Neoliberalizam je metoda smanjivanja kapitalističkih troškova

"Ako postoje društveni pokreti i jaki radnički pokret, štrajkovi i zahtjevi za drugačijim društvom ili primjerice za zaštitom ekonomije i društva potreba, što podrazumijeva javna dobra, minimalne plaće itsl., onda vršenjem pritiska možemo doseći neke ciljeve i pobjede. Naime, u ovom sistemu kapitalist ima pravo zahtijevati veće profite, a radnička klasa, tj. najamni radnici, imaju pravo zahtijevati veću plaću i bolji sistem socijalne zaštite, odnosno životni standard, što znači manje profite, tj. veći trošak za kapitalista. Između ova dva legitimna zahtjeva presuđuje jedino sila, tj. odnosi snaga."

Detalj crteža koji referira na Vatreni trokut prikazuje vlasnika tvornice, kaputa prekrivenog dolarskim novčanicama, koji drži vrata zatvorena, dok radnici zarobljeni s druge strane pokušavaju umaći plamenu i dimu. Nepoznati autor, 1911. (izvor: commons.wikimedia.org prema Creative Commons licenci)

Učestala, nekritička upotreba pojma neoliberalizam ispraznila je pojam od značenja, a postoji i opasnost da ga se svede na pukog označitelja duha vremena. Možete li suziti pojam i ponuditi operativnu definiciju neoliberalizma?

Neoliberalizam je vrsta politike koja djeluje u korist kapitala i velikog novca. To s jedne strane podrazumijeva mjere štednje, tj. rezanje plaća, mirovina itd., a s druge strane privatizacije, što znači da će privatni kapital osvajati sve sfere društvenog života i proizvodnje koje su donedavno operirale na javnoj pravnoj osnovi.
 
U nekim slučajevima javna dobra odjednom postaju privatna dobra nakon čega dolazi do promjene cijena i uspostave drukčijeg tipa alokacije resursa. U drugim slučajevima, radi se tek o promjeni pravne forme poduzeća. U svakom slučaju svjedočimo tome da takve promjene također znače manje ili više ozbiljne posljedice za radne ljude, tj. dovode do gubitka određenih prava ili dijela prihoda.
 
Treći stup onoga što nazivamo neoliberalizmom rasprostranjivanje je financijskog sektora u smislu da su financije postale regulator sveukupnog društvenog života, a ne samo tržištâ kapitala. Samo kućanstvo transformira se u financijsku jedinicu pa dolazi do porasta hipotekarnog zaduživanja, potrošačkog duga, studentskih kredita itsl.
 

Bivši se grčki ministar financija Yanis Varoufakis, u raspravi o krizi eurozone, zalagao za uspostavljanje mehanizma recikliranja ekonomskih viškova na europskoj periferiji. Takvu intervenciju, na tragu Marshallova plana, predstavio je kao alternativu neoliberalizmu, kojega smatra pogrešnim pristupom kriznom kapitalizmu, čak i iz pozicije kapitala. Može li neoliberalizam biti koristan za kapitaliste kao metoda razrješavanja proturječja kapitalizma u krizi?

Posrijedi su dvije stvari. Kao prvo, tehnički gledano, neoliberalizam je metoda smanjivanja kapitalističkih troškova po jedinici proizvedene robe, i ovo je, naravno, jedini izravni, odnosno spontani način izlaska iz krize jer kapital ne zanima potražnja, nego višak vrijednosti, tj. preferira manje proizvodnje s većom stopom profita po jedinici uloženog kapitala.
 
Argument protiv teze koju sam upravo izložio glasi da su mjere štednje recesijska politika. Međutim, recesija, naročito u vrijeme krize, postaje ono što Schumpeter naziva „kreativnom destrukcijom“. Dakle, kroz oslobađanje tržišta od neadekvatno valoriziranog kapitala i kroz oslobađanje čitave kapitalističke ekonomije od beneficija koje uživaju ljudi koji ne proizvode profit za kapital, dolazi do novog ciklusa visoke profitabilnosti, i u konačnici, podizanja razine proizvodnje.
 
Posegnete li za prvim tomom Kapitala, vidjet ćete da su u vrijeme kada je pisan, odnosno, tijekom pripreme drugog izdanja, odnosno 1870., 1871. godine, u Londonu brojni ljudi umirali od gladi, o čemu je izvještavao engleski tisak, a i Marx također spominje ove novinske priče. Analogija je u tome što se i tada radilo o periodu ekstremnih mjera štednje te rezanja naknada. Naravno, kapitalizam tada nije bio toliko dobro organiziran, a i naknade su bile niže te većim dijelom realizirane kroz institut milosrđa nego kroz organizirani sistem socijalne zaštite i podrške siromašnima.
 
No, tada su bili vidljivi znakovi ekstremnih mjera štednje koje su odnijele puno života, nalik onome što danas možemo vidjeti jedino u veoma siromašnim predjelima svijeta, ali kapitalistička se ekonomija regenerirala i otpočeo je novi ciklus. Dakle, radi se o vrlo nepravednom sistemu i toga trebamo biti svjesni. Međutim, rješenje se ne nalazi u zagovaranju neke bolje ideje i uvjeravanju vlasti ili ekonomskih vođa da su u krivu i da moraju podržati neku bolju ideju, već je ključ u odnosima društvenih snaga.
 
Ako postoje društveni pokreti i jaki radnički pokret, štrajkovi i zahtjevi za drugačijim društvom ili primjerice za zaštitom ekonomije i društva potreba, što podrazumijeva javna dobra, minimalne plaće itsl., onda vršenjem pritiska možemo doseći neke ciljeve i pobjede. Naime, u ovom sistemu kapitalist ima pravo zahtijevati veće profite, a radnička klasa, tj. najamni radnici, imaju pravo zahtijevati veću plaću i bolji sistem socijalne zaštite, odnosno životni standard, što znači manje profite, tj. veći trošak za kapitalista. Između ova dva legitimna zahtjeva presuđuje jedino sila, tj. odnosi snaga.
 
Smatram da bi se značaj progresivnih vlada trebao ogledati upravo u tome da štite ili otvaraju prostor narodnim mobilizacijama i da podrže pokrete koji u konačnici imaju ulogu promjene sistema u progresivnom smjeru.
 

Od uspostave Syrizine vlade, uloga partijskog rukovodstva bila je disproporcionalno naglašena u odnosu na prosvjedni impuls odozdo, čiji je mobilizacijski potencijal mogao biti značajan faktor alternativnog plana za Grčku. Do kakvih problema dolazi kada nominalno progresivna stranka zanemari zahtjeve svoje baze?

Jedini alternativni plan bio je postojano se suprotstavljati mjerama štednje do samoga kraja i ne pristati na mjere koje bi pomogle rekonstrukciju neoliberalnog okvira. To je bio alternativni plan koji je trebalo štititi i podržavati do samoga kraja, a konačnu odluku ostaviti narodu i mobilizacijama. Do toga nije došlo, no mislim da europska ljevica može puno naučiti iz iskustva Syrize – ne samo iz neuspjeha zbog potpisivanja novog ugovora, nego i iz njezina jačanja i moći koju je imala tijekom kriznih godina.
 
Syriza je osnovana 2004. godine i bila je malena stranka koja je već desetljećima okupljala 3-5 posto glasačkog tijela, kao i grupacije i stranke koje su je osnovale. Dakle, svi moramo učiti iz tog iskustva i njegovih pozitivnih aspekata, koji se ogledaju u tome da je jedna malena stranka uspjela ispravno dešifrirati trenutnu konjunkturu, intervenirati u nju, podržavati pokrete i zadobiti njihovu podršku te na taj način potpuno promijeniti političku scenu jedne zapadne kapitalističke države.
 
Ne vjerujem u stari tačerijanski slogan TINA (There Is No Alternative – nema alternative), a ne vjerujem ni u njegovu recentnu, odnosno transformiranu verziju, prema kojoj se Europska unija, tj. konkretnije eurozona ne mogu promijeniti i stoga je nužno ući s njom u kompromis ako ne želimo kolaps države. Uvijek postoji alternativa.
 

U Grčkoj postoji razgranata mreža različitih paralelnih ekonomija. Kakvo je njihovo mjesto u širem političkom spektru borbe? Može li ovakva usporedna infrastruktura poslužiti kao svojevrsni rezervoar političke subjektivacije?

Postoje iznimno važne mreže solidarnosti, primjerice, doktori i drugi koji rade bez plaće ili nekog drugog oblika prihoda kako bi podržali ljude koji ne mogu pristupiti privatnom ili javnom zdravstvenom sektoru, inicijative koje opskrbljuju ljude hranom itsl. Inicijative koje ciljaju na preuzimanje kontrole nad određenim sredstvima za proizvodnju i zatvorenim poduzećima kako bi izgradile kooperative koje će izgraditi drugu vrstu društvene ekonomije itd., dosad su bile prilično nerazvijene, iako i na tom planu postoje dobri primjeri. Smatram da bismo trebali uložiti napore u reproduciranje ove druge vrste inicijativa.






Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.

Vezani članci

  • 2. listopada 2021. Antikapitalistički seminar Prijavite se na Antikapitalistički seminar koji u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Slobodni Filozofski i Subversive festival – jednotjedni program političke edukacije u kojem ćemo pokušati mapirati i kritički sagledati analitičke okvire različitih oblika političkog angažmana i njihove slijepe pjege, odnosno razmotriti na koji način različite teorijsko-političke paradigme pristupaju društvenoj stvarnosti.
  • 18. rujna 2021. Afganistanskim ženama nije potreban bijeli feminizam Femonacionalistički odnosno femoimperijalistički impulsi bijelog feminizma, isključujuće grane feminizma koja promatra ženska prava isključivo kroz bijelu zapadnu optiku, neizbježna su nijansa licemjerja koje se provlači medijskim komentarima o povratku Talibana na vlast u Afganistanu, jednako kao što su bili jedan od ključnih generatora legitimacijskih narativa netom okončane vojne okupacije SAD-a i njezinih saveznica. Ovakav pristup problemu ultrakonzervativnog patrijarhalnog odnosa Talibana prema ženama u afganistanskom društvu zatvara oči ne samo pred seksizmom i mizoginim tendencijama u zapadnim zemljama, nego i pred širim geopolitičkim kontekstom koji je bio formativan za stanje u kojem se zemlje zapadne Azije nalaze danas.
  • 31. kolovoza 2021. Globalni kulturni ratovi i kakve veze pandemija ima s tim? (prvi dio) Pitanje porijekla neke zaraze otvara prostor za simplifikacije, moralnu paniku, teorije zavjere, antivaksersku propagandu i stigmatiziranje već marginaliziranih skupina. Razmatranje povijesti HIV-a pokazuje na koji se način taj virus životinjskog porijekla iz okoline rijeke Kongo kretao do Kariba i SAD-a te kakvu je ulogu u tome imalo nedostatno kolonijalno javno zdravstvo. Iako je pandemija AIDS-a posebice pogađala određene pozicije u mapama seksualnosti i rada (gej muškarce, karipske migrantkinje i migrante, kućanske i seksualne radnice, siromašne korisnike i korisnice intravenoznih droga), iz historijsko-strukturne analize jasno je da njezin uzrok nisu bile specifične skupine ljudi već globalni politički i socioekonomski kontekst.
  • 31. kolovoza 2021.
    Featured Video Play Icon
    Šta je sve od crno-feminističkog značaja?
    Ako se Crni feminizam ne misli iz perspektive zasebnih opresija, isključivo kao feminizam za Crne žene, već iz emancipatorne perspektive univerzalnosti u kojoj se različite osi dominacije i eksploatacije promišljaju kao čvrsto uvezane u sistem kapitalizma, onda Crni feminizam postaje označitelj za ujedinjene antikapitalističke borbe. Na taj način i okupacija Palestine i diskriminacija trans osoba i ukidanje policije te drugih kapitalističkih institucija, kao i kolektivna briga itsl., čine polje crno-feminističke borbe, o čemu na panelu o paralelama između Crnog feminizma i pokreta Black Lives Matter govore Charlene Carruthers, Reina Gossett i Barbara Smith.
  • 22. kolovoza 2021. Antispecizam u teoriji i praksi Karnizam je znanstveno nedokaziva dogma prema kojoj je životinjsko meso nužan sastojak zdrave ljudske prehrane, i kao takav tvori čvrstu jezgru specizma, diskriminacije na osnovi biološke vrste, utemeljene na antropocentričkoj paradigmi koja razdvaja ljude od životinja. Onkraj štetnog utjecaja omnivorske prehrane na klimu, zoonotskih korijena globalnih pandemija, i drugih pragmatičnih razloga za prelazak na biljojednu prehranu, nužno je da antispecizam i veganstvo kao njegovu praksu, umjesto kao životni ili potrošački stil, postavimo kao etički problem i predmet intersekcijski koncipiranog progresivnog antikapitalističkog društvenog pokreta koji transgeneracijski zatočene, iskorištavane, mučene i ubijane ne-ljudske životinje strukturno konceptualizira kao dio proletarijata.
  • 30. lipnja 2021. Interseks osobe i njihovi problemi Interseks stanja obično se razumijevaju kao stanja koja variraju „između“ ženskog i muškog spola, i čija genetska, kromosomska, hormonska, i anatomska (ne)preklapanja uzdrmavaju binarnu konstrukciju „ženske“ i „muške“ spolnosti. Patrijarhalna proizvodnja medicinsko-biologijskog znanja ne samo da diskurzivno gura interspolne osobe u identitetske kutije „ženskosti“ i „muškosti“ te produbljuje njihovu marginalizaciju, već nameće i opasne prakse sakaćenja tijela koja se ne uklapaju u dominantnu taksonomiju. Raspršivanje ustajalih mitova možemo započeti ozbiljnijim informiranjem o iskustvima interseks osoba, kao i povezivanjem s organizacijama koja štite njihova prava.
  • 19. travnja 2021. Startupi neće riješiti nezaposlenost u Italiji Talijanski i strani korporativni gurui koji već desetljećima mantraju neoliberalne trope poput digitalizacije, očekivano pozdravljaju Draghijeve najave poreznih olakšica digitalnim startupima kao inovativne. Međutim, dosadašnji digitalizacijski napori, usmjereni na privlačenje stranog kapitala i zaogrnuti agendom društvene mobilnosti kroz malo poduzetništvo, niti su doveli do smanjenja nezaposlenosti, niti do procvata tehnološke učinkovitosti od koje bi stanovništvo zaista imalo koristi.
  • 17. travnja 2021. Tesla proglašena krivom za razbijanje sindikata "„Ovo je ogromna pobjeda za radnice i radnike koji su imali hrabrosti usprotiviti se i organizirati u sistemu koji trenutno u velikoj mjeri ide u prilog zapošljavatelja poput Tesle koji ne prezaju od kršenja zakona“, izjavila je potpredsjednica UAW-a Cindy Estrada „Iako slavimo pravdu sadržanu u današnjoj presudi, ona naglašava supstancijalne mane američkog Zakona o radu. Ovdje imamo primjer kompanije koja je očito prekršila zakon, a ipak mora proći tri godine prije negoli radnice i radnici pogođeni time dobiju ikakvu pravdu.“"
  • 10. travnja 2021. Nema dokaza za zabranu sudjelovanja trans žena u sportu Ideologem kojim se učvršćuju anti-trans norme i regulative, te legitimira isključivanje trans žena i interspolnih osoba iz ženskog sporta, zasniva se na vizuri spola kao biološkog. Potom se, još vulgarnije, sport razumije kao polje kompeticije koje poglavito zavisi od hormona, veličine organa i sličnih spolnih obilježja. Međutim, ne postoje utemeljena znanstvena istraživanja koja bi potkrijepila pretpostavku da trans žene općenito imaju bolje sportske performance u odnosu na cis žene, niti je istraženo kako točno na njihove predispozicije utječe hormonska terapija, dok je mit o automatski boljim rezultatima zahvaljujući većoj razini testosterona već srušen. S obzirom na to da su razlike u izvedbi unutar svih sportskih kategorija prije svega individualne, možda je vrijeme da se dovede u pitanje i mit o podjeli sporta na „ženski“ i „muški“.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve