Neoliberalizam je metoda smanjivanja kapitalističkih troškova

"Ako postoje društveni pokreti i jaki radnički pokret, štrajkovi i zahtjevi za drugačijim društvom ili primjerice za zaštitom ekonomije i društva potreba, što podrazumijeva javna dobra, minimalne plaće itsl., onda vršenjem pritiska možemo doseći neke ciljeve i pobjede. Naime, u ovom sistemu kapitalist ima pravo zahtijevati veće profite, a radnička klasa, tj. najamni radnici, imaju pravo zahtijevati veću plaću i bolji sistem socijalne zaštite, odnosno životni standard, što znači manje profite, tj. veći trošak za kapitalista. Između ova dva legitimna zahtjeva presuđuje jedino sila, tj. odnosi snaga."

Detalj crteža koji referira na Vatreni trokut prikazuje vlasnika tvornice, kaputa prekrivenog dolarskim novčanicama, koji drži vrata zatvorena, dok radnici zarobljeni s druge strane pokušavaju umaći plamenu i dimu. Nepoznati autor, 1911. (izvor: commons.wikimedia.org prema Creative Commons licenci)

Učestala, nekritička upotreba pojma neoliberalizam ispraznila je pojam od značenja, a postoji i opasnost da ga se svede na pukog označitelja duha vremena. Možete li suziti pojam i ponuditi operativnu definiciju neoliberalizma?

Neoliberalizam je vrsta politike koja djeluje u korist kapitala i velikog novca. To s jedne strane podrazumijeva mjere štednje, tj. rezanje plaća, mirovina itd., a s druge strane privatizacije, što znači da će privatni kapital osvajati sve sfere društvenog života i proizvodnje koje su donedavno operirale na javnoj pravnoj osnovi.

 

U nekim slučajevima javna dobra odjednom postaju privatna dobra nakon čega dolazi do promjene cijena i uspostave drukčijeg tipa alokacije resursa. U drugim slučajevima, radi se tek o promjeni pravne forme poduzeća. U svakom slučaju svjedočimo tome da takve promjene također znače manje ili više ozbiljne posljedice za radne ljude, tj. dovode do gubitka određenih prava ili dijela prihoda.

 

Treći stup onoga što nazivamo neoliberalizmom rasprostranjivanje je financijskog sektora u smislu da su financije postale regulator sveukupnog društvenog života, a ne samo tržištâ kapitala. Samo kućanstvo transformira se u financijsku jedinicu pa dolazi do porasta hipotekarnog zaduživanja, potrošačkog duga, studentskih kredita itsl.

 

Bivši se grčki ministar financija Yanis Varoufakis, u raspravi o krizi eurozone, zalagao za uspostavljanje mehanizma recikliranja ekonomskih viškova na europskoj periferiji. Takvu intervenciju, na tragu Marshallova plana, predstavio je kao alternativu neoliberalizmu, kojega smatra pogrešnim pristupom kriznom kapitalizmu, čak i iz pozicije kapitala. Može li neoliberalizam biti koristan za kapitaliste kao metoda razrješavanja proturječja kapitalizma u krizi?

Posrijedi su dvije stvari. Kao prvo, tehnički gledano, neoliberalizam je metoda smanjivanja kapitalističkih troškova po jedinici proizvedene robe, i ovo je, naravno, jedini izravni, odnosno spontani način izlaska iz krize jer kapital ne zanima potražnja, nego višak vrijednosti, tj. preferira manje proizvodnje s većom stopom profita po jedinici uloženog kapitala.

 

Argument protiv teze koju sam upravo izložio glasi da su mjere štednje recesijska politika. Međutim, recesija, naročito u vrijeme krize, postaje ono što Schumpeter naziva „kreativnom destrukcijom“. Dakle, kroz oslobađanje tržišta od neadekvatno valoriziranog kapitala i kroz oslobađanje čitave kapitalističke ekonomije od beneficija koje uživaju ljudi koji ne proizvode profit za kapital, dolazi do novog ciklusa visoke profitabilnosti, i u konačnici, podizanja razine proizvodnje.

 

Posegnete li za prvim tomom Kapitala, vidjet ćete da su u vrijeme kada je pisan, odnosno, tijekom pripreme drugog izdanja, odnosno 1870., 1871. godine, u Londonu brojni ljudi umirali od gladi, o čemu je izvještavao engleski tisak, a i Marx također spominje ove novinske priče. Analogija je u tome što se i tada radilo o periodu ekstremnih mjera štednje te rezanja naknada. Naravno, kapitalizam tada nije bio toliko dobro organiziran, a i naknade su bile niže te većim dijelom realizirane kroz institut milosrđa nego kroz organizirani sistem socijalne zaštite i podrške siromašnima.

 

No, tada su bili vidljivi znakovi ekstremnih mjera štednje koje su odnijele puno života, nalik onome što danas možemo vidjeti jedino u veoma siromašnim predjelima svijeta, ali kapitalistička se ekonomija regenerirala i otpočeo je novi ciklus. Dakle, radi se o vrlo nepravednom sistemu i toga trebamo biti svjesni. Međutim, rješenje se ne nalazi u zagovaranju neke bolje ideje i uvjeravanju vlasti ili ekonomskih vođa da su u krivu i da moraju podržati neku bolju ideju, već je ključ u odnosima društvenih snaga.

 

Ako postoje društveni pokreti i jaki radnički pokret, štrajkovi i zahtjevi za drugačijim društvom ili primjerice za zaštitom ekonomije i društva potreba, što podrazumijeva javna dobra, minimalne plaće itsl., onda vršenjem pritiska možemo doseći neke ciljeve i pobjede. Naime, u ovom sistemu kapitalist ima pravo zahtijevati veće profite, a radnička klasa, tj. najamni radnici, imaju pravo zahtijevati veću plaću i bolji sistem socijalne zaštite, odnosno životni standard, što znači manje profite, tj. veći trošak za kapitalista. Između ova dva legitimna zahtjeva presuđuje jedino sila, tj. odnosi snaga.

 

Smatram da bi se značaj progresivnih vlada trebao ogledati upravo u tome da štite ili otvaraju prostor narodnim mobilizacijama i da podrže pokrete koji u konačnici imaju ulogu promjene sistema u progresivnom smjeru.

 

Od uspostave Syrizine vlade, uloga partijskog rukovodstva bila je disproporcionalno naglašena u odnosu na prosvjedni impuls odozdo, čiji je mobilizacijski potencijal mogao biti značajan faktor alternativnog plana za Grčku. Do kakvih problema dolazi kada nominalno progresivna stranka zanemari zahtjeve svoje baze?

Jedini alternativni plan bio je postojano se suprotstavljati mjerama štednje do samoga kraja i ne pristati na mjere koje bi pomogle rekonstrukciju neoliberalnog okvira. To je bio alternativni plan koji je trebalo štititi i podržavati do samoga kraja, a konačnu odluku ostaviti narodu i mobilizacijama. Do toga nije došlo, no mislim da europska ljevica može puno naučiti iz iskustva Syrize – ne samo iz neuspjeha zbog potpisivanja novog ugovora, nego i iz njezina jačanja i moći koju je imala tijekom kriznih godina.

 

Syriza je osnovana 2004. godine i bila je malena stranka koja je već desetljećima okupljala 3-5 posto glasačkog tijela, kao i grupacije i stranke koje su je osnovale. Dakle, svi moramo učiti iz tog iskustva i njegovih pozitivnih aspekata, koji se ogledaju u tome da je jedna malena stranka uspjela ispravno dešifrirati trenutnu konjunkturu, intervenirati u nju, podržavati pokrete i zadobiti njihovu podršku te na taj način potpuno promijeniti političku scenu jedne zapadne kapitalističke države.

 

Ne vjerujem u stari tačerijanski slogan TINA (There Is No Alternative – nema alternative), a ne vjerujem ni u njegovu recentnu, odnosno transformiranu verziju, prema kojoj se Europska unija, tj. konkretnije eurozona ne mogu promijeniti i stoga je nužno ući s njom u kompromis ako ne želimo kolaps države. Uvijek postoji alternativa.

 

U Grčkoj postoji razgranata mreža različitih paralelnih ekonomija. Kakvo je njihovo mjesto u širem političkom spektru borbe? Može li ovakva usporedna infrastruktura poslužiti kao svojevrsni rezervoar političke subjektivacije?

Postoje iznimno važne mreže solidarnosti, primjerice, doktori i drugi koji rade bez plaće ili nekog drugog oblika prihoda kako bi podržali ljude koji ne mogu pristupiti privatnom ili javnom zdravstvenom sektoru, inicijative koje opskrbljuju ljude hranom itsl. Inicijative koje ciljaju na preuzimanje kontrole nad određenim sredstvima za proizvodnju i zatvorenim poduzećima kako bi izgradile kooperative koje će izgraditi drugu vrstu društvene ekonomije itd., dosad su bile prilično nerazvijene, iako i na tom planu postoje dobri primjeri. Smatram da bismo trebali uložiti napore u reproduciranje ove druge vrste inicijativa.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.

Vezani članci

  • 27. rujna 2024. Solidarnost kao uzajamna pomoć Ako se solidarnost nastoji misliti i prakticirati prije svega kao politika, onda je uzajamna pomoć – kao jedan od oblika solidarnosti ‒ model pomoći koji ne samo da izbavlja ljude iz kriza koje proizvode kapitalistički uvjeti i strukture, nego ih i politizira, i to u pravcu emancipatornih društvenih promjena. U knjizi „Mutual Aid: Building Solidarity During This Crisis (and the Next)‟ (Uzajamna pomoć: Izgradnja solidarnosti tijekom ove (i sljedeće) krize), Dean Spade objašnjava što je uzajamna pomoć, koji su njezini historijski i aktualni primjeri, te kako se ona razlikuje od uvriježenih državnih, neprofitnih i „charity‟ modela pomoći, ali daje i praktična poglavlja, upitnike i orijentire za izbjegavanje zamki u grupnom organiziranju te u pravcu rješavanja sukoba u grupama. Stoga je ova knjiga i priručnik za organiziranje, ne samo uzajamne pomoći nego svih društvenih pokreta koji vode borbe za društvene transformacije i izgradnju svijeta oko ljudskih potreba.
  • 23. rujna 2024. Michel Foucault, “post” – izam i neoliberalizam Na tragu odredbi Erica Hobsbawma o dvama historiografskim pristupima – teleskopskom i mikroskopskom – autor kroz prvu leću prati neke Foucaultove misaone zaokrete, prividno kontradiktorne: od Foucaulta kao otpadnika strukturalizma nakon 1968. godine, do intelektualca koji se uklapa u poststrukturalističko odbacivanje znanosti, objektivnosti i istine te postaje misliocem novog somatizma; od Foucaulta kao „ikone radikala“ i onog koji flertuje s ljevičarenjem, do Foucaulta koji krajem 1970-ih drži predavanja o neoliberalizmu, a marksizam smatra povijesno prevladanim, pretvarajući se u zagovornika konvencionalnog „ljudskopravaštva“. Dubinsku dimenziju Foucaultova mišljenja i djelovanja obilježava nietzscheovstvo (njegov „aristokratski radikalizam“), a u predavanjima o neoliberalizmu, pak, izostaje jasna kritika. Foucaultova retorički nekonformna misao ipak ostaje sadržajno konformna i savršeno usklađena s vladajućim mislima i trendovima njegova doba.
  • 10. rujna 2024. Zapadni kanon i kontrakanon: nedostatak historijsko-materijalističke analize u književnoj kritici U tekstu se razmatraju manjkavosti zapadnog "kanona" i alternativnog "kontrakanona" u književnoj kritici i teoriji. I dok konzervativni branitelji uspostavljenog zapadnog kanona konstruiraju sakralni status za zaslužne ''genije'' i ''velikane", produbljujući larpurlartističke pretpostavke o tobožnjoj autonomiji umjetnosti obrisanoj od svakog traga politike, ni kontrakanonska kritika koja je nastala zamahom tzv. Nove Ljevice ne usmjerava se na političko-ekonomske dinamike, već prije svega na jezik i tekst. Unutar radikalne književne kritike (poststrukturalizma, feminističke kritike inspirirane Lacanom, postmarksističke kritike itsl.), posebno mjesto zauzimaju postkolonijalna kritika i na njoj utemeljene subalterne studije, jer preispituju uspostavu zapadnog kanona na leđima imperijalizma i kolonijalizma. Međutim, i postkolonijalna učenja su ustrajala na tomu da marksistička tumačenja ne mogu obuhvatiti korporealnost života na Istoku. Na tragu marksističkog književnog kritičara Aijaza Ahmada i teoretičara Viveka Chibbera, tekst stoga kritički propituje i postkolonijalni pristup Edwarda Saida (i drugih).
  • 5. rujna 2024. Nema većeg Nijemca od Antinijemca Autor analizira tzv. “antinjemačku” frakciju njemačko-austrijske ljevice, koja se iz povijesnih i političkih razloga snažno zalaže za podršku Izraelu, što ju odvaja od globalne ljevice koja uglavnom podržava borbu za slobodnu Palestinu. Ova frakcija smatra njemački nacionalizam i antisemitizam duboko ukorijenjenim problemima germanofonih društava, a u anticionizmu vidi rizik antisemitizma, te svoje proizraelsko stajalište opravdava kao nužno u kontekstu povijesne odgovornosti Njemačke za Holokaust. Takav stav izaziva sukobe na lijevoj sceni u Njemačkoj i Austriji, pri čemu antinjemački ljevičari druge ljevičarske skupine smatraju regresivnima zbog njihove podrške Palestini.
  • 25. kolovoza 2024. Oteta revolucija i prepreke emancipaciji: Iran na ivici Knjiga „Iran on the Brink: Rising of Workers and Threats of War‟ („Iran na ivici: radnička pobuna i prijetnje ratom‟), napisana u koautorstvu Andreasa Malma i Shore Esmailian, donisi historijski pregled Irana kroz klasnu analizu i globalnu geopolitiku. Konkretna analiza historijskih događaja i radikalno-demokratskih tradicija prije svega pokazuje kako se od Iranske revolucije 1979., kao najmasovnije revolucije i radničke borbe u svjetskoj povijesti, došlo do uspostavljanja Islamske republike te zaoštravanja odnosa SAD-a i Izraela s Iranom. Zauzimajući značajno mjesto u „palestinskom pitanju‟, odnosima s Libanom i Irakom, ova historija je značajna i radi razumijevanja suvremene situacije, te daje orijentire za internacionalnu ljevicu koja bi solidarnost s iranskim narodom gradila u pravcu emancipacije.
  • 23. kolovoza 2024. Izraelska kampanja protiv palestinskih stabala masline Autorica u ovome članku razmatra izraelsko sustavno uklanjanje palestinskih stabala masline, koje značajno utječe na palestinsku ekonomiju i kulturu. Masline su ključne za životne prihode mnogih obitelji te simbol otpora i kulturnog identiteta. Osim što se stabla uklanjaju, priječi se i ograničava njihova ponovna sadnja, što dodatno pogoršava ekonomsku nesigurnost naroda Palestine. Unatoč naporima da se maslinici obnove, dugotrajni rast ovih stabala otežava njihov oporavak.
  • 21. kolovoza 2024. Novi iracionalizam Tekst se bavi iracionalizmom u filozofiji, znanosti, historiji i ideologiji 19. i 20. stoljeća, pokazujući kako ova struja ima duboko reakcionaran i defetistički karakter. Iracionalizam u filozofiji i društvenoj teoriji nije slučajna pojava. György Lukács mu je u „Razaranju uma‟ pristupao kao sastavnom djelu mišljenja i djelovanja u uvjetima imperijalizma i kapitalističke ekspanzije. Bellamy Foster se na tom tragu osvrće na ključne figure moderne i suvremene filozofije iracionalizma, osvjetljujući njihovu reakcionarnu i apologetsku funkciju. Pored potiskivanja marksističke teorije i analize, te indirektne apologetike kapitalističkih društvenih odnosa, u ovim učenjima pod maskom radikalne kritike krije se mistifikacija tih odnosa i zakriva potreba za prevladavanjem kapitalizma. Autor se zalaže za racionalno orijentirani pristup, koji nosi potencijal za promjenom i ukidanjem sistema zasnovanog na eksploataciji, dominaciji, otuđenju, uništenju životnog prostora, iscrpljivanju prirodnih bogatstava i sveukupnom podrivanju opstanka čovječanstva.
  • 28. lipnja 2024. Kada je kamera oružje? Osvrnuvši se na pobjednički dokumentarni film ovogodišnjeg Berlinaea No Other Land, u režiji palestinsko-izraelskog kolektiva, koji je nastajao prije eskalacije 7. listopada, prateći odnos dvojice prijatelja-filmaša i reflektirajući kroz njihov odnos nasilje izraelskog aparthejda, autorica polemički pristupa programatskoj ideji kamere kao oružja Treće kinematografije. Problematizirajući načine na koje danas cirkuliraju slike (kako arhivski, tako i novosnimljeni materijali) u audiovizualnom polju posredovanom novim medijima i tehnologijom, razmatra kako drukčije organizirati njihovu distribuciju da bi se umaknulo komodifikaciji i sačuvalo njihov društveno-transformativni potencijal.
  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve