Erica West
31. prosinca 2018.
Zamke radikalnog feminizma
Zbog sve brojnijih netrpeljivih istupa pobornica trans-isključujućeg radikalnog feminizma (TERF), već se neko vrijeme preispituje pozicija radikalnog feminizma na lijevom dijelu političkog spektra. Netrpeljivost prema trans osobama, posebice ženama, ponovo je vidljivim učinila njegove teorijske manjkavosti, poput transhistorijske definicije uzroka opresije žena, kao i izostanka klasne analize. Pročitajte prijevod teksta Erice West o razlikama između radikalnog i crvenog feminizma, te političkoj promašenosti separatističke strategije radikalnog feminizma koja iz progresivnih borbi isključuje klasno deprivilegirane muškarce i trans osobe.
Borba protiv kapitalizma i dalje je jedini put prema potpunoj emancipaciji žena.
Za mnoge socijalističke feministkinje, jednostavno je izvesti kritiku liberalnog feminizma. Mnoge su se od nas okrenule socijalizmu nakon liberalizma i imamo vrlo jasnu sliku o njegovim ograničenjima i nedostacima.
Međutim, povijest i sadržaj radikalnog feminizma manje su poznati. Iako se čini da „radikalno“ u radikalnom feminizmu nagovještava politiku koju bi socijalistkinje_i trebale prihvatiti, pažljiviji pogled razotkriva ideologiju koja je nekompatibilna sa socijalističkim feminizmom. Opterećen uskim razumijevanjem rodne opresije i pogrešnom transformativnom strategijom, radikalni feminizam u konačnici ženama ne uspijeva ponuditi jasan put do oslobođenja.
Radikalni feminizam proizašao je iz drugovalnog feminizma 1970-ih te se razvijao usporedno, ali uzajamno suprotstavljen socijalističkom i marksističkom feminizmu. No ipak dijele neke zajedničke karakteristike. Kao i socijalističke feministkinje, radikalne se feministkinje ne slažu s individualizmom liberalizma i tvrde da osobni izbori i individualna postignuća nisu dovoljna za društvenu transformaciju. Također, smještaju potlačenost žena u širi, društveni kontekst.
Od samih početaka, radikalne su se feministkinje fokusirale na seksualno i obiteljsko nasilje, tumačeći ga kao osnovu potlačenosti žena. Andrea Dworkin, jedna od najpoznatijih radikalnih feministkinja iz 1980-ih, istaknula se kampanjom protiv seksualnog nasilja. U jednom od svojih najpoznatijih govora, „Želim dvadesetčetverosatno primirje tijekom kojeg neće biti silovanja“ (“I Want a 24 Hour Truce During Which There is No Rape”), Dworkin je od muškaraca u publici zatražila da pokušaju razumjeti duboki strah od seksualnog nasilja s kojim žene žive svaki dan.
Ova posvećenost borbi protiv seksualnog nasilja – koje pustoši sve ostale aspekte života žena – vrijedna je poštovanja. Isto vrijedi i za ustrajavanje radikalnih feministkinja na reformama velikih razmjera, a ne tek simboličnim preinakama.
Međutim, način na koji radikalne feministkinje rade na promjeni istovremeno je problematičan i simptomatičan za dublje nedostatke njihove ideologije.
Njihovo antipornografsko djelovanje u tom je smislu karakteristično. Brojne su radikalne feministkinje u 1980-ima radile na zabrani pornografije, smatrajući je inherentno mizoginom i nasilnom. Neke od njih, poput Dworkin i Catherine MacKinnon – akademske radikalne feministkinje, pravnice i sveučilišne profesorice – otišle su i korak dalje. Udruživši se s pripadnicima_cama kršćanskog desnog krila poput Edwina Meesea, zalagale su se za uvođenje više lokalnih propisa koji bi dokinuli pornografiju. „Među brojnim zakonodavcima s kojima smo radile na uredbi,“ MacKinnon entuzijastično ističe 1990. u New York Timesu, „nalazila se i jedna politička konzervativka. Bile smo počašćene raditi s njom.“
Određeni aspekti pornografije nesumnjivo su vrijedni prezira, rasistički, i nasilni. No zabranom pornografije slabo će se adresirati trenutni, materijalni problemi žena uključenih u industriju. Također, nema nikakva smisla raditi s konzervativcima u borbi protiv opresije nad ženama. Riječ je o istim ljudima koji žele ograničiti pristup žena reproduktivnom zdravlju te reducirati ionako već oslabljenu državu blagostanja.
Antipornografsko djelovanje radikalnih feministkinja podcrtava opasnost krivog tumačenja podrijetla potlačenosti žena. Analiza radikalnog feminizma vodi prema oslanjanju na državnu cenzuru, jačanju kaznenopravnog sustava i sklapanju saveza s protivnicima progresivne promjene.
Klasa i podrijetlo potlačenosti žena
U srži teorijskih pogrešaka radikalnog feminizma njegovo je poimanje klase.
Prema radikalnim feministkinjama, dvije osnovne klase u društvu nisu radnička klasa (koja prodaje svoju radnu snagu) i kapitalisti (koji ih eksploatiraju), nego muškarci (opresori) i žene (opresirane). Ovo nazivaju teorijom patrijarhata.
Radikalne feministkinje često izostavljaju kapitalizam iz svojih analiza, ali čak i kada to ne čine, tretiraju ga kao posve odvojenu sferu, izoliranu od potlačenosti žena. Njihov je konačni cilj ukidanje roda, kojega doživljavaju kao suštinski hijerarhijskog i opresivnog prema ženama.
Iako kao marksistkinje_i dijelimo ovu netrpeljivost prema patrijarhatu, imamo drukčiju koncepciju klase i podrijetla opresije nad ženama. Ne definiramo klasu u rodnim nego u ekonomskim pojmovima: klasna pripadnost pojedinke_ca determinirana je njezinim ili njegovim odnosom prema sredstvima za proizvodnju i državi. Klasna pripadnost Hillary Clinton i Sheryl Sandberg, primjerice, znatno se razlikuje od klasne pripadnosti diplomirane studentice koja se bori za sindikalno organiziranje ili majke četvero djece koja radi u restoranu brze prehrane za minimalnu plaću.
Socijalistkinje_i se protive svim seksističkim komentarima kojima se zasipa Clinton, Sandberg, i druge žene koje su pripadnice elite. Međutim, to ne mijenja činjenicu da su njihovi interesi kao kapitalistkinja i dobrostojećih političarki u suštinskom raskoraku s interesima velike većine društva.
Prisjetimo se nedavnog primjera: kada su se radnice hotela Double Tree Hilton u Cambridgeu, Massachusettsu prije nekoliko godina pokušale sindikalno organizirati, izričito su tražile Sandberginu potporu, izjavivši da su se rukovodile njezinim savjetom o potrebi veće asertivnosti žena na radnom mjestu (lean in). Sandberg ih je odbila poduprijeti. I to ne začuđuje. Univerzalno „sestrinstvo“ suočilo se s konkretnim interesima kapitala. Sandberg je jasno pokazala na čijoj je strani.
Kao marksistkinje, znamo da neprijatelj nisu muškarci, nego kapitalistička klasa – koja je sama višerodna i višerasna – i da to naša strategija mora odražavati. Opresija nad ženama nije urođena ljudima nego se razvila u specifičnom historijskom i političkom trenutku, usporedo s razvojem klasnog društva i nuklearne obitelji.
Opresija nad ženama ne opstaje naprosto zato što nas muškarci mrze, nego zbog uloge koju smo historijski imale u nuklearnoj obitelji. Dok su muškarci svakoga jutra odlazili na posao kako bi se bavili kapitalističkom proizvodnjom – izrađivanjem automobila u tvornici, pisanjem pravnih izvještaja u uredu – žene su se u pravilu bavile tzv. socijalnom reprodukcijom: biološkom reprodukcijom novih radnika_ca (odnosno rađanjem djece) i svakodnevnim reproduciranjem radnika_ca – pranjem rublja, prehranjivanjem obitelji, pripremanjem djece za školu, itd.
Žene se čak i posljednjih desetljeća, kada se masovno pridružuju plaćenoj radnoj snazi, još uvijek nastoji opteretiti „drugom smjenom“, obavljanjem socijalne reprodukcije u kućanstvu nakon što se vrate s posla.
Ovi su poslovi od ključne važnosti za kapitalizam. Radnike_ice treba prehranjivati, odijevati i svakodnevno pripremati kako bi kapitalizam mogao funkcionirati. Međutim, u interesu je kapitalizma da ovaj posao bude obavljen besplatno i u privatnoj sferi.
Posljedično, socijalističke feministkinje tvrde da se žene mogu emancipirati isključivo ukidanjem klasnog društva, jednom zauvijek.
U međuvremenu, postoje reforme za koje se možemo i trebamo boriti, poput povećanja minimalne plaće, uvođenja plaćenog porodiljnog dopusta, i provedbe opće brige o djeci. Socijalističke feministkinje poput Silvije Federici zagovarale su i „nadnice za kućanski rad“, kako bi ženama osigurale financijsku neovisnost i prepoznavanje njihova rada u kućanskoj sferi kao rada. Druge, poput Angele Davis, predložile su socijalizaciju ovih kućanskih poslova kako bi se dokinulo nejednako i rodno obilježeno opterećenje žena.
Međutim, niti jedna od ovih reforma – a kamoli rušenje kapitalizma – neće biti ostvarena bez masovnih i ujedinjenih društvenih pokreta. I upravo tu radnička klasa ulazi u igru. Zbog svoje pozicije u društvu, radnička klasa kao cjelina – u svom svojem višerodnom, višerasnom, višegeneracijskom sjaju – društveni je akter koji se može boriti da radikalno promijeni, i u konačnici prevaziđe kapitalizam.
Uključuje li ovaj konačni cilj i ukidanje roda? Vjerojatno! Da citiram Engelsa:
Na to ćemo dobiti odgovor kada novi naraštaj odraste: generacija muškaraca koji nikada tijekom svojega života nisu bili u prilici kupiti ženu novcem ili bilo kojim drugim sredstvom društvene moći; generacija žena koje nikada nisu bile primorane saznati što znači predati se muškarcu iz razloga koji nije istinska ljubav ili odbiti biti s voljenim iz straha od ekonomskih posljedica. Kada ovakvi ljudi budu nastanjivali svijet, bit će im potpuno svejedno što itko danas misli da bi trebali činiti; uspostavit će svoju vlastitu praksu i pripadajuće javno mnijenje o praksi svakog pojedinca_inke – i to će biti kraj te priče.
Radikalni feminizam i njegove isključivosti
Posljednjih je godina poimanje mnogih ljudi o radikalnom feminizmu bilo pod utjecajem njihova stava o pobornicama TERF-a (trans-exclusionary radical feminism), odnosno trans-isključujućim radikalnim feministkinjama. Nisu sve radikalne feministkinje trans-isključujuće radikalne feministkinje. MacKinnon je već desetljećima otvorena pobornica prava trans osoba, i kritizirala je trans-isključujuće radikalne feministkinje zbog njihova bigotizma. „Svatko tko se identificira kao žena, želi biti žena, ili se u javnosti pojavljuje kao žena, što se mene tiče, jest žena“, rekla je u intervjuu 2015 godine.
Međutim, iako nisu istoznačni, radikalni feminizam u svojim redovima okuplja brojne trans-isključujuće radikalne feministkinje, a njegove ključne ideje prikladne su za isključivanje trans osoba, osobito trans žena.
Za mnoge radikalne feministkinje nije važno s kojim se rodom netko poistovjećuje i kako se predstavlja – jedino im je važno koji je rod dodijeljen prilikom rođenja. Ako su muškarci ugnjetavači i izvor opresije nad ženama, iz toga proizlazi da ti muškarci zadržavaju svoju opresivnu moć, čak i nakon tranzicije. Njihova socijalizacija kao muškaraca, neovisno o tome koliko je kratko trajala te čak i kada je bila opterećena rodnom disforijom i nasiljem, čini ih akterima opresije nad ženama. Mnoge radikalne feministkinje stoga zabranjuju pristup trans osobama, a naročito trans ženama u prostore u kojima se organiziraju, te ih isključuju iz svojih politika.
Ovo isključivanje nije samo bigotizam – ono je licemjerno: radikalne feministkinje energično se bore protiv seksualnog nasilja, a upravo su trans žene pogođene disproporcionalno visokim stopama seksualnog i fizičkog nasilja (osobito ne-bijele trans žene).
Trans-isključujuće radikalne feministkinje mogu tvrditi da trans žene nemaju isti reproduktivni sistem kao cis žene, i da zbog toga ne mogu razumjeti ženske borbe za kontrolu rađanja i protiv prisilne sterilizacije. No ako je tomu tako, što imaju za reći o solidarnosti s lezbijkama, ili cis ženama koje ne mogu imati ili biraju ne rađati djecu? Argumenti koje trans-isključujuće radikalne feministkinje ističu slabi su i utemeljeni na predrasudama.
Radikalni feminizam je također zamjetno šutljiv po pitanju rasizma, i opterećen politički sumnjivom strategijom borbe protiv istog.
Ne-bijeli muškarci perpetuiraju seksizam jednako kao i bijeli muškarci. Međutim, njihovo ih iskustvo rasizma također povezuje s ne-bijelim ženama u njihovim zajednicama. Kao što piše Sharon Smith, „zbog potrebe da se s muškarcima borimo protiv rasizma ili u klasnoj borbi, separatističke ideje postale su neprivlačne“ ne-bijelim ženama.
Štoviše, za mnoge žene, borba protiv rasizma neraskidivo je povezana s borbom protiv seksističke opresije (obje su ukorijenjene u kapitalizmu).
Combahee River Collective, čuvena skupina Crnih feminističkih socijalistkinja, utjelovila je ovo tumačenje u svojoj izjavi iz 1979. godine: „Neophodno je artikulirati stvarnu klasnu situaciju osoba koje nisu isključivo radnici_ce onkraj rasnih i spolnih kategorija, već kojima su rasna i seksualna opresija značajne odrednice u njihovim radnim/ekonomskim životima.“
Žene ne mogu svoje iskustvo potlačenosti svesti tek na svoj rod. Mnoge od nas su radnice. Mnoge od nas su majke, ne-bijele žene, članice LGBTIQ+ zajednice i tako dalje. Moramo razumjeti kako se sva ta pitanja isprepliću da bi se borili protiv dominacije u svim sferama – i kako bi pobijedile_i.
Kako se boriti protiv opresije nad ženama
Dok radikalne feministkinje predstavljaju separatizam kao političku strategiju – a neke i kao cilj – socijalističke feministkinje shvaćaju da naša snaga leži u brojčanosti. Podjela između radnika i radnica, između cisrodnih i transrodnih osoba – ovi su rascjepi štetni za naše krajnje ciljeve. One nas samo čine slabijima i našu borbu protiv kapitalizma još težom.
Cilj socijalističkih feministkinja je izgraditi solidarnost širom radničke klase. Naše su sudbine čvrsto povezane, a borba protiv rodne opresije neodvojiva je od borbe protiv transfobije, rasizma i kapitalizma u širem smislu. Svaki feministički pokret ili teorija koja ili eksplicitno ili implicitno isključuje trans osobe, svjesno im pripisuje pogrešni rodni identitet (misgendering), ili perpetuira transfobiju – nema što tražiti na ljevici.
Nedavno se Left Forum našao na udaru kritika jer je u program uključio panel koji preispituje legitimnost transrodnih osoba i njihovu potrebu za zdravstvenom skrbi. Nakon brojnih kontroverzi, na koncu je otkazan – i to s pravom. Kako pokret za transrodna prava dobiva na snazi, ljevica mora biti nedvosmislena u solidarnosti s transrodnim osobama i onima čije se ponašanje ne konformira društvenim očekivanjima po pitanju njihova roda (non-conforming people).
Iako postoje stvari unutar radikalnog feminizma kojima se možemo inspirirati, kao što je naglasak na borbi protiv seksualnog nasilja, njegova analiza uzroka potlačenosti žena i ideje o političkom organiziranju koje iz nje proizlaze posve su promašene.
Umjesto da muškarce tumačimo kao temeljni izvor potlačenosti žena, krivca moramo prepoznati u klasnom društvu. Borba protiv kapitalizma ostaje jedini put prema potpunom oslobođenju žena.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.
