Rezervna armija – pandemijsko izdanje

"Zbog načina na koji je američka ekonomija trenutno konfigurirana, privatna poduzeća počet će zapošljavati radnice i radnike i smanjivati rezervnu armiju tek kada im to postane profitabilno. Radnici i radnice će pak biti prepušteni na milost i nemilost tih odluka i, posljedično, na agregatnoj razini nastaviti gubiti naspram njihova suparnika, korporacija koje neovisno o ikome donose odluke o zapošljavanju."

Tisuće radnika i radnica maršira pored zgrade američkog Kongresa u Maršu gladnih (Hunger March), zahtijevajući osiguranje za nezaposlene, Washington D.C., 7. prosinca 1931. (izvor: Washington Area Spark @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Znate da je situacija ozbiljna – i da će biti još gora – kada se srednjostrujaške novine poput Washington Posta pozivaju na Mora:
Ono što je Karl Marx nekoć nazivao „rezervnom armijom nezaposlenih“ vjerojatno će zadržavati rast nadnica kako oporavak bude odmicao.
Unatoč navodnicima, Marx se nikada nije poslužio tom konkretnom frazom. Ukazivao je na „rezervnu industrijsku armiju“ ili „relativni višak populacije“ (u dvadeset i petom poglavlju prvog toma Kapitala), koje je tumačio kao rezultat, ali i uvjet kapitalističkog rasta.
Karakteristični smjer kojim se kreće moderna industrija, tj. desetogodišnji ciklus (prekinut manjim oscilacijama) periodâ srednje aktivnosti, proizvodnje pod visokim pritiskom, krize i stagnacije, ovisi o neprestanoj formaciji, većoj ili manjoj apsorpciji, i ponovnoj formaciji rezervne industrijske armije, odnosno viška populacije. Promjenjive faze industrijskog ciklusa pak regrutiraju višak populacije, postajući jednim od najaktivnijih uzročnika njegove reprodukcije.
Štoviše, postojanje rezervne armije služi discipliniranju rada i obuzdavanju njegovih zahtjeva za većim nadnicama, budući da su zaposlene radnice i radnici prisiljeni natjecati se s nezaposlenim i podzaposlenim radnicima i radnicama za raspoloživa radna mjesta.
 
Osobno sam naizmjence koristio termine „rezervna armija nezaposlenih“, „rezervna armija nezaposlenih i podzaposlenih“ i „rezervna armija nezaposlenih, podzaposlenih i nisko plaćenih“ ne bih li manje-više govorio o istoj stvari. Kako je jasno vidljivo iz grafikona, rezervna armija odigrala je svoju ulogu: od 2000. godine, indeks udjela rada u nacionalnom dohotku SAD-a (plava linija, koja je 2007. bila na 100 posto) pao je sa 108,2 na 96,7 posto. Štoviše, linija koja pokazuje trend (crvena linija, koju sam prilagodio podacima polinomom petog stupnja) ne samo da pokazuje strelovit pad od prijelaza stoljeća, već se i vrlo malo pomakla tijekom takozvanog oporavka od Druge Velike Depresije.
 
Udio rada u nacionalnom dohotku SAD-a između 1994. i 2020. godine (izvor: Bureau of Labor Statistics)
 
Međutim, tako je izgledala situacija kada je stopa nezaposlenosti pala na čak 3,5 posto (u veljači ove godine). Sada je vrtoglavo porasla na 14,7 posto, prema službenim brojkama, a zapravo na barem 24,9 posto, prema mojim izračunima. Deseci milijuna novootpuštenih tijekom pandemijske karantene očigledno su popunili redove rezervne armije, kao i novoosiromašeni koji se pokušavaju registrirati za kompenzaciju za nezaposlene i čekaju u redovima ispred pučkih kuhinja u SAD-u.
 
Još ne znamo koliko će zapravo rezervna armija narasti, jer će to ovisiti i o novom zapošljavanju (neka poduzeća nastavljaju s radom i čak se proširuju ili pokušavaju ponovno otvoriti svoja vrata i vratiti se stvaranju profita), i o novim otkazima (kako druga poduzeća budu propadala i nikada se više ne otvorila ili kako ih budu kupovale druge kompanije koje su opstale).
 
Prema nedavnom istraživanju koje su proveli Jose Maria Barrero, Nick Bloom, i Steven J. Davis, šok prouzročen Covidom-19 kratkoročno je rezultirao trima novim zaposlenima na svakih deset otpuštenih. Međutim, na temelju dokaza koje su prikupili u anketi i historijskih dokaza o vezi otpuštanja i ponovnog primanja na posao, također procjenjuju da će 42 posto nedavnih otkaza izazvanih pandemijom rezultirati permanentnim gubitkom posla.
 
To znači da će se rezervna armija nezaposlenih i podzaposlenih radnica i radnika tijekom narednih mjeseci nastaviti povećavati. Očekujem da će to rezultirati daljnjim trendom opadanja udjela rada, koji je bio prisutan još i prije pandemije.
 
Zbog načina na koji je američka ekonomija trenutno konfigurirana, privatna poduzeća počet će zapošljavati radnice i radnike i smanjivati rezervnu armiju tek kada im to postane profitabilno. Radnici i radnice će pak biti prepušteni na milost i nemilost tih odluka i, posljedično, na agregatnoj razini nastaviti gubiti naspram njihova suparnika, korporacija koje neovisno o ikome donose odluke o zapošljavanju.
 
Kao što piše Marx,
Sada postaje očiglednom ludost ekonomske mudrosti koja radnicima propovijeda prilagođavanje vlastita broja potrebama kapitala (…) prva je riječ ove prilagodbe stvaranje relativnog viška populacije, ili rezervne industrijske armije, a posljednja: bijeda neprestano rastućeg sloja aktivne armije rada, kao i mrtvi teret pauperizma.
To će se u današnjem SAD-u promijeniti isključivo dođe li do transformacije ekonomije, primjerice, putem državnog programa otvaranja radnih mjesta (kakav je u Sjedinjenim Državama implementiran tijekom prve Velike depresije, kroz Ustanovu za poticanje rada (Works Progress Administration, WPA)) ili putem omogućavanja radnicima da imaju pravo glasa u odlukama o zapošljavanju (bilo zbog toga što sjede u upravljačkim odborima postojećih korporacija ili kroz proširenje broja poduzeća u radničkom vlasništvu).
 
Tek bi pomoću takvih promjena bilo moguće apsorbirati rezervnu armiju, prorijediti redove novoosiromašenih, te preokrenuti trend udjela rada u nacionalnom dohotku i potaknuti njegov rast.




Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.

Vezani članci

  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.
  • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve