Peter Gowan
30. svibnja 2020.
Ne osuđujmo ustanke protiv umorstava koje vrši policija
Ustanak potaknut umorstvom Georgea Floyda, Crnog muškarca iz Minneapolisa kojega je usred bijela dana ugušio bijeli policijski službenik Derek Chauvin širi se Sjedinjenim Američkim Državama, dok srednjostrujaškim medijima predvidljivo odzvanja refren o uništavanju privatnog vlasništva o kojem opetovano slušamo kada jednosmjerno nasilje odozgo dobije svoj odgovor odozdo. Površnom zgražanju nad pustošenjem i pljačkom tijekom pobune treba suprotstaviti podsjetnik na postojane mehanizme strukturnog rasizma te sistemske dimenzije pljački i opresija koje se provode nad radnom većinom, a posebice nad Crnim pripadnicima i pripadnicama radničke klase.
Ovotjedni ustanak motiviran umorstvom Georgea Floyda, kojeg je počinio policijski službenik iz Minneapolisa doveo je do predvidljivih poziva na osudu pljačke trgovina. Međutim, pravu otimačinu u našem društvu provodi vojska, policija, farmaceutske kompanije, privatni kapital, najmodavci, nekretninski špekulanti, i milijarderi, a ne prosvjednici protiv policijske brutalnosti.
Kada je policijski službenik iz Minneapolisa počinio umorstvo Georgea Floyda, pojedini su se mediji u ovoj zemlji okrenuli krucijalnim pitanjima koje je potrebno adresirati:
Trebamo li osuditi pljačku?
Da, trebali bismo osuditi pljačku globalnog Juga koju su izvršile vojske sa Zapada i multinacionalne korporacije. Trebali bismo strepiti od užasavajuće mogućnosti da će se cjepivo za Covid-19 učiniti nedostupnim, privatizirati i prodati za profit; kao i pljačke slabije razvijenih zemalja i ljudi s nedostatnim zdravstvenim osiguranjem.
Trebali bismo se boriti protiv pljačke blagajni slabije razvijenih zemalja odioznim kreditima i programima strukturne prilagodbe koje upravo pripremaju i nameću međunarodne institucije.
Zar nas ne bi trebala brinuti neka druga vrsta pljačke?
Bili bismo bezdušna čudovišta kada nas ne bi zabrinjavali predatorski kapitalisti koji otimaju domove i stambene zgrade. Trebali bismo se organizirati protiv nadolazećeg vala deložacija koji će udariti po našim zajednicama čim sudovi započnu s radom. Trebali bismo se boriti i protiv krađe stabilnih domova i škola; nepotrebnog uništavanja životâ zbog prioritiziranja stanarine nad hranom.
Brine nas što će čitave radničke zajednice biti gentrificirane, a zgrade u kojima žive zamijenjene stambenim prostorima za bogatije, bjelije obitelji, koje doprinose većim plijenom za najmodavce. Trebali bismo biti zgroženi time što policija pljačka beskućnička naselja, i zahtijevati da se sigurni slobodni domovi i sobe učine dostupnima beskućnicima.
Trebamo li brinuti zbog konkretne pljačke?!?
Naravno! Predviđa se da će privatni kapital zgrnuti bogatstvo na bankrotima poduzeća diljem zemlje; otpuštanjem radnika i radnica i haračenjem po njihovim mirovinama. Marimo za pokušaje da se, primjerice, opljačka Poštanska služba Sjedinjenih država, i unište nebrojeni stabilni, sindikalno zaštićeni poslovi i esencijalni javni servisi kako bi se demontiralo institucije u javnom vlasništvu te ih se pretvorilo u privatna poduzeća usmjerena na generiranje profita.
Revoltirani smo zbog kontinuirane pljačke lokalnih i državnih socijalnih programa koju provodi federalna Republikanska stranka željeći ih uništiti, kao i Demokratska stranka koja trenutno ima većinu u Kongresu i čije je rješenje ovog pitanja to da se bogatašima u saveznim državama, u kojima tradicionalno republikanci bolje prolaze na izborima, osigura ogromna porezna olakšica. Ogorčeni smo što će predstavnici koji tvrde da predstavljaju radništvo i potlačene rado dozvoliti rušenje njihova životnog standarda uz istovremeno izglasavanje poreznih olakšica bogatima.
Bez organiziranja moćnog radničkog otpora, doći će do konkretne pljačke javnog budžeta, u trenutku kada je klasa milijardera tijekom pandemije postala bogatija za 434 milijarde dolara.
No treba li nas brinuti pustošenje trgovina poput Targeta i Autozonea?
Riječ je o uništavanju vlasništva koje čine ljudi razbješnjeli time što je bijeli policijski službenik prekinuo život nedužnog Crnog čovjeka. Hoćemo li, kao „bijeli umjerenjaci“ o kojima je govorio Martin Luther King, relativizirati antirasistički ustanak?
Trebamo li kriviti Crne osobe iz radničke klase zbog izljeva bijesa prema vladi i ekonomiji koja je osmišljena kako bi ih ugnjetavala, eksploatirala i podčinjavala; tijekom pandemije za vrijeme koje im je kapitalizam gotovo onemogućio preživljavanje? Hoćemo li sudjelovati u ovoj ritualnoj osudi iako naši mediji dosljedno tretiraju identične postupke uništavanja vlasništva kada ih čine sportski navijači kao puku razuzdanost i zanesenost, a korporativnu pljačku radničkih zajednica kao uobičajenu pojavu?
Ne. George Floyd je bitan. Životi Crnih ljudi su bitni. Sve dok ne uspijemo izgraditi pokret koji može poraziti rasizam i kapitalizam, sve dok se radni ljudi svih boja kože ne ujedine protiv kapitalista i njihovog represivnog aparata, dobro je povremeno iskoristiti malo proleterskog bijesa kako bi se šefove, vladine dužnosnike i policiju koja ih štiti podsjetilo da su životi Crnih ljudi bitni.
Umjesto da brinete oko ovakvih pljački, radije svoju pozornost usmjerite na vojske, policiju, farmaceutske kompanije, vampire privatnog kapitala, najmodavce, nekretninske špekulante, i milijardere i zahtijevajte da se najvećem dijelu populacije vrati svijet koji im je oduzet.
Peter Gowan je istraživač iz Irske i administrator Democracy Collaborative’s Next System Projecta.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.
