Martin Luther King znao je da nema ničega mirnog u nenasilju ako se provodi kako spada

Politička represija u Sjedinjenim Državama istovremeno je spektakularna i banalna. Proteklih smo tjedana svjedočili primjerima i jednog i drugog – uparivanju brutalnosti i mjera protiv pobune koje nad američkim civilnim stanovništvom provode militarizirane policijske snage s pozivima prosvjednicima da ostanu mirni.

Kada vladajuće elite pozivaju na mir, zapravo zahtijevaju poslušnost. Kada cinično navode dekontekstualizirane citate Martina Luthera Kinga Jr.-a zazivajući prava „mirnih prosvjednika“, istovremeno denuncirajući realno postojeće prosvjede, poručuju kako nijedan učinkoviti prosvjed neće nikada biti dovoljno miran da bi im bio po volji. Vladajuće elite, komentatori i policija koriste retoriku nenasilja kako bi disciplinirali prosvjednice i prosvjednike te premjestili odgovornost za državno nasilje na njegove žrtve.

Ne smijemo upasti u njihovu zamku. Nenasilje nije nimalo mirno ako se provodi na pravi način.

Nenasilje se ne svodi na igranje po pravilima i djelovanje unutar postojećih institucija, ili organiziranje neprijetećih prosvjeda. Nenasilna direktna akcija je direktna akcija. Ona nije svetačko samožrtvovanje ili visokoumno moraliziranje nego teorija moći i repertoar taktika za njezino korištenje. Poanta učinkovitog nenasilja je upravljanje kolektivnim djelovanjem kako bi se poremetilo normalno funkcioniranje društva.

Martin Luther King Jr. razumio je to bolje od većine. Premda su komentatori u pravu kada kažu da je King redovito odbijao nerede kao taktiku, branio je same izgrednike, tvrdeći da izražavaju opravdani gnjev protiv rasističkog, kapitalističkog poretka koji je brutalizirao, eksploatirao i ostavio na cjedilu Crno stanovništvo siromašnih četvrti. Za njega su neredi bili buktinja gnjeva; radikalna rekonstrukcija američkog društva kakva mu je bila na pameti iziskivala je da taj gnjev potraje.

King je doista smatrao nenasilnu direktnu akciju, na kojoj se militantno ustrajava, moralno superiornijom od nereda – ali još važnije, vjerovao je da više obećava kao smjer djelovanja koji vodi do izravne konfrontacije s američkom državom. Nenasilje, kako ga je konceptualizirao na kraju života, bilo je sredstvo usmjeravanja narodnog bijesa u borbenu silu koja bi puno direktnije mogla zaprijetiti Johnsonovoj administraciji.

Kako bi artikulirao ovu viziju „masovnog građanskog neposluha“, King se okrenuo prema radničkom pokretu. Podnoseći 1966. godine izvješće kao predsjednik Konferencije vodstva južnjačkih kršćana (Southern Christian Leadership Conference), King je 1966. godine ukazao na štrajk trideset i pet tisuća zaposlenih u zrakoplovstvu u ljeto iste godine, kao primjer nenasilne moći na djelu. Inzistirao je kako šefove i političare treba prisiliti na ustupke. Radnice i radnici u zrakoplovstvu postigli su ovakvu prisilu koordiniranim i discipliniranim uskraćivanjem suradnje, te se izborili za potpisivanje prvog ugovora koji se protezao na više zrakoplovnih kompanija.

King je u izvješću prihvatio definiciju moći koju je ponudio Walter Reuther, predsjednik sindikata Ujedinjenih automobilskih radnika (United Automobile Workers, UAW), a prema kojoj je moć „sposobnost da se General Motors, najveću korporaciju na svijetu, prisili da kaže ‘da’ kada želi reći ‘ne’.“ Radnici i radnice tjeraju upravitelje da učine ono što ne žele učiniti, na način da remete njihovu sposobnost ostvarivanja profita. Strojevi su u pogonu zbog rada, a kada radnici i radnice odbijaju raditi, ne pokreću se ni strojevi. Štrajkovi imaju moć nad zapošljavateljima tako što remete njihovu moć na njezinu izvoru.

Masovni građanski neposluh, kako ga je u sklopu Kampanje siromašnih zamislio King, bio je sličan program nenasilne prinude, koji je prisilio federalnu državu na radikalnu transformaciju američkog društva.

Aktualni val prosvjeda svjedoči tome koliko je državna moć krhka kada joj ljudi kolektivno otkažu suradnju. Pozivi predsjednika Donalda Trumpa da se prosvjede „nadjača“ pokazali su se uzaludnima jer intenziviranje represije dodatno delegitimizira postojeći sistem. Zbog policijskih nereda prosvjedi su se proširili poput šumskog požara. Čak ni uništavanje vlasništva i pustošenje trgovina nisu proizveli negativnu reakciju. Upravo suprotno: ankete pokazuju široku podršku ciljevima pokreta Black Lives Matter.

Pandemija je očigledno otvorila prostor za ovaj nenasilni ustanak. Napad na javno zdravstvo, ostavljanje siromašnih i nebijelih osoba na cjedilu i masovna nezaposlenost, prokazali su patologije političkog sustava SAD-a. Milijuni izgubljenih poslova te radnica i radnika na prisilnom odsustvu zadržavaju prosvjednike i prosvjednice na ulici, a karantena koja je već poremetila situaciju vjerojatno je umanjila trošak neprestane agitacije. Ova kombinacija faktora omogućila je da se kolektivni gnjev kroz multirasnu solidarnost prelije u zaista masovni građanski neposluh.

Elite očajnički žele delegitimizirati taj gnjev, pozivajući se ponovo na Kinga i mitove o nenasilju. Ono što žele su pristojni, pacifizirani prosvjedi. Međutim, iako se King oslanjao na kršćanski jezik ljubavi kako bi preveo gandijevsku satjagrahu (nauk o nenasilju) u politički vernakular tradicije Crnog socijalnog gospela, nikada nije dvojio da bijes može postati kreativna snaga. Postoji solidarnost koju tek treba otkriti kroz osvještavanje bijesa, kao i moć kada pomoću nje održavamo kolektivni otpor suočen s nasiljem. Ono protiv čega je upozoravao jest gnjev koji zamagljuje prosudbu i srozava se na reaktivne nasrtaje kojima se hrani država.

Dakle, zadržati gnjev, a odbaciti nasilje ne svodi se na komuniciranje pristojnim tonom; već znači upotrijebiti gnjev kako bi se stimulirao kolektivni otpor bez da se njime bude obuzet. Kao što tvrdi Barbara Deming, nenasilje nije fantazija ili duhovna čistoća; to je metoda gnjevnog, ali staloženog suprotstavljanja nasilju.

U osvrtu na lekcije zrakoplovnih štrajkova, Martin Luther King primjećuje: „Utjecaj i moralni nagovor mogu nastaviti pripremati klimu za promjenu, ali mora postojati stvarna moć za promjenu želimo li ostvariti naše namjere.“ Izazov koji nam postavlja Kingova vizija masovnog građanskog neposluha je kako transformirati zgranutost i bijes u moć. Suočiti se danas s tim izazovom ne bi trebalo biti prilika za liberalno moraliziranje ili držanje propovijedi aktivistima i aktivistkinjama; radi se o provokaciji kojoj je svrha prepoznati što mir uistinu zahtijeva.

Mir kojem teži nenasilna borba nije moguće ostvariti našim prilagođavanjem statusu quo, igranjem prema pravilima, ili pridržavanjem normi liberalne pristojnosti. Mir je moguće postići jedino borbom protiv „trostrukog zla“ kapitalizma, rasizma i militarizma, koje stoji u temelju vladavine nasilja.