David F. Ruccio
21. lipnja 2020.
Voziti automobil u doba nejednakosti
Razmjeri globalne socioekonomske nejednakosti postaju toliki da se prelijevaju i na stranice glamuroznih časopisa o automobilima koji uglavnom promoviraju skupocjena vozila dostupna tek nekolicini. U njima se danas mogu pronaći i članci o problemima iz života većine radnih ljudi, čiji prihodi najčešće nisu dostatni za održavanje ili zamjenu obiteljskih automobila, pa su vozačice i vozači često primorani pribjeći „uradi sam“ rješenjima kako bi im produljili vijek.
Koliko vas čita časopis Car and Driver (Automobil i vozač)?
Pretpostavljam da vas nema preveliki broj. No možda biste trebali početi, ili barem zaviriti u lipanjsko izdanje iz 2020. godine.
Kada časopis poznatiji po recenzijama stranih superautomobila i domaćih nabrijanih vozila te uredničkoj politici koja izaziva kontroverze jedino kada napada terence (u prilog monovolumenima i automobilima) istakne priču o Oliveru, obiteljskom automobilu Jasona M. Vaughna marke Subaru, koji je prešao 418 000 kilometara, u članku pod naslovom „The Fear of Failure“ („Strah od neuspjeha“), to je svakako znak da živimo u vremenima opscene nejednakosti.
Okretanje ključa postalo je religiozni čin. U ovo ugodno jutro u jugozapadnom Koloradu, dok se motor ropčući pokušava dozvati u život, žuta lampica signalizira provjeru motora kao i svakog dana tijekom protekle četiri godine, a ista pitanja prolaze mi glavom. Je li ovo dan kada će se jedva zamjetna pukotina na razvodnoj kapi pretvoriti u zjapeću rupetinu? Je li ovo dan kada će se prigušivači na katalizatoru zauvijek zatvoriti? Je li ovo dan kada će jedno zrno pijeska biti ono presudno koje će pronaći put do napuknute manžete homokinetičkog zgloba, koji će na nekom zavoju otkazati i strmoglaviti me u klisuru, gdje me neće pronaći do proljeća?
(…)
Vrlo mi je dobro poznato što sve ne valja na ovome autu. Osjećam mekane kočnice i motor koji se napreže da bi se popeo uzbrdo, a čujem i zlosutne zvukove struganja koji dolaze ispod prednjeg desnog kućišta kotača. No ne mogu si priuštiti ništa učiniti kako bih spriječio ove prijeteće katastrofe.
To je zato što je Vaughnova obitelj poput mnogih američkih kućanstava koja nemaju nikakvu ušteđevinu za hitne slučajeve te si ne mogu priuštiti iznenadni trošak od 400 dolara bez da posude novac ili nešto prodaju. Ili uopće ne mogu prikupiti toliki novac.
Oliver, koji je bio nov kada su ga kupili 2004. godine, nalikuje mnogim autima s američkih cesta i po tome što je star (prosječna starost 278 milijuna vozila na američkim autocestama nikada nije bila veća – 11,8 godina). Jedan od razloga je taj što si
veliki broj Amerikanaca i Amerikanki – u vrijeme stagnacije plaća kombinirane s brzorastućim potrošačkim dugom i visokim troškovima života – ne mogu priuštiti zamjenu svoje stare krntije. Odnosno, ako im to i pođe za rukom, u stanju su je eventualno zamijeniti drugom krntijom.
Što se tiče Vaughna, on i njegova žena prošle su godine otpušteni sa svojih „ne previše unosnih poslova“ i ne mogu si priuštiti redovito održavanje, a kamoli popravak svih stvari na autu koje su odgađali.
Upravo se stoga Vaughn u tolikoj mjeri poistovjećuje s Lindom Tirado, autoricom knjige Hand to Mouth: Living in Bootstrap America (Od danas do sutra: Život u uradi-sam Americi) iz 2014. godine, koja prikazuje svakodnevicu rada, prehrane, kupovine, dječjeg odgoja i zadržavanja krova nad glavom kada se nema dovoljno novca. Među lekcijama koje Vaughn ističe je i problematična situacija u kojoj se nalazi siromašna radnička klasa:
Jedna od najvećih ironija za siromašne radnice i radnike ogleda se u često neizrečenoj činjenici da u Americi uglavnom već morate imati nešto novca da biste uopće dobili priliku zaraditi novac. Dakle, naprosto se preseliti negdje gdje ima boljih poslova za višu plaću zapravo nije opcija ako ste ostali švorc.
Kako bi zadržao Olivera u voznom stanju, Vaughn je (naravno, putem video-klipova s YouTubea) savladao osnovne popravke i postupke održavanja te pribjegao jeftinim rješenjima koja odaju „više od trunke očaja“ – sve u nadi da će Subaru potrajati još barem idućih 160 000 kilometara. Naime,
vjerojatno će nam biti potrebno da Oliver izdrži još 160 000 kilometara, neovisno o tome hoćemo li biti u stanju o njemu se propisno brinuti.
To zvuči dosta logično. Upravo se u takvom problemu sa svojim automobilima nalazi sve više vozačica i vozača iz radničke klase, dok se ekonomska nejednakost u Sjedinjenim Državama, koja je već bila groteskna, nastavlja produbljivati.
Problem nejednakosti očigledno je toliko ozbiljan i raširen da se probio na stranice časopisa za automobilske entuzijaste u vlasništvu medijskog konglomerata Hearst, uguran između članaka o novom Porscheu 718 Cayman GT4 (cijena prikazanog modela: 118 600 dolara) i Lamborghiniju Urus sa zlatnim upravljačem, modificiranom u radionici Kar Tunz (cijena: 277 904 dolara).
Ima li bolje ilustracije toga kako se živi u Sjedinjenim Državama u doba nejednakosti?
