Bhaskar Sunkara
31. prosinca 2019.
Vrijeme je da odbacimo „OK Boomer“ mem
Popularni mem „OK Boomer“, korišten na društvenim mrežama kao odgovor dijela mladih ljudi na percipiranu snishodljivost starijih korisnika, ali i kao moment premještanja krivnje mlađe generacije za vlastitu lošu ekonomsku situaciju i životne prospekte na nešto situiraniju generaciju rođenih tijekom dvaju desetljeća nakon Drugog svjetskog rata, na vrhuncu klasnog kompromisa, zakriva socioekonomsku diferenciranost dobnih skupina.
Stariji radnici i radnice te umirovljenici i umirovljenice jedva preživljavaju. Potrebna im je solidarnost, a ne da im bogati klinci dovikuju „OK Boomer“
Možda niste primijetili, ali čini se da proživljavamo svojevrsnu revoluciju. U prošlotjednom članku New York Timesa Taylor Lorenz dokumentira „OK Boomer“, mem koji je postao „borbeni poklič milijuna klinaca kojima je dozlogrdilo“ i „bezbroj puta ponavljani odgovor na probleme starijih koji baš ništa ne razumiju“. Ovo znači rat, tvrdi Times: klimatske promjene i financijska nejednakost kap su koja je prelila čašu generacije Z.
Mem većinom koriste mladi na društvenim mrežama kao odgovor na ono što percipiraju kao snishodljivost starijih korisnika – no reklamira ga se i kao tumačenje razloga zbog kojeg su perspektive za zapošljavanje i preživljavanje tolikog broja mladih ograničene. Nije stvar u kapitalistima, niti u političarima koji im služe – problem je u boomerima, odnosno svima rođenima tijekom prvih dvaju desetljeća poslije Drugog svjetskog rata.
Kao i veći dio online kulture, „OK Boomer“ govori nam ponešto i o kulturnoj dominaciji mladih iz više srednje klase. Ti su mladi ljudi okruženi baby boomerima koji su „zgrnuli sve bogatstvo“ i pritom zagadili planet. Ovi mladi nisu morali svjedočiti starenju i prekarizaciji milijuna radnih ljudi iz navedene generacijske kohorte, niti se nositi s posljedicama istih. Umjesto toga, mogu bez trunke autorefleksije uživati u edipovskoj tjeskobi prema svojim starijima – među kojima su mnogi bili toliko ljubazni da na njih prenesu svoje nečasno stečene privilegije.
U konačnici, radnici svih dobnih skupina zarađuju jedva dovoljno da prežive, a kamoli da uštede za mirovinu. U izvješću PBS Newshoura iz 2018. godine navodi se kako polovina Amerikanaca blizu 65 godina starosti ima manje od 25,000 $ ušteđevine. Jedan_a od četvero nema ni 1,000 $.
Ne samo da ne leže na novcima – nakon Velike recesije mnogi nisu doživjeli povratak obiteljskog imetka na staro. Bili su žrtve korporacijskih razbojnika, neoliberalnih deregulacija i predatorskih kredita, a situacija je još gora ako nisu bijeli.
Imajući to na umu, ponudimo novi prijevod mema koji Lorenz promovira:
Boomer: „Ne mogu živjeti od socijalne pomoći. Mirovina koja mi je bila obećana više ne postoji. Možda ću morati prekinuti mirovinu i opet početi raditi na pola radnog vremena. Zabrinut_a sam za budućnost.“„OK Boomer“.
Naravno, istina je da mlade čeka budućnost koja je potencijalno još opasnija od one njihovih predaka. Mi smo ti koji će morati preživjeti najteži dio klimatske katastrofe i provesti veći dio svojega radnog vijeka na poslovima koji nisu sindikalizirani, s minornim beneficijama i još manje stabilnosti.
Prethodne generacije priključivale su se nešto povoljnijem tržištu rada koje je izboreno kroz desetljeća klasne borbe i organiziranja. Svjedočile su i donošenju važnih socijalnih reformi. I hvala bogu da jesu. Zamislite koliko bi tek starijih radnika i radnica bilo dovedeno do prosjačkog štapa, i gore od toga, da nije zaštite koju pružaju Medicare i socijalna skrb.
Umjesto da nekolicini podrugljivo predbacujemo relativnu privilegiranost, trebali bismo se truditi ponovno uspostaviti neke od preduvjeta koji su život učinili nešto lakšim tijekom poslijeratnog razdoblja u kojem su rođeni boomeri. Naravno, to podrazumijeva organiziranje protiv naših šefova i vršenje pritiska na naše političke vođe da reorganiziraju ekonomski sustav kako bi funkcionirao u prilog većine, a ne zajedljivo prozivanje radnih ljudi koji su za nas godinama privređivali.
Naposljetku, problem generacijske analize leži u tome da, iako se navodno temelji na ekonomskim realnostima, ne može uvidjeti realnost klase. Mnogi iz generacije X te stariji milenijalci naveli su boomere da ulože ono malo sredstava koje su uštedjeli. Također, bilo je i boomera koji nisu osjetili ni trunku generacijske solidarnosti dok su eksploatirali ljude svoje dobi i u tom procesu zgrnuli velika bogatstva.
Ako se već moramo dijeliti, smislenije je tražiti podjele na razini klase nego li izmišljati zajedničke, generacijski uvjetovane kulturne karakteristike. Međutim, ako ćemo u obzir uzeti dob, pokušajmo se okoristiti mudrošću koju nam mogu prenijeti naši stariji pripadnici radničke klase: pričama o šefovima koji su izdali vlastita obećanja, o političkim elitama koje su zanemarile one koji im nisu mogli ništa ponuditi, o životnim vijekovima teškog rada koji nije nagrađen bezbrižnim umirovljenjem, pa ni poštovanjem onih koje su odgojili.
U životu ništa nije zajamčeno – za sve se valja izboriti. No za većinu nas, postizanje uspjeha isključivo individualnim naporima naprosto je iluzorno. Jedini način na koji kao radnici i radnice možemo poboljšati svoje uvjete jest kolektivno djelovanje. To znači da moramo biti svjesni tko je na našoj strani, a tko radi protiv nas.
Da vam malo pomognem: to nisu boomeri – to je onaj investicijski bankar s kojim ste pohađali srednju školu.
Bhaskar Sunkara je osnivač i urednik časopisa Jacobin i kolumnist američkog izdanja Guardiana. Autor je knjige The Socialist Manifesto: The Case for Radical Politics in an Era of Extreme Inequality.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.
