Ekosocijalizam ili klimatski barbarizam

Programski naglasak 16. konferencije Historical Materialism “Claps of Thunder: Disaster Communism, Extinction Capitalism and How to Survive Tomorrow”, održane od 7. do 10. studenog u Londonu, ove je godine stavljen na promišljanje odgovora o socijalističkoj budućnosti unutar konteksta globalne ekološke krize. Osim na „tradicionalnim“ streamovima, kao što su ”Marxist-Feminism”, “Race and Capital”, “Workers’ Inquiry” i “Sexuality and Political Economy”, te onima na kojima se kritički reflektiralo o temama suvereniteta, utopije i postkapitalizma, umjetnosti i marksizma, suvremenih radikalnih politika na Bliskom Istoku i u Sjevernoj Africi, itd., sudionice i sudionici konferencije imali su mogućnost participiranja u velikom broju rasprava o konceptima, strategijama i vizijama ekološki održivih socijalističkih alternativa.

Na panelima u sklopu streama ”Left Ecology” raspravljalo se o reakcijama političkih elita na sve dublju ekološku krizu – od negirajućih, autoritarnih politika desno-libertarijanskih aktera, poput Donalda Trumpa i Jaira Bolsonara, do liberalnodemokratskog zagovaranja tržišta emisija stakleničkih plinova, odnosno takozvanih zelenih tehnologija. Suprotno reformističkim i komodifikacijskim strategijama „zelenog kapitalizma“, kao i etički apelativnoj, često depolitiziranoj tradiciji ekološkog pokreta, ekosocijalizam postavlja zahtjev za radikalnom i sveobuhvatnom transformacijom kapitalističkog sustava. Kao teorijska i praktična platforma za promišljanje demokratskih i održivih političkih i ekonomskih koncepata, ekosocijalizam svojim rješenjima ukazuje na sistemsku i historijsku ograničenost kapitalističkog načina proizvodnje.

Suprotno reformističkim i komodifikacijskim strategijama „zelenog kapitalizma“, kao i etički apelativnoj, često depolitiziranoj tradiciji ekološkog pokreta, ekosocijalizam postavlja zahtjev za radikalnom i sveobuhvatnom transformacijom kapitalističkog sustava

Proces maksimizacije profita, koji eksternalizira troškove društvene reprodukcije i zagađenja okoliša, ne ostavlja prostora za planiranje plauzibilnih demokratskih i održivih koncepata unutar postojećih ekonomskih sustava. Kapitalistički način proizvodnje, vođen imperativom rasta, historijski je ovisan o razvoju fosilnih goriva te inherentno destruktivan po ljude i prirodu.

O potencijalima socijalističke kritike u situaciji akutne globalne ekološke krize, raspravljalo se na tridesetak panela, predstavljanja knjiga i velikoj završnoj raspravi. Rasprava o različitim vizijama komunističke budućnosti, postavljena u fokus ovogodišnje konferencije, provučena je kroz raster raznovrsnih tema. Primjerice, kritički se reflektiralo o zahtjevima za energetskom tranzicijom (“A Justice Transition for Who?”, Samantha Mason), agendi suvremenih klimatskih pokreta (“Extinction Rebellion and the Commodification of Environmental Protest”, Francesca Kilpatrick), geoinženjeringu (“Geoengineering: The Wet Dream of Capitalism”, Louise Wagner), tržištu emisija stakleničkih plinova (“New Frontiers in the Commodification of Carbon: What is New about Negative Emissions?”, Wim Carton), opasnosti od ekofašizma (“Perspectives for a Red-Green Antifascism”, David Renton), klasnom pitanju i okolišu (“Proletarian Ecology: Building an Environmental Politics for the Working Class”, Matt Huber), „plavom kapitalizmu“ (“Blue Capitalism and the Oceanic Pursuit of Growth: Limits, Disruptions and Struggle at the Spanish Ports”, Borja Nogué Algueró), itd.

U sklopu panela posvećenih uništavanju bioraznolikosti poseban je naglasak stavljen na ulogu „životinjskog kapitala“ u reprodukciji postojećeg sustava i ekološke krize. Kao pozitivan pomak treba istaknuti činjenicu da su antispecističke teme, poput izumiranja sve većeg broja životinjskih vrsta, analizirane iz marksističke perspektive (“Bracing the Spell of Identity: Animals and the End of Capitalism”, André Krebber), kritički se odnoseći prema komodifikaciji životinjske sfere (“Vegan Tech Bros Won’t Save Us”, Leah Kirts) i zanemarivanju iste na ljevici (“Animals are Waiting for the Revolution Too”, Dominic O’Key).

Važno mjesto u raspravama o vizijama održivih socijalističkih alternativa zauzelo je pitanje političkog potencijala „prijelaznih“ rješenja, koncepta koji u vrijeme katastrofičnih klimatskih projekcija privlači sve više pažnje, a podrazumijeva i projekte poput Zelenog New Deala. Zagovarajući radikalnu promjenu, ovakvi projekti prioritiziraju rješenja koja donose trenutna konkretna poboljšanja životnih i radnih uvjeta korištenjem takozvanih zelenih tehnologija, istovremeno ukazujući na važnost javne sfere u borbi protiv klimatske krize. Na prezentaciji knjige “A Planet to Win: Why We Need a Green New Deal”, autor i autorica Daniel Aldana Cohen i Alyssa Battistoni govorili su o potencijalima politika koje u postavljanju progresivnih zahtjeva unutar društvene sfere potiču dekarbonizaciju, kao što je to, primjerice, besplatni javni prijevoz ili podrška radu u sferi društvene reprodukcije. Ove politike, smatraju autori, ukazujući na rastuće ekonomske i rasne nejednakosti, također mogu predstavljati efikasni alat za poticanje klasne mobilizacije i osnaživanje izgradnje ekološkog, antiimperijalističkog pokreta.

„Socijalistička ljevica suočena je s krizom revolucionarnih razmjera u nerevolucionarnoj situaciji“, konstatirao je Richard Seymour, jedan od govornika na prezentaciji, podržavši upotrebu (i) radikalnijih, „nereformističkih reformi“, u svrhu ostvarivanja (revolucionarnog) cilja. Istovremeno je iskazao zabrinutost zbog opasnosti da „zeleni kapitalizam“ aproprira ekosocijalistička rješenja te da desne političke opcije ojačaju i realiziraju „klimatski apartheid“. Na panelu “The Ecological Crisis and the Ecosocialist Response” slične se argumentacijske linije držao i Alan Thornett, autor knjige Facing the Apocalypse – Arguments for Ecosocialism (2019). Kao član Laburističke partije koji je niz godina radio na radikalizaciji partijske borbe protiv klimatske krize, Thornett je u svojem izlaganju problematizirao pitanje izbora strategija djelovanja na socijalističkoj ljevici. U situaciji ubrzanog približavanja točki ireverzibilnosti degradirajućih klimatskih procesa, borba nerevolucionarnim sredstvima, smatra Thornett, jedan je od načina obrane materijalnih pretpostavki za izgradnju pravedne i održive socijalističke budućnosti.

Promišljanja o ekološki održivim socijalističkim alternativama inkorporirana su i u rasprave unutar drugih streamova. Tako se, primjerice, u sklopu „Marxist-Feminism“, ovaj put u kontekstu antirasnog i antikapitalističkog pokreta, kritički analizirala bogata (ali povremeno i problematična) tradicija ekofeminizma (“The Contribution of Indigenous Struggle and Ecofeminism as s Key Part of the Fight for Ecosocialism”, Terry Conway), na panelu “Utopia, Degrowth and Ecosocialism” raspravljalo o dinamikama između različitih egalitarnih političkih i ekonomskih postkapitalističkih vizija (Aaron Vansintjan), dok smo na panelu “Queer Materialism” mogli slušati o oslobođenju queer osoba u kontekstu Marksove ekologije (Holly Lewis).

Za kraj bi svakako valjalo istaknuti i dvije prezentacije radova koje smatram osobito vrijednim doprinosom budućim raspravama – “Political Ecologies of the Far Right: Updates and Historical Perspectives” Andreasa Malma, autora Fosilnog kapitala i The Zetkin Collectivea, te “Karl Marx’s Ecosocialism: Capital, Nature, and the Unfinished Critique of Political Economy” Kohei Saita. I dok nam Saitova analiza, djelomično izgrađena i na analizi Marxovih prirodnoznanstvenih bilježnica, pruža uvid u ekološku perspektivu Marxove kritike kapitalizma te pruža ojačali teorijski alat za zamišljanje ekosocijalističke budućnosti, istraživanje Andreasa Malma i The Zetkin Collectivea (koje je u tijeku), fokusirano na analizu veza između ekološke krize i uspona desnice, skicira historijske uzroke i potencijalne paradigme ekofašizma.

Danas je, nažalost, sve lakše zamisliti fašistički odgovor na klimatsku katastrofu, „rješenje“ koje bi nužno uključivalo procese poput ekstraktivnog imperijalizma ili genocidnih neomaltuzijanskih politika, a koje bi desnica, uz podršku (primarno fosilnog) kapitala, prezentirala kao „učinkovit“ način suprostavljanja ekološkoj krizi. Koketiranje ekoloških pokreta, partija i organizacija civilnog društva sa „zelenim kapitalizmom“, ali i izostanak konkretnih, ekonomski održivih te emancipatornih rješenja socijalističke ljevice, pridonijelo je jačanju autoritarnih desnih tendencija. U situaciji degradiranja osnovnih materijalnih preduvjeta za uspostavu održivog i pravednog postkapitalističkog društva, socijalistička ljevica mora redefinirati svoj odnos s prirodom i ne-ljudskim životinjama, te u skladu s time i količinu, ali i sadržaj potrošnje. Istovremeno treba imati u vidu da je zahtjev za univerzalnošću različitih – radničkih, ekoloških, antiimperijalističkih, feminističkih, queer, antirasnih, antispecističkih – borbi otvorio politički prostor za osmišljavanje komunističke alternative kao jedinog pravog i održivog rješenja trenutne ekološke krize.