Komunizam katastrofe kao odgovor na klimatsko beznađe

„Klimatsko beznađe“ pogađa ljude diljem svijeta. Vice izvještava da ljudi zbog njega odustaju od života. Psiholozi održavaju konferencije o „izgradnji osobne i psihosocijalne otpornosti“. Nebrojeni pacijenti traže pomoć svojih psihoterapeuta. Nebrojeni terapeuti ulažu napore ne bi li pružili odgovore.

Klimatske promjene nadiru daleko brže od predviđanja znanstvenika. Srpanj 2019. godine bio je najtopliji mjesec ikad zabilježen. Gotovo je svaka nova godina najgora u ljudskoj povijesti, bilo u pogledu porasta temperature, ili katastrofa, koje uključuju poplave, suše, uragane i požare. Posljedice se već primjećuju, naročito u zavisnim zemljama – uragani divljaju Bahamima, a Indija je pogođena nestašicama vode, što su tek dva recentna primjera.

Nastavi li kapitalizam upumpavati CO₂ u atmosferu, sasvim je moguće da će ljudska civilizacija kolabirati kroz samo nekoliko desetljeća. Točke preokreta, poput otapanja ledenih površina i otpuštanja metana iz permafrosta, mogle bi Zemlju toliko zagrijati da više neće moći podržavati kompleksne oblike života.

I samom mi je poznato to beznađe. Promatrajući ptice, vjeverice ili kornjače u parku, ponekad me obuzme pomisao da bi te vrste mogle izumrijeti prije moje starosti. Toliko nas toga što nam kao ljudima daje smisao vezuje uz generacije koje dolaze. Kada pišem članke poput ovog, povremeno zastanem i pomislim: koji je smisao mojega rada ako neće biti nikoga da to pročita?

Najnovija ekspresija ovoga dolazi iz pera autora Jonathana Franzena iz The New Yorkera, koji postavlja pitanje „Što ako se prestanemo pretvarati?“, ukazujući na fundamentalno obmanjivanje koje provode UN i organizacije civilnog društva kada govore o „našoj posljednjoj šansi da izbjegnemo katastrofu i spasimo planet“. Ne, katastrofa je već u tijeku. Pitanje je kako najbolje ograničiti štetu i prilagoditi se klimi koja se mijenja.

Franzen napominje da bi svaka zemlja na svijetu trebala „potpuno reorganizirati vlastitu ekonomiju“ kako bi se to postiglo. Osobno misli da je to nemoguće, a smatra da je za to kriva „ljudska priroda“:

Što je točno ova „ljudska priroda“ koja se navodno ne može promijeniti? Homo sapiens je evoluirao prije otprilike 200 000 godina. Civilizacija utemeljena na poljoprivredi postoji barem 10 000 godina. Ipak, ljudi nisu promijenili atmosferu gotovo čitavu našu povijest.

Ekonomske sile koje pokreću klimatske promjene – bezobzirna kompeticija, neograničeni rast i odsutnost brige za održivost – možda se čine „prirodnima“. No u stvarnosti, sve je to nastalo samo prije nekoliko stotina godina. Franzen zapravo govori o prirodi kapitalizma. I u tom je smislu u pravu: kapitalizam se očigledno ne može promijeniti. Međutim, čitava ljudska povijest pokazuje da možemo živjeti u vrlo različitim oblicima društava i manifestirati posve različite prirode.

Franzenov stav primjer je neuspjeha liberalne imaginacije: on jednostavno ne može zamisliti društvo koje se razlikuje od ovog relativno mladog sistema. Ne može zamisliti da bi čovječanstvo moglo surađivati u osiguravanju potreba za sve. Razlog djelomično treba potražiti u tome da desetljećima nismo vidjeli revoluciju – ili barem dalekosežni revolucionarni proces – protiv kapitalizma. To otupljuje našu imaginaciju.

Stoga Franzen podliježe beznađu. Pojedincima predlaže donošenje „etičkih odluka“ kako bi se „smanjile emisije“. Priznaje da to neće ni na koji način utjecati na katastrofu, ali bi nam trebalo omogućiti da se na kraju balade osjećamo barem mrvicu bolje – poput preslagivanja stolica na palubi Titanika.

Klimatsko beznađe funkcionira kao i svaki drugi oblik depresije: počinje s realnim problemom, ali psihičko oboljenje predimenzionira problem, onemogućujući oboljelom da poduzme svrsishodne korake kako bi ga riješio.

Klimatske promjene predstavljaju najveću prijetnju s kojom se čovječanstvo dosad suočilo. Zašto nam se čini da smo po tom pitanju posve bespomoćni? Zato što su proizvodne snage koje smo stvorili posve izmakle našem nadzoru.

Šačica kapitalista kontrolira našu ekonomiju i njihova je jedina briga maksimizacija vlastita bogatstva. Oni se ustvari spremaju pobjeći sa Zemlje – grade rakete i planiraju kolonije na Marsu – umjesto da učine nešto kako bi spriječili nadolazeću katastrofu.

No, milijarde radnih ljudi širom planete mogu preuzeti kontrolu nad ekonomijom i podvrgnuti proizvodne snage demokratskoj kontroli. Kada bismo živjeli u racionalno organiziranoj ekonomiji (npr. socijalističkoj republici), mogli bismo se smjesta početi boriti protiv klimatskih promjena. Primjerice, mogli bismo postupno ukinuti upotrebu fosilnih goriva u samo nekoliko godina. Mogli bismo ukloniti privatne automobile i zamijeniti ih besplatnim javnim prijevozom. Mogli bismo izgraditi nove gradove za populacije koje su prisiljene napustiti obalna područja. Znanstvenici koji su trenutno prisiljeni raditi za korporacije imali bi slobodu da svoj rad upotrijebe u korist čitavog čovječanstva. Umjesto socijalističkih država koje se natječu, imali bismo demokratsko i suradničko samoupravljanje za cjelokupno čovječanstvo. Klimatske promjene bile bi zahtjevan, ali dostižan izazov.

Jedina stvar koja nas sprečava da poduzmemo korake protiv klimatskih promjena jest vladavina kapitala. Danas je socijalistička revolucija potrebnija no ikad.

Kako posljedice klimatskih promjena postaju sve drastičnije, mnogi ljudi pretpostavljaju da će se društvo pomaknuti udesno. To je svakako bio slučaj posljednjih nekoliko godina. Međutim, postoji i protuprimjer: ljudi suočeni s prirodnim katastrofama, bio da je riječ o uraganima na Floridi ili potresima u Mexico Cityju, poručuju da ljudska bića u kriznim vremenima imaju običaj ignorirati pravila klasnog društva te surađivati, barem dok ne prođe kriza.

U nadolazećim godinama sve će se pogoršati, i sve će više ljudi biti istjerano iz domova zbog vjetrova i plamena. No, to ne mora nužno dovesti do povećanja broja ljudi koji podržavaju desno orijentirane vlade koje podižu zidove i uspostavljaju policijske države. Puerto Rico je devastirala prirodna katastrofa koju su značajno pogoršale klimatske promjene. Međutim, nakon katastrofe, radni i mladi ljudi okupili su se u odlučnom ustanku protiv korumpirane vlade.

Katastrofe neće nužno voditi zaokretu udesno. Jednako bi tako mogle voditi nekom obliku „komunizma katastrofe“ (termin je skovao Ashley Dawson, izokrečući ideju „kapitalizma katastrofe“ Naomi Klein), u kojem se radni ljudi rješavaju kapitalista i počinju rekonstruirati društvo koje će se temeljiti na suradnji. Dok zagovaratelji Zelenog New Deala smatraju da je kapitalističke države moguće prisiliti da razriješe klimatsku krizu, jedino je Planirana zelena ekonomija ono što doista može mobilizirati resurse cijelog čovječanstva kako bismo se suočili s teškim vremenima koja nam predstoje.

Kada me obuzme klimatsko beznađe, sjetim se upravo ove perspektive „komunizma katastrofe“. Udruživanje s drugim ljudima diljem svijeta u borbi protiv katastrofe donosi tračak nade. Možda neće biti uspješno, ali to je jedina šansa koju imamo, a čovječanstvo je doista predragocjeno da bismo od njega odustali bez borbe.

Revolucionar Lav Trocki pisao je 1932. godine o tome što je potrebno da bi se zaustavio uspon fašista u Njemačkoj. Neki su se pitali što bi se dogodilo kada bi borba za ujedinjeni antifašistički front doživjela neuspjeh. Trocki je na to odgovorio riječima koje su primjenjive i na sadašnji trenutak: