O nastanku ekonomije kao nauke

Propitujući koncept linearnog razvoja heterogenih diskursa u homogenu disciplinu, autorica ukazuje na transformaciju znanja koje je bilo tek popratna refleksija trgovaca o djelatnosti razmjene u njezinu specifičnu, instrumentalnu analizu, i predstavlja dva heterogena ekonomska diskursa, merkantilizam i tzv. školu fiziokrata, koji prethode klasičnoj političkoj ekonomiji, i na historijski specifične načine adresiraju pitanja razmjene odnosno ekonomskog rasta.

„Kapital i rad“ (“Capital and Labour”), karikatura, autor: Robert Jacob Hamerton (Shallaballa), Punch, br. 5: 48-49., 12. kolovoza 1843. (izvor: en.wikipedia.org)
„…znamo da nam naša prirodna blaga ne donose toliku korist kao naša radinost… Naime, gvožđe iz rudnika ne vredi mnogo, kada se uporedi s poslovima i koristima koje se od njega dobijaju kada se iskopa, obradi, transportuje, kupuje, prodaje, izliva u oružje, u muskete… kada se pretopi u sidra, zavrtnje, klinove, eksere i tome slično, koji se koriste za brodove, kuće, zaprege, kočije, plugove i druga oruđa.“
 
Thomas Mun
 

Uvod

Proces specijalizacije i instrumentalizacije jedne nauke, u ovom slučaju ekonomije, nikad se ne odvija po nekom racionalnom planu. U tom smislu Schumpeter tvrdi kako nauka u celini nikada nije logički konzistentna arhitektura, jedna zgrada postavljena po nacrtu, već tropska šuma[1]. Polazeći od te pretpostavke nastojaćemo predstaviti merkantilizam i tzv. školu fiziokrata kao dva heterogena ekonomska diskursa.
 
Trebali bi imati na umu da je niz pravila i tehnika koje su dovele do ekonomije kao discipline, u celosti nepristupačan istorijskoj retrospekciji. Stoga, cilj jeste da dovedemo do upitanosti koncepciju linearnog razvijanja heterogenih diskursa u jednu homogenu disciplinu[2]. Kako bismo potkrepili našu tezu, kao radnu podlogu ćemo uzeti specifičan slučaj ekonomije, kao nauke stare dvesta godina, koja stoji na razmeđu između prirodnih i društvenih nauka. Problem odnosa maločas spomenutih korpusa nauka jeste problem za sebe, koji ovog puta ostavljamo po strani.
Transformacija domena ekonomije ide ruku pod ruku sa pojavom problema stanovništva kao ključnog faktora veštine upravljanja
Međutim, ono što je bitno istaći jeste transformacija značenja pojma oeconomia.
 
Transformaciju tog pojma iz privatnog u javno Michel Foucault u svom delu Bezbednost, teritorija, stanovništvo uočava na primeru transformacije tehnike upravljanja u XVI. veku. Naime, reč je o tome kako se mnogostrukost upravljanja suprotstavlja jednosmernosti vladanja između vladara i podanika. Javlja se nova racionalnost upravljanja i pojavljuje se kategorija „stanovništva“ u ekonomskim analizama[3]. Transformacija domena ekonomije ide ruku pod ruku sa pojavom problema stanovništva kao ključnog faktora veštine upravljanja. Radi se, dakle, o uvođenju demografskog beleženja u vidu popisa stanovništva, praćenja stope nataliteta i mortaliteta, broja sklopljenih brakova te primene knjigovođstva na društvene odnose[4].
 
Inspirisani ovim istorijsko-teorijskim natuknicama u nastavku ćemo govoriti o transformaciji konfiguracije ekonomskog diskursa, te nadalje o merkantilističkoj tradiciji i tzv. školi fiziokrata. Vodeće pitanje na tom planu će nam biti: Kako je došlo do preoblikovanja ekonomskog diskursa u ekonomsku ekspertizu? Rečju, na kojim pretpostavkama je mogla izrasti ekonomija kao nauka?
 

Dva heterogena ekonomska diskursa

Od sredine XVIII. veka do danas prešli smo put od potpunog nepostojanja ekonomske analize u savremenom smislu do sveprisutnosti iste. No šta se događalo u ranijim periodima, kada ekonomija nije funkcionisala kao zasebna disciplina već kao mnoštvo heterogenih praksi i diskursa?
 
Neupitno je da su postojale rasprave o bogatstvu jednog društva i traktati o novcu, ali oni nisu posedovali karakteristike koje sačinjavaju institucionalnu strukturu naučnog istraživanja ili discipline. Znanje koje se tiče privrede nije bilo delo eksperata koji se nazivaju ekonomistima, nego se generiralo u glavama trgovaca. Takav je tip znanja bio popratna refleksija same delatnosti razmene, a ne specifična, instrumentalna analiza iste. Tek u XVIII. veku nastaje ekonomija kao naučna analiza, koja se onda retrospektivno označava kao klasična politička ekonomija. Kako se vremenom razvijala kao disciplina, tako se unutar sebe granala u mnoštvo različitih pravaca ekonomske analize. Vodeći se gore postavljenim pitanjem, mi ćemo se zadržati na razmeđu između heterogenih ekonomskih praksi i ekonomije kao discipline.
 
Temeljni faktori koji predstavljaju predmet ekonomske analize, općenito govoreći, su rad, zemlja i kapital. Jednom kada se konstituisala kao posebna disciplina, politička ekonomija počinje da razrađuje navedene faktore. Od zavisnosti o kojoj je školi, tradiciji ili autorima reč, razlikuje se i težište razmatranja ovih momenata. Treba dovesti u pitanje tvrdnju da u prethodnim razdobljima postoji tržišna razmena – možemo govoriti o razmeni, ali ne i o tržištu u današnjem smislu.
Sa procesom industrijalizacije i ekonomske ekspanzije vezane za industriju, dolazi do monetizacije društvenih odnosa i postepenog razvoja institucije tržišta. U prethodnim razdobljima možemo govoriti o razmeni, ali ne i o tržištu u današnjem smislu
Grubo rečeno, tek u XVII. i XVIII. veku stupa na snagu sveprisutnost tržišta, odnosno tržišno uokvirenje razmene. Na tom tragu Foucault postavlja problematiku upravljanja, odnosno guvernmentaliteta[5], temu koju ćemo ovog puta ostaviti po strani jer zahteva poseban tretman.
 
Rad, zemlja i kapital, takoreći, u „pred-ekonomskom“ periodu, još nisu bili predmet tržišne razmene već su bili vezani za vojne, policijske, religijske procese, odnosno bili su izvor ekstra-ekonomske moći. Zemlja je predmet osvajanja, a ne kupoprodajnog procesa; rad se ne nudi na tržištu već je direktno vezan za društvenu hijerarhiju kroz različite oblike fizičke prisile. Primeri su mnogobrojni. Sa procesom industrijalizacije i ekonomske ekspanzije vezane za industriju, dolazi do monetizacije društvenih odnosa i postepenog razvoja institucije tržišta[6] (od seoskih sajmova preko regionalnog i nacionalnog tržišta, koja se onda povezuju u svetsko tržište).
 
Dva heterogena diskursa o kojima će u nastavku biti reči – merkantilizam i škola fiziokrata, istorijski prethode klasičnoj političkoj ekonomiji. Ove „škole“ potonjoj su predstavljale metu kritike, te utoliko uočavamo kako su ideje koje su se formirale u ovom međuperiodu, u periodu nastajanja i nastanka ekonomije kao nauke, zadobijaju svoj klasični oblik tek sa Adamom Smithom. Hoće se reći kako tek klasična politička ekonomija daje prvi presek merkantilizma i fiziokratske škole. Da podvučemo, kada govorimo o ovim dvema tradicijama reč je o diskursima specifičnog tipa, a ne o konzistentno utvrđenoj disciplini kao što je to politička ekonomija.
 

Merkantilizam

Merkantilizam nije razdoblje u punom smislu te reči. Tim pojmom označava se niz različitih autora iz različitih zemalja i tradicija, koji su se bavili sličnim idejama u periodu od XV. do XVIII. veka. Sam termin je, uslovno rečeno, u pežorativnom smislu popularizovao Adam Smith[7]. Osnovna je ideja merkantilizma, u najkraćim crtama, ta da se treba uspostaviti balans razmene kako bi se povećao nacionalni prosperitet.
 
Primarni je cilj ekonomskih analiza merkantilizma povećanje novčane mase u državnoj riznici, koje se poistovećivalo sa povećanjem nacionalnog bogatstva. Drugim rečima, cilj je povećanje moći krune koje se može postići akumulacijom srebra i zlata.
Merkantilizam zastupa stav da zakonodavstvo i administracija države treba da stoje u službi povećanja nacionalnog bogatsva
To se postiže putem različitih mehanizama, kao što su sistemi carinjenja i oporezivanja, usmerenih isključivo prema interesima domaćih proizvođača. Ovaj manevar kasnije je kritikovan sa stanovišta klasične političke ekonomije. Dakle, merkantilizam zastupa stav da zakonodavstvo i administracija države treba da stoje u službi ostvarivanja zacrtanog cilja, tj. povećanja nacionalnog bogatsva.
 
Merkantilisti su želeli pokrenuti i ojačati domaću proizvodnju kako bi u što većoj meri smanjili uvoz stranih proizvoda. Njihova logika je bila sledeća: što jedna zemlja više uvozi, to više novca odlazi u tu svrhu. Smanjivanjem mase novca u državnom džepu, smanjuju se moć države i krune. U tom smislu, oni zastupaju stav da pod svaku cenu treba povećati proizvodnju na domaćem terenu, kako bi postalo moguće povećati izvoz, te ujedno destimulisati uvoz dobara. Dakle, treba se povećati proizvodna snaga određene zemlje kako bi došlo do akumulacije bogatstva. Iz ovoga se čini opravdanim Federičijin uvid da su
„…merkantilisti kao prvi ekonomisti kapitalističkog društva uporno [su] ponavljali ‘što više, to bolje’ i često prigovarali zbog toga što se previše tela traći na vešalima“.[8]
Radi ostvarivanja svojih vizija uveli su dijapazon zakona poput zakona plovidbe i takozvanih žitnih zakona, putem kojih se pridaju privilegije domaćim proizvođačima. Treba imati u vidu kako u doba merkantilizma na snazi nije industrijska privreda već poljoprivredna i manufakturna proizvodnja. Poljoprivreda je ključna grana proizvodnje na kojoj se temelji bogatstvo nacije i međunarodna pozicija iste. Federiči u ovom kontekstu opetovano opravdano primećuje kako je
„…trebalo da prođe mnogo decenija da bi koncept vrednosti rada ušao u panteon ekonomske misli. Ali to da je rad (‘radinost’), više nego zemlja ili bilo koje drugo ‘prirodno bogatstvo’, glavni izvor akumulacije, bilo je dobro znana istina u vreme kada su, zbog niskog nivoa tehnološkog razvoja, ljudska bića bila najvažniji proizvodni resurs.“[9]
Nadalje, merkantilizam se ne može poimati kao doktrina u savremenom smislu. On je ujedno predstavljao i ekonomsku praksu, što se najbolje vidi na primeru kolonijalizma neprikrivene snage u tom vremenskom periodu. Merkantilistički autori razumeju i računaju na međuodnos između matice/centra i kolonije/periferije.
Merkantilisti razumeju i računaju na međuodnos u kojem kolonija/periferija omogućava matici/centru pristup sirovinama i jeftinoj radnoj snazi, a predstavlja i tržište za jeftinu proizvedenu robu ili višak proizvoda
Koloniju su videli kao prostor koji matici prvenstveno omogućava pristup sirovinama i jeftinoj radnoj snazi, a potom predstavlja i tržište na koje može poslati natrag jeftinu proizvedenu robu ili višak proizvoda. Ova logika proizvodnje bi onda trebala pobuditi kompetitivnost među nacijama. Dakle, osnovna je ideja da jedna nacija mora uspostaviti monopol kako ne bi bila poražena od druge.
 
Od merkantilističkih su politika, dakle, najviše profitirali kruna, trgovci i rani kapitalistički proizvođači. S obzirom na kolonijalizam, te postojanje Istočno-indijskih kompanija različitih evropskih zemalja (Engleske, Holandije, Francuske itd.), merkantilizam je značio obogaćenje državnih dužnosnika, koji su bili deo vojno-fiskalnog saveza između državnog i privatnog sektora u kolonijalnoj ekspanziji, te doprineli stvaranju međunarodne trgovačke mreže.
 
Merkantilizam upravo iz navedenih razloga ne predstavlja koherentnu teoriju niti koherentnu doktrinu – svaka pojedina zemlja, s obzirom na svoje specifičnosti, imaće posebne ideje o tome kako povećati moć krune i akumulaciju bogatstva. Međutim, svaka će u tu svrhu insistirati na važnosti izvoza, destimulisanju uvoza i formiranju odgovarajućeg državnog zakonodavstva. Ovo je shematska argumentacija koja stoji iza merkantilističke misli.
 

Škola fiziokrata

Pomenuli smo kako su ideje merkantilizma, koje smo gore iznele, bile meta klasične političke ekonomije, te da ih je ona kritikujući uobličila u jedan diskurs. Istu sudbinu sa merkantilizmom delila je i takozvana škola fiziokrata.
 
Ova škola smatra se prvom ekonomskom školom, i vezuje za pojam liberalizma. François Quesnay slovi kao najistaknutija figura ove struje francuskih ekonomista[10]. Njegov značaj ogleda se, najjednostavnije rečeno, u uvidima o cirkulaciji dobara između tri sektora na koje deli društvo: zemljoposednika, radnika i zanatlija, odnosno trgovaca. Ti su uvidi inspirisani znanjem iz ljudske fiziologije, odnosno promišljanjem odnosa između telesne politike i ljudskog tela[11] i primer su toga u kojoj je meri ekonomska disciplina crpila svoje polje znanja iz domena prirodne istorije i uvida prirodnih nauka.
 
Jedna od ključnih ideja koje su formulisali fiziokrati, te koju će kasnije eksploatisati, pa kritikovati klasični ekonomisti, jeste ideja o postojanju ekonomskih klasa koje su vezane za novčane tokove. Pretpostavljanjem tri klase društva nameće se uvid u celinu društvenog funkcionisanja. Naime, nije više reč samo o proizvodnji i trgovini, već o međusobnim odnosima tih faktora unutar jedne celine – društva.
Prema fiziokratima, jedino je priroda, odnosno zemlja, faktor koji nudi neki višak vrednosti i može doprineti akumulaciji bogatstva. Ovo će biti tačka razlikovanja fiziokrata i autora klasične političke ekonomije, koji su smatrali da je rad faktor koji vodi povećanju
Quesnay razlikuje zemljoposedničku klasu, koja poseduje parcele i živi od rente, zatim produktivnu klasu, dakle, poljoprivredne radnike koji žive i reprodukuju se od nadnice, te najzad, takozvanu sterilnu klasu, iliti zanatlije i trgovce koji žive od specifičnog trgovačkog profita.
 
Ova podela je izrazito bitna jer iza nje stoji zagonetka porekla neto proizvoda, odnosno profita, što će mučiti Smitha, Ricarda, a kasnije i Marxa. Za razliku od merkantilista, ovde se nazire ideja o ekonomskom rastu, te se propituje koji ga mehanizmi proizvode. S obzirom na Quesnayevu podelu, pitanje možemo postaviti na sledeći način: koja klasa proizvodi ekonomski višak, odnosno profit, te u konačnici doprinosi akumulaciji nacionalnog bogatstva? Smith preuzima ovu problematiku fiziokrata i obrađuje je u okvirima klasične političke ekonomije. Kasniji autori u toj tradiciji ponudit će različite odgovore na to pitanje, a posve specifičan među njima bit će Marx.
 
Prema fiziokratima, jedino je priroda, odnosno zemlja, faktor koji nudi neki višak vrednosti i može doprineti akumulaciji bogatstva[12]. Drugim rečima, smatrali su da je isključivo poljoprivreda grana koja proizvodi profit. Rad i kapital daju proizvodnji onoliko koliko se u njih investira, jedino zemlja nudi više. Ovo će biti tačka razlikovanja fiziokrata i autora klasične političke ekonomije, koji su smatrali da je rad faktor koji vodi povećanju. Dakle, određene ekonomske tradicije imale su zasebno viđenje odnosa zemlje, rada i kapitala, te su im od zavisnosti od toga pridavale funkciju proizvodnje viška vrednosti. Jednom kada su locirali koji je ključni faktor proizvodnje viška vrednosti, svoju državnu politiku i ekonomsku proizvodnju prilagodili su istom. Za fiziokrate je to zemlja jer je u to vreme proizvodnja hrane bila ključan faktor za dobrobit pojedine nacije.
 
Kod fiziokrata po prvi put možemo govoriti o formiranju ekonomske škole koja eksplicitno svedoči o potrebi za ekonomskom analizom eksperata. Kruna i administracija koja stoji na raspolaganju krune, žele znati koje politike su dopustive u svrhu unapređenja nacije, te iz tih razloga traže ekspertizu od discipline koja se u to vreme formirala. Javlja se potreba za naučnom ekonomskom analizom, koja je u stanju da na osnovu empirijskih činjenica predviđa sve moguće ishode. Nije, dakle, više reč o ekonomskim uvidima kao nusproizvodima puke razmene dobara. Klasična politička ekonomija, tačnije, Smithovi pogledi, nastat će na osnovu kritike ovih ideja. Korpus nastanka ekonomije kao nauke pružaće pak plodno polje za Marksovu kritiku klasične političke ekonomije.






Bilješke:

[1] Schumpeter, J., Povijest ekonomske analize 1 (Zagreb: Informator, 1975), 9.

[2] Pretpostavka je da svaka nauka poseduje svoj zasebni epistemološko-metodološki aparat, kao i unutrašnje podele na različite struje, do kojih dolazi progresivnim razvojem iz epohu u epohu.

[3] Fuko, M., Bezbednost, teritorija, stanovništvo (Novi Sad: Mediterran publishing, 2014), 50.

[4] Federiči, S., Kaliban i veštica. Žene, telo i prvobitna akumulacija (Zrenjanin: Burevesnik, 2013), 65.

[5] Foucaultov neologizam ima višestruko značenje; doslovno bi se mogao prevesti kao upravljaštvo. Guvernmentalitet podrazumeva skup tehnika upravljanja koje prevazilaze pojedinačno telo. Drugim rečima, guvernmentalitet predstavlja skup tehnika upravljanja nad populacijom.

[6] Vidi: Brodel, F., Materijalna civilizacija, ekonomija i kapitalizam od XV. do XVIII. stoljeća (Stylos art, 2007)

[7] Blaug, M., Economic Theory in Retrospect (Cambridge: Cambridge University Press, 1985), 10.

[8] Federiči, 94.

[9] Isto, 94.

[10] Schabas, 45.

[11] Isto, 46.

[12] Isto, 50.




Literatura:

Blaug, M., Economic Theory in Retrospect (Cambridge: Cambridge University Press, 1985)
 
Brodel, F., Materijalna civilizacija, ekonomija i kapitalizam od XV. do XVIII. stoljeća (Stylos art, 2007)
 
Federiči, S., Kaliban i veštica. Žene, telo i prvobitna akumulacija (Zrenjanin: Burevesnik, 2013)
 
Fuko, M., Bezbednost, teritorija, stanovništvo (Novi Sad: Mediterran publishing, 2014)
 
Schabas, M., The Natural Origins of Economics (Chicago: University of Chicago Press, 2005)
 
Schumpeter, J., Povijest ekonomske analize 1 (Zagreb: Informator, 1975)
 

Vezani članci

  • 31. prosinca 2019. Foucault i revizija liberalizma U predavanjima iz kasnih 1970-ih, Foucault kroz prizmu analize guvernmentaliteta poduzima analizu (neo)liberalizma, tumačeći ga kao tehnologiju upravljanja, a ne ideologiju vladajuće klase. Kao ključno obilježje neoliberalizma naglašava odbacivanje laissez-faire principa, odnosno konstrukciju i institucionalno održavanje tržišnog natjecanja od strane aktivne intervencionističke države. Dok prvi val recepcije afirmativno pristupa Foucaultovim analizama kao nadopuni marksističkog promišljanja liberalizma, drugi val neopravdano implicira Foucaultovu podršku neoliberalnom projektu u maniri trećeputaške socijaldemokracije, ali i historijski kontekstualizira njegove teze, koje, unatoč netematiziranju demokracije i samoupravljanja te individualističkim ograničenjima, mogu poslužiti kao polazište suvremenoj ljevici u problematiziranju ključnih pitanja društvene transformacije.
  • 14. travnja 2018. Kapital je društveni odnos Kapitalizam kao proizvodni, ali i društveno-vlasnički odnos, specifičan je historijski poredak koji odgovarajućim institucionalnim mehanizmima osigurava uvjete za vlastiti opstanak. O tome kako liberalna pravno-institucionalna aparatura formalizira, a potom i afirmira klasne, rodne i rasne razlike, o doprinosima luksemburgijanske kritike političke ekonomije suvremenim marksističkim feminističkim analizama, te o emancipatornim antikapitalističkim strategijama otpora koje nužno moraju uključivati i aspekt proizvodnje i aspekt reprodukcije, razgovarale/i smo s Ankicom Čakardić, docenticom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
  • 15. travnja 2016. John Locke protiv slobode Tekstovi Johna Lockea obično se smatraju utemeljujućim dokumentima liberalizma, no ako se uzmu u obzir Lockeov životni put i povijesni značaj, dolazimo do radikalno drukčijeg razumijevanja njegove političke filozofije. Locke je bio veliki ulagač u engleskoj trgovini robljem te je promovirao iskorištavanje ropstva (u određenim uvjetima), kao i eksproprijaciju zemlje starosjedilačkih populacija, što može djelovati kao nepomirljiva kontradikcija naspram njegove proklamirane filozofske pozicije (ili pozicije koja mu se naknadno pripisuje).
  • 17. svibnja 2014. Skrivena povijest prvobitne akumulacije i klasična politička ekonomija
  • 31. prosinca 2018.
    Featured Video Play Icon
    Društveni razvoj ekonomskih ideja
    Ekonomija se u javnom i akademskom diskursu (samo)prezentira kao objektivna znanstvena disciplina koja, zahvaljujući svojoj neutralnosti i apstraktnosti, predstavlja neophodni alat za donošenje političkih odluka. Toni Prug svoje je izlaganje temeljio na tezi kako razvoj ekonomske misli ukazuje na njenu uvjetovanost društvenim i političkim kontekstom – ortodoksna, odnosno neoklasična ekonomija, kao srednja struja suvremene ekonomske misli, utemeljena je na aksiomima koji ne podliježu znanstvenoj verifikaciji, a njezina samoproglašena „nepolitičnost“ sredstvo je za legitimaciju kapitalističkog načina proizvodnje, akumulacije i distribucije viška vrijednosti. Predavač je stavio posebni naglasak na ahistorijski i nekritički prikaz prevladavajućih ekonomskih ideja u udžbenicima ekonomije, te ulogu institucija u podržavanju razvoja ekonomske misli. Pogledajte snimku i pročitajte pregled predavanja održanog na Ekonomskom fakultetu u sklopu kolegija „Politička ekonomija rasta“.
  • 3. rujna 2012. Globalna kriza i kriza europskog neomerkantilizma (I.)
  • 31. prosinca 2017.
    Featured Video Play Icon
    Ekonomska kriza – tri alternativna pogleda
    Donosimo snimku i izvještaj s panela o ekonomskoj krizi na kojem se razgovaralo o trenutnim ekonomskim odnosima snaga u Europi i njihovim političkim dimenzijama, različitim odgovorima na krizu i mogućnostima koje se u takvoj situaciji nadaju za ljevicu. Kroz raspravu je dominiralo suprotstavljanje dviju teza o uzrocima krize: radi li se o krizi profitabilnosti ili financijskoj krizi. Panel je održan 16. svibnja 2017. godine u sklopu Subversive Foruma 10. Subversive festivala, a na njemu su, uz moderaturu Domagoja Mihaljevića, sudjelovali Joachim Becker, Zoltán Pogátsa i Costas Lapavitsas. Dosad objavljene snimke s prethodnih Subversive festivala potražite na playlisti.
  • 22. srpnja 2011. Tranzicija financijskog sektora u Hrvatskoj i Sloveniji
  • 20. rujna 2017. Politička dimenzija reproduktivne sfere Historijsko-materijalistički pristup koji temu reproduktivnih prava politizira unutar neoliberalnog socioekonomskog okvira, a kao temeljno polje borbe prepoznaje sferu šire društvene reprodukcije, odnosno kapitalističkog sustava akumulacije, marginaliziran je unutar feminističkih strategija otpora koje argumentacijsku liniju grade na reaktivnim liberalno-legislativnim zahtjevima i konzervativnom zagovaranju autonomije ženskog tijela. O pravu na abortus i pravu na roditeljstvo kao ekonomskim kategorijama, posljedicama institucionalizacije socijalnih zahtjeva desnih subpolitičkih subjekata, režimima roda unutar kapitalizma, klasnim mobilizacijskim potencijalima LGBTIQ+ aktivizma, te o borbi za reproduktivno zdravlje kao dijelu šireg socijalističkog projekta razgovarale_i smo s Mijom Gonan, feminističkom i queer aktivistkinjom i teoretičarkom.
  • 1. listopada 2012. Osporavanje tržištâ rada
  • 21. srpnja 2013. Neoliberalna početnica
  • 22. siječnja 2016. Grobari kapitalizma Pristupajući povijesti iz perspektive “političkog marksizma”, koji se temelji na pokušaju rehistoriziranja i repolitiziranja marksističkog projekta, nedavno preminula marksistička povjesničarka i politička teoretičarka Ellen Meiksins Wood (1942-2016) u tekstu kritizira teleologiju i formalizam “konzekvencijalističkog” pristupa poimanju kapitalizma i buržoaske revolucije: "Ovaj konzekvencijalizam također mora vrlo specifične 'zakone kretanja' kapitalizma – njegove specifične imperative za poboljšanje proizvodnih snaga i uklanjanje prepreka tom poboljšanju – tretirati kao univerzalne zakone povijesti. Ili, preciznije, ovi konzekvencijalisti usvajaju najjednostavniju vrstu tehnološkog determinizma kako bi izbjegli objasniti specifičnost kapitalizma."
  • 26. kolovoza 2013. Ljudi nisu čestice, kapitalizam nije gravitacija
  • 15. kolovoza 2009. Ljetna škola – Pierre Bourdieu, Loic Wacquant: Nova planetarna vulgata
  • 15. veljače 2011. Kapitalizam i socijalna prava
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 28. prosinca 2016. Kapitalizam je u konfliktu s planetom Pitanja prirodnog okoliša najčešće se promatraju u opreci spram pitanja društvenih odnosa. Pozicija čovjeka utoliko je ambivalentna jer ga se promatra i kao prirodno i kao društveno biće. Jedna od paradigmi koja nadilazi binarnu opreku priroda-društvo politička je ekologija, koja u svoj fokus stavlja povratnu vezu između društvenih odnosa i promjena u prirodnom okruženju. S Tomislavom Tomaševićem iz zagrebačkog Instituta za političku ekologiju razgovarali smo o historiji političke ekologije i njezinim temeljnim postavkama, razvojnoj putanji političke ekologije u Hrvatskoj, kao i o praktičnoj sprezi zajedničkih dobara (commons), klimatske pravde i pokreta odrasta (degrowth).
  • 8. kolovoza 2014. Kapitalizam i negativni rast: teorem nemogućnosti + snimka tribine: “Dosta?: prirodna ograničenja ekonomskog rasta”
  • 11. svibnja 2015. Još jednom o kućanskom radu
  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 30. lipnja 2016. Interpretacijski spor oko Marxa: Haug vs. Heinrich Prenosimo uvodni tekst prvog broja časopisa „3k: kapital, klasa, kritika“ (pdf), posvećenog polemici između Wolfganga Fritza Hauga i Michaela Heinricha: „Teorijski dosljedna kritika iluzornosti 'instrumentalizacije' robne proizvodnje za socijalističke ciljeve nije samo neophodan moment kritičkog suočavanja ljevice s vlastitom prošlošću, nego i šansa za formulaciju perspektive vlastitog budućeg djelovanja koja neće mehanički robovati inventaru naslijeđenih formula.“
  • 27. prosinca 2013. Klase, klasna borba i povijesni determinizam
  • 18. studenoga 2013. Teorijska istorija Marksove kritike ekonomije
  • 19. prosinca 2018. Nova klasna politika: perspektiva protiv desnih i neoliberalnih pripovijesti Uspon desnog populizma dio europske ljevice prepoznao je i kao indikator vlastite slabosti i povijesne erozije značaja. Da ljevica nema monopol na artikulaciju socijalnog pitanja nije nova lekcija. No ono što je relativno novo jest da ga je ljevica posljednjih desetljeća u sve manjoj mjeri postavljala. Ovako glasi kritička dijagnoza autora poput francuskog sociologa Didiera Eribona. Objavljivanje njemačkog prijevoda njegove sociološko-autobiografske monografije Povratak u Reims inicirao je 2016. godine opsežne rasprave unutar njemačke ljevice. Mnogi su usvojili Eribonovu dijagnozu i plediraju za povratak klasnoj politici, dok drugi upozoravaju na opasnost rehabilitacije starog klasnog redukcionizma i olakog dezavuiranja desetljeća nastojanja oko rodnih i manjinskih pitanja. Formuliran unutar tih rasprava, pojam „Nove klasne politike“ teži integraciji klasnog i „identitetskih“ pitanja kao temelja obnove integrativne lijeve politike, koja se mora suprotstavljati i desnim i neoliberalnim narativima. Pročitajte prijevod teksta Sebastiana Friedricha.
  • 31. prosinca 2019. Neoliberalizam je metoda smanjivanja kapitalističkih troškova "Ako postoje društveni pokreti i jaki radnički pokret, štrajkovi i zahtjevi za drugačijim društvom ili primjerice za zaštitom ekonomije i društva potreba, što podrazumijeva javna dobra, minimalne plaće itsl., onda vršenjem pritiska možemo doseći neke ciljeve i pobjede. Naime, u ovom sistemu kapitalist ima pravo zahtijevati veće profite, a radnička klasa, tj. najamni radnici, imaju pravo zahtijevati veću plaću i bolji sistem socijalne zaštite, odnosno životni standard, što znači manje profite, tj. veći trošak za kapitalista. Između ova dva legitimna zahtjeva presuđuje jedino sila, tj. odnosi snaga."
  • 21. svibnja 2013. “Revolucionar” koji to nije bio
  • 15. svibnja 2010. Branimir Krištofić: Tranzicija i modernizacija
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
  • 31. prosinca 2019. Europska ekstremna desnica između neoliberalne i protekcionističke struje Bez obzira na ključne sličnosti, poput nadređenog im identitarnog esencijalizma, suvremene stranke ekstremne desnice mogle bi se diferencirati na one koje promoviraju čistu neoliberalnu politiku i one koje se zalažu i za protekcionističke mjere. Političke struje ekstremne desnice nisu antikapitalističke, čak i kada koriste elemente takvog diskursa: društvena kolektivnost koja im je u osnovi je hijerarhijski ustrojena nacionalna zajednica, podređena vlasti i određena spram vanjskog neprijatelja. Debatirati s ekstremnom desnicom u navodno neutralnom polju rasprave stoga je besmisleno, jer daje još više prostora politikama mržnje. Donosimo intervju s politologom Janom Rettigom.
  • 23. siječnja 2011. Europska integracija kao sredstvo neoliberalne hegemonije
  • 31. prosinca 2016. Feminizam nije moralna policija U koautorstvu s Nicole Cox, Silvia Federici je prije četiri desetljeća pokrenula „kuhinjsku kontraofanzivu“ na patrijarhat i njegova kapitalistička uporišta. Tadašnje isticanje problema neplaćenog kućanskog rada otvorilo je novu perspektivu kritike te neizmjerno obogatilo repertoar teorijske i praktične ljevice. Danas, kada se žene nalaze na udaru autoritarnih kapitalističkih režima i dok društvo prolazi snažnu repatrijarhalizaciju, važno je ponovo eksplicirati kako se kapitalizam i patrijarhat uzajamno konstituiraju. Takva perspektiva, koja objedinjuje historije eksploatacije i opresije otvara priliku za artikuliranje novih emancipatornih politika. Zato smo s ovom feminističkom historičarkom i teoretičarkom razgovarali o feminističkoj teoriji te njezinoj društvenoj i političkoj ulozi.
  • 20. prosinca 2011. Financijalizacija i kriza u Istočnoj Europi
  • 9. kolovoza 2014. Impresivni podaci, teorijski deficiti
  • 7. prosinca 2009. Joseph Choonara: Vrijednost kod Marxa
  • 7. prosinca 2011. Jugoslavenska ekonomska teorija
  • 14. svibnja 2015. Kako govore subalterni? "Postoje neki aspekti naše ljudske prirode koji nisu kulturalno konstruirani: kultura ih oblikuje, ali ona ih ne stvara. Moje je stajalište da unatoč tome što postoje ogromne kulturalne razlike među ljudima na Istoku i na Zapadu, postoji i temeljni skup briga koje ljudi dijele, neovisno o tome jesu li rođeni u Egiptu, ili u Indiji, ili u Manchesteru, ili u New Yorku. Nije ih mnogo, no možemo navesti barem dvije ili tri: briga za vlastitu fizičku dobrobit; po svoj prilici i zabrinutost za određen stupanj autonomije i samoodređenja; briga za one prakse koje se izravno tiču vašeg blagostanja. Toga nema previše, no začudili biste se koliko vas daleko može odvesti u objašnjavanju iznimno važnih povijesnih transformacija."
  • 25. ožujka 2012. Koja je alternativa?
  • 31. siječnja 2016. Kulturni materijalizam i politike identiteta Kako stvoriti univerzalni socijalistički projekt u kontekstu prioritiziranja „identitetskih politika“ danas je jedno od ključnih pitanja prilikom promišljanja lijevih progresivnih strategija otpora. Iz Up&Undergrounda 27/28 prenosimo prijevod teksta Richarda Seymoura o važnosti materijalizacije kulture i „identitetskih pitanja“ te neophodnosti da se u izgradnji univerzalnog političkog subjekta operacionalizira realno postojeća partikularna iskustva nepravde kao dio materijalnih procesa.
  • 12. kolovoza 2009. Ljetna škola – Alain Bihr: Ljudski kapital
  • 9. prosinca 2010. Ljetna škola – Peter Linebaugh: The Magna Carta Manifesto
  • 28. studenoga 2009. Ljetna škola – Reinhard Kühnl: Oblici građanske vladavine – liberalizam – fašizam
  • 9. travnja 2014. Marxova teorija fetišizma i neekonomski oblici dominacije, 4.4.2014.
  • 7. travnja 2010. Mislav Žitko: Ruka ostaje ista
  • 24. siječnja 2012. Naučni radnici, ekonomska nauka i socijalni pokret
  • 31. prosinca 2019. Ne krivite djecu! Neomaltuzijanske tendencije koje odgovornost za klimatske promjene svaljuju na prekomjerni rast populacije pribjegavaju moralnoj ucjeni mladih ljudi od kojih se traži osobna žrtva odricanja od zasnivanja obitelji, umjesto da odgovornost pripišu industriji fosilnih goriva kao najvećem zagađivaču i uzrok traže u kapitalističkom pretpostavljanju planete stvaranju profita.
  • 4. kolovoza 2011. Nemogućnost demokratske samoorganizacije u ekonomiji
  • 31. prosinca 2019. O diferenciranom jedinstvu prirode i društva Odbacujući dualizam između Prirode i Čovječanstva, Jason W. Moore, historičar okoliša, historijski geograf i docent na Odsjeku za sociologiju Sveučilišta Binghamton te koordinator World Ecology Research Network, preispituje koncept antropocena, prema kojemu je za ekološku krizu kriva ljudska vrsta u cjelini. Nadomještajući ga pojmom kapitalocena, Moore naglašava presudni utjecaj kapitalizma, koji je historijski isprepleten s mrežom života, teži neodrživom ekonomskom rastu te parazitira na besplatnom i jeftinom radu ljudi i ostatka prirode.
  • 26. prosinca 2017. Od socijalne države do socijalne majke U interesu kapitala i nacionalnih država, populacijske politike sve više posežu za instant socijalnim mjerama i jačanjem uloge obitelji i porodice, restrikcijama u području reproduktivnog zdravlja, te radu migrantkinja i migranata u komodificiranoj sferi društvene reprodukcije. O raznim načinima proizvodnje i oblicima zasnovanosti režimâ materinstva, njihovim ulogama u proizvodnji rodno uvjetovane prekarnosti u vrijeme krize kapitalizma i konzervativnog napada na reproduktivna prava te neophodnosti socijalizacije polja reprodukcije, razgovarale/i smo s Anom Vilenicom, historičarkom i teoretičarkom umjetnosti iz Beograda te istraživačicom na London South Bank Universityju.
  • 27. prosinca 2017. Pet funti godišnje Povijesna aproprijacija borbe za žensko pravo glasa od strane buržoaskih feminističkih pokreta, do danas uspješno marginalizira doprinose lijevih feministkinja sufražetskom pokretu, a pritom i dimenziju egalitarnosti u kojoj se ogledaju ograničenja liberalne pozicije, koja uspjehom naziva činjenicu da je aktivno i pasivno pravo glasa bilo izboreno za ograničen broj privilegiranih žena. Andreja Gregorina, voditeljica marksističko-feminističkog kružoka FEMATIK, u okviru kojega se promišljala ova tema, ukazuje na demarkacije u polju političke participacije i subjektivacije žena te na važnost socijalističke agende kao zaloga radikalizaciji feminističke borbe.
  • 29. prosinca 2017. Podržavanje neoliberalnog kapitala kroz socioekonomska prava Gubitak povjerenja u međunarodne institucije usmjerene prema ostvarenju ljudskih prava reakcija je na njihov razvodnjen pristup društvenoj transformaciji. Pišu se ciljevi, ali se zanemaruju strukturne nepravde koje uopće stvaraju potrebu za međunarodnom intervencijom. Donosimo prijevod teksta u kojem Margot E. Salomon, docentica Odsjeka za pravo na London School of Economics i voditeljica multidisciplinarnog Laboratorija za napredna istraživanja globalne ekonomije pri LSE Human Rights, ukazuje na pounutrene kapitalističke premise djelovanja UN-ova Odbora za ekonomska, socijalna i kulturna prava vezano uz uspostavu osnovnih standarda socijalne zaštite.
  • 12. veljače 2017. Pojmovnik: Ekonomski rast Ekonomski rast izražen rastom bruto domaćeg proizvoda (BDP) često zauzima središnje mjesto političkih rasprava. No prihvaćanje tih dvaju koncepata kao središnjih mjesta političke diskusije na (polu)periferiji ignorira činjenicu da je riječ o konceptima skrojenima po mjeri razvijenih zemalja Zapada čija se ekonomija bazira na kapitalističkoj proizvodnji te koji zanemaruju onu ekonomsku aktivnost koja ne rezultira viškom vrijednosti, prije svega rad u javnom sektoru i kućanstvima. Kao doprinos diskusiji o njihovoj primjenjivosti, iz rubrike „Pojmovnik“ sedmog broja časopisa RAD. prenosimo tekst Tonija Pruga, u kojem autor analizira što zapravo jesu te kako su nastali koncepti ekonomskog rasta i BDP-a.
  • 10. lipnja 2018. Prilog izučavanju klasa u Hrvatskoj Akademska prevlast ahistorijskih socioloških analiza političko-ekonomskih procesa, te njima suprotstavljeno pozivanje na historijsko-materijalistički, strukturalistički model klasne analize, iziskuju rekonceptualizaciju pojma klase kao dinamizirane društvene kategorije. O procesu formiranja buržoaskih frakcija te povezanom derogiranju društvenog vlasništva tijekom različitih faza tzv. tranzicije postsocijalističke Hrvatske, odnosno restauracije kapitalizma na prostoru SFRJ, piše Srećko Pulig.
  • 7. svibnja 2012. Programi strukturne prilagodbe I.
  • 9. rujna 2014. Radikalni krivi zaključci
  • 17. siječnja 2013. Razdoblja barbarizma nužan su preduvjet za daljnju akumulaciju kapitala
  • 26. siječnja 2017. Rod kao društvena temporalnost: Butler (i Marx) Autorica donosi neke od važnih teorijskih i analitičkih uvida za razumijevanje rodne i spolne opresije, ukazujući na vezu između temporalnosti i kapitalističke eksploatacije. Na primjeru analize performativnosti roda (Judith Butler), Arruzza ukazuje i na njezin temeljni propust. Butler temporalnosti pristupa na ahistorijskoj, apstraktnoj razini, oslanjajući se primarno na lingvistički pristup društvenim praksama, zanemarujući pritom materijalne i ekonomske aspekte potonjih. Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Jane Pamuković u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo dr. sc. Ankice Čakardić.
  • 14. veljače 2010. Snimka izlaganja: Kriza i strategije političkog otpora
  • 24. lipnja 2013. Snimka predavanja Michael A. Lebowitza: “Bauk i borbe”, 3. 5. 2013.
  • 31. prosinca 2018. Socijalna reprodukcija: izvor života u kapitalizmu Kapitalistički status quo, odnosno mogućnost nastavka globalne proizvodnje i akumulacije kapitala inherentno je vezana uz oblike discipliniranja reproduktivne sfere. U periodima ekonomskih kriza kapital pojačano spušta cijenu nadnice te prebacuje troškove egzistencije na produktivni, a osobito reproduktivni rad, temeljni resurs te „historijski i analitički preduvjet kapitalističkog načina proizvodnje“.
  • 31. prosinca 2019. Spašavanje klase od kulturnog zaokreta "Ako se cjelokupno društveno djelovanje fokusira na značenje, prijeti li materijalističkom razmatranju klase propast? Čini se da veliki broj, ako ne i većina društvenih teoretičarki i teoretičara smatra da je tome tako, te da su napustili strukturnu teoriju klase u prilog teoriji koja klasu predstavlja kao kulturni konstrukt. Ovaj rad pokazuje da je moguće prihvatiti temeljne uvide kulturnog zaokreta, istovremeno uvažavajući materijalističku teoriju klasne strukture i klasne formacije."
  • 12. svibnja 2014. Svi smo mi prekarni – o konceptu prekarijata i njegovim pogrešnim uporabama
  • 25. travnja 2014. Tko stvara radna mjesta?
  • 4. prosinca 2012. Zašto feminizam i marksizam ne djeluju kao cjelina?
  • 31. prosinca 2019.
    Featured Video Play Icon
    Rodno, seksualno i ekonomsko nasilje u neoliberalizmu
    Iako se rodno uvjetovano nasilje pri tumačenju često svodi na interpersonalno nasilje, marksistička feministkinja Tithi Bhattacharya pokušava utvrditi kakve socioekonomske okolnosti pogoduju njegovoj proizvodnji. Eskalaciju nasilja razmatra u kontekstu četrdesetogodišnjeg pogubnog utjecaja neoliberalnih politika na polje socijalne reprodukcije i tržište rada. Pogledajte snimku i pročitajte pregled predavanja održanog u sklopu 12. Subversive festivala u suradnji s Centrom za ženske studije, a snimke s proteklih festivala potražite na plejlisti.
  • 31. ožujka 2014. Dug i kazna: Kritička recenzija knjige “Dug: prvih 5000 godina” Davida Graebera

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve