Rezervna armija – pandemijsko izdanje

"Zbog načina na koji je američka ekonomija trenutno konfigurirana, privatna poduzeća počet će zapošljavati radnice i radnike i smanjivati rezervnu armiju tek kada im to postane profitabilno. Radnici i radnice će pak biti prepušteni na milost i nemilost tih odluka i, posljedično, na agregatnoj razini nastaviti gubiti naspram njihova suparnika, korporacija koje neovisno o ikome donose odluke o zapošljavanju."

Tisuće radnika i radnica maršira pored zgrade američkog Kongresa u Maršu gladnih (Hunger March), zahtijevajući osiguranje za nezaposlene, Washington D.C., 7. prosinca 1931. (izvor: Washington Area Spark @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Znate da je situacija ozbiljna – i da će biti još gora – kada se srednjostrujaške novine poput Washington Posta pozivaju na Mora:
Ono što je Karl Marx nekoć nazivao „rezervnom armijom nezaposlenih“ vjerojatno će zadržavati rast nadnica kako oporavak bude odmicao.
Unatoč navodnicima, Marx se nikada nije poslužio tom konkretnom frazom. Ukazivao je na „rezervnu industrijsku armiju“ ili „relativni višak populacije“ (u dvadeset i petom poglavlju prvog toma Kapitala), koje je tumačio kao rezultat, ali i uvjet kapitalističkog rasta.
Karakteristični smjer kojim se kreće moderna industrija, tj. desetogodišnji ciklus (prekinut manjim oscilacijama) periodâ srednje aktivnosti, proizvodnje pod visokim pritiskom, krize i stagnacije, ovisi o neprestanoj formaciji, većoj ili manjoj apsorpciji, i ponovnoj formaciji rezervne industrijske armije, odnosno viška populacije. Promjenjive faze industrijskog ciklusa pak regrutiraju višak populacije, postajući jednim od najaktivnijih uzročnika njegove reprodukcije.
Štoviše, postojanje rezervne armije služi discipliniranju rada i obuzdavanju njegovih zahtjeva za većim nadnicama, budući da su zaposlene radnice i radnici prisiljeni natjecati se s nezaposlenim i podzaposlenim radnicima i radnicama za raspoloživa radna mjesta.
 
Osobno sam naizmjence koristio termine „rezervna armija nezaposlenih“, „rezervna armija nezaposlenih i podzaposlenih“ i „rezervna armija nezaposlenih, podzaposlenih i nisko plaćenih“ ne bih li manje-više govorio o istoj stvari. Kako je jasno vidljivo iz grafikona, rezervna armija odigrala je svoju ulogu: od 2000. godine, indeks udjela rada u nacionalnom dohotku SAD-a (plava linija, koja je 2007. bila na 100 posto) pao je sa 108,2 na 96,7 posto. Štoviše, linija koja pokazuje trend (crvena linija, koju sam prilagodio podacima polinomom petog stupnja) ne samo da pokazuje strelovit pad od prijelaza stoljeća, već se i vrlo malo pomakla tijekom takozvanog oporavka od Druge Velike Depresije.
 
Udio rada u nacionalnom dohotku SAD-a između 1994. i 2020. godine (izvor: Bureau of Labor Statistics)
 
Međutim, tako je izgledala situacija kada je stopa nezaposlenosti pala na čak 3,5 posto (u veljači ove godine). Sada je vrtoglavo porasla na 14,7 posto, prema službenim brojkama, a zapravo na barem 24,9 posto, prema mojim izračunima. Deseci milijuna novootpuštenih tijekom pandemijske karantene očigledno su popunili redove rezervne armije, kao i novoosiromašeni koji se pokušavaju registrirati za kompenzaciju za nezaposlene i čekaju u redovima ispred pučkih kuhinja u SAD-u.
 
Još ne znamo koliko će zapravo rezervna armija narasti, jer će to ovisiti i o novom zapošljavanju (neka poduzeća nastavljaju s radom i čak se proširuju ili pokušavaju ponovno otvoriti svoja vrata i vratiti se stvaranju profita), i o novim otkazima (kako druga poduzeća budu propadala i nikada se više ne otvorila ili kako ih budu kupovale druge kompanije koje su opstale).
 
Prema nedavnom istraživanju koje su proveli Jose Maria Barrero, Nick Bloom, i Steven J. Davis, šok prouzročen Covidom-19 kratkoročno je rezultirao trima novim zaposlenima na svakih deset otpuštenih. Međutim, na temelju dokaza koje su prikupili u anketi i historijskih dokaza o vezi otpuštanja i ponovnog primanja na posao, također procjenjuju da će 42 posto nedavnih otkaza izazvanih pandemijom rezultirati permanentnim gubitkom posla.
 
To znači da će se rezervna armija nezaposlenih i podzaposlenih radnica i radnika tijekom narednih mjeseci nastaviti povećavati. Očekujem da će to rezultirati daljnjim trendom opadanja udjela rada, koji je bio prisutan još i prije pandemije.
 
Zbog načina na koji je američka ekonomija trenutno konfigurirana, privatna poduzeća počet će zapošljavati radnice i radnike i smanjivati rezervnu armiju tek kada im to postane profitabilno. Radnici i radnice će pak biti prepušteni na milost i nemilost tih odluka i, posljedično, na agregatnoj razini nastaviti gubiti naspram njihova suparnika, korporacija koje neovisno o ikome donose odluke o zapošljavanju.
 
Kao što piše Marx,
Sada postaje očiglednom ludost ekonomske mudrosti koja radnicima propovijeda prilagođavanje vlastita broja potrebama kapitala (…) prva je riječ ove prilagodbe stvaranje relativnog viška populacije, ili rezervne industrijske armije, a posljednja: bijeda neprestano rastućeg sloja aktivne armije rada, kao i mrtvi teret pauperizma.
To će se u današnjem SAD-u promijeniti isključivo dođe li do transformacije ekonomije, primjerice, putem državnog programa otvaranja radnih mjesta (kakav je u Sjedinjenim Državama implementiran tijekom prve Velike depresije, kroz Ustanovu za poticanje rada (Works Progress Administration, WPA)) ili putem omogućavanja radnicima da imaju pravo glasa u odlukama o zapošljavanju (bilo zbog toga što sjede u upravljačkim odborima postojećih korporacija ili kroz proširenje broja poduzeća u radničkom vlasništvu).
 
Tek bi pomoću takvih promjena bilo moguće apsorbirati rezervnu armiju, prorijediti redove novoosiromašenih, te preokrenuti trend udjela rada u nacionalnom dohotku i potaknuti njegov rast.




Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.

Vezani članci

  • 2. svibnja 2022. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Antikapitalistički seminar koji teži otvoriti i razgranati prostor za promišljanje i artikulaciju antikapitalističkih težnji kao kolektivnog projekta u kojem će se prelomiti pogledi iz različitih pozicija, strukturiranih klasnom eksploatacijom te rodom, rasom, etnicitetom i drugim kapitalističkim režimima opresije.
  • 29. ožujka 2022. Danska planira dati utočište Ukrajincima, a Sirijce poslati doma Olakšavanje integracije ukrajinskih izbjeglica u dansko društvo odvija se usporedno s pojačanim naporima da se sirijske izbjeglice trenutno nastanjene u Danskoj vrati u ratnu zonu, ukazujući na rasističku intonaciju migrantskih politika u Europi.
  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 23. prosinca 2021. Skoro dva štrajka u povijesti Hollywooda U moru štrajkova i drugih radničkih akcija diljem svijeta koje je dodatno potaknula pandemija COVID-19 i popratne fluktuacije u globalnim lancima opskrbe, odrazivši se u intenzifikaciji eksploatacije radne snage i pogoršanju radnih uvjeta, napose je indikativna namjera IATSE-a, jedinog preostalog sindikata koji okuplja filmske radnice i radnike ispod crte, da po prvi puta u više od stotinu godina postojanja pokrene štrajk. Iako je u konačnici postignut dogovor sa zapošljavateljima, uvid u strukturu glasovanja članstva ukazuje na ogromno tinjajuće nezadovoljstvo i akcijsku spremnost radnica i radnika, čemu je u ovoj industriji komparabilan tek posljednji masovni holivudski štrajk iz 1945. godine, koji je kulminirao Krvavim petkom.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve