Europska ekstremna desnica između neoliberalne i protekcionističke struje

"Europska ekstremna desnica zapravo nije razjedinjena, ali u ekonomskom smislu postoji čista neoliberalna struja i protekcionistička struja s potisnutom neoliberalnom tendencijom, kakav je, primjerice, francuski Nacionalni front. Osnovna diferencijacija između nacionalizma ekstremne desnice i drugih konzervativnih desničara, odnosno drugih sektora koji se služe nacionalističkom argumentacijom, jest identitarni esencijalizam ekstremnog nacionalizma, koji u određenom smislu postaje cilj koji je nadređen ekonomiji."

Plakat kojim se u Pankowu, dijelu Berlina poziva na borbu protiv AfD-a, kao i fašizma i nacizma uopće, 30. travnja 2018. (izvor: Hossam el-Hamalawy @ Flickr prema Creative Commons licenci)

U svojem izlaganje na seminaru Centra za radničke studije „Nacionalizam, populizam i nova desnica“, ustvrdili ste kako nacionalizam stvara nacije, a ne obrnuto. Možete li elaborirati ovu tezu?

Cilj mi je bio podsjetiti na argumentacijsku liniju koja postoji već 50-60 godina. Kada govorimo o nacijama i nacionalizmu, treba imati na umu da nacija, u ontološkom smislu, ne postoji. Sve zajednice, čak i prije nacija ili prije nacionalizma, bile su mješovite zajednice, i to po različitim kriterijima: jeziku, etnicitetu, teritorijalnom podrijetlu, religiji… Oduvijek je postojao narativ koji teži svojevrsnoj kolektivizaciji, odnosno uspostavljanju hegemonijske kolektivnosti, a nacija je tek najmodernija takva forma kolektivnosti, stara kojih tristotinjak godina.
 
Uvijek je u pitanju moć – tko integrira druge kulture ili utječe na njihovo nestajanje i tko u konačnici određuje koja zajednica predstavlja vrhunac razvoja. Dakle, nacionalizam stvara nacije u koje ljudi potom vjeruju. Ekstremna desnica pokušava nas uvjeriti da su nacije oduvijek postojale – u Njemačkoj se pozivaju na germanskog poglavicu Hermana, u Hrvatskoj na kralja Tomislava, u Ukrajini na Vladimira I., koji vlada od 980. do 1015., iako oni zapravo nisu imali veze s nacijama.
 

Kakav je odnos između nacionalne, odnosno identitarne dimenzije i ekonomije u političkom imaginariju europskih stranaka ekstremne desnice?

Europska ekstremna desnica zapravo nije razjedinjena, ali u ekonomskom smislu postoji čista neoliberalna struja i protekcionistička struja s potisnutom neoliberalnom tendencijom, kakav je, primjerice, francuski Nacionalni front.
 
Osnovna diferencijacija između nacionalizma ekstremne desnice i drugih konzervativnih desničara, odnosno drugih sektora koji se služe nacionalističkom argumentacijom, jest identitarni esencijalizam ekstremnog nacionalizma, koji u određenom smislu postaje cilj koji je nadređen ekonomiji.
 
Segmenti europske ekstremne desnice koji su relevantni u izbornom smislu, više se ne priklanjaju ovoj staroj, fašističkoj, korporativnoj ideji o primatu političkog nad ekonomskim. Takve struje još uvijek postoje, ali nisu relevantne. Međutim, nacija, odnosno nacionalizam, i dalje služi kao ultimativno opravdanje za gotovo sve, pa i ekonomiju. Dakle, ekonomija mora služiti naciji, što se formulira kroz nacionalistički narativ, i u tome leži specifičnost ekonomskog diskursa ekstremne desnice, bilo u neoliberalnoj ili protekcionističkoj varijanti.
 

Kakav je odnos ideoloških ekonomskih narativa europskih stranaka ekstremne desnice i njihovih konkretnih ekonomskih politika jednom kada dođu na vlast (primjerice, stranke Fidesz u Mađarskoj)?

Sve dok stranke nemaju perspektivu osvajanja vlasti, mogu prilično slobodno argumentirati i mijenjati svoju poziciju, sve dok to ne ispada toliko nekoherentno da počne predstavljati problem za biračko tijelo. No takve stranke imaju tu mogućnost jer ne snose nikakvu odgovornost.
 
Ne postoji opći konsenzus oko toga, no ja svrstavam Fidesz na ekstremnu desnicu. Njihovi se argumenti nisu previše mijenjali tijekom godina, a provode ekonomsku politiku koja je do određene mjere heterodoksna. Dakle, iako s jedne strane implementiraju ultraliberalne ili neoliberalne mjere poput režima workfarea, i pokušavaju izgraditi izvozno orijentiranu ekonomiju, s druge strane provode protekcionističke mjere intervencijama u bankarski sektor, u financijski sektor kao takav, ili npr. u građevinski sektor, a na svemu tome rade ne samo na razini narativa, već i s realnim i praktičnim ciljem izgradnje nacionalne buržoazije, nacionalne (više) srednje klase, koja bi mogla održavati takav razvoj. To je generalni cilj, za čije se ostvarenje ne biraju sredstva.
 
Pitanje je koja je cijena ovakvog projekta i kako on utječe na unutarnji razvoj Mađarske, u smislu društvenih sukoba, visine nadnica itd. Također, sumnjam da za takav projekt izgradnje nacionalne buržoazije i srednje klase na periferijama Europe ima dovoljno vremena, kako iz desne, nacionalističke, tako i iz lijeve perspektive. Mislim da je ovdje grčki primjer ilustrativan. Grčka je svojevrsna periferija, a trenutno je veća periferija Europe nego što je to bila prije pet godina.
 
Vrlo je brzo postalo očigledno koja su ograničenja postavljena regionalnom ili nacionalnom projektu koji odskače od onoga što dopušta kapitalistički centar, a u Europi je to Njemačka, odnosno njemački kapital. Ekonomska kriza u koju sustav neprekidno ciklički upada vratit će se, i to ubrzo. Dakle, kapitalistički centar uvijek će periferiji nametati određene mjere kako bi zaštitio svoj kapital i profite.
 

Što karakterizira socijalne države kakve zagovara desnica? Koliko su takvi projekti inkluzivni i obuhvatni kada je riječ o pokrivanju potreba socijalne reprodukcije neheteronormativnih subjekata i migrantske populacije?

Sve nacionalne stranke ekstremne desnice na prvo mjesto stavljaju vlastitu nacionalnost, pritom izravno referirajući na model socijalne države. AfD (Alternative für Deutschland) neće otvoreno reći „Nijemci na prvome mjestu“, ali je to iz njihova programa vrlo očito. Međutim, FPÖ (Freiheitliche Partei Österreichs) kaže „Austrijanci na prvome mjestu“, UKIP (United Kingdom Independence Party) – „Britanci na prvome mjestu“, Nacionalni front – „Francuzi na prvome mjestu“ itd. Dakle, svi oni imaju poprilično ekskluzivističko poimanje socijalne države.
 
Postoji neoliberalni ogranak krajnje desnice, koji nema u vidu socijalnu državu (tzv. welfare state), nego „workfare state“. Ne pokušavaju zamisliti skladnu zajednicu u kojoj svi dobro žive, nego zajednicu u kojoj vlada velika konkurencija, u kojoj je svatko primoran sudjelovati.
 
Postoje određene razlike i u pristupu migrantskom pitanju. Npr., Nacionalna fronta na ovogodišnjim predsjedničkim izborima u programu postavlja zahtjev za smanjenjem neto imigracije na 10 000 osoba godišnje. Za imigracijsku zemlju poput Francuske, ako uzmemo u obzir i njezinu kolonijalnu povijest, taj je broj gotovo jednak nuli.
 
AfD se barem do otprilike 2015. godine zalagao za migracijski model tzv. kanadskog tipa, koji je više ili manje obilježen sustavom bodovanja i procjene migranata na temelju njihova kompeticijskog potencijala – jesu li visoko obrazovani, kakve su im poslovne kompetencije, dolaze li s obitelji, itd. Boduje ih se u skladu s time, a postignu li zadovoljavajući broj bodova dozvoljava im se ulazak u zemlju, i potom vjerojatno mogu koristiti beneficije socijalne države, ako su im potrebne. AfD se više ne zalaže za takav model, jer se neoliberalno krilo, koje ustraje na kompeticiji, odcijepilo, pa im se u tom smislu i politika promijenila.
 
Kada govorimo o socijalnoj reprodukciji neheteronormativnih zajednica, uzmimo kao primjer Partei für die Freiheit, koja izričito odbija adresirati spomenuto pitanje. No i velika većina ekstremno desnih stranaka odbija prihvatiti takav način života, takvu subjektivaciju, i stoga ona za njih ne postoji, smatraju da je atipična i da se ne smije promicati ni u kojem obliku. Pritom se AfD nalazi u neobičnoj kontradikciji. Naime, jedna od dopredsjednica stranke na federalnoj razini živi u otvorenoj lezbijskoj vezi, s posvojenom djecom, ali AfD o tome ne govori i na tome ne temelji svoju politiku.
 
Nisam siguran kako se u AfD-u i među njegovim simpatizerima ova kontradikcija racionalizira, ali postoje studije koje se bave tzv. homonacionalizmom, u kojima se tvrdi da su desničari u stanju prihvatiti ono što smatraju „abnormalnim načinom života“, koji na koncu vide kao odraz zapadne postmoderne civilizacije, što im je još uvijek prihvatljivije od prijetnje izvana, gdje im najopasniju prijetnju predstavljaju islamski migranti sa svim karakteristikama koje im pripisuju, poput reakcionarnih oblika obiteljskog života i tome slično. Dakle, „ovakav način života je ipak bolji, i s njim bi se dalo živjeti, pa čak i stati u njegovu obranu pred vanjskom prijetnjom.“ Dakle, radi se o formaciji u kojoj postoji vanjski neprijatelj, što potencijalno može izvršiti legitimaciju takvih načina života, no tek na vrlo marginalnoj razini.
 

Možemo li reći da je “kapitalistički realizam” temeljni set ekonomskih uvjerenja među svim ekstremno desnim strankama (bilo da je riječ o njihovoj neoliberalnoj ili desnoj-kejnzijanskoj varijanti)? Dolaze li ikakvi istinski antisistemski impulsi iz tog polja?

Slažem se da bismo to mogli nazvati kapitalističkim realizmom ili možda prihvaćanjem kapitalizma kao statusa quo, što je prisutno među gotovo svim relevantnim strankama ekstremne desnice.
 
Na pitanje postoje li nastojanja da se formuliraju antisistemski, antikapitalistički odgovori, odgovorio bih primjerom rasprave koja je sredinom 2000-ih vođena u Nacionaldemokratskoj stranci Njemačke, historijskoj nacističkoj stranci iz 60-ih, kao i u krugovima oko nje. Raspravljalo se o konceptu takozvane lokacijski ili prostorno orijentirane ekonomije, uz fokus na regionalne ekonomske cikluse i samoodrživost. Bila je to usputna rasprava koja nije utjecala na generalnu militantnost stranke, jer je NPD u izbornom smislu marginalna stranka, iako se i dalje radi o najvećoj nacističkoj stranci u Njemačkoj, pa to nije bilo potrebno razrađivati, ni intelektualno, ni teorijski.
 
Ekstremno desni pokreti i stranke više su puta pokušali upravljati NPD-om kako bi uključili antikapitalizam u njegovu agitaciju, ali na toliko tankoj ideološkoj osnovi da se to lako može dekonstruirati. To nije antikapitalizam već naprosto narodni nacionalizam i jedino što mogu suprotstaviti kapitalizmu jest ideologija narodne zajednice, ideologija zajedništva naroda, privid narodnog drugarstva – ako se podrede zajednici u dovoljnoj mjeri, svi će ljudi biti zbrinuti, ali to je otprilike granica, ne ide se dalje od toga. Stoga se zapravo ne radi o stvarnim antisistemskim alternativama.
 
Mislim da nije najbitnije ono što teorijski i intelektualno elaboriraju u socioekonomskim terminima, već da opasnost leži u trenutku njihove društvene integracije u obliku koji nadomješta pojedine aspekte socijalne reprodukcije i na određenim razinama čak preuzima ekonomske funkcije ili elemente.
 
Na seminaru CRS-a naveo sam primjer fenomena iz ruralne Istočne Njemačke, gdje u malim sredinama više nema omladinskih klubova, kao ni civilnog društva. Nestanak omladinskih klubova osobito je zanimljiv, jer su nacisti počeli masovno agitirati i dolaziti u kontakt s mladim ljudima preko sličnih organizacija, koje je bilo lako oformiti i preko njih manipulirati mladima, no koje su istovremeno ispunjavale društvenu funkciju. U tim se klubovima odvijala neka aktivnost za mlade ljude u selima, gdje se nije puno toga događalo, čak i ako je to samo bilo ispijanje piva svake večeri u prostoriji privatne organizacije koja nalikuje na omladinski klub. To ispunjava neku vrstu društvene funkcije i može biti opasno počne li se širiti.
 

Sarah Wagenknecht iz njemačke stranke Die Linke, ali i druge lijeve snage u Europi, poput Nizozemske socijalističke partije, u zadnje se vrijeme dodvoravaju desnom biračkom tijelu, odašiljajući dvosmislene poruke o migrantskim politikama. Wagenknecht slijedi retoričku egidu “njemački radnici na prvome mjestu, a zatim ostali, ako uopće”. Može li se išta pragmatično postići ovakvom taktikom i kakve to dugoročne posljedice donosi za lijevu strategiju?

Prije svega, iako je Sarah Wagenknecht bila isturena kandidatkinja na izborima, ona nije predsjednica stranke die Linke. Naime, unutar die Linke, a po svoj prilici i u nizozemskoj Socijalističkoj partiji, postoje različite struje. Ne radi se o monolitnom bloku koji zauzima ovakvu poziciju i o tome se dosta žestoko sporilo proteklih tjedana.
 
Ne mislim da postoji ikakva korist koju možemo izvući iz takve stategije. Možemo to argumentirati pragmatično, prema broju glasova. Die Linke neprekidno gubi glasove koje dobiva AfD. Na izborima 2013. godine izgubila je oko 800 000 glasova koji su otišli AfD-u, a na zadnjim izborima daljnjih oko 400 000 glasača die Linke odlučilo se za AfD. Ovo je pragmatična argumentacija, ali demonstrira da je nacionalistički narativ definitivno desni narativ, kojim ljevica očito ne može pridobiti glasove na toj razini.
 
Naravno, nacionalizam treba odbaciti i na ideološkoj razini – za to ne bi smjelo biti mjesta u lijevoj aktivističkoj perspektivi. Ljudi očajnički traže objašnjenje situacije u svijetu, a nacija je snažan narativ, ponekad možda i prvi koji im je na pameti, pa zato posežu za njim u argumentaciji, no ljevica se nipošto ne smije postaviti oportunistički i koristiti naciju kao zajednički okvir ili pokušati izgraditi bolju naciju, itsl. Umjesto toga, treba se povezati s ljudima, uključiti u njihove borbe, doznati koji su njihovi problemi i zajedno ih adresirati na društvenoj, a ne na nacionalnoj razini. Mislim da je to jedina strategija.
 
Bilo bi dobro da ljevica odbaci nacionalistički narativ kao takav, upravo zato što je potrebno imati perspektivu uistinu postnacionalne solidarne zajednice. Ako ga sami prolongiramo, kako će ljudi ikada početi razmišljati o nečemu drugačijem od upravo ovakve vrste kolektivne subjektivizacije? Također, trebamo biti realistični kada razmišljamo koliko će nam vremena biti potrebno da promijenimo svijet u kojem danas živimo, što podrazumijeva da već sada trebamo započeti s aktivnostima na terenu, te zalaganjem i borbom za svoje ciljeve gdje god i kad god se za to pruži prilika.
 

Na koji način predstavnici krajnje desnice funkcioniraju kao sugovornici u medijima? Koje bismo komunikativne strategije mogli upogoniti kako bismo javno dekonstruirali njihovu poruku? Može li se išta postići pokušajem da se u konstruktivnoj debati s ekstremnom desnicom dođe do kompromisa?

U Njemačkoj se 2010. godine vodila takozvana debata o Sarrazinu. Thilo Sarrazin je bivši socijaldemokrat koji je objavio knjigu naslova Deutschland schafft sich ab (Njemačka uništava samu sebe), i u njoj izložio teze protiv migranata, teze o genetskim predispozicijama kvocijenta inteligencije i tome slično, koje su dale vjetar u leđa ekstremnoj desnici.
 
Potom se ispostavilo da je Sarrazin iznio apsolutno pogrešne statistike. Međutim, njegov je odgovor glasio: „To je nebitno, pustio sam ove brojke u javnost, i sada je na toj javnosti da donese odluku što će s njima.“ To je taj takozvani post- ili anti-fakticizam. On je u svijet pustio nekakav podatak, koji je bio dovoljan da potakne raspravu. Njegov je cilj bio pokrenuti raspravu – njega ne zanima je li statistika ispravna, radi li se o milijunu premalo ili previše. Međutim, rasprava na takvim osnovama posve je bezvrijedna. Nikada se neću pronaći na zajedničkom terenu u raspravi s osobom kojoj je osnovni cilj potaknuti strah i progurati kako god formuliranu politiku straha, koja se potom transformira u politiku mržnje. Zašto bih onda na to trošio svoje vrijeme?
 
Ne mislim da postoji strategija kojom se možemo suprotstaviti AfD-u na razini parlamentarne politike ili na medijskoj razini. Preživjeli su sve skandale, od nacista i antisemita u svojim redovima, do e-mailova s govorom mržnje koji su kolali njihovim društvenim krugovima i mrežama itd., i kroz 4 godine stekli 26 000 dodatnih članova. Ne moramo razgovarati s dužnosnicima. Nema šanse da njihove narative dekonstruiramo na njihovu terenu. No ono što možemo učiniti jest razgovarati s ljudima u sportskim klubovima, kafićima. Trebamo intervenirati i iznijeti našu poziciju gdje god se nešto odvija i kada god su ljudi spremni razgovarati.






Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.

Vezani članci

  • 15. studenoga 2020. Sumrak idola na centru Iako dramski predložak Gospode Glembajevih nudi dovoljno ulaznih točaka za polemičku proizvodnju novog značenja na sceni, Branko Brezovec u svojoj najnovijoj inscenaciji Krležina kanonskog djela oslanja se na lako dostupnu kontroverznost i ne nalazi način da protegne problemska čvorišta onkraj individualne psihologizacije, zapostavljajući političko-ekonomski okvir drame.
  • 15. studenoga 2020. Mere štednje i uspon nacista "Odgovor mnogih zapadnih zemalja na uvećani javni dug koji je nastao kao posledica svetske ekonomske krize 2007/2008. godine bio je sprovođenje dubokih mera štednje i to se može ponovo desiti usled pandemije izazvane koronavirusom. Ovaj članak daje prikaz toga kako su mere štednje u ranim 30-im uvećale društvene tenzije i doprinele nastanku političkih nemira, što je stvorilo sve potrebne uslove za uspon Nacističke partije u Nemačkoj. Autori tvrde da je u nedostatku koherentne reakcije na povećanje društvene agonije, Vlada Vajmarske Nemačke samo produbila recesiju i na taj način doprinela još većoj radikalizaciji i polarizaciji unutar nemačkog biračkog tela."
  • 15. studenoga 2020. Najnoviji koraci prema pravoj demokraciji u Čileu su nit vodilja za ostatak svijeta "Postoje velika očekivanja da će premoćni rezultat glasanja u prilog obaranju ustava iz doba Pinocheta označiti početak novog razdoblja."
  • 8. studenoga 2020. Halucinatorni bunker bijele desnice "Negativne reakcije na pokret Black Lives Matter u Južnoj Africi naglašavaju sve izraženiju konvergenciju između krajnje desnice i konzervativaca."
  • 8. studenoga 2020. Trumpov poraz opravdan je povod za proslavu, ali na ulicama treba ostati još četiri godine Kolektivna anksioznost oko predsjedničkih izbora u SAD-u okončana je objavom rezultata, nakon čega su uslijedile euforične proslave na ulicama mnogih američkih gradova. Već je sada jasno da milijuni ljudi većinom nisu slavili Bidenovu pobjedu koliko Trumpov poraz, što je dodatni impuls protiv uljuljkavanja u lažnu sigurnost koju nudi naoko benevolentnija figura na čelu države. Istinska promjena i dalje iziskuje djelovanje odozdo, stoga je od presudne važnosti da se narod organizacijskim naporima odupre neoliberalnom centrizmu Demokratske stranke koji otvara prostor reakcionarima poput Trumpa.
  • 8. studenoga 2020. Nekoliko činjenica o ekonomiji SAD-a Povodom američkih predsjedničkih izbora, na kojima je aktualnog predsjednika iz Republikanske stranke Donalda Trumpa pobijedio kandidat Demokratske stranke Joe Biden, donosimo kompendij statistika u kojima se ekonomija i društvo Sjedinjenih Američkih Država uspoređuju s ostatkom svijeta.
  • 1. studenoga 2020. Život u zaleđu: Knin Ratne obljetnice ili koruptivne afere bivše gradonačelnice gotovo su jedini povodi za spominjanje Knina u medijskom mejnstrimu. S druge strane, propast gradske industrije zapostavljena je tema. Velik je broj opustjelih radnih pogona koji svjedoče o poprilično drugačijem Kninu prije rata.
  • 31. listopada 2020. Živući pakao Morije i nasljeđe europskog kolonijalizma "Kada iz zgarišta Morije naprosto nastane Morija 2.0, sve se više čini da europski sistem sam održava vlastiti kontinuitet"
  • 31. listopada 2020. Nafta, prosvjedi i masovna solidarnost na Mauricijusu "Za otočke države poput Mauricijusa, more i ocean isprepleteni su s identitetom ondašnjih ljudi, kao i ključna odrednica njihove egzistencije. Nedjelovanje na državnoj razini, tajnost koja okružuje izljev, kao i pogrešno postupanje s takvom ogromnom krizom poslužili su kao katalizator gnjeva javnosti i potaknuli povijesne antidržavne prosvjede koje vrijedi pomno pratiti u nadolazećim mjesecima."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve