Južni vjetar novog sindikalizma: region kao radnička priča

Iako se posljednjih godina medijsko tržište proširilo s nekoliko alternativnih i mainstream medija koji prate regionalnu politiku, često izostaje sinteza određenih tendencija i zajedničkih političkih, ekonomskih, socijalnih i sindikalnih karakteristika balkanskih zemalja. U političkom diskurzu takozvani region tretira se ili kao babaroga u nacionalnim dnevnim politikama (predsjednička kampanja u Hrvatskoj, predizborna i postizborna događanja na Kosovu) ili kao puka čekaonica do potpune integraciju u EU tržište, što se da iščitati iz nedavnih aktivnosti na planu potpune liberalizacije trgovine između, zasad, Albanije, Srbije, Crne Gore i Makedonije. Pritom svaka rasprava o regionu, koliko god ga široko shvatili i kako god nazivali (u ovom kontekstu ćemo ga tumačiti kao prostor koji zahvaća postsocijalističke zemlje Balkanskog poluotoka) ostaje u okvirima diskurza visoke politike, a još češće u formi diktata koji podrazumijeva i određeni odnos dominacije.

U političkom diskurzu region se tretira ili kao babaroga u nacionalnim dnevnim politikama ili kao čekaonica do potpune integraciju u EU tržište, što se da iščitati iz nedavnih aktivnosti na planu potpune liberalizacije trgovine između, zasad, Albanije, Srbije, Crne Gore i Makedonije

Najrecentniji je primjer odluka francuskog predsjednika Macrona iz studenog ove godine da stavi veto na otvaranje pristupnih pregovora EU-a s Makedonijom i Albanijom.

Region je moguće jednostavno opisati kao rezervoar radne snage za europski centar. Pritom je karakteristika radne snage zemalja koje su se integrirale u EU, odnosno zajedničko tržište (rada), migracija prema zemljama centra. Oni koji ostaju izvan tog prostora dislocirana su jeftina radna snaga firmi iz europskog centra koje najčešće principom podugovaranja ili direktnih stranih investicija ulaze na tržišta ovih zemalja, postajući tako bitan akter u radničkim životima na periferiji. Kako se ova periferna pozicija odražava na razinu radničkih aktivnosti i sindikalnog organiziranja na ovim prostorima? Imaju li zemlje regiona, iako u različitim pozicijama spram ekonomskog centra, neke zajedničke karakteristike? Postoje li u tom kontekstu elementi politizacije sindikata van ideologije socijalnog dijaloga? U ovom kratkom pregledu sindikalnih aktivnosti na europskoj (polu)periferiji namjera nam je mapirati ova i druga pitanja, bez ambicije da pritom ocrtamo konačnu i potpunu sliku sindikalnih tendencija u ovom dijelu Europe.

Počnimo sa štrajkom, koji je ponovno postao tema krajem ove godine. I to ne samo tema, nego i opipljiva metoda političke borbe. U konkretnom slučaju štrajka učiteljica i učitelja te nastavnica i nastavnika u Hrvatskoj na koji se ovdje primarno referiram stvorio je rez u redovnom funkcioniranju obrazovnog sistema, a onda i pritisak na izvršnu vlast kao primarnog adresata sindikalnih zahtjeva. Međutim ono po čemu ćemo ga pamtiti možda nešto duže nego neke ranije štrajkove u javnom sektoru, dosad je neviđena, ili bar do te mjere neizražena solidarnost, pogotovo onih koji su direktno bili pogođeni tim rezom – roditelja. Štrajk javnih službi ili generalni štrajk obično počivaju na projekciji pritiska koji taj rez svakodnevnog funkcioniranja stvari zna stvoriti. Njegova prvoloptaška kritika onda uvijek bude medijsko histeriziranje oko toga do koje mjere štrajk remeti svakodnevni život običnih građana, kao da taj život već nije na razne načine već iščašen, izmješten iz normalnog toka stvari i funkcioniranja, a onda i izrezan na fragmente kojima svakodnevno žongliramo ne bismo li preživjeli. U ovom slučaju, antisindikalna histerija, pogotovo među liberalnim medijima (Index, Telegram, Srednja.hr…) nije imala nekog većeg efekta na opći dojam narodne želje za štrajkom i izražavanjem solidarnosti.

Štrajk je tako uspio nakratko ponovno uvesti u medijski jezik i političku realnost pojam solidarnosti. I to upravo u trenutku kad mi je taj termin već polagano počeo izlaziti na uši zbog svoje inflacije i stilske predvidivosti, ponajviše na kraju lijevih pisanija, izlaganja ili odgovora u konferencijskim diskusijama. U momentima ili paragrafima kada bismo trebali nešto pametno zaključiti i odgovoriti na ono vječno pitanje: „Što da se radi?“, a pritom nam nijedan parametar naše realnosti nije nudio ni slovo iščekivanog zaključka, a kamo li konačnog odgovora, izlaz bismo obično nalazili u zazivanju solidarnosti. Solidarnost, kantica za sve naše poraze i nade. Daleko od toga da ponovna jezična inauguracija solidarnosti nije istovremeno ukazivala i na svojevrstan obrat u samom jeziku, ali i u „aktivnostima“ na globalnoj i regionalnoj ljevici (studentski pokreti, borba za javni prostor i zajednička dobra, štrajkovi u javnom sektoru), no taj je termin istovremeno, zajedno sa svojom stilskom ekonomijom sve više počeo svjedočiti o vlastitoj političkoj limitiranosti i neostvarivosti. Od solidarnosti kao novog sindikalnog zahtjeva za bazičnom infrastrukturom do solidarnosti kao istrošenog pojma ljevičarske kulture. Solidarnost se tako našla u svojevrsnom dijalektičkom žrvnju između povremenih sindikalnih proplamsaja, političkih melankolija i realnih kontekstualnih ograničenja koja proizlaze iz (polu)periferne pozicije naših ekonomija, povijesti sindikalizma i reafirmacije političkih aktera lijevo od lijevog centra.

Zaključak kojeg bi trebalo izvući iz štrajka u hrvatskoj prosvjeti, kao najnedavnijeg bljeska entuzijazma, već je otprije poznat i pomalo lakonski, gotovo redundantan: solidarnost je moguća ako doista postoji sindikalna infrastruktura, što je u našem slučaju dominantno ograničeno na javni sektor. Solidarnost s ostatkom društva argumentacijski se gradila oko populističke dihotomije mi – oni, odnosno učitelji_ce i nastavnici_ce kao zapostavljeni, osiromašeni dio javnog sektora, protiv onog dijela javnog sektora koji popunjava stranačko-birokratski aparat.

Solidarnost se našla u dijalektičkom žrvnju između povremenih sindikalnih proplamsaja, političkih melankolija i realnih kontekstualnih ograničenja (polu)periferne pozicije naših ekonomija, povijesti sindikalizma i reafirmacije političkih aktera lijevo od lijevog centra

Sama bit štrajka i njegov distinktivni karakter mogu se svesti upravo na inicijalni zahtjev prosvjetara da ih se izuzme iz sustava određivanja plaća koji se upravo vodi interesom onih na višim pozicijama u klasnoj hijerarhiji javnog sektora. Dakle, na potrebu redistribucije društvenog bogatstva, odnosno pravednijeg određivanja plaća u javnom sektoru.

Uz prosvjetni štrajk u Hrvatskoj krajem studenog, u ovoj će rekapitulaciji sindikalnih borbi u regionu 2019. godine ostati zabilježen i štrajk u Pošti Srbije početkom prosinca. Temeljni argument radnica i radnika prilikom pokretanja štrajka u ovom javnom poduzeću ukazivao je na istu stvar koju je adresirao inicijalni zahtjev učiteljica_a i nastavnica_ca u Hrvatskoj: nejednakost, odnosno velike razlike u plaćama između najnižih u hijerarhiji firme i rukovodstva. Linearni model povećanja plaća koji je predlagao menadžment ovog javnog poduzeća, samo bi održao postojeći jaz unutar Pošte Srbije.

Inzistiranje na klasnim razlikama među radnicima u javnom sektoru kao osnovna argumentacija štrajkača u oba primjera srušila je u praksi klasični libertarijansko-pamfletaški argument o monolitnosti klase zaposlenih u javnom sektoru. Figura uhljeba (srp. beli medved), koja je dobila gotovo pojmovni status, iako nikad nije imala empirijski temelj, ovim je štrajkovima doživjela i svoju političku delegitimaciju. U hrvatskom je slučaju ta delegitimacija dobila i aklamaciju plebsa, što je u Srbiji izostalo zbog ograničenosti štrajka na jednu firmu i puno nasilnije reakcije države, odnosno menadžmenta firme, koji su zajedničkim snagama utišali, a onda i ugušili štrajk. Međutim, zajednička argumentacijska linija sindikalnih zahtjeva u oba štrajka ostaje, kao i njeno naličje, koje se dugoročno čini pogubnije za sindikate negoli smo prvotno pretpostavili. Pristanemo li na argument o razlikama u javnom sektoru, odnosno, na klasnu hijerarhiju i sindikalnu fragmentaciju koja je već odavno na djelu, postavlja se pitanje mogućnosti krajnjeg oruđa transformativne sindikalne borbe u javnom sektoru: generalnog štrajka. Kao što je pokazao štrajk prosvjetara u Hrvatskoj, upravo je takozvano razjednačavanje nastavnog i nenastavnog osoblja u konačnom dogovoru vlade i najvećih prosvjetnih sindikata u praksi značilo i odustajanje od radikalizacije i potpune demokratizacije štrajka, što bi potencijalno dovelo i do generalnog štrajka. Drugim riječima, fragmentacija klasnih interesa i sindikata u javnom sektoru omogućuje jasniju klasnu konfrontaciju, radikalizacije sindikalnih zahtjeva i može proizvesti efekt narodne solidarnosti, ali istovremeno limitira tu istu sindikalnu borbu na pojedinačne sektore ili firme.

Tako je i štrajk hrvatskih prosvjetara, kao jedan od svjetlijih primjera sindikalnih aktivnosti na razini regiona, na kraju završio u svojevrsnom ćorsokaku suvremenog sindikalizma i njegovih regresivnih tendencija koje ove organizacije vraćaju u njihovu ranokapitalističku ili pretkapitalističku povijest. Sindikalizam u javnom sektoru tako prati trend fragmentacije i svojevrsne feudalizacije. Takvi sindikati sve više poprimaju karakteristike cehovskih organizacija koje obilježavaju klasna hijerarhija i unutarklasna/strukovna solidarnost te jasna distribucija moći, prema kojoj oni na dnu hijerarhije nisu adekvatno politički reprezentirani (nenastavno osoblje u Hrvatskoj), a ako se usude biti uporni u svojim zahtjevima onda su izloženiji autoritetu menadžmenta ili represivnom aparatu države (poštari i šalterski radnici u Srbiji). Pitanje koje se nužno nadaje u ovakvim okolnostima glasi: što nam se onda nudi onkraj sindikalizma javnog sektora?

I ovakav limitirani sindikalizam posustaje ondje gdje prestaje javni sektor. Naravno, to ne znači da ne postoje jaki i borbeni sindikati u sektorima koji su dominantno privatni. No njihove infrastrukturne mogućnosti, kao i niska gustoća članstva, a i često marginalna pozicija u sindikalnim središnjicama ne dopušta im da zamišljaju solidarnost koju su posljednjih nekoliko tjedana u Hrvatskoj izgradili učitelji i nastavnici. Privatizaciju su zbog sindikalne borbe, motivirane strahom od otpuštanja dolaskom privatnih vlasnika, u regionu uglavnom izbjegli sektori obrazovanja i zdravstva te eventualno neke firme u državnom vlasništvu koje su dobili epitete „strateški važnih“ (Luka Koper u Sloveniji, Petrokemija u Hrvatskoj).

Plimni val kriznih reformskih zakona koji je zapljusnuo regiju usred zadnje ekonomske krize, a završio svoj put donošenjem novog Zakona o radu u Crnoj Gori dodatno je smanjio manevarski, organizacijski i imaginacijski prostor zaposlenima u privatnom sektoru

Štrajkovi koji ne ulaze u ova dva sektora najčešće su bili posmrtni marševi nekom od nekadašnjih industrijskih giganata (tekstilna, brodogradilišna i metalska industrija), a samim time i prošlom društvu te modernizaciji.

Paralelno s tim dugim posmrtnim maršem, plimni val kriznih reformskih zakona koji je zapljusnuo regiju negdje usred zadnje ekonomske krize, a završio svoj put nedavnim donošenjem novog Zakona o radu u Crnoj Gori, dodatno je smanjio manevarski, organizacijski i imaginacijski prostor zaposlenima u privatnom sektoru, kao i njihovim sindikalnim organizacijama i povjerenicima, ako ih uopće imaju. Bez ulaženja u detaljnu komparativnu analizu ZOR-ova iz regiona, koja bi nam nesumnjivo otkrila visoku razinu usklađenosti, dovoljno je ponoviti glavnu atrakciju novog crnogorskog Zakona o radu, koja je u medijskim naslovima i popratnim komentarima zauzela najistaknutije mjesto. Klauzule koje reguliraju rad od kuće, rad u domaćinstvu i rad na daljinu označene su kao „modernizacija“ radnog zakonodavstva, bez propitivanja njihova efekta na institucionalizaciju radništva kroz sindikate ili pak na samu strukturu radnog dana i radno opterećenje. U zakon se uvode i klauzule koje olakšavaju i normaliziraju agencijski rad, što je bila najprimjetnija novina i kod ostalih zakonskih rješenja u regionu, a koja je samo dodatno otežala sindikalno organiziranje.

Naravno, ovakav doprinos dodatnoj fleksibilizaciji rada zaradio je sve potrebne značke nadnacionalnih institucija poput MMF-a i Europske unije, s kojom se konzultiralo oko zakona koji predstavlja sastavni dio crnogorskog procesa integracije u EU, jednako kao što je i izmjena radnog zakonodavstva u BiH iz 2016. bila dio ispunjavanja tzv. reformske agende, drugog naziva za proces stabilizacije i pridruživanja BiH Europskoj uniji. U Hrvatskoj je Zakon o radu iz 2014. bio dio SDP-ovih mjera štednje i ispunjavanja uvjeta za europski semestar, odnosno (post)krizno usklađivanje ekonomskih, socijalnih i fiskalnih politika, dok je u Srbiji reforma radnog zakonodavstva dio Vučićeva plana privlačenja direktnih stranih investicija što je u temelju ekonomskih politika svih zemalja Balkana koje se još nisu integrirale u jedinstveno europsko tržište. Makedonija je pak postala prvak fleksibilizacije rada, s vjerojatno najliberalnijim ZOR-om koji je izbrisao i tragove zakonske zaštite radnika, zauzevši pritom visoko 31. mjesto na tablici indeksa „lakoće zapošljavanja“ kao „najbolja“ u regionu.

Iza slabo sindikalno organiziranog privatnog sektora stoji ovakva zakonska regulativa kao proizvod pozicije ovdašnjih ekonomija u europskom (i svjetskom) ekonomskom sistemu. Hrvatska, a pogotovo Crna Gora, primarno ovise o turizmu i sve su „razvojne politike“ usmjerile u taj sektor. Socijalni mir u Bosni i Hercegovini održava se doznakama iz inozemstva koje šalju stara i nova dijaspora, a oni koji nemaju sreće da im član obitelji radi u zemljama Zapadne Europe, prisiljeni su raditi u sektorima s najtežim uvjetima rada, poput rudarstva, kemijske i metalske industrije ili se pak prepustiti prekarnim čarima tekstilne industrije gdje za plaću od 500 konvertibilnih maraka (250 EUR, 2000 HRK) žene šivaju asortiman poznatih francuskih, talijanskih i njemačkih brandova. U Srbiji i Makedoniji ta je situacija dovedena do krajnosti, čemu svjedoče mnogi novinski napisi, izvještaji i kampanje o neljudskim uvjetima rada koje država dopušta te financijski potiče kako bi privukla strane investitore. Namjerno kažem prekarnim jer su obiteljski životi zasnovani na mjesečnoj plaći nedovoljnoj za život jedne osobe ili na nehumanim uvjetima rada uz stalni nadzor, upravo nesigurni, razlomljeni, eksploatirani, ugroženi, periferni – prekarni.

Nekako se uvriježilo da prekarnost označava isključivo rad u novim industrijama, odnosno sektorima gdje nova tehnologija dirigira vremensku organizaciju i fleksibilizaciju rada, ili pak ondje gdje se priroda radnog mjesta, struke ili umijeća opire standardno uniformiranom radnom vremenu od devet ujutro do pet popodne. No i tu je podjelu sve teže empirijski održati. Struktura rada u najstarijim industrijama poput tekstilne sve češće nije puno drugačija od pogona u novim industrijama usluga. Nedavno komparativno istraživanje stanja radnih uvjeta i poštivanja radničkih prava u različitim bugarskim industrijama koje funkcioniraju po mehanizmu podugovaranja pokazuje da agencijski radnici i radnice u call centrima dijele puno više sličnosti nego razlika sa ženama zaposlenima u tekstilnoj industriji, odnosno firmama koje isporučuju robu nekom od globalnih modnih brandova. Brandovi pritom od radnica i podugovarateljskih firmi traže upravo fleksibilnost, kako bi zadovoljili svoje poslovne planove te potrebe zapadnih tržišta i tamošnjih potrošačkih navika ili nametnutih strategija. Na zahtjev za fleksibilnošću, firma na periferiji odgovara dodatnom eksploatacijom vlastitih radnica i radnika, najmom „neformalne“ radne snage ili prenošenjem dijela proizvodnje u kućanstva ili manje radionice, obično u ruralnim predjelima, dominantno među ženama, gdje tek nitko ne obraća pozornost na radne uvjete, a kamo li na institut radničkih prava.

Prekarnost je tako postala karakteristika periferije. Ne primarno pitanje vremena, nego sve više pitanje geografije. Važno je naći vlastito mjesto u globalnim mrežama proizvodnje, ali pronalazak tog mjesta iziskuje napor. Prije svega napor radnica i radnika, pa onda i napor države da stalnim snižavanjem cijene rada i ljestvica tobožnje „poslovne rigidnosti“^[1], a onda i smanjenjem vlastite socijalne države, privuče investicije nauštrb nekog drugog područja, po mogućnosti izvan vlastitih državnih granica. To je trenutna pozicija naše periferije, koja zbog svoje relativne blizine centru predstavlja lako dostupan spremnik slabo plaćene i slabo zaštićene radne snage koja ili migrira prema centru ili ostaje na periferiji obavljati poslove koje im je namijenila geografska sudbina lokacije na karti globalnog kapitalizma.

U takvoj situaciji, sindikalizam na europskoj periferiji suočen je s vlastitom krizom i nekoliko izazova koji tu krizu podebljavaju. Krizu sindikalizma, kako je tumači kanadski sindikalist i teoretičar Sam Gindin, moguće je svesti na sintagmu „niskog stupnja borbenosti sindikata“, što pokazuje i činjenica da je izglasavanje svih novih Zakona o radu u zemljama regiona prošlo bez većeg otpora organizacija koje drže hegemoniju u nacionalnim sindikalnim pokretima. Unatoč pozitivnim primjerima kojima smo svjedočili na ovom prostoru posljednjih godina, kriza sindikalizma ostaje opća karakteristika, koja je samo dodatno naglašena ranije spomenutom činjenicom da je sindikat postao radnička institucija isključivo javnog sektora i državnih firmi. To je svakako prvi od izazova s kojima se danas sindikati na europskoj periferiji susreću.

Drugi je izazov neminovni gubitak radne snage zbog migracija u zemlje centra, što će se odraziti i na samu sindikalnu strukturu. U zemljama koje su već članice EU-u ta je migracija dodatno ubrzana, a nedavno njemačko i slovensko djelomično te uvjetno otvaranje tržišta rada za zemlje Zapadnog Balkana proširilo je taj val i na BiH te Srbiju. Hrvatska je najavila potpuno ukidanje kvota za strane radnike, a Crna Gora ih je naglo povećala, najviše zbog potreba sezonskog rada u turizmu. Neki krajevi u Bosni i Hercegovini, pogotovo pogranični, suočavaju se s manjkom radne snage. Istovremeno u njima svjedočimo i najvećoj humanitarnoj krizi u ovoj zemlji još od rata, u vidu velikog priljeva migrantkinja i migranata uslijed represivne politike Hrvatske koja ih nasilno odbija od svojih granica. Iako je njihova želja doći do zemalja Zapadne Europe, neki od njih već mjesece provode u Bosni i Hercegovini, a neki će vjerojatno silom prilika i ostati.

Dakle, dok region vapi za radnom snagom, njime prolaze i u njemu se zadržavaju nezaposleni radnici iz nekih drugih periferija. Migrantsko pitanje i migrantski rad zaokupljaju našu ekonomsku i socijalnu svakodnevnicu,

Krizu sindikalizma moguće je svesti na sintagmu „niskog stupnja borbenosti sindikata“, što pokazuje i to da je izglasavanje svih novih Zakona o radu u zemljama regiona prošlo bez većeg otpora organizacija koje drže hegemoniju u nacionalnim sindikalnim pokretima

a sindikati bi tome trebali pridati pažnju i pokrenuti otvorenu raspravu bez „welfare šovinizma“ kojem su katkad skloni. Dugoročno, to će biti jedno od najvažnijih socijalnih pitanja ovog dijela Europe. Vrijeme je da se sindikati počnu njime baviti i prestanu se praviti da će jednostavno nestati ako zatvore oči.

Treći izazov, povezan s dva upravo izložena, proizlazi iz posebne institucionalne složenosti suvremenog rada, kao i složenosti odnosa legislativnih razina između firmi, te nacionalnih i nadnacionalnih okvira. Pritom pitanje glasi: Na koga mislimo kada kažemo „firma“ ili „zapošljavatelj“? Ako se vratimo na tekstilnu industriju kao klasični primjer ekonomske povijesti, za tekstilni sindikat u regionu problem je sljedeći: čak i ako uspiju učlaniti dovoljno radnica u podružnicu, kome će adresirati njihova radnička pitanja? Naravno da je klasični odgovor: vlasniku konkretne firme.

Međutim, što ako je poslovanje te firme, primjerice, određeno isključivo ugovorom s jednim poznatim talijanskim brandom, kojemu je u cilju da su troškovi proizvodnje sve manji i zapravo ga ne zanima kako i koliko neki poduzetnik u istočnoj Bosni plaća svoje radnice ili kakvi su radni uvjeti u tom postrojenju. Vlasniku te lokalne firme u sredini u kojoj ne postoji druga industrija, cilj je da održi ugovor s Talijanima, što podrazumijeva niske troškove rada i loše uvjete proizvodnje. Država, pritom, iako bi trebala biti primarni adresat sindikalnih briga i pitanja, pere ruke, jer joj je cilj imati statistiku koja pokazuje da se povećavaju izvoz, BDP i strane investicije. Europsku uniju, kao instancu koja stoji iza države, vršeći monitoring njenih trenutnih reformskih zahvata i smanjenja intervencije u ekonomiju ne zanima što firma iz njezinog centra indirektno eksploatira radnice u Bosni, nego odobrava refleks države da se ne miješa u funkcioniranje tržišta, a zapravo indirektno u funkcioniranje Europskog projekta kao takvog. Ovaj splet različitih razina interesa, monitoringa i vlasti nad samom proizvodnjom te njenom regulacijom toliko je kompleksan da iziskuje svojevrsni upgrade sindikalnog pristupa za koji svakako nema dovoljno kapaciteta u trenutnom pokretu. No ne bih rekao i da nema ideja, samo što su one ograničene upravo perifernom pozicijom i ovisnošću o samom centru.

Izlazak iz generalne krize sindikata, ali i iz ovog kompleksnog konteksta u kojem se nalaze radnice i radnici na periferiji, često smo tražili u „novom sindikalizmu“, iskorištavajući upravo apstraktnost i neodređenost tog termina koji može značiti bilo što, ovisno o kontekstu na koji se referira njegova novina. Pritom smo ga primarno tumačili s obzirom na kritiku „starog“ sindikalizma fordističke proizvodnje i modela obitelji u kojoj postoji jedan privređivač, kao i u odnosu na praktične strategije proizašle iz te kritike, a koje su najčešće dolazile iz konteksta specifičnih zapadnih sindikalnih i političkih povijesti i kultura. Ta je kritika teorijski začeta kroz američke i kanadske radničke studije, kao već etabliranu disciplinu koja je spajala sindikalizam i akademiju, ali i kroz općenite epistemičke pomake u društvenim i humanističkim znanostima, koji su rezultirali teorijskom afirmacijom pluralnosti oblika rada, pa automatski i zagovorom njegove alternativne organizacije.

U političko praktičnom smislu, ovaj teorijski pomak pratila je mala renesansa radničkog pokreta u SAD-u, kao i njezino spajanje s pojavom lijevih kandidata poput demokratskog socijalista Bernija Sandersa ili ekonomske populistkinje Elizabeth Warren u demokratskim predizborima. Dugo vremena zaboravljena sintagma „radnička klasa“, u angloameričkom kontekstu ponovno se pojavljuje u političkoj kampanji, a sindikati dobivaju važnu ulogu u mobilizaciji potpore za spomenute kandidate u SAD-u ili za Laburističku partiju na čelu s Jeremyjem Corbynom u Ujedinjenom Kraljevstvu. Ovi relativni politički proboji na ljevici praćeni su i invokacijom „novog sindikalizma“.

Pritom valja imati na umu da je novi sindikalizam povijesno začet krajem 19. stoljeća kao rezultat promjene u strukturi radničke klase. Tehnološki razvoj industrijske proizvodnje na prijelazu 19. u 20. stoljeće sve je više tražio nekvalificiranu i niskokvalificiranu radnu snagu, koju su u velikom broju činile i žene. Novi sindikalizam tako se inaugurirao kao forma koja je odgovarala na životne potrebe te „nove“ radničke klase i kao alternativa klasno hijerarhiziranom, muškom, nedemokratskom sindikalizmu radničke aristokracije.

Novi sindikalizam začet je krajem 19. stoljeća kao rezultat promjene u strukturi radničke klase. Tehnološki razvoj industrijske proizvodnje na prijelazu 19. u 20. stoljeće sve je više tražio nekvalificiranu i niskokvalificiranu radnu snagu, koju su u velikom broju činile i žene

U suvremenom ruhu, novi sindikalizam se obraća pluralnosti i prekarnosti radničke klase, s ciljem širenja na privatni sektor u kojem je sindikalizacija gotovo pa nikakva. Demokratizacija odlučivanja i jaka veza s lokalnim zajednicama, komšilucima i kvartovima njegova je metoda širenja.

Kao zasad najbolji primjer novog sindikalizma koji odgovara na pitanja prekarnosti i perifernosti radnika zaposlenih u privatnom sektoru našeg regiona, slučaj je iz Albanije. Naime, skoro 7% albanske radne snage zaposleno je u call centrima za talijansko tržište, na talijanskom jeziku. Riječ je o već spomenutom primjeru ugovora koje firme na periferiji potpisuju s firmama u europskom centru, osiguravajući im niže troškove poslovanja, odnosno slabo plaćenu radnu snagu. Kako je Italija prva destinacija albanskih radnih migracija, a talijanski jezik drugi jezik u državi, bilo je logično da talijanske kompanije za dislokaciju svojih poslova, a onda i smanjenje troškova poslovanja, odaberu Albaniju. Donedavno su call centri talijanskih kompanija u Albaniji zapošljavali 30 tisuća ljudi bez ikakve sindikalne organiziranosti.

Prije mjesec dana završena je duga pravna bitka da zaposleni u ovom sektoru u Albaniji napokon dobiju svoj sindikat. Socijaldemokratski premijer Edi Rama, poznat upravo po privlačenju investicija niskom zaštitom radničkih prava i općom desindikalizacijom, na sve je načine putem birokratskog aparate države pokušavao spriječiti taj proces. Ipak, borba je okončana pozitivno, vjerojatno i zbog internacionalizacije samog slučaja te suradnje s talijanskim sindikatima zaposlenih u call centrima, koji su bili uključeni u proces osnivanja sindikata Solidarnost – nacionalnog sindikata kontakt centara u Albaniji. Samom činjenicom suradnje s talijanskim sindikatima pokazuje se da je zapravo moguće nadići prepreke koje proizlaze iz geografskih dislokacija mjesta rada u druge nacionalne i zakonske okvire ili pak fleksibilizacije i mutacije same figure zapošljavatelja. Pritom valja naglasiti i političku dimenziju, odnosno činjenicu da su na mobilizaciji radnika i osnivanju sindikata radile ljevičarske organizacije te članovi studentskog pokreta u Albaniji, koji je posljednjih nekoliko godina svojim blokadama fakulteta i borbom za socijalnu pravdu postao bitan politički akter u ovoj zemlji.

Albanski primjer zapravo pokazuje začetak modela prema kojem bi se trebao razvijati novi sindikalizam na Balkanu, namjerava li se uhvatiti ukoštac s perifernom i prekarnom pozicijom u kojoj se našao ovaj dio svijeta i njegovo radništvo. Tu prije svega mislim na političku dimenziju albanskog slučaja i eventualno lijevo profiliranje ovog novog sindikata. Naravno, ono se ne smije svesti na jednostavnu transliteraciju političkog profila aktivista uključenih u osnivanje sindikata na cjelokupnu organizaciju i sindikalnu strategiju, a onda i eventualno politiku.

Novi albanski sindikat svojim je osnivanjem i suradnjom sa sindikalnom maticom u Italiji nadišao strukturnu poziciju albanske ekonomije, i uhvatio se ukoštac s dinamikom između centra i periferije koja se uvelike odražava na organizaciju rada u firmi ili sektoru te na odnose moći koji iz toga proizlaze

Ali svakako predstavlja, da ironijski iskoristim birokratski rječnik EU projekata, „primjer dobre prakse“ u trenucima kada si ljevica u ovom dijelu Europe postavlja pitanja o vlastitoj organizacijskoj formi, političkom sadržaju, parlamentarnoj budućnosti i klasnom adresatu.

Drugi iznimno poučan momenat upravo je nadilaženje organizacijske kompleksnosti u lancu proizvodnje i usluga. Novi albanski sindikat svojim je osnivanjem i suradnjom sa sindikalnom maticom u Italiji nadišao strukturnu poziciju, u ovom slučaju, albanske ekonomije, i uhvatio se ukoštac s dinamikom između centra i periferije koja se uvelike odražava na organizaciju rada u firmi ili sektoru te na odnose moći koji iz toga proizlaze. Naravno, neki specifični nacionalni konteksti zbog strukture vlastite ekonomije traže drugačiji pristup – primjerice u Hrvatskoj i Crnoj Gori, turizam kao dominantna ekonomska grana koja pritom zapošljava u velikoj mjeri i stranu radnu snagu (iz Srbije i Bosne i Hercegovine) iziskuje vjerojatno intenzivniju regionalnu sindikalnu suradnju, ali svakako ne isključuje sličan organizacijski i politički pristup. Element kulture i migrantskog rada pritom će postati sve važniji, na način da će migrantski radnici iz regiona, a onda i šire, postati dio radne populacije koja treba sindikalnu zaštitu. Naravno, politička će desnica činjenicu prisutnosti radnika drugih nacija ili kultura koristiti u svrhe vlastitog političkog diskursa i daljnje mobilizacije.

Unatoč osjećaju da je suradnja sa sindikatima često jalov posao kojega priječi njihova organizacijska monolitnost, institucionalna letargija ili sektorska zatvorenost, radničku klasu na Balkanu treba nekako organizirati. Ako ćemo se voditi strukturom ovdje iznesenih argumenata: sindikalizam unatoč svemu ostaje jedan od malobrojnih organizacijskih mehanizama za ostvarivanje društvene solidarnosti. Pritom je potencijal za tu društvenu solidarnost trenutno uvelike ograničen na sindikalizam javnog sektora, a budućnost sindikalizma na ovim prostorima ovisi upravo o organiziranju u privatnom sektoru, koji ne samo da je danas jako slabo organiziran, nego se upravo u njemu prelamaju i očituju strukturne pozicije ekonomija ovog dijela Europe. Ako tražimo prekarnu radničku klasu koja žudi za bilo kakvim oblikom političke artikulacije, mobilizacije i socijalne infrastrukture, onda su to zaposleni u širokom spektru industrija i usluga u privatnom sektoru, koji, bez obzira na granske razlike, dijele i slične strukturne karakteristike i kompleksnosti. Svjesno preuzimajući rizik ulaska u sferu patetike: kako bi opstao, svaki (novi) sindikalizam treba prvo ući u te tvornice i call centre, a svaka lijeva politika treba početi govoriti o njima i graditi politike za njih.