Foucault i revizija liberalizma

Intelektualne kontroverze koje su se često prelijevale izvan akademskih okvira pratile su Michela Foucaulta od trenutka kada je, krajem 1966., njegova studija Riječi i stvari izašla iz tiska i postala najprije jedna od najprodavanijih teorijskih knjiga, a zatim i opće mjesto europske humanistike. Recepcija Foucaultovog rada nakon njegove smrti 1984. nije izazivala ništa manje interpretacijskih sukoba i pomutnji, osobito nakon što je postao zaštitno lice postmoderne teorije, uz bok drugim zvijezdama francuskog intelektualnog polja poput Lyotarda, Deleuzea i Baudrillarda. Ipak, posljednja kontroverza oko Foucaulta, vezana uz njegova predavanja o liberalizmu ima ponešto drugačiju narav.

Naime, tijekom osamdesetih i devedesetih godina, u vrijeme hiperinflacije postmodernističkih tropa i figura, Foucault se veoma dobro uklopio u raširene intelektualne trendove dekonstrukcije i subverzije različitih društvenih identiteta, velikih pripovijesti i drugih kanoniziranih momenata intelektualne povijesti Zapada. Čak i u srazu s nekim značajnijim filozofima i znanstvenicima kao što su Noam Chomsky ili Jürgen Habermas, Foucaultova pozicija nije gubila auru kritike i subverzije, ili, ako ništa drugo, promišljenog nepristajanja na obrasce dominantnog poretka unutar i izvan intelektualnog polja. Sve do objavljivanja i recepcije predavanja o liberalizmu, održanih kasnih sedamdesetih godina na Collège de France.

Liberalizam za Foucaulta u bitnom nije ideologija vladajuće klase čije iluzije o stvarnim društvenim odnosima osiguravaju reprodukciju kapitalizma, već tehnologija upravljanja koja ima novi objekt intervencije (populaciju) i nove forme znanja (politička ekonomija, statistika)

Riječ o predavanjima koja je Foucault održao između 1976. i 1979. godine, dugo vremena nedostupnima široj javnosti, u prvom redu zato što nisu postojala u obliku tekstova, već su ostala zabilježena kao audio snimke nepripremljene za objavljivanje^[1].

Tema javnih predavanja održanih u drugoj polovini sedamdesetih godina na prvi je pogled neuobičajena s obzirom na ono po čemu je Foucault bio tematski prepoznatljiv. Iako se već u spomenutoj studiji Riječi i stvari dohvatio analize diskursa klasične političke ekonomije, predavanja o liberalizmu i, možemo odmah dodati, neoliberalizmu, po opsegu pripreme i detaljnosti čitanja pojedinih tekstova i autora nadmašuju sve što je dotad objavio tematski vezano uz bilo liberalizam, bilo ekonomsku povijest. Konceptualno, analiza liberalnog i neoliberalnog diskursa donosi pojmove guvernmentaliteta i biopolitike, koji nisu nepoznati u Foucaultovim ranijim studijama i člancima, no tek im istraživanja iz kasnih sedamdesetih daju dodatni sadržaj.

Prethodno se niz autora bavio studijama guvernmentaliteta pod općenitom pretpostavkom da se kroz istraživanje funkcioniranja suvremenih liberalnih demokracija može ekstrapolirati posebno umijeće ili tehnologija upravljanja. Upotreba ružnog neologizma guvernmentalitet cilja na analizu liberalizma koji se u prvom redu ne pokazuje kao ideologija, nego kao tehnologija upravljanja. Razmišljanje o liberalizmu kao tehnologiji upravljanja imalo je kod Foucaulta jedva skrivenu namjeru zaobilaženja ili neutraliziranja učinaka marksističke teorije (podjednako humanističkog marksizma predstavljenog u Sartreovom djelu, kao i antihumanističkog marksizma Louisa Althussera). Kroz prizmu analize guvernmentaliteta, liberalizam se za Foucaulta i njegove nastavljače u bitnom ne pokazuje kao ideologija vladajuće klase koja proizvodi iluzije o (stvarnim) društvenim odnosima kako bi se osigurala nesmetana reprodukcija kapitalizma, odnosno tržišne privrede. Umjesto toga, liberalni guvernmentalitet ime je za tehnologiju upravljanja koja ima novi objekt intervencije (populaciju, odnosno stanovništvo), te raspolaže i oslanja se na nove forme znanja (politička ekonomija, statistika).

Pokušaj da se liberalizam historijski čita i analizira kao tehnologija upravljanja, u bjelodano drugačijem okviru od onog marksističkog, u prvi je mah proizveo učinak afirmativne recepcije kod marksistički orijentiranih autora. Tako je, primjerice, Jacques Bidet^[2] izložio stav prema kojem se Foucaultova analiza liberalnog guvernmentaliteta treba gledati kao nadopuna Marxove kritike kapitalizma, dok se Christian Laval i Pierre Dardot^[3] oslanjaju na fukoovski vokabular u analizi neoliberalnog društva. Prvotna recepcija, koja je mahom bila afirmativna i sklona povezivanju s marksističkom teorijom, ostala je usredotočena na činjenicu da je Foucault razmjerno rano, prije dolaska Ronalda Reagana i Margaret Thatcher na vlast, prepoznao neoliberalizam kao, istovremeno, političko-ekonomski diskurs i misaoni kolektiv.

Preispitujući povijest liberalizma od fiziokrata i klasičnih političkih ekonomista do njemačkog i američkog neoliberalizma, ukazao je na značajne mutacije i rezove unutar te tradicije. Ključno obilježje neoliberalizma leži upravo u kritici i odbacivanju laissez-faire principa karakterističnog za 18. i 19. stoljeće. Neoliberalizam, pokazuje Foucault, ne predstavlja nastavak klasičnog liberalizma, niti se može tumačiti kao povratak Adamu Smithu nakon dužeg razdoblja dominacije kejnzijanskih ekonomskih politika.

Prema Foucaultovom razumijevanju, tržište ne nastaje spontano, jednostavnim uklanjanjem barijera i intervencija, nego mora biti konstruirano i institucionalno održavano

Ako je za klasični liberalizam ključno pitanje bilo kako ograničiti državnu intervenciju i remećenje ekonomskih mehanizama, neoliberalizam (preciznije, njemački ordoliberalizam) već tridesetih godina prošlog stoljeća raskida s takvim naturalističkim pogledom na tržište. Prema Foucaultovom razumijevanju ključnih tekstova i tokova raspravā, neoliberalizam postavlja konkurenciju u središte ekonomske igre, ali bez pretpostavke njezinog spontanog ozbiljenja. Drugim riječima, konkurencija se mora organizirati ili, bolje rečeno, tržište ne nastaje spontano, jednostavnim uklanjanjem barijera i intervencija, nego mora biti konstruirano.

Tržišno natjecanje mora biti institucionalno održavano, s obzirom da postoji neprekidna opasnost od razvijanja monopola i nelegitimnih intervencija koje teže ukidanju ili ujednačavanju tržišnih ishoda. Stoga neoliberalizam, za razliku od klasičnog liberalizma, ne računa na noćobdijsku državu, nego na aktivnu intervencionističku državu, usmjerenu na osiguranje uvjeta konkurencije, odnosno funkcioniranja i širenja tržišta. Spomenuti je moment širenja logike tržišta za neoliberalizam ključan u mjeri u kojoj se neekonomske domene mogu analizirati u ekonomskim terminima, to jest, pomoću ekonomskih koncepata, što Foucault pokazuje na primjerima razumijevanja obrazovanja i rada u kontekstu razmatranja danas široko prihvaćene teorije ljudskog kapitala.

Mogli bismo nastaviti dalje s opisom nalaza Foucaultovih istraživanja, osobito zato što ona ne obuhvaćaju samo liberalizam kao tehnologiju upravljanja, nego ulaze i u temu proizvodnje liberalnog subjekta koji „odgovara“ potrebama liberalnog guvernmentaliteta, dakle subjekta koji je pounutrio logiku tržišne utakmice i shodno tome prilagodio svoje ponašanje u ekonomskim i izvanekonomskim aktivnostima. Međutim, drugi val recepcije Foucaultovih predavanja veoma nas brzo vraća na sam početak, dovodeći u pitanje, prvo, izneseni prikaz liberalizma i neoliberalizma, a zatim i samu poziciju Foucaulta kao kritičara koji pokušava ukazati na skrivene pretpostavke i implikacije neoliberalnog modela.

U zanimljivom obratu, drugi val recepcije, kojeg predvode historičari kao što su Michael C. Behrent, Stephen Sawyer i Daniel Zamora ukazuju na, iz lijeve perspektive, zloćudni karakter Foucaultovog bavljenja liberalizmom i neoliberalizmom^[4]. Daleko od toga da je riječ o nekoj vrsti analize koja osvjetljava i nadopunjuje ono što su marksistički autori ispustili, temeljno obilježje Foucaultove pozicije u očima spomenutih autora ustvari je prešutni pristanak uz neoliberalizam.

Daleko od toga da je riječ o vrsti analize koja osvjetljava i nadopunjuje ono što su marksistički autori ispustili, temeljno obilježje Foucaultove pozicije u očima nekih historičara ustvari je prešutni pristanak uz neoliberalizam

Poteškoća ovakve recepcije leži u tome što ne uzima u obzir kontekst u kojem Foucault djeluje, pa temu liberalnog guvernmentaliteta, koju je možda moguće uklopiti u opću povijest upravljanja sobom i drugima (njegovu novu istraživačku temu, otvorenu tijekom pisanja Povijesti seksualnosti), interpretira kao nemotivirani izlet u povijest ekonomske analize.

Dakako, Foucault nigdje nije ponudio formulaciju u kojoj sebe postavlja kao zagovornika liberalizma ili neoliberalizma, što znači da se o njegovom pristanku može govoriti uvjetno i posredno. Uzmemo li u obzir posebnosti francuskog političkog i intelektualnog konteksta, Foucaultov će izlet u povijest ekonomske misli, tvrde kritičari, dobiti jasnije i smislenije obrise. Zamora i Behrent u tom pogledu spominju dvije ključne točke.

Prvo, liberalna politika koju od 1974. provodi predsjednik Valéry Giscard d’Estaing za Foucaulta je bila važna u mjeri u kojoj je donijela promjene u pogledu smanjenja dobne granice biračkog prava, dekriminalizacije pobačaja, djelomične reforme penalnog sustava itd. Giscardov je liberalizam pokazao tendenciju ublažavanja represivnog i disciplinarnog djelovanja države, uz širenje područja individualne autonomije kroz jačanje civilnog društva i poduzetništva.

Drugo, taj je novi politički element korespondirao s događanjima na ljevici. Pod političkim vodstvom Michela Rocarda unutar Socijalističke partije formira se „druga ljevica“, svojevrsno desno krilo unutar Socijalističke partije. Rocardova frakcija zagovarala je smanjenje uloge države i veću decentralizaciju te prihvaćanje tržišne privrede, nasuprot dirigiranoj državnoj ekonomiji, što se ogledalo u njezinoj oštroj opoziciji prema Mitterrandovom programu 110 prijedloga za Francusku, na temelju kojeg je Socijalistička partija pobijedila na parlamentarnim izborima 1981. godine.

Usprkos unutarstranačkom političkom neuspjehu, djelovanje „druge ljevice“ na idejnom planu ostaje važno za razumijevanje Foucaultova odnosa spram liberalizma. Godine 1977. Pierre Rosanvallon i Patrick Viveret objavljuju manifest Za novu političku kulturu (Pour une nouvelle culture politique) koji cilja na kritiku i demontiranje etatizma, odnosno ideje da država i državni aparati predstavljaju središnje mjesto političke borbe i sredstvo za ozbiljenje socijalizma u budućnosti. Behrent navodi da je taj manifest ostavio veoma pozitivan dojam na Foucaulta, koji krajem te iste godine šalje Rosanvallonu pismo, navodeći da njegov manifest nudi zadivljujući uvid u sadašnju situaciju^[5]. Nema sumnje da je intelektualni učinak „druge ljevice“ na Foucaulta bio snažan, što se može lako provjeriti na temelju teksta predavanja. Tako se u uvodnim predavanjima iz akademske godine 1977./78. jasno naznačuje da je jedan od teorijskih ciljeva razmatranja liberalnog guvernmentaliteta raskidanje sa standardnom (marksističkom) teorijom države.

Etatizam ovdje treba shvatiti kao obilježje koje je Foucault identificirao u teorijskom diskursu francuske ljevice vezane uz marksizam, iz čega proizlazi njegov pokušaj zaobilaženja teorije države i državnih aparata, odnosno, iz njegove perspektive, zaobilaženja funkcionalističkih i utoliko jalovih rasprava u kojima se država pojavljuje kao jedinstveni izvor moći. Istovremeno, etatizam je dio samog društvenog poretka koji se ogleda u mehanizmima i procedurama države blagostanja. Foucault, kako navodi Zamora, preuzima od „druge ljevice“, odnosno od njezinih prominentnih zagovaratelja poput Rosanvallona, sklonost ekonomskom liberalizmu u mjeri u kojoj on predstavlja odmak od anakrone pozicije usredotočene na državu i njezinu moć, te otvara prostor za politiku koja će biti mnogo manje birokratska i disciplinarna od one koju nudi francuska poslijeratna država blagostanja.

U Foucaultovoj se analizi institucije države blagostanja pojavljuju na istoj ravni s psihijatrijskom bolnicom, tvornicom ili vojarnom – riječ je o mjestima gdje juridičko-disciplinarna matrica dobiva svoj puni izraz

U njegovoj se analizi institucije države blagostanja pojavljuju na istoj ravni sa psihijatrijskom bolnicom, tvornicom ili vojarnom – riječ je o mjestima gdje juridičko-disciplinarna matrica dobiva svoj puni izraz.

Naravno, nezadovoljstvo funkcionalističkim elementima marksističke teorije i poteškoće s kejnzijanskom politikom bez koje država blagostanja ne može djelovati nisu bile prisutne samo kod Foucaulta – riječ je o motivu prisutnom kod drugih autora u Francuskoj (Zamora povlači paralelu s Andreom Gorzom^[6]) i izvan nje. Ipak, kod Foucaulta je prisutan, barem tako glasi tvrdnja, moment prisvajanja liberalizma, to jest osuvremenjivanja ljevice putem liberalizma ili u analogiji s liberalizmom, što se iz današnje pozicije doima kao prototip trećeputaške socijaldemokracije.

Pripovijest o Foucaultovom uvjetnom i dijelom nesvjesnom pristanku uz liberalizam nadmašuje pitanje intelektualne pozicije samog Foucaulta i upravo je zbog toga zanimljiva. S jedne strane, liberalni se guvernmentalitet pokazuje kao praksa i refleksija o praksi upravljanja koja nije vezana uz kanonske tekstove onako kako je to slučaj s marksizmom ili barem s nekim inačicama marksizma. Duboki jaz između, primjerice, Smitha i Hayeka, svjedoči tome u prilog, što opet ukazuje na činjenicu dinamičnosti liberalizma, u nedostatku bolje riječi. Zbog toga je teško prihvatiti ideju da je Foucault mogao naslutiti smjer i snagu utjecaja neoliberalizma u desetljećima nakon njegove smrti. S druge pak strane, čileansko iskustvo s neoliberalnim reformama pod Pinochetom koje kasnih sedamdesetih godina nije bilo moguće previdjeti, jasno je pokazalo da je neoliberalnu formulaciju slobode moguće uskladiti i smjestiti unutar autoritarnog političkog režima s policijsko-disciplinarnim obilježjima neprispodobivim u bilo kojoj inačici države blagostanja.

Kritičari Foucaulta, primjerice Zamora, idu korak dalje i postavljaju važno pitanje o naravi institucija države blagostanja: je li doista riječ o institucijama klasnog kompromisa, izgrađenima u svrhu nadzora nad radničkom i drugim nižim klasama, ili se pak radi o institucijama koje su stvorili sindikati i radnički pokret? Foucaultova analiza liberalnog guvernmentaliteta otvara to pitanje, ali nažalost ili nasreću, ne nudi jasni odgovor. Nadalje, vezano uz prethodno pitanje, razmatranje liberalnog guvernmentaliteta, to jest liberalne tehnologije upravljanja, ostavlja nas u nedoumici oko mogućnosti socijalističkog guvernmentaliteta.

Foucault će, kako je poznato, ustvrditi da je problem socijalizma upravo u tome što nije razvio vlastitu formu guvernmentaliteta, odnosno što je ostao na (samoporažavajućoj) poziciji intervencije u postojeći kapitalistički poredak. S usponom neoliberalizma i prihvaćanjem neoliberalnog vokabulara moguće je tvrditi da se sama narav tih intervencija promijenila i postepeno uskladila s tržišnim normama, što, primjerice, jasno možemo vidjeti u socijaldemokratskom diskursu o jednakosti šansi. U svakom slučaju, pitanje o poželjnosti socijalističkog guvernmentaliteta također ostaje otvoreno, a njegovo izvorište, prema Foucaultovu mišljenju, ne mogu biti kanonski tekstovi marksizma, počevši od klasika poput Marxa, Engelsa, Lenjina itd. Mogli bismo dodati da izvorište sigurno nije ni u Foucaultovim tekstovima, u mjeri u kojoj demokracija treba biti sastavni dio pretpostavljenog socijalističkog guvernmentaliteta, budući da tematiziranje demokratskog poretka, znakovito, u potpunosti izostaje iz Foucaultovog prolaska kroz povijest liberalizma.

Konačno, jedno od važnijih mjesta „druge ljevice“, naglašeno u radovima Rosanvallona i drugih, jest zagovaranje samoupravljanja na razini poduzeća, nasuprot centraliziranom upravljanju, naznačenom u Mitterrandovom programu. Samoupravljanje, odnosno autogestión nedvosmisleno proizlazi iz obračuna s etatizmom, međutim Foucault ga nije spomenuo u predavanjima niti u intervjuima, iako riječ o epizodi koja se veoma lako može uvezati u opću povijest upravljanja sobom i drugima. U tome se ogleda dimenzija njegovog rada koju je Zamora već podcrtao, naime, nevoljkost da se na bilo koji način uključi u rasprave o društvenoj transformaciji, te inzistiranje na izmišljanju vlastitog života, u smislu shvaćanja otpora prvenstveno u odnosu spram sebe samog. Bez obzira na to, Foucaultova predavanja o liberalizmu i neoliberalizmu nisu teorijska slijepa ulica (poput njegovih ranijih eksperimentiranja s arheologijom znanja), dok nam produbljena historijska obrada, proizašla iz drugog vala recepcije, omogućuje da idemo onkraj samog Foucaulta, do ključnih pitanja za suvremenu ljevicu.