacije koje trenutno dominiraju.



Bilješke:

[1] Enzo Traverso, recenzija The Furies: Violence and Terror in the French and Russian Revolutions, Arno J. Mayer, Historical Materialism 16, br. 4 (2008): 205-212. doi:10.1163/156920608X357792.

[2] Recenzija na koricama Mayerove knjige.

[3] Isto.

[4] Traverso, recenzija The Furies, 205.

[5] Arno J. Mayer, The Furies: Violence and Terror in the French and Russian Revolutions (Princeton: Princeton University Press, 2000), 3; citirano prema Domenico Losurdo, Historijski revizionizam: problemi i mitovi (Zagreb: Prosvjeta, 2017), 22.

[6] Tu je poantu Žižek već prethodno razradio, usp. Slavoj Žižek, „SOS nasilje,“ u O nasilju (Zagreb: Naklada Ljevak, 2008), 14-38. Dostupno ovdje.

[7] Mayer pojmom revolucionaliziranja revolucije podrazumijeva nastupanje intenzivnije faze revolucije, primjerice 1793. u Francuskoj i 1918. u Rusiji, kada započinje radikalni prijelom.

[8] Mayer, The Furies, 122.





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.

Vezani članci

  • 6. svibnja 2018. Odjeci Oktobra Diskusije o povijesnoj i političkoj važnosti Oktobra, koje su se prošle godine povodom obilježavanja stogodišnjice Velike sovjetske revolucije pojavile unutar znanstvenog i neakademskog polja, vidljivim su učinile ne samo metodološke probleme historiografije, nego i kontingentnost promišljanja važnih povijesnih događaja u širim javnim raspravama. Povjesničar Krešimir Zovak u tekstu se osvrće na problematičnost upotrebe dekontekstualizacije i komparacije kao alata u analizi povijesnih procesa te političke instrumentalizacije na taj način dobivenih rezultata.
  • 12. travnja 2018. Totalitarizam. Povijest i aporije koncepta Prvi puta objavljena prije dvadeset godina, Traversova historizacija i kritika pojma totalitarizma nije izgubila na svojoj aktualnosti. Pokušavajući ukazati na polimorfni, elastični i uglavnom ambivalentni karakter koncepta, autor razlikuje devet osnovnih etapa u razvoju rasprave o totalitarizmu, precizno ocrtavajući stoljeće dugu genezu kontradikcija u kontekstu njegove recepcije i javne upotrebe. Objavljujemo integralni prijevod teksta Enza Traversa, čiji su dijelovi pročitani u emisiji Ogledi i rasprave na Trećem programu Hrvatskog radija.
  • 1. travnja 2018. Crna internacionala Svaka društvena formacija u povijesti ima svoju političko-ekonomsku podlogu. Katolička crkva, koja je u doba feudalizma bila duboko isprepletena sa svjetovnom vlašću, u vrijeme prijelaza u kapitalizam, smjestila se uz bok onima koji će omogućiti održanje njezine moći te realizaciju njezinih materijalnih interesa i u novom sistemu. Donosimo prijevod drugog poglavlja knjige Crna internacionala, objavljene 1956. godine u SFRJ, u kojem novinar i publicist Frane Barbieri piše o povijesnom razvoju katoličke crkve.
  • 28. rujna 2014.
    Featured Video Play Icon
    Liberalizam, fašizam i zagonetka masovnog društva
    Pogledajte snimku predavanja Ishaya Lande, održanog 20.9.2014. na FFZG-u u sklopu ovogodišnjeg programa CRS-a posvećenog teoriji kapitalističke države. Udaljavajući se od standardnog poimanja fašizma kao ”masovne politike” ili ”masovne histerije”, Landa predlaže razumijevanje međuratnog evropskog fašizma kao sveobuhvatnog pokušaja nošenja s izazovom koje je masovno društvo predstavljalo tradicionalnim pozicijama moći i višim društvenim slojevima.
  • 1. ožujka 2018. Dok se svaka kuharica ne politizuje Dovođenje u pitanje eksplanatorne moći historijsko-materijalističke analize eksploatacije žena nije samo udaljilo feminističku borbu od socioekonomskih pitanja, nego i otvorilo put aproprijaciji progresivnih dosega socijalističkog i marksističkog feminizma. Iz 9. broja časopisa Stvar prenosimo tekst u kojem Maja Solar analizira položaj žena u carističkoj Rusiji i nakon Oktobra, ukazujući na važnost promišljanja „ženskog pitanja“ kao dijela klasne borbe i emancipatornih dosega revolucionarnog nasljeđa u području socijalnih, ekonomskih i političkih prava, koja su danas ponovo pod direktnim udarom kapitala.
  • 31. prosinca 2017. Feminizam, revolucija, akademija Da je proizvodnja politiziranog vaninstitucionalnog znanja moguća, ali i prijeko potrebna, pokazao je i veliki interes za prvu iz ciklusa tribina koje organiziraju akterice i akteri okupljene/i oko Inicijative za feministički Filozofski, naslova „Oktobarska revolucija iz rodne perspektive“, na kojoj je bilo riječi o kompleksnoj ulozi žena te njihovu doprinosu revolucionarnoj borbi za vrijeme i nakon Oktobra. Autorica reflektira o uzajamnosti koncepata roda i klase u kontekstu socijalističkog projekta, gotovo nepostojećoj politizaciji akademskog djelovanja te drugim relevantnim pitanjima za širu teorijsko-aktivističku feminističku scenu, koja su se otvorila tijekom tribine i rasprave.
  • 31. prosinca 2017. O „Radnici“ Pitanje emancipacije žena u teorijskom je smislu konstitutivno za socijalističku ljevicu od polovice 19. stoljeća, dok je kasnije i politizacija i organiziranje ženskog dijela radništva postala važan aspekt njene klasne konsolidacije. Boljševička revolucionarka Nadežda Krupskaja, visoko pozicionirana politička radnica u Sovjetskoj Rusiji, zadužena za pitanje obrazovanja, autorica je prvog marksističkog teksta na temu oslobođenja žena napisanog na ruskom jeziku. Donosimo prijevod recenzije teksta „Radnica“ (1899), prevedenog na engleski jezik povodom obilježavanja 100. godišnjice Oktobarske revolucije.
  • 29. prosinca 2017. Ideologija pomirbe u službi desnog revizionizma Nedavnom javnom komemoracijom 75. obljetnice četničko-talijanskog pokolja nad stanovnicima sela Gata, u omiškom zaleđu, službeni izaslanici hrvatske države još su jednom demonstrirali nepoznavanje ili svjesno ignoriranje povijesnog konteksta u kojemu se zločin dogodio. Suprotno tvrdnjama prisutnih nacionalista iz redova klera i visoke politike, pokolj u Gatima i okolnim selima, sproveden uz punu suglasnost tadašnjih ustaških vlasti, nije motiviran njihovom nacionalnošću ili vjerskim opredjeljenjem, nego antifašističkim diverzantskim aktivnostima i političkom potporom Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije – partizanima.
  • 22. listopada 2017. 1917. i 1871: uz obljetnicu lomljenja Pariške komune Kanal Oktobarika [100.1917] je web-platforma, pokrenuta povodom obilježavanja stogodišnjice Ruske revolucije, koja kroz vijesti, materijale, komentare i refleksije pretresa uobičajene ikonografske i interpretacijske motive, s naglaskom na uvezivanju hrvatske i jugoistočnoeuropske povijesti u globalnu povijest Ruske revolucije. Prenosimo prilog Branimira Jankovića i Stefana Treskanice u kojem nude izbor iz povijesnih komparacija (dis)kontinuiteta Pariške komune i Ruske revolucije.
  • 15. listopada 2016. Uloga sećanja i zaborava u postsocijalizmu Zagovornici uobičajenog narativa o kulturi sjećanja naglašavaju potrebu za suočavanjem s traumatičnom historijskom prošlošću. Nakon sloma socijalizma i restauracije kapitalizma kasnih 1980-ih nisu privatizirane isključivo tvornice, nego i samo pravo na sjećanje. Proizvodnjom nove, revizionističke kolektivne memorije nastao je ideološki paravan koji stoji ispred procesa primitivne akumulacije kapitala i sustavnog uništavanja radničkih prava. Postali smo, naime, svjedocima redefiniranja društvenih odnosa koje počiva na relegitimaciji nejednakosti, do koje zasigurno ne bi došlo bez svojevrsnog kolektivnog – zaborava.
  • 6. kolovoza 2016. Fašizam i kultura zaborava Jedno od utemeljujućih mjesta suvremenog historijskog revizionizma korištenje je sporazuma Molotov-Ribbentrop kao dokaza da je Sovjetski Savez, baš kao i Treći Reich, imao agresivne ekspanzionističke namjere prema ostatku europskog kontinenta. Nasuprot uvriježenim vjerovanjima, autor teksta nastoji mapirati cjelovitu sliku dinamike svjetske vanjske politike u predratnom periodu, u kontekstu kojega sklapanje sporazuma o nenapadanju između SSSR-a i Njemačke u kolovozu 1939. godine postaje očajnički sovjetski pokušaj odgađanja rata.
  • 28. lipnja 2016. Fašizam u službi zaštite kapitalizma od demokracije U prilogu o fašizmu prve epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“ razgovarali smo s Nikolom Vukobratovićem, urednikom hrvatskog izdanja Le Monde diplomatiquea. Pročitajte proširenu, prilagođenu verziju intervjua u kojoj se dotičemo pitanja društvenih implikacija preuske, odnosno preširoke definicije fašizma, političko-ekonomske funkcije povijesnih fašizama i njihovih ideoloških nasljednika te, kao jedinu uistinu djelotvornu metodu borbe protiv njihove revitalizacije, uočavamo potrebu za masovnom demokratskom mobilizacijom odozdo.
  • 27. lipnja 2016.
    Featured Video Play Icon
    Promjena okvira #1
    O fašizmu
    U prvoj bilingvalnoj epizodi emisije „Promjena okvira“ pogledajte mozaični pregled događanja održanih tijekom veljače, ožujka i travnja 2016. u sklopu vaninstitucionalnog programa političke edukacije civilno-aktivističkog kulturnog sektora, prilog na temu fašizma u kojem govore Boris Buden, Luka Matić, Ivana Perica i Nikola Vukobratović te intervju s britanskom sociologinjom i političkom aktivistkinjom Hilary Wainwright, s kojom razgovaramo o emancipatornom potencijalu tehnologije, sindikatima i prekarnim oblicima rada, odnosu između paralelnih ekonomija i državnih struktura te pitanju kućanskog rada. Nove epizode pratite na TV Istra svakog zadnjeg petka u mjesecu.
  • 12. lipnja 2016. Iste klase profitiraju od liberalizma i od fašizma Diskurs antitotalitarizama pretvorio je 20. stoljeće u „noć u kojoj su sve krave crne“, a njegove političke aktere u zlikovce podjednakih kalibara. U postsocijalističkim zemljama, to je diskreditiralo socijalizam kao političku i ekonomsku alternativu. Danas, kada ponovo svjedočimo formiranju bloka liberala i nacionalista, analitički se vraćamo u prošlost i ponovo osvjetljavamo uvjete u kojima je nastao fašizam, s naglaskom na strategije gušenja radničkog pokreta. Donosimo proširenu verziju intervjua s Lukom Matićem iz Antifašističkog VJESNIKA.
  • 27. rujna 2016. Da je Tito živ, vjerojatno bi se sastajao s Junckerom U procesima okoštavanja režima tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća, te nakon propasti realnih socijalizama u 1990-ima, naše je društvo raskinulo s partizanskim sjećanjem. No i partizanska praksa predstavlja raskid – na temeljnoj razini ona je ponudila emancipatornu projekciju transnacionalne antifašističke solidarnosti otvorene prema svim dijelovima društva, osim onim fašističkim. Emancipatorni potencijal sjećanja na partizanske prakse danas se razbija o nacionalističke i liberalne revizije. Prve im odriču transnacionalnost, a druge revolucionarnu emancipatornost. O političkim potencijalima partizanstva razgovarali smo s Galom Kirnom.
  • 19. svibnja 2016.
    Featured Video Play Icon
    Ustav je posthistoricistička bajka
    Pročitajte prilagođenu, skraćenu verziju intervjua s filozofom i publicistom Borisom Budenom, u kojem smo razgovarali o odnosu liberalizma i fašizma, o rehabilitaciji ustaštva, različitim varijantama nacionalizma, o revizionizmu te anakronom, historicističkom tumačenju društvenih kretanja, o pitanju posttranzicijskih implikacija na sektor kulture unutar i izvan konteksta jezične politike, a osvrnuli smo se i na aktualni sukob oko klerikalizacije visokog obrazovanja, naročito vidljive u prijedlozima integracije FFZG-a i KBF-a. Cjelovitu snimku intervjua možete pogledati u video prilogu.
  • 9. travnja 2016. Viktimizacija zločinaca u kontekstu historijske relativizacije Autor teksta osvrnuo se na nedavnu raspravu u HRT-ovoj emisiji, u kojoj jedna od sugovornica inzistira na relativiziranom tumačenju povijesti, lišenom političko-ekonomskih implikacija po suvremenu društvenu zbilju. Prema njenom shvaćanju, termin ideologije ne obuhvaća nikakvu aktualnu/relevantnu političku dimenziju te ga, u duhu ahistorijske post-konfliktne teorije razvitka društva, odbacuje kao relikt vremena koje je danas već jamačno prevladano. Što stoji iza koncepta o post-ideološkom društvu?
  • 13. lipnja 2010. Ljetna škola – Slavoj Žižek: SOS Nasilje

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve

Nove objave

Najnoviji komentari

Arhiva

Kategorije

Meta