Bez lažnih utjeha

Rezultat Laburističke partije na ovim izborima tek je nešto veći od onoga koji je 2015. godine ostvario Ed Miliband, no – zahvaljujući rasapu na sjeveru zemlje i izbornom sustavu relativne većine u kojem pobjeđuje onaj koji prvi dođe do cilja – Laburisti imaju manje mjesta u parlamentu nego u vrijeme Michaela Foota. Dovoljno je lažnih utjeha za svakoga kome su potrebne. Laburisti su dobili nešto više od 10 milijuna glasova, koliko je skupio i Tony Blair 2001., odnosno, više nego što je dobio 2005. godine. Unatoč svim defamacijama, osvojili smo više glasova od Milibanda. Mnoga parlamentarna mjesta izgubili smo s vrlo malom razlikom i moguće ih je vratiti natrag. Bezkičmenjački centristički dezerteri, svi do jednog, doživjeli su poraz. Poražena je i Jo Swinson. Pobijedili smo u Putneyju i zadržali velik broj okruga u kojima nismo imali značajniju podršku. Osvojili bismo ih i više da Liberalni demokrati i Zeleni nisu dodatno podijelili izborno tijelo. A tu je uvijek i „ulica“.

Da je naš neprijatelj bila oslabljena Konzervativna stranka koja nastoji zadržati centrističku poziciju, 10 milijuna glasova za Laburiste ne bi bio toliko loš rezultat. No naš je neprijatelj bila Konzervativna stranka koju su Faragiti osjetno zaokrenuli prema ekstremnoj rasističkoj desnici, i koja je upravo zbog toga doživjela elektoralnu revitalizaciju. Također, nakon katastrofalnog poraza na općim izborima u Škotskoj 2015. godine, Laburisti su ponovno pretrpjeli ogromni gubitak glasova u dijelovima zemlje koji su povijesno bili njihova čvrsta uporišta, oba puta oko teme nacionalnog pitanja. Laburistička partija iznimno se pogrešno postavila i u jednom i u drugom slučaju. Rezultat je bio krah historijskih razmjera, iako nije nemoguće popraviti nastalu štetu i vratiti mnoga od izgubljenih parlamentarnih mjesta. U tom kontekstu, činjenica da je isti neprijatelj pregazio centar, slabašna je utjeha.

Besmisleno je tvrditi kako su Liberalni demokrati i Zeleni unijeli dodatne podjele u biračko tijelo. To je njihov posao. Nominiraju vlastite kandidate, jer je riječ o zasebnim strankama. Liberali su tijekom ove predizborne kampanje bili osobito nepodnošljivi demagozi. Međutim, naš je posao nagovoriti neke od njihovih glasača da svoju podršku daju nama. Taktiziranje oko biračkog tijela uoči izbora nikada nije dobar znak, a još je gori znak ako, razmatrajući što se dogodilo s parlamentarnim mjestom u velškoj pokrajini Blaenau Gwent, krenemo za to okrivljavati liberale. Poanta je da barem 3 milijuna ljudi koji su glasali za Laburiste 2017. naprosto 2019. godine nisu izašli na izbore. U tome se sastojao veliki pomak. Ne prema Liberalnim demokratima, ili Zelenima, čak niti prema Brexit stranci, čiji bi brojni glasovi u protivnom pripali Torijevcima. Prepustili smo milijune glasova izbornoj apstinenciji.

Mislili smo da će rad na terenu donijeti prevagu. Mislili smo da baratamo poprilično preciznim podacima, i agitiranje je do samog kraja poticalo optimizam. Mislili smo da su ankete propustile nešto značajno. Izgleda da je ogromna operacija agitiranja i izvlačenja glasača na izbore uistinu doprinjela tome da zadržimo parlamentarna mjesta u Londonu i u određenom broju marginalnih izbornih okruga u kojima smo pobijedili 2017. godine. Zadržali smo mjesta koja ne bismo zadržali da smo se u njima nalazili u slabijoj poziciji, kao što su Enfield Southgate, Canterbury i Bedford. Zadržali smo Battersea i osvojili mjesto u Putneyju. No svugdje drugdje potpuno smo podbacili. Ako je i došlo do dramatičnog izbornog pomaka uzrokovanog mladih biračima, to se vjerojatno dogodilo jedino u velikim i sveučilišnim gradovima. Da nije bilo spomenute operacije na terenu, pitanje je kako bi se i ondje situacija odvila. Dakle, drugarice i drugovi, moglo je i gore.

Izborni bi rezultat bio ovakav i prije dvije i pol godine, da nije bilo tadašnjeg uspjeha laburističke kampanje i pratećeg manifesta Laburističke partije. Laburisti su tada bili slabi u predjelima u kojima su povijesno imali jaku glasačku podršku, a gdje posljednjih desetljeća gube utjecaj. Novi laburisti (New Labour) nisu učinili ništa kako bi zaustavili eroziju koja se pretvorila u kolaps lokalne industrije, sindikata, stopa zaposlenosti i prihoda. Referendum o Brexitu potpuno je reanimirao desnicu i vratio joj podršku naroda. Torijevci bi s UKIP-om u deindustrijaliziranim regijama tada osvojili preko 50 posto glasova. Unatoč zaključcima pojedinih obmanutih komentatora, nagli uspon Jeremyja Corbyna iz 2017. nije podrazumijevao i da bi neki drugi vođa Laburista pobijedio s 20 postotnih bodova prednosti. Bila je to ogromna devijacija od uobičajenih izbornih obrazaca Laburista još od 2001. godine, a sad smo doživjeli i povratak političkom medijanu.

Iako će centristi nerado prihvatiti implikacije onoga što se dogodilo, glavna tema ovih izbora nije bila revitalizacija političkog centra. Centriste je porazio isti moloh nacionalizma katastrofe koji je upravo brutalno razorio ljevicu. Onima koji teže osvajanju centra neće ostati previše toga supstancijalnog oko čega će se moći ujediniti. Neće moći ponuditi nikakve koherentne odgovore na pitanje kako je moguće poraziti nacionalizam katastrofe, te istovremeno ne biti rastrgan kulturnim ratovima oko Brexita, a da to nije putem neke varijacije formule iz 2017. godine. No svi će složno tretirati izbore kao referendum o Corbynovu vodstvu, a sukladno tome i o dominaciji ljevice unutar članstva Laburističke partije.

Apsolutno stoji da je „Corbyn“, kao medijska pojava, bio problem pojedinim biračima kojima smo pokucali na vrata. Međutim, to samo vraća pitanje na prethodnu razinu. Zašto je „Corbyn“ ovoga put bio veći problem? Čemu su imali za prigovoriti ljudi koji nisu marili za optužbe o povezanosti s IRA-om ili za trolanje s pitanjem o „sigurnosnom riziku“ otprije dvije godine, koji su već jednom glasovali za ljevičarski manifest, te se slagali s većinom njegovih politika? Što se promijenilo u širem političkom kontekstu? Što se promijenilo po pitanju njegova vodstva? Zašto neki od ovih birača odjednom nisu uspijevali odlučiti za što se to Corbyn bori? Predviđam kako oni koji žele da Laburistička partija skrene udesno neće ponuditi uvjerljiv odgovor na ova pitanja, već će samo ponavljati iste stare šibolete koje izgovaraju još od 2015. Oni neće izvući nikakvu pouku.

Kakvu bismo lekciju mi trebali naučiti? Najveći dio ljevice unutar Laburističke partije smatra da smo prije svega uprskali stvar po pitanju Brexita. Optirajući za drugi referendum, prelako smo prikazani kao izdajice demokratskog mandata. Već je nakon nekoliko tjedana trajanja kampanje bilo primjetno da ljudi poput Grace Blakeley šalju poruke upozorenja o kolapsu podrške Laburistima na sjeveru. Usudio bih se reći da je kampanja Brexit stranke ondje pomogla Torijevcima. Ne nužno zato to su preoteli neki značajni broj laburističkih birača, već uglavnom zato što su amplificirali Torijevsku poruku: naime, da su Laburisti izdali Brexit.

Ovome bismo trebali oprezno pristupiti. Nije postojala „dobra“ pozicija s obzirom na Brexit. Samo zato što ste identificirali problem, ne znači i da ste pronašli rješenje. Štoviše, da spremno rješenje uopće postoji. Izgleda da dio problema leži u tome što su pobjede u parlamentu protiv Therese May i Borisa Johnsona – koje je komentarijat smatrao izvrsnima – slabo rezonirale kod velikog broja onih koji su svoj glas dali za napuštanje Europske unije. Oni su uvidjeli da će politički establišment zaustaviti Brexit. Antiparlamentarna retorika koju je inicirala May, a rastrubio Johnson, operirala je na osnovu realnog nezadovoljstva. No kako bi Laburisti opravdali glasovanje za aranžman koji je ponudila May? Koliko bi tek tada podrške bilo izgubljeno? Koliko bi ljudi tada bilo potpuno demoralizirano i „raskrstilo s Corbynom“? Koliko bi se tada glasača okrenulo Liberalnim demokratima ili Zelenima? Bi li nas tada spasilo „taktičko glasovanje“?

Uostalom, nije nevažno na koji se način politika komunicira prema vani. U određenom trenutku, konstruktivna višeznačnost oko Brexita prestala je biti konstruktivna. Postojala je potreba da se u odnosu na Brexit ocrta jasna agenda. Laburistička kampanja za Europske izbore jedva da je postojala, a temeljila se na ideji ponovnog ujedinjavanja duboko podijeljene zemlje. Raspoloženje glasača bilo je daleko od toga. Potom smo ušli u opće izbore s pozicijom koja zagovara ponavljanje referenduma o Brexitu, o čemu se odlučilo poprilično naglo, nakon što se tri godine govorilo protiv drugog referenduma. Pritom smo tek usred kampanje pojasnili da bi Corbyn povodom drugog referenduma zauzeo neutralan stav o Brexitu. Nekoliko je parlamentarnih zastupnica i zastupnika odbilo odgovoriti novinarima koju bi opciju podržali na drugom referendumu, znajući da oba odgovora predstavljaju zamku.

Ne čini se da postoji očito rješenje kada je Brexit u pitanju, barem ne ono koje netko ne bi proglasio „izdajom“. Laburisti stoga nisu htjeli da se ovi izbori prelamaju oko Brexita i donekle su raspravu uspjeli preusmjeriti na druge teme. Unatoč nekim tvrdnjama, mjerama štednje nije došao kraj. Kriza je kontinuirana. Jedino je tip agende na osnovu koje su Laburisti tražili povjerenje birača mogao uspješno potkopati društvene temelje brexitovskog nacionalizma. Problem je u tome što su izbori raspisani jer parlament tri godine nije mogao doći do odluke o Brexitu, tijekom kojih je opcija izlaska iz Europske unije radikalizirana. Nacionalizam je toliko uhodan scenarij u ovoj zemlji da je njegove apstrakcije moguće iskusiti kao intimne, konkretne. Istovremeno su politike u brižljivo skiciranom, pažljivo budžetiranom, a ipak ambicioznom manifestu, koje nude konkretnu pomoć, ostale toliko udaljene od svakodnevnog doživljaja vlasti, da ih je velik broj birača doživio apstraktnima i utopijskima.

Nacionalizam katastrofe upravo se kao brazda usjekao u one dijelove zemlje koji su povijesno bili čvrsta uporišta Laburističke partije, i na to ne postoji jasan odgovor. Izgubljene parlamentarne mandate moguće je vratiti; kao što napominje Momentum u e-mailu podržavateljima, jer su ih Torijevci osvojili s tijesnom razlikom. Međutim, preokreti su bili ogromni, a prijelom je povijesnih razmjera. Nažalost, ponovna izgradnja bilo kakve ljevice u ovim izbornim okruzima, nakon desetljeća zanemarivanja i prilično beskorisne lokalne vladavine Laburista, iziskivat će nešto više od šestotjednog izbornog ciklusa i gorljive kampanje pogonjene herojskim volonterima. Činjenica da nam vjerojatno predstoji deset godina bezobzirne vlasti Konzervativaca tijekom kojih bismo trebali poduzeti taj projekt ponovne izgradnje, pritom je slaba utjeha.