Kurdsko pitanje nekada i danas

"Politički kaos koji u posljednje vrijeme dominira Bliskim Istokom izražava se, između ostalog, i nasilnom reaktualizacijom kurdskog pitanja. Kako analizirati opseg kurdskih težnji za autonomijom, neovisnošću i jedinstvom u ovim novim uvjetima? Možemo li analizom zaključiti da ove težnje moraju podržati sve demokratske i progresivne snage u regiji i svijetu?"

Kurdske borkinje protiv ISIL-a, 4. siječnja 2015. (izvor: Kurdishstruggle @ Flickr prema Creative Commons licenci)

1

Politički kaos koji u posljednje vrijeme dominira Bliskim Istokom izražava se, između ostalog, i nasilnom reaktualizacijom kurdskog pitanja. Kako analizirati opseg kurdskih težnji za autonomijom, neovisnošću i jedinstvom u ovim novim uvjetima? Možemo li analizom zaključiti da ove težnje moraju podržati sve demokratske i progresivne snage u regiji i svijetu?
 
Rasprave o ovoj temi stvaraju veliku zbrku jer se većina suvremenih aktera i promatrača okuplja oko ahistorijske vizije ovog i srodnih pitanja. Pravo narodâ na samoopredjeljenje pretvoreno je u apsolutno pravo, koje bi trebalo primjenjivati na sve narode u svim sadašnjim i budućim vremenima, pa čak i prošlim. Ovo se pravo smatra jednim od najfundamentalnijih kolektivnih prava i često mu se pridaje veći značaj od ostalih kolektivnih prava socijalnog opsega (pravo na rad, obrazovanje, zdravstvo, političku participaciju itd). Međutim, subjekti ovog apsolutnog prava nisu precizno definirani. Dakle, subjekt ovog prava može biti bilo koja većinska ili manjinska „zajednica“ unutar granica pojedine države ili pokrajine; zajednica koja sama sebe proglašava „posebnom“ na temelju jezika ili religije i tvrdi, ispravno ili pogrešno, da je žrtva diskriminacije ili ugnjetavanja. Ponudit ću kontraargument ovoj transhistorijskoj viziji društvenih pitanja i „prava“ pomoću koje prošli i aktualni društveni pokreti izražavaju svoje zahtjeve. Konkretno, presudnu ću važnost pridati podjeli koja razdvaja uspjeh modernog kapitalističkog svijeta od prošlih svjetova.
 
Politički ustroj tih prijašnjih svjetova poprimao je različite oblike, od izgradnje moći koja se vršila na golemim teritorijima, koje nazivamo carstvima, do onih manjih, manje ili više centraliziranih monarhija, ne isključujući ekstremnu fragmentaciju moći koja je u određenim okolnostima znala biti svedena na horizont jednog sela. Pregled ovog uzorka političkih oblika koji su prethodili kapitalističkoj moderni očito nije tema ovog članka. Ovdje ću se osvrnuti na samo nekoliko carskih tvorevina regije: Rimsko i Bizantsko carstvo, Arapsko-perzijski kalifat i Osmansko carstvo.
 
Zajednička kvalifikacija ovih tvorevina – carstava – više je varljiva nego korisna, mada su svima zajedničke dvije karakteristike: (1) s obzirom na njihov zemljopisni opseg, nužno su okupljale različite narode i zajednice prema jeziku, religiji i načinima proizvodnje i društvenog života; i (2) zakonitosti koje su kontrolirale reprodukciju društvenog i ekonomskog života nisu bile kapitalističke, već unutar one zakonitosti koju sam nazvao skupinom pritočnih načina proizvodnje (uobičajeno nazivana „feudalna“). Iz tog razloga smatram apsurdnom asimilaciju svih tih povijesnih carstava pod jedinstvenim nazivom “Carstvo”, uključujući: (1) ona carstva koja se ovdje razmatraju s obzirom na regiju Bliskog istoka ili druge poput Kine; i (2) imperijalistička carstva koja su izgradile velike kapitalističke sile, bilo da su to kolonijalna carstva poput Britanije i Francuske, ili moderna carstva bez formalnih kolonija poput SAD-a. Poznata teza Paula Kennedyja o „padu carstava“ spada u područje takvih transhistorijskih, spekulativnih filozofija[1].
 

2

Vraćam se carstvu koje se izravno tiče kurdskog pitanja: Osmanskom, izgrađenom kada je Europa počela prekidati sa svojom prošlošću i ulazila u kapitalističku modernu. Osmansko carstvo je i samo predkapitalističko. Naziv “Tursko carstvo” netočan je i pogrešan. Osvajački ratovi turkomanskih polunomadskih plemena iz Srednje Azije bili su ključni u uništavanju Bizantskog Carstva i Bagdadskog kalifata, te većine naselja Anatolije i Istočne Trakije. Ali sultanova moć proširila se i preko teritorija Armena, Kurda, Arapa, Grka i balkanskih Slavena. Opisati ovo carstvo kao „multinacionalno“ dovodi do pogrešne projekcije buduće stvarnosti na prošlost, budući da su balkanski i arapski (antiosmanski) nacionalizmi u svom modernom obliku proizvodi prodora kapitalizma u Osmansko carstvo.
 
Svi narodi Osmanskog carstva – Turci i drugi – bili su eksploatirani i tlačeni na isti način u smislu da je seljačka većina bile podvrgnuta istoj politici teškog oporezivanja, a sve ih je tlačila ista autokratska vlasti. Sigurno su kršćani dodatno podvrgnuti posebnim diskriminacijama, ali ovdje ne bismo trebali vidjeti oblike „nacionalnog“ tlačenja, bilo protiv kršćana, bilo protiv turskih muslimana (Kurda i Arapa). Vladajuća klasa povezana s sultanovom moći imala je u svojim redovima civilne, vojne i vjerske uglednike iz svih dijelova carstva, uključujući zametak kompradorskih buržoazija proizvedenih kapitalističkim prodorom, posebno grčku i armensku.
 
Spomenute specifične karakteristike osmanskog sustava nisu svojstvene isključivo ovom istočnom carstvu. Slične obrasce pronalazimo i u drugim drevnim carstvima, kao u Austro-Ugarskom i Ruskom. Ili čak u Etiopiji Menelika i Hailea Selassiea: moć kralja kraljeva nije bila povezana s dominacijom Amhare; Amharski seljaci nisu tretirani bolje od ostalih; vladajuća klasa regrutirana je iz svih krajeva carstva (uključivala je, primjerice, dobar broj starosjedioca Eritrejaca).
 
U modernim imperijalističkim sustavima nije postojalo ništa slično. Kolonijalna carstva Velike Britanije i Francuske, poput neformalnog američkog carstva, građena su sustavno, na temelju oštre razlike između ljudi u matičnoj zemlji i onih iz kolonija i zavisnih područja kojima su bila uskraćena osnovna prava dodijeljena prvima. Borba naroda kojima dominira imperijalistički kapitalizam je stoga postala borba za nacionalno oslobođenje, i nužno antiimperijalistička. Ne smijemo brkati ovaj moderni nacionalizam koji je antiimperijalistički i prema tome progresivan, s drugim izrazima neimperijalističkih nacionalističkih pokreta, bilo da je to nacionalizam nadahnut vladajućim klasama imperijalističkih nacija ili ne-antiimperijalistički nacionalistički pokret – kao u slučaju balkanskih naroda, kojima ću se vratiti kasnije. Poistovjećivanje struktura drevnih carstava i struktura svojstvenih imperijalističkim kapitalističkim carstvima i njihovo brkanje u općem pseudo-konceptu “carstva” kršilo bi osnovne zahtjeve rigorozne analize povijesnih društava.
 

3

Bujanje nacionalističkih ideologija unutar Osmanskog carstva dogodilo se kasnije. Formirane su tek u devetnaestom stoljeću, na Balkanu, u Siriji, među Armencima, a kasnije i među Rumelijskim Turcima, kao reakcija na druge nacionalizme. Tada nije postojao ni najmanji nagovještaj nastanka kurdskog nacionalizma. Pojava ovih nacionalizama bila je usko povezana s urbanizacijom i modernizacijom državne uprave. Sami seljaci mogli su i dalje govoriti svojim jezikom i ignorirati osmansku upravu koja se na selu pojavljila samo radi prikupljanja poreza i novačenja vojnika. Ali u novim gradovima, posebno među novonastajućim obrazovanim srednjim slojevima, savladavanje pisanog jezika postalo je svakodnevna nužnost. Upravo će iz tih novih klasa biti novačena prva generacija nacionalista u modernom smislu. Seoski karakter područja sa kurdskim stanovništvom, poput turske Središnje Anatolije, objašnjava kasnu formaciju turskog (kemalističkog) nacionalizma i još kasnije formiranje kurdskog nacionalizma.
 
Paralela s Austro-Ugarskim carstvom pomoći će objasniti prirodu procesa koji je na kraju uništio ta dva carstva. Austrougarsko carstvo nastalo je prije pojave europskog kapitalizma; ali mu je bilo najbliži susjed, a neke regije (Austrija, Bohemija) obnovljene su na novim kapitalističkim temeljima. Novo „nacionalno pitanje“ tako se pojavilo u 19. stoljeću. Austro-marksistima (Otto Bauer i drugi) dugujemo dobru analizu ove dimenzije socijalističkog izazova i prijedloge politika za koje smatram da su u uvjetima toga vremena bile najprogresivnije: čuvajući blagodati Države ali ubrzavajući njenu transformaciju socijalističkim (radikalnim ili čak socijaldemokratskim) napretkom, stvarajući internacionalizam naroda temeljen na rigoroznoj politici poštenog i podjednakog tretmana svih, u kombinaciji s istinskom politikom kulturne autonomije. Slijed događaja nije omogućio uspjeh takvog projekta, u korist mediokritetskog buržoaskog nacionalizma.
 
Balkanski i sirijsko-arapski nacionalizmi, koji su se kasnije pojavili u umjerenim oblicima povezani s kapitalizmom periferije trijumfirali su i pomogli u uklanjanju Osmanskog carstva. Ali slabosti specifične za ove nacionalizme natjerale su njihove promotore da traže podršku vanjskih sila – posebno Velike Britanije i Rusije – protiv osmanske vladavine. Platili su cijenu: rezultirajuće države ostale su u krilu dominantnih imperijalističkih sila: Britanija i Francuska vladale su nad Arapima, Britanija i Njemačka Balkanom.
 
U Armeniji, gdje je cvala lijepa neovisna civilizacija prije nego što je uklopljena u Osmansko carstvo, nacionalna obnova poražena je genocidom iz 1915. godine. Bio je to nacionalizam rastrgan između onog nove armenske emigrantske buržoazije u gradovima Rumelije (Konstantinopol, Smirna i drugi) koji su bili na izbornim pozicijama u novom poslovnom i financijskom sektoru, te uglednika i seljaka armenskih sela. Uključivanje malog dijela tih zemalja u Rusko Carstvo (teritorij sovjetske, a kasnije i neovisne Armenije) dodatno je zakompliciralo stvari, jer je izazvalo strah od manipulacije iz Sankt Peterburga, posebno tijekom Prvog svjetskog rata. Osmanske vlasti su tada odabrale genocidno rješenje. Ovdje treba napomenuti da su Kurdi djelovali kao agenti i glavni profiteri masakra: više su nego udvostručili veličinu svog teritorija zauzevši uništena armenska sela.
 
Moderni turski nacionalizam još je novijeg datuma. Nastaao je među relativno obrazovanim pojedincima s vojnom pozadinom i osmanskom upravom gradova Rumelije (Konstantinopolj, Smirna, Solun) kao odgovor na balkanske i sirijsko-arapske nacionalizme, al nije dobio pravi odjek među turskim (i kurdskim) seljacima Srednje i Istočne Anatolije. Poznate su njegove kemalističke postavke: europeizacija, neprijateljstvo prema osmanizmu i afirmacija turskog karaktera nove države i njenog sekularizirajućeg stila. Kažem „sekularizirajućeg“, a ne „sekularnog“ jer je novi turski građanin definiran društvenim karakterom pripadnosti islamu (malo Armena koji su preživjeli masakr, zajedno s Grcima iz Carigrada i Smirne, nisu bili prizanti). Ipak, dotični islam svodi se na status javne institucije kojom dominira i manipulira nova vlada u Ankari.
 
Ratovi koje su kemalisti vodili od 1919. do 1922. protiv imperijalističkih sila omogućili su turskim (i kurdskim) seljačkim masama Anatolije da se okupe oko novog turskog nacionalizma. Kurdi nisu bili izdvajani od Turaka: zajedno su se borili u kemalističkim oružanim snagama. Kemalistički turski nacionalizam postao je antiimperijalistički silom okolnosti. Shvaćao je da osmanizam i kalifat ne štite narode carstva (Turke, Kurde i Arape); naprotiv, te tvorevine olakšale su prodor zapadnog imperijalizma i spuštanje carstva na status kapitalističke, perifernizirane i dominirane regije. Ni balkanski, ni arapski nacionalizam to tada nisu razumjeli: otvoreno su pozivali na podršku imperijalističkih sila protiv vlasti Istanbula. Tada je antiimperijalistički kemalistički nacionalizam nanio posljednji udarac otomanizmu.
 

4

Antiimperijalistički karakter izvornog kemalističkog sustava ipak je brzo oslabio. Izvorna verzija koja je išla u korist državnog kapitalizma s neovisnim samocentričnim usmjerenjem gubila je zamah, dok je napredovao režim zavisnog perifernog kapitalističkog razvoja. Turska je platila cijenu za iluziju svog buržoaskog nacionalizma, za njegovu prvobitnu zbunjenost. Kemalistički vođe smatrali su da mogu izgraditi tursku kapitalističku naciju po uzoru na Zapadne Europu; nisu razumjeli da je realizacija ovog projekta u Turskoj i u svim regijama perifernog kapitalizma osuđena na neuspjeh. Njihovo neprijateljstvo prema socijalizmu, upareno sa strahom od Sovjetskog Saveza, navelo je Ankaru da traži podršku od SAD-a: Turski kemalistički generali – poput grčkih pukovnika – odmah su se pridružili NATO-u i postali klijenti Washingtona. Ubrzanje razvoja perifernog kapitalizma odrazilo se na pojavu nove kapitalističke poljoprivrede u Anatoliji u korist klase bogatih seljaka i uz uspostavljanje podugovaračkih industrija.
 
Ove društvene promjene erodirale su legitimitet kemalizma. Višestranački izbori koji se održavaju od 1950. godine, koje je Washington snažno ohrabrio, ojačali su političku moć novih seljačkih i kompradorskih klasa iyniklih sa tradicionalnog anatolskog sela kojima je sekularizam rumelijanske kemalističke političke klase bio stran. Rezultat je bujanje turskog političkog islama i izborni uspjeh Stranke pravde i razvoja (AKP). Taj razvoj događaja nije pogodovao demokratizaciji društva, već naprotiv, potvrdio je diktatorske težnje predsjednika Erdogana i ponovno uspostavljanje instrumentaliziranog otomanizma, kojeg su, poput njegovog prethodnika, iskorištavale velike imperijalističke sile, prvenstveno SAD. Ti su događaji istovremeno pokrenuli pojavu kurdskog pitanja u Turskoj.
 
Urbanizacija istočne Anatolije dovela je do masovne emigracije osiromašenih seljaka prema zapadnim gradovima, što je potaknulo nastanak nove generacije turskih Kurda koji su postal svjesni da oni nisu „planinski Turci“ već da se ističu svojim jezikom za koji su zahtijevali službeno priznanje. Pitanje se moglo riješiti davanjem istinske kulturne autonomije Turskom Kurdistanu, da se nova vladajuća klasa razvila u demokratskom smjeru, ali to nije bio slučaj i još uvijek nije. Kurdi su u tim okolnostima bili ograničeni, na represiju (pogoršanu njihovim težnjama) nisu mogli odgovoriti oružanom silom. Ovdje je zanimljivo napomenuti da Radnička partija Kurdistana (PKK), organizacija koja stoji iza današnje borbe, polaže prava na radikalnu socijalističku tradiciju koju sugerira svojim imenom, vjerojatno povezana s novačenjem novog proletarijata u turskim gradovima. Netko bi mogao pomisliti da su odabrali liniju internacionalističkog postupanja i pokušali povezati kurdske i turske proletere u zajedničkoj borbi za socijalizam, demokratiju i priznanje binacionalne države. Nisu.
 

5

Iako kurdski narodi zauzimaju cjelovit teritorij (istočna Anatolija, tanka traka uz sirijsku granicu, sjeveroistok Iraka, zapadne planine Irana), kurdsko pitanje je u Iranu i Iraku postavljeno drugačije nego u Turskoj. Kurdski narodi – antički Medi i Partijci – dijelili su susjedne indoeuropske jezike s Perzijancima. Čini se da možda zbog toga suživot Kurda i Perzijanaca u prošlosti nije bio problem. Kurdsko pitanje ponovno se reaktualiziralo s nedavnom urbanizacijom u regiji. Štoviše, šijitizam, koji je u Iranu službeniji nego ikad, također je izvor nelagode koju trpi sunitska većina iranskih Kurda.
 
Irak je, unutar granica koje je odredio Britanski Mandat, odvojio Kurde na sjeveru zemlje od onih u Anatoliji. Ali opet se nastavio suživot Kurda i Arapa, dijelom zahvaljujući predanom internacionalizmu relativno moćne Komunističke partije u gradovima regije i među multinacionalnim proletarijatom. Arapski šovinizam Baasističke diktature nažalost je poništio velik dio ovog napretka.
 
Novo kurdsko pitanje proizvod je nedavne američke strategije koja je sebi postavila cilj uništiti državu i društvo u Iraku i Siriji dok čeka priliku da napadne Iran. Washingtonska demagogija nepovezana s navodnom demokracijom dala je najveći prioritet ostvarivanju „prava zajednica“. Diskursi kojima se brane „ljudska prava“ koje sam u ovom članku naveo vrlo su relevantni. Iračka središnja vlada tako je uništena (od strane namjesnika Paula Bremera u prvoj godini okupacije zemlje) i razasuta u četiri pseudo države, od kojih su dvije zasnovane na ograničenim i fanatičnim tumačenjima šijitske i sunitske verzije islama, a druge dvije na navodnim osobitostima „kurdskih plemena“ u Iraku! Intervencija zaljevskih zemalja koja podržava – uz SAD – reakcionarni politički islam koji je stvorio takozvani Daeški kalifat (Islamska država) pridonijela je uspjehu Washingtonskog projekta. Gotovo je zabavno promatrati kako su Sjedinjene Države podržale iračke Kurde u ime „demokracije“, ali ne i one u Turskoj, koja im je važan NATO saveznik. Dvostruki aršini, kao i obično.
 
Jesu li dvije političke struje koje vrše vlast nad različitim parcelama teritorija Iračkog Kurdistana „demokratske“ ili je jedna bolja od druge? Bilo bi naivno vjerovati ovoj propagandi iz Washingtona. To je samo pitanje klika političara ili ratnih vladara koji se znaju obogatiti na ovaj način. Njihov navodni „nacionalizam“ nije antiimperijalistički; antiimperijalizam zahtijeva borbu protiv američke prisutnosti u Iraku a ne biti njen jamac radi osobne koristi. Prethodna analiza možda još bolje objašnjava prirodu kurdskih nacionalizama koji djeluju danas, granice koje postavljaju zanemarujući zahtjeve antiimperijalističkog otpora u regiji i radikalne društvene reforme koje moraju pratiti ovu borbu, kao i potrebu za izgradnjom jedinstva svih naroda – Kurda, Arapa, Iranaca – protiv zajedničkog neprijatelja: Sjedinjenih Država i lokalnih saveznika, bilo islamista ili drugih.[2]






Bilješke:

[1] Paul Kennedy, The Rise and Fall of the Great Powers: Economic Change and Military Conflict from 1500 to 2000 (New York: Random House, 1987)

[2] Govorim o kurdskom nacionalizmu u množini, jer ciljevi (često oružanih) pokreta koji danas djeluju u njegovo ime nisu definirani: velika neovisna pan-kurdska država? Dvije, tri, četiri ili pet kurdskih država? Doza autonomije u postojećim državama? Jedan od mogućih razloga ove fragmentacije i nejasnoća nalazi se u kurdskoj jezičnoj povijesti. Arapi i Perzijci izvršili su sjajnu obnovu svojih jezika u devetnaestom stoljeću; Turci su to učinili kasnije, u dvadesetim godinama prošlog stoljeća. Kurdi nisu bili u uvjetima koji su to zahtijevali. Ne postoji jedan kurdski jezik; postoje susjedni, ali različiti jezici, koji vjerojatno nisu u skladu sa zahtjevima modernog svijeta. Ta slabost pronašla je svoj pandan u jezičnoj asimilaciji kurdskih elita, koje su prihvatile perzijski, arapski i turski, bilo to njima na korist ili štetu.





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.

Vezani članci

  • 31. svibnja 2020. Živimo u vrijeme Crvenog proljeća "Tijekom Crvenog ljeta 1919. godine, rasističko nasilje razbuktalo se u Americi dok je Španjolska gripa harala zemljom. S obzirom na masovne proteste protiv policijskih ubojstava koji se šire Sjedinjenim Državama pogođenima pandemijom, čini se da proživljavamo Crveno proljeće."
  • 31. svibnja 2020. Pandemija je pravo vrijeme za smanjenje sredstava policiji "Delegirajući 'sigurnost' policajcima, ono što zajednice uistinu žele i trebaju biva izostavljeno. Jillian Johnson, privremena gradonačelnica Durhama zrcali njihove primjedbe pišući o odluci da ne financira povećanje broja policijskih službenika: 'Najsigurnije su one zajednice koje nemaju najviše policajaca, već najviše resursa.'"
  • 30. svibnja 2020. Ne osuđujmo ustanke protiv umorstava koje vrši policija Ustanak potaknut umorstvom Georgea Floyda, crnog muškarca iz Minneapolisa kojega je usred bijela dana ugušio bijeli policijski službenik Derek Chauvin širi se Sjedinjenim Američkim Državama, dok srednjostrujaškim medijima predvidljivo odzvanja refren o uništavanju privatnog vlasništva o kojem opetovano slušamo kada jednosmjerno nasilje odozgo dobije svoj odgovor odozdo. Površnom zgražanju nad pustošenjem i pljačkom tijekom pobune treba suprotstaviti podsjetnik na postojane mehanizme strukturnog rasizma te sistemske dimenzije pljački i opresija koje se provode nad radnom većinom, a posebice nad crnim pripadnicima i pripadnicama radničke klase.
  • 24. svibnja 2020. Jeff Bezos ne bi trebao biti milijarder, a kamoli bilijunaš „Prema određenim izvješćima, Jeff Bezos je na dobrom putu da postane prvi svjetski bilijunaš, što predstavlja grotesknu optužnicu protiv našeg društva, a jedini način da ga promijenimo jest da organiziramo radnice i radnike Amazona kako bi povratili natrag ogromnu moć i bogatstvo koje zgrće Bezos.“
  • 24. svibnja 2020. Izjava o Covidu-19 s prvog sastanka Globalne ekosocijalističke mreže „Aktivisti i aktivistkinje s četiri kontinenta planiraju aktivnosti, biraju upravljački odbor i pozivaju na solidarnost sa svim radnicama i radnicima koji riskiraju vlastite živote za sve nas.“
  • 24. svibnja 2020. Okolišna perspektiva ljudske povijesti "Budući da je, prema zakonu entropije, energija potrošna i ne možemo je reciklirati, svaki dan moramo iznova vaditi sirovine i goriva iz zemlje za potrebe ekonomije. U određenoj mjeri recikliramo materijale poput aluminija i bakra, ali ne previše. Čak bi i ekonomija nulte stope rasta nužno došla do granica mogućnosti vađenja nafte, ugljena, bakra, boksita, željezne rudače, ekstrakcije plina hidrauličkim frakturiranjem, itd. Dakle, ekonomija nije cirkularna, nego jednosmjerna i vodi ka entropiji – rasipanju sirovina i energije."
  • 17. svibnja 2020. Sustav učenja na daljinu u Španjolskoj zapostavlja djecu iz radničke klase Prelaskom na online edukaciju od doma tijekom karantene, radnička klasa u Španjolskoj ostala je lišena niza socijalno-reproduktivnih funkcija koje osigurava cjelovito besplatno javno obrazovanje, a djeca iz radničkih obitelji prepuštena modelu izvođenja nastave kojemu njihovi roditelji ne mogu parirati adekvatnim vremenskim, financijskim i tehnološkim kapacitetima.
  • 14. svibnja 2020. „Progresivni kapitalizam“ je neostvariv Socijaldemokratske reformske intervencije temeljene na regulaciji i antitrustovskim politikama, koje zaziva ekonomist Joseph Stiglitz u svojoj novoj knjizi People, Power and Profits: Progressive Capitalism for an Age of Discontent, počivaju na manjkavoj srednjostrujaškoj pretpostavci o idealiziranom kompetitivnom tržišnom modelu i zadržavaju se u okvirima kapitalističkog realizma.
  • 11. svibnja 2020. Kriza korona virusa ubrzava stvaranje tehnoloških monopola Specifični uvjeti pandemije Covida-19 i popratno kreativno uništenje slabijih kapitalističkih aktera pospješuju postojeći trend tržišne koncentracije, osobito u polju velikih tehnoloških kompanija, čija vrijednost dionica raste proporcionalno jačanju njihove tržišne moći. Ljevica bi trebala odgovoriti nastojanjima da se monopole podvrgne demokratskom narodnom nadzoru, kao i radničkim organiziranjem unutar samih korporacija.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve