Dok globalno 820 milijuna ljudi gladuje, a 57 milijuna u najbogatijim zemljama koristi besplatno dijeljenu hranu, najmanje trećina proizvedene hrane propada prije konzumacije. Postojeća proizvodnja, alokacija i priprema hrane bazirana je na tržišnim odnosima, kupovnoj moći pojedinaca i pojedinki te kućanskom radu. Javno zdravstvo, školstvo i skrb pokazuju da u nekim domenama postoje optimalnije i efikasnije solucije. Sustav javne prehrane dostupne cijelom stanovništvu mogao bi uključiti kapacitete privatnog sektora, osigurati pravedan otkup lokalno proizvedene hrane i staviti naglasak na ekološki održiva rješenja.
Odbačena hrana u kontejneru tržnice na poluotoku Granville Island, Vancouver, Kanada, 5. travnja 2006. godine (izvor: Taz @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci))
Proizvodnja u javnom sektoru, poput one u domenama zdravstva i školstva, relativno je recentna pojava. Unatoč korijenima koji sežu daleko u povijest, tek nakon Velike depresije 1930-ih, a posebno za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata dolazi do širenja modela na sve razvijene zemlje. Javno financirana proizvodnja u različitim oblicima postepeno obuhvaća mnoge domene, poput zdravstva, školstva, skrbi, stanovanja, energetike, transporta, informacijsko-komunikacijskih sustava, kulture, rekreacije i sporta, istraživačkog i znanstvenog rada.
Izuzmemo li tokove novca koji se u nacionalnom računovodstvu nazivaju transferima, poput mirovina i doplata, zemlje članice OECD-a unutar javnog sektora u prosjeku proizvedu dobara i usluga u vrijednosti od oko 20 posto BDP-a.[1] Najveći dio te proizvodnje odlazi na zdravstvo, školstvo i skrb. Unatoč tome što se javno zdravstvo, školstvo i skrb danas smatra legitimnim dijelovima ekonomija, s velikim doprinosom društvenom i ekonomskom razvoju, rijetko se govori o širenju takvog načina proizvodnje i na druge domene, primjerice opskrbu hranom. Jedan od razloga je dominacija specifičnog načina shvaćanja i upotrebe ekonomskih teorija u kojima se primat uvijek daje tržišnoj proizvodnji.
Ograničenja srednjostrujaških ekonomskih teorija u razumijevanju proizvodnje javnog sektora
Unatoč spomenutom značajnom udjelu proizvodnje javnog sektora i ulozi državnih aktivnosti u razvoju, u ekonomskom commonsenseu srednje struje, javno financirana proizvodnja smatra se rezultatom neuspjeha tržišne proizvodnje, odnosno iznimkom do koje dolazi kada tržišno alocirana i profitom vođena proizvodnja ne uspijeva adekvatno funkcionirati. Često se argumentira da karakter ekonomskih aktivnosti diktira je li ih nužno podvesti pod javni sektor. Kao primjer se navodi da je korištenje dijela proizvoda javnog sektora ponekad gotovo nemoguće individualno naplatiti: pojedinačna konzumacija ne isključuje druge korisnike (npr. ulična rasvjeta); proizvodi doprinose društvu u cjelini i ne konzumira ih se individualno (određivanje i provedba regulacija, poput higijenskih standarda vode i prehrane); proizvod je dio sustava koji se mora uspostaviti unaprijed i za sve pojedince, a nužan je za funkcioniranje mnogih aspekata društva u cjelini (npr. pravosudni sustav).
Na tom tragu, u srednjostrujaškoj ekonomiji koristi se apstrakcija javna dobra, kao termin za proizvode koji imaju dvije karakteristike. Prva od njih je neisključivost: kod potrošnje nije moguće isključiti pojedince koji za proizvod nisu platili (potrošnja je kolektivna zbog karaktera proizvoda). Druga je neiscrpnost: konzumiranjem proizvoda od strane pojedinca ne smanjuje se mogućnost da ga konzumiraju i drugi.[2]
Premda su školstvo, zdravstvo i skrb u gotovo svim zemljama najveći proizvodni pogoni u okviru javnog sektora, njih se velikim dijelom ne može obuhvatiti srednjostrujaškom definicijom javnog dobra. Obrazovanje, liječenje ili skrb mogu se individualno naplatiti, a potrošnja se događa na razini pojedinca ili malih grupa.[3] Proizvodi tih domena jesu isključivi i iscrpljivi, te u znatnoj mjeri mogu biti vezani uz tržište i privatnu robnu proizvodnju. Stoga nije moguće govoriti o tržišnom neuspjehu kao razlogu postojanja ne-robne, javne proizvodnje u tim domenama.
Unatoč njenoj uskoj definiciji, a vjerojatno zbog snažne sugestivnosti, čest je slučaj da se sve proizvodne aktivnosti javnog sektora nazivaju kovanicom javna dobra, ne samo u javnosti već i u stručnim krugovima. S obzirom da to ne vrijedi za školstvo, zdravstvo i skrb, dakle, da nam koncept javnih dobara i princip tržišnog neuspjeha ne pomažu kod razumijevanja najvećih domena u kojima javni sektor proizvodi, postavlja se pitanje kako objasniti uvođenje drugačije vrste proizvodnje u javni sektor i što bi takvi proizvodi bili, ako ne roba (ili privatno dobro, kako ga srednjostrujaška ekonomija često naziva) niti javno dobro?
Pitanje se može sagledati i iz šire perspektive koja uključuje društvene procese uz pomoć kojih se odlučuje o javno financiranoj (izvedba dijelom kroz privatni sektor) i javnoj proizvodnji (financije i izvedba u okviru javnog sektora). Iz takvih se analiza javni sektor ukazuje kao historijski političko-ekonomski kompromis kojim su države, primarno ovisne o uspjesima domicilne robne proizvodnje, putem svojih demokratskih mehanizama odgovorile na rastuće zahtjeve političkih aktera za većom socioekonomskom jednakošću.[4] Međutim, bez obzira na razloge zbog kojih dolazi do pokretanja proizvodnje u okviru javnog sektora, sve i kada bismo prihvatili teoriju tržišnog neuspjeha, nužno je naglasiti da se ovakvim aktivnostima države znatan dio društvenih potreba zadovoljava kombinacijom načina proizvodnje, gdje postoje dodatni oblici izlaznih proizvoda, koji nisu ni roba niti javno dobro.[5]
Sustavi javno financirane i javne proizvodnje ne postoje odvojeno od robnog (dominantno privatnog) sektora i često se s njim nadopunjuju, kupujući mnoge od svojih ulaznih faktora proizvodnje kao robu. Primjerice, javno zdravstvo veliki dio svoje tehnologije (svoja sredstva za proizvodnju) kupuje od privatnih dobavljača na tržištima. No, finalni je proizvod javnog zdravstva dostupan po kriterijima koji nastoje zadovoljiti potrebu za zdravstvenom skrbi cijelog stanovništva, bez obzira na platežnu moć pojedinca. Time se u društvo uvodi snažan element solidarnosti i egalitarnosti u domeni zdravstva.[6]
O privatnoj, robnoj i tržišnoj proizvodnji često se govori kao načinu proizvodnje koji je nužan kako bi se zaštitio izbor potrošača. Međutim, i javna proizvodnja je rezultat izbora, koji se odvija u dva koraka. Krajnje pojednostavljeno i na načelnoj razini: država je oblik kolektivnog udruživanja ljudi. U prvom koraku stanovništvo svojim glasom na izborima bira parlamentarne predstavnike. Proces rezultira parlamentom kao predstavničkim i zakonodavnim te vladom kao upravnim tijelom kolektiva. U drugom koraku, vlada u ime stanovnika, procesom izrade godišnjeg državnog proračuna (koji se u konačnici izglasava u parlamentu), odabire obim i karakter proizvodnje u javnom sektoru. Dakle, u slučaju javne proizvodnje možemo govoriti o društvenom, demokratski izraženom izboru da se na određene vrste potreba odgovori drugačijom vrstom proizvodnje, koja može, ali i ne mora uključiti postojeće kapacitete robne proizvodnje. Kod uvođenja nove domene javno financirane i javne proizvodnje, parlament kao predstavnik stanovništva i vlada kao izvršno tijelo mogu izvršiti odabir da ne tretiraju tržišnu proizvodnju kao najpoželjniji i jedini oblik zadovoljavanja potreba.
Javna proizvodnja specifična je i po tome što nije rezultat privatne inicijative: osiguravanje financiranja odvija se kroz poreze, a proizvodi se alociraju prema kriterijima kojima se adresira određena vrsta potrebe (zdravlje, obrazovanje, skrb), a ne prema platežnoj sposobnosti pojedinca. Iako se proizvodnja čiju alokaciju odlikuje takav solidarni i egalitarni karakter najčešće izvodi unutar samog javnog sektora, značajni dio obavlja privatni sektor koji u tome nalazi svoju profitnu logiku. U tom slučaju govorimo o outsourcingu.[7] U domenama poput opskrbe hranom, u kojima tržišna proizvodnja nailazi na velike probleme pri optimalnom i efikasnom zadovoljenju potreba, otvara se pitanje alternativnih rješenja.
Problemi s prehranom u tržišnoj opskrbi
Pribavljanje hrane jedna je od osnovnih aktivnosti ljudske vrste. U najrazvijenijim se državama sve do sredine 19. stoljeća više od polovice stanovništva bavilo proizvodnjom hrane. Dok je danas u zemljama članicama OECD-a u poljoprivredi zaposleno manje od 5 posto svih zaposlenih, u svijetu je poljoprivreda s 28 posto radnica i radnika i dalje drugi najveći sektor iza uslužnih djelatnosti po broju zaposlenih.[8] Razlika između najsiromašnijih i najbogatijih zemalja je drastična. Pad udjela populacije koji radi u poljoprivredi smatra se jednim od pokazatelja socioekonomskog napretka jer omogućuje da se sve veći dio populacije posveti drugim aktivnostima.
Unatoč postignutom napretku u proizvodnji, prema najopširnijem recentnom izvještaju iz 2019. godine, u svijetu oko 11 posto populacije nema dovoljno hrane, preko 820 milijuna ljudi gladuje, dok čak 2 milijarde ljudi nema regularni pristup dovoljnoj količini nutritivno bogate hrane sigurne za jelo, uključujući 8 posto populacije Sjeverne Amerike i Europe.[9] Najopsežnije studije pokazuju da 30-50 posto proizvedene hrane propadne prije konzumacije.[10] Mjesta i načini propadanja hrane, kao i njena količina, razlikuju se ovisno o nivou bogatstva države. U razvijenim zemljama propada daleko najviše hrane. Od toga malo više od polovine propada u kućanstvima, a ostatak u trgovačkim lancima.
Nakon krize 2008. i u najbogatijim je zemljama svijeta došlo do značajnog porasta gladi, što je rezultiralo većim brojem banaka hrane i sustava donacija besplatne hrane, organiziranih uglavnom preko dobrotvornih organizacija civilnog društva u kojima često radi veliki broj volonterki i volontera. Opskrba banaka hrane vrši se donacijama hrane. U nekim državama trgovački lanci doniraju svoje viškove hrane koje bi inače bacili. U Francuskoj je, primjerice, taj princip legaliziran kao obaveza.[11]
U prvoj studiji takvog pristupa distribuciji viška hrane u državama s visokim prihodima[12] koju je 2013. objavio Institut za studiranje razvoja (IDS, The Institute of Development Studies) s britanskog Sveučilišta u Sussexu, najviše rangiranog u polju studija razvoja na svijetu, utvrđeno je da se u tim zemljama bankama hrane godišnje koristi preko 57 milijuna ljudi, tj. oko 7,2 posto populacije.[13] Autor naglašava da se radi o konzervativnim procjenama, izdvajajući na vrhu liste bogatih zemalja SAD u kojima se bankama hrane koristi 12 posto populacije, odnosno 37 milijuna ljudi, ili svaki osmi Amerikanac ili Amerikanka. Slijedi Europska unija sa 6 posto korisnika, dok se Francuska i Italija izdvajaju po apsolutnim brojevima (3,6 i 3,3 milijuna korisnika), a zemlje Istočne Europe (Litva, Slovačka, Slovenija, Rumunjska i Mađarska) prednjače po postotku populacije, s 10-15 posto korisnica i korisnika banaka hrane (str. 10).
Urednice posebnog izdanja znanstvenog časopisa posvećenog problemu nesigurnosti prehrane u najbogatijim zemljama zapažaju kako neposredni uzroci problema propadanja hrane leže u prirodi distribucije i opskrbe hranom.[14] Dok banke hrane adresiraju problem kao hitna pomoć, autorice zaključuju kako one, same po sebi, ne nude put ka rješenju nesigurnosti prehrane u razvijenim zemljama (str. 5). Drugim riječima, problem gladi u najbogatijim zemljama svijeta rezultat je kontradikcija postojeće organizacije prehrane, u kojoj dominira tržišno alocirana i profitno motivirana proizvodnja, i u kojoj razlike u kupovnoj moći dovode do toga da se jedni mogu razbacivati hranom, dok drugi gladuju. Banke hrane taj problem ne adresiraju ni adekvatno ni sistematski.
Dodatni problem predstavljaju trgovački lanci preko kojih se odvija većina opskrbe hranom. Prema jednoj od mnogih studija koje su u posljednjih nekoliko godina izrađene na tu temu u okviru različitih tijela Europske Unije, Europski gospodarski i socijalni odbor konstatira: „veliki trgovački lanci u svim zemljama predstavljaju oligopol (…) nekolicina lanaca svugdje kontrolira većinu tržišta“[15]. Oni se međusobno natječu za kupce, no konkurencija u natjecanju za dobavljače i proizvođače hrane jedva je vidljiva (para. 1.2, 2.2.5). Lanci dobavljačima nameću mnoge nepoželjne prakse: nepoštivanje postojećih ugovora, jednostrano smanjivanje već ugovorenih cijena bez navođenja ikakvog poslovnog razloga, neplaćanje dostavljene hrane novcem već izdavanje faktura po kojima dobavljač duguje trgovačkom lancu za niz nepostojećih usluga, prijetnje dobavljačima da će ih izbaciti s polica ako im ne osiguraju neku ničim opravdanu dobrobit (para 2.3 Zlostavljačke prakse).
Za očekivati je da će kod ovako agresivnog rezanja cijena i pogoršavanja uvjeta trgovine dobavljačima od strane distributera potrošači biti na dobitku kroz niže cijene. No kako EU studija naglašava, ne samo da cijene na policama ne prate uvijek smanjivanje otkupnih cijena, već se događa i da cijene rastu. Istovremeno je, zbog pritiska na dobavljače, hrana sve lošije kvalitete, dok u cijelom sektoru nedostaje inovacija (para. 2.5.2).[16] Situacija je posebno zabrinjavajuća u zemljama srednje i istočne Europe, gdje su „za razliku od zapadne Europe, veliki trgovački lanci uglavnom u rukama stranih kompanija koje imaju specijalne kontakte s dobavljačima hrane u vlastitim zemljama, ili u zemljama gdje duže posluju. Rezultat je propadanje agroprehrambenog sektora u tim zemljama“ (para. 2.6.5).
Kratki rezime navedenih problema u sektoru prehrane najbogatijih zemalja mogao bi glasiti ovako: gotovo polovica hrane propada prije konzumacije, nesigurnost ishrane pogađa znatan dio stanovništva (12 posto SAD, 6 posto EU), banke hrane samo su privremena i djelomična pomoć, a u svim EU zemljama veliku većinu distribucije drži oligopol nekolicine trgovačkih lanaca koji nepoštenim i zlostavljačkim trgovačkim praksama uvode niz problema, s posebno lošim efektima u zemljama poput Hrvatske gdje propada lokalna proizvodnja.[17]
Radne teze o uzrocima problema
S obzirom da malo više od pola hrane u najbogatijim zemljama propada u kućanstvima, a ostatak u trgovačkim lancima, nameće se niz radnih teza. Postojeći sustav zadovoljavanja potreba kombinacija je tržišne proizvodnje i kućanskog rada. Hrana u kućanstvima propada jer kućanstva nisu u stanju ekonomski efikasno procijeniti zadovoljavanje vlastitih prehrambenih potreba. Za to postoji više mogućih razloga i potrebne su detaljne studije prije povlačenja bilo kakvih zaključaka. Za potrebe inicijalnih teza, moguć je niz problema o kojima već postoje studije, gdje se često ukazuje na strukturne i sistemske okvire u kojima se odigrava prehrana u kućanstvima: nemogućnost članova kućanstva da procijene vrijeme raspoloživo za pripremu hrane dovodi do propadanja hrane jer se ne stigne pripremiti; loše procjene potrebnih količina i teškoće usklađivanja ritma prehrane svih članova kućanstva pa se pripremi više i dio pripremljene hrane propadne; kod imućnijih kućanstava dolazi do prevelike kupovine skupljih vrsta hrane i lošije brige o propadanju.[18]
Bez obzira na razloge, zbog velike količine hrane koja propada možemo zaključiti da iskorištenost kupljene hrane u pojedinačnim kućanstvima nije ni efikasna ni optimalna. Kako uvjeti u kojima kućanstva zadovoljavaju potrebe za hranom nisu stvar njihova osobnog odabira, već su ekonomski i društveno uvjetovani, na takvom ih je nivou potrebno i adresirati.
Ne ulazeći detaljnije u razloge problema s trgovačkim lancima, možemo zaključiti da trenutno dominantni model opskrbe hranom u najrazvijenijim zemljama kroz trgovačke lance također narušava efikasno korištenje proizvedene hrane. Lanci nisu u stanju optimalno zadovoljiti potražnju za hranom, stoga znatan dio hrane koju stavljaju u prodaju propada. Uobičajeno mjerilo uspješnosti poduzeća profitom u ovom slučaju nije dostatni kriterij, kao što spomenuti problemi pokazuju.
Svi navedeni problemi rastu zajedno s rastom tržišne proizvodnje. Dominantni način alokacije proizvoda jest u formi robe, te stoga ovisi o platežnoj sposobnosti pojedinaca i kućanstava. Iz toga proizlazi da je u sferi hrane tržišna alokacija dvostruko problematična: tamo gdje je financijskih sredstava dovoljno dolazi do masovnog propadanja hrane, dok istovremeno kod velikog dijela populacije dolazi do gladi i nesigurnosti prehrane zbog toga što postojeća distribucija prihoda nije adekvatna da taj dio stanovništva zadovolji svoje prehrambene potrebe. Problemi se pogotovo ne bi trebali tolerirati u razvijenim zemljama gdje je u okviru gospodarstava u cjelini prisutno veliko bogatstvo kojem prehrana ne bi trebala predstavljati problem kad bi se uspostavio efikasniji model s boljom proizvodnjom, organizacijom i distribucijom hrane.
Osim isključivo tržišno alocirane prehrane i velikog oslanjanja na kućanski rad, postoje i drugačija rješenja, koja se oslanjaju na ukidanje ovisnosti zadovoljenja prehrambenih potreba o nivou osobnog bogatstva, i koja uglavnom nalazimo u okviru proizvodnje javnog sektora, u obliku prava na određeni nivo održavanja zdravlja, obrazovanja i skrbi. Na tragu tih rješenja moguće je promišljati i o pravu na zadovoljavanje potrebe za hranom kroz sustav javne prehrane.
Javni sektor kao sistemska alternativa
U upravo analiziranom dokumentu Europskog gospodarskog i socijalnog odbora sugerira se da su nam za rješenje niza problema koje uvode oligopoli „potrebni zakoni koji odgovaraju društvenom izboru da se okrene opcijama onkraj tržišnih snaga“, kao i „promicanje malih, nezavisnih dućana, lokalnih tržnica, te izravne prodaje potrošačima od strane proizvođača“, te „posebni naglasak na kraćim opskrbnim lancima (…) u borbi protiv propadanja hrane“ (para 1.14). Ostaje neodgovoreno kako bi se točno realizirale ovakve sugestije, kao i još bitnije adresiranje pitanje gladi i nesigurnosti prehrane.
Najveći proizvodni sustav van tržišnih snaga jest javni sektor. Teško možemo očekivati da analiza odbora Europske unije sugerira bilo što u takvom pravcu, jer je Europska unija u osnovi stvarana i razvijana s ciljem što boljeg funkcioniranja robne proizvodnje kroz zajedničko tržište. Jedan od centralnih argumenata u korist tržišne proizvodnje jest suverenost volje pojedinca kroz slobodu izbora ponuđenih proizvoda. Međutim, javni sektor je također izraz volje pojedinaca, izražen u agregiranom obliku. Uvlačenje dijela prehrane stanovništva pod javni sektor ostvarivo je istim mehanizmima kojima su se stvarali javno zdravstvo i školstvo: demokratskim izborom aktera koji nude takve izbore ili takav karakter ekonomskih odluka.[19] Takvim se procesima odlučuje da društveni oblik ponuđenih izbora nije zadovoljavajući te se državnoj upravi daje mandat da određenu vrstu potrebe zadovolji promijenjenim oblikom kroz stvaranje nove grane javne proizvodnje i opskrbe.
Sagledavajući javno zdravstvo i školstvo, najveće proizvodne domene javnog sektora, valja izdvojiti nekoliko bitnih aspekata koji su utjecali na njihovo stvaranje. Prvi aspekt, postojanje velike ekonomske krize, nedvojbeno je prisutan. Zbog pandemije korona virusa, a i dijelom kao nastavak problema krize iz 2008. godine, nalazimo se u jednoj od najvećih ekonomskih kriza otkad se vode statistike, čije trajanje i intenzitet trenutno nije moguće procijeniti. Lako je moguće da će kroz savladavanje korona virusa u svijetu adekvatnim medicinskim tretmanima te promjenom ponašanja i ekonomskih aktivnosti (pitanje je u kakvom će obliku i volumenu biti avioindustrija nakon završetka krize) doći do značajnih društvenih i ekonomskih promjena, kako internacionalno tako i unutar država.
Drugi je aspekt ponuda privatnog sektora u tim domenama koja je ostavljala znatan prostor za unapređenje zadovoljenja potreba. Taj je aspekt razložen u prvom dijelu teksta na cijeli niz problema koji postoje u trenutnom robno-tržišnom načinu proizvodnje i opskrbe hranom. Prostora za unapređenje opskrbe i smanjenje nesigurnosti ishrane ima puno. Kako tekst ne bi išao u širinu s dodatnom velikom temom, nije ni spomenut problem subvencija proizvodnje hrane u Europskoj uniji, te povezani problem široko rasprostranjene gladi u zemljama u razvoju i njihovog presporog rasta produktivnosti proizvodnje hrane. Te probleme mnogi stručni kritičari usko povezuju s nametanjem tržišnih odnosa i nametanjem smanjenja uloge države u razvoju manje razvijenih zemalja od strane najbogatijih zemalja i institucija.[20]
Također je bitno naglasiti kako u ekonomskoj struci prevladava konsenzus da je hrana vrsta proizvoda s jednom od najviših cjenovnih neelastičnosti potražnje: promjene cijena malo utječu na potrošnju većine vrsta hrane.[21] Drugim riječima, formiranje optimalnih cijena (koje se gotovo uvijek navodi kao jedan od najjačih argumenata u korist poželjnosti tržišne proizvodnje) nije presudno i igra smanjenu ulogu kod potrošnje mnogih vrsta hrane. S obzirom na to da je hrana jedna od osnovnih potreba ljudske vrste, takvi rezultati ne čude. Mala ovisnost potrošnje većine vrsta hrane o nivou cijena sugerira da nam ne trebaju tržišni proizvodni odnosi u cijelom lancu opskrbe hranom kako bismo došli do optimalnog i efikasnog zadovoljenja prehrambenih potreba.
Kombinirani modeli, njihove prednosti i nedostaci
Konačno dolazimo i do trećeg elementa, duge izgradnje političke i društvene mobilizacije te širokog konsenzusa među akterima (društveni, radnički, feministički i drugi progresivni pokreti, političke stranke, nevladine organizacije, sindikati, profesionalne organizacije privatnog sektora). Kada je u Velikoj Britaniji nakon Drugog svjetskog rata uvođen Nacionalni zdravstveni sustav (National Health Service, NHS), razgovori između vlade i predstavnika privatnih zdravstvenih ordinacija trajali su dvije godine. Uvođenje javnog zdravstva nije bilo građenje cijelog sustava od nule, već konstrukcija nadsustava koji je ujedinio veliki dio postojećih kapaciteta privatnog, volonterskog i civilnog sektora, nadogradivši ih elementima koji su nedostajali i bili nužni za sustav u cjelini. Danas u svijetu postoji veliki broj modela javnog zdravstva i školstva koji uvijek do neke mjere surađuju s postojećim resursima privatnog sektora. Na tom bi se tragu, kombinacijom stvaranja novog ogranka javnog sektora i privatnih proizvodnih kapaciteta, mogla konstruirati javna opskrba u domeni prehrane. Dodatnim porezima mogao bi se financirati sustav javne prehrane u kojemu svi stanovnici imaju pravo iskoristiti određeni broj obroka dnevno.
Ne bi se radilo o potpunom presedanu u sferi javne prehrane, jer je u Indiji na nivou cijele države već dvadesetak godina ručak osiguran u osnovnim školama za preko 120 milijuna djece.[22] Javna je prehrana prisutna i u mnogim javnim zdravstvenim i obrazovnim institucijama širom svijeta, a recentno se i pojavljuje kao univerzalni program školskih obroka u velikim gradovima, poput New Yorka, i Seoula.[23] Najdužu povijest javno financirane prehrane u školama nalazimo u Nordijskim zemljama, gdje na nivou cijele regije postoji suradnja oko javnih prehrambenih politika, s krilaticom nutricionističke jednakosti kao bitnog društvenog cilja.[24] Reagirajući na korona krizu, grad New York je u lipnju ove godine proširio svoj program javno financirane školske prehrane, dijeleći hranu svima kojima je potrebna na 400 lokacija.[25] No, kako je pokrivanje cijele populacije zahtjevniji cilj, sustav bi bio bilo drastično lakše i kvalitetnije konstruirati kombinacijom privatnih restorana koji prihvate sudjelovati te restorana koje javni sektor razvije u sredinama gdje nedostaje zadovoljavajuće privatne ponude.
Odmah je potrebno napomenuti da bi novi porez za sustav javne prehrane trebao biti izraženo progresivan – imamo li u vidu da je nejednaka distribucija prihoda, a osobito raznih formi dobiti, jedan od problema koji dovode do gladi i nesigurnosti prehrane – ali i da ne bi mogao biti zanemariv, jer je prehrana značajna stavka kućnog budžeta. Jedan on načina da se smanji individualno oporezivanje mogli bi biti porezi na nezdrave vrste hrane koji bi išli direktno u fond javne prehrane. Studije pokazuju da ciljani porezi takve vrste daju željene rezultate, te da su se u nekim slučajevima sredstva prikupljena na taj način uspješno sačuvala za ciljane javne investicije.[26] Osim ukidanja gladi i nesigurnosti prehrane, došlo bi i do cijelog niza dodatnih pozitivnih efekata.
Takva bi suradnja omogućavala i bolju regulaciju remuneracija i uvjeta rada u sektoru prehrane, koji je poznat po lošijim radnim uvjetima i primanjima.[27] Postojeća ponuda privatnih restorana je u urbanim sredinama velika, ali puno restorana propada zbog nemogućnosti dobre procjene potražnje ili zbog njezinog variranja. Sustav javne prehrane povećao bi i stabilizirao potražnju restoranskih usluga, a potrebe kućanstava da kupuju i pripremaju hranu značajno bi se smanjile. Bitan uvjet široke prihvaćenosti ovakvog sustava jest univerzalna pokrivenost populacije i privlačnost te raznovrsnost ponude od samog početka, kako se ne bi dogodilo da se ponudu javne prehrane stigmatizira kao milostinju, čemu bi doprinijelo uključivanje privatnih restorana u ponudu te plaćanje uniformiranim elektronskim karticama javne prehrane.
U novom modelu javne prehrane priprema bi se odvijala znatno efikasnije, uz uvođenje sistematizirane podjele i podruštvljenja rada u domenu prehrane. Umjesto da svako kućanstvo svakodnevno planira potrebe, vrijeme i novac potreban za cijelu operaciju, zaposleni bi se odrekli dijela svojih prihoda kroz porez na javnu prehranu u zamjenu za prehranu u javnom sustavu. Procjenama nabave i pripreme hrane bavili bi se profesionalci u postojećim privatnim i novootvorenim javnim restoranima. Za očekivati je da bi se udio hrane koja propada u kućanstvima značajno smanjio. Domaća bi se proizvodnja hrane mogla izravno uključiti u opskrbu javne prehrane po boljim uvjetima, odnosno bez niza loših trgovačkih praksi oligopola trgovačkih lanaca, te s potencijalom za razvoj koji se trenutno sputava. Tako je u nedavno objavljenoj skici sustava društvenih restorana za Veliku Britaniju naglašena i mogućnost investicija u velike proizvodne lance alternativa mesu kao doprinos zelenoj i dekarboniziranoj ekonomiji.[28]
Studije pokazuju da zaslađeni sokovi, meso i druge vrste hrane koje se smatra manje zdravima, poput slastica i bijelog kruha, imaju najmanje nisku cjenovnu neelastičnost potražnje: ljudi upravo kod nezdravije hrane brže reagiraju na porast cijena smanjenom konzumacijom.[29] Isto nije slučaj sa zdravijom hranom, poput povrća, ribe, sireva ili jaja kod kojih se potrošnja manje mijenja u skladu s promjenom cijena.[30] Takva bi saznanja mogla biti korisna u kreiranju ponude sustava javne prehrane jer je, kao što mnoge studije pokazuju, zdrava prehrana prvi korak ka zdravlju te vodi uštedama u zdravstvu zbog smanjenja niza oboljenja uzrokovanih neadekvatnom prehranom.
Došlo bi i do oslobađanja značajne količine vremena koje se troši u kućanstvima na pripremu hrane jer bi se podruštvio dio neplaćenog kućanskog rada čiji teret najvećim dijelom snose žene.[31] Time bi se smanjilo neravnopravno i nepravedno opterećenje žena kućanskim radom, jer bi podruštvljenje prehrane doprinijelo rasterećenju individualnih kućanstava i žena kao primarnih vršiteljica socijalne reprodukcije.[32] Također bi se adresirale potrebe najstarijeg dijela populacije koji je izloženiji siromaštvu zbog smanjenih primanja, izoliranosti, života bez partnera i reduciranih kapaciteta za nabavku namirnica i pripremu hrane.[33]
Predloženi model je samo jedna od velikog broja mogućih varijacija, te je ovdje je izložen u najgrubljim crtama. Povijesnih primjera javno financirane opskrbe hranom ima mnogo, ali nikad na razini populacije u cjelini.[34]
Hvala Tamari Buble, Martinu Berošu, Stipi Ćurkoviću, Karolini Hrga i Marku Kostaniću na komentarima i pomoći pri realizaciji teksta.
Bilješke:
[1] OECD (2020), Government production costs (indicator). doi: 10.1787/44ec61e6-en (Pristupljeno 21. lipnja 2020.). Unatoč nazivu indikatora, standardi nacionalnog računovodstva i dalje ne polaze od ideje da je država proizvođač, i to specifična vrsta proizvođača. Za taj problem vidi Murray, Measuring Output from the Public Sector: a Critical Examination of the Atkinson Review (2010), Review of Income and Wealth, te Ohlsson et al., Public services: a searchlight on productivity and users: report to the Expert Group on Public Finance (1987), Swedish Ministry of Finance.
[2] Iz domaće literature, vidi Kesner-Škreb, Javna dobra, Financijska praksa (1993). Dostupno na: http://www.ijf.hr/pojmovnik/javna_dobra.htm Ovakva klasifikacija stoji za mali dio proizvoda javnog sektora, te može biti korisna, ali uz ograđivanje od političkoekonomskih zaključaka koje ekonomska srednja struja općenito izvlači, najčešće kako bi se destimuliralo širenje javnog sektora na nove domene i zazivalo njegovo smanjivanje u postojećima.
[3] Stiglitz raspravlja o limitiranim dometima koncepta „javno dobro“ za analizu javnog školstva, u Economics of the Public Sector (2000), 426-7. Suprotno Stiglitzu, Samuelson i Nordhaus tvrde da se mnogi dijelovi zdravstva ipak mogu tretirati kao javna dobra i kao rezultat tržišnog neuspjeha, u Economics, 19. izdanje (2009), 220. Glavni im je argument asimetričnost moći između aktera, osobito između liječnika i pacijenta. Primjerice, zbog hitnosti tretmana ili prirode ozljede, pacijent gubi mogućnost da procijeni vrstu i strategiju medicinske usluge koju prima, te stoga proces potrošačkog izbora koji je nužan kod tržišno alociranih proizvoda nije moguć.
[4] Postoji ogromna količina literature koja se fokusira na države blagostanja iz perspektiva koje kombiniraju sociologiju, historijsku analizu i politologiju. Za dobar uvod, vidi Flora/Heidenheimer, The Development of Welfare States in Europe and America (1981).
[5] Konfuzija koja postoji u srednjostrujaškoj ekonomiji uslijed neadekvatnih koncepata poput javnog dobra vidi se i u udžbenicima gdje se mogu naći konstrukcije poput „robni egalitarizam“, kojima se pokušava obuhvatiti egalitarni karakter javnog školstva – vidi Rosen i Gayer, Public Finance, 9. izdanje (2009), 65. Nedostaje spoznaja da je roba specifični društveni oblik proizvoda, izlazni rezultat proizvodnje kojoj je cilj profit, koja je najčešće privatna (država može i nerijetko jest vlasnik firmi koje proizvode robu, poput INA-e, HEP-a), gdje se akumulacija za novi ciklus investicija odvija unutar proizvodne jedinice, te s tržišnom alokacijom proizvoda, ovisnom o individualnom bogatstvu potrošača. Javno školstvo je znatno drugačiji oblik proizvodnje, solidarno financiran na nivou društva u cjelini kroz poreze, s izlaznim proizvodima alociranima bez obzira na bogatstvo potrošača te po kriterijima koji su planirani i društveno dogovoreni (npr. obavezno osnovno školstvo). Izlazni proizvodi takve proizvodnje se zbog prevelikih razlika od robno-tržišne proizvodnje ne mogu nazivati robom.
[6] Historijske analize pokazuju da se takav model najprije pojavio među zajednicama radnika koji su uvidjeli da kolektivnim financiranjem i planiranjem, sistemima uzajamne pomoći mogu zadovoljiti potrebe lakše nego što bi to mogli individualnim pristupom. Vidi Michael, Public Health In Wales (1800-2000), A Brief History (2008), te Cordery, British Friendly Societies, 1750-1914 (2003).
[7] Outsourcing elemenata državne proizvodnje privatnom sektoru iznimno varira po državama, vidi OECD, Government at a Glance (2020), sekcija “Production costs and outsourcing of general government”.
[9] Food and Agriculture Organization of the United Nations (FAO), World Health Organization, UNICEF, The State of Food Security and Nutrition in the World (2019) http://www.fao.org/publications/sofi/en/, xiv.
[14] Christina M. Pollard, Sue Booth, “Food Insecurity and Hunger in Rich Countries—It Is Time for Action against Inequality”, International Journal of Environmental Research and Public Health (2019), 3, dostupno na: https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC6572174/
[15] Opinion of the European Economic and Social Committee on ‘The current state of commercial relations between food suppliers and the large retail sector’ (own-initiative opinion), Official Journal of the European Union (2013), para 1.1, dostupno na: https://eur-lex.europa.eu/legal-content/EN/TXT/PDF/?uri=CELEX:52012IE0188
[16] Nedostatak inovacija i reakcija na potražnju bili su vidljivi u Hrvatskoj za vrijeme korona zaključavanja: unatoč mjesecima dugoj eksploziji porasta potražnje za dostavom hrane, nijedan veliki trgovački lanac opskrbe hranom nije reagirao na potražnju uvođenjem dostave. Samo je Konzum imao postojeći sustav dostave za kojeg su se termini najčešće mogli rezervirati samo iza ponoći svakog dana i to sedam dana unaprijed.
[17] Nakon mnogih studija, Europska unija je 17. travnja 2019. donijela Direktivu (EU) br. 2019/633 o nepoštenim trgovačkim praksama u odnosima među poduzećima u lancu opskrbe poljoprivrednim i prehrambenim proizvodima https://eur-lex.europa.eu/legal-content/HR/TXT/HTML/?uri=CELEX:32019L0633
[18] Za kompilaciju mnogih studija koje se dotiču spomenutih problema, vidi Tucker i Farrelly, Household food waste: the implications of consumer choice in food from purchase to disposal (2016), Local Environment; te Moskalev, Why people waste food? (2009), MA Dissertation, Royal Agricultural College.
[19] Za javni sektor kao proizvodnju koja rezultira iz zajedničkog izbora pojedinaca, vidi Sekera, The public economy, understanding government as a producer. A reformation of public economics (2018), Real-world economics review, dostupno na: http://www.paecon.net/PAEReview/issue84/Sekera84.pdf
[20] Vidi Schutter/Cordes, Accounting for Hunger: The Right to Food in the Era of Globalisation (2011), Hart Publishing.
[21] Analiza 160 studija cjenovne elastičnosti hrane zaključuje da standardna predodžba o potražnji hrane kao cjenovno neelastičnoj stoji. Andreyeva et al., The Impact of Food Prices on Consumption: A Systematic Review of Research on the Price Elasticity of Demand for Food (2010), American Journal of Public Health.
[22] Vidi Singh et al., School Meals as a Safety Net: An Evaluation of the Midday Meal Scheme in India (2014).
[24] Solutions Menu – A Nordic guide to sustainable food policy (2018), Nordic Council of Ministers, dostupno na: https://www.norden.org/en/solutionsmenu
[26] Colchero et al., In Mexico, Evidence Of Sustained Consumer Response Two Years After Implementing A Sugar-Sweetened Beverage Tax (2017), Basu et al., Cost-Effectiveness Of A Workplace Ban On Sugar-Sweetened Beverage Sales: A Microsimulation Model (2020), te studija takvih poreza u EU, WHO Europe, Using price policies to promote healthier diets (2015)
[28] Selwyn, “UK food inequality under Covid-19 and the community restaurant” (2020), Le Monde diplomatique.
[29] Zbog lošeg utjecaja na zdravlje, više od 30 država SAD-a uvelo je porez od oko 5 posto na gazirana pića i sokove kako bi cijenom utjecali na smanjenje potrošnje i smanjenje negativnih učinaka na zdravlje.
[30] Kao što se navodi u već referiranom pregledu 160 studija hrane The Impact of Food Prices on Consumption (2010), unatoč brojnim radovima, ostalo je puno prostora za dodatne studije cjenovne elastičnosti raznih vrsta i podvrsta hrane, dok su kod nekih grupa, poput slatkiša i kolača, postojeći rezultati kontradiktorni. Primjerice, za razliku od spomenute kompilacije studija kod koje su slatkiši i kolači iznenađujuće neelastični (potrošači ih se nisu spremni lako odreći kad cijene rastu), u studiji Okret, The Demand for Disaggregated Food-Away-from-Home and Food-at-Home Products in the United States (2012), malo drugačija kategorija, keksi i kolači, jest skupina s jednom od najelastičnijih cijena (potrošači ih se lako odriču u slučaju porasta cijena).
[34] Velika Britanija krajem 19. stoljeća uvodi javno financirane obroke za dio djece u školama, uvodeći logiku porezno financirane prehrane za taj mali dio stanovništva. U 20. stoljeću su u mnogim zemljama uvedene kantine, pokrivajući time značajan dio radne populacije, vidi Burcar, Restauracija kapitalizma: repatrijarhalizacija društva (Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku i Centar za ženske studije, 2020), 138-141. Za veliku ulogu koje su kantine imale u Zapadnoj i Istočnoj Njemačkoj, vidi Weinreb, Modern Hungers: Food and Power in Twentieth-century Germany (2017), Oxford University Press, poglavlje Fueling Reconstruction. Za Europu, vidi Corvo et al., Eating at Work: The Role of the Lunch-Break and Canteens for Wellbeing at Work in Europe (2020), Social Indicators Research. Za tisuće društvenih restorana u Peruu koji funkcioniraju kombinacijom državnih subvencija (ulje za kuhanje i riža) i volonterskog rada, te probleme primjenjivosti na Veliku Britaniju, vidi Evans, ‘Selling out on the Revolution for a Plate of Beans’? Communal Dining in Peru and what we can learn from it (2014). Za veliki broj različitih modela školske javne prehrane, vidi Harper, The provision of school food in 18 countries (2008).
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.
4. svibnja 2019.Što je teorija socijalne reprodukcije?
Ususret dvama predavanjima Tithi Bhattacharyje na ovogodišnjem 12. Subversive festivalu, donosimo prijevod kratkog intervjua u kojem pojašnjava što je teorija socijalne reprodukcije i tko proizvodi radnu snagu u kapitalizmu, upućujući nas na nužnost nadilaženja istraživačkog fokusa na obitelj te uključivanja šireg antisistemskog otpora kako u teorijsko tako u praktično feminističko djelovanje.
31. prosinca 2016.Parlamenti pod kontrolom kormilarâ kapitalizma
Europska unija je redovita tema lijeve kritike od izbijanja globalne ekonomske krize, no britanska odluka o izlasku iz EU uspjela je otvoriti sasvim novi val diskusija. Uz to, Britanija je od prošlogodišnjih parlamentarnih izbora poprište vrlo zanimljive političke dinamike koja otvara prostor afirmaciji novih aktera na lijevom krilu parlamentarne politike. Naime, pružila se prilika za imaginiranje alternativnih modela nadnacionalnog europskog udruživanja, kao i za daljnju delegitimaciju njegova sadašnjeg ustroja. Kako može izgledati drugačija Europa te koja je uloga ljevice u njoj neke su od tema o kojima smo razgovarali sa socioekonomistom Tonijem Prugom, nedavnim povratnikom iz Velike Britanije.
31. prosinca 2018.Socijalna reprodukcija: izvor života u kapitalizmu
Kapitalistički status quo, odnosno mogućnost nastavka globalne proizvodnje i akumulacije kapitala inherentno je vezana uz oblike discipliniranja reproduktivne sfere. U periodima ekonomskih kriza kapital pojačano spušta cijenu nadnice te prebacuje troškove egzistencije na produktivni, a osobito reproduktivni rad, temeljni resurs te „historijski i analitički preduvjet kapitalističkog načina proizvodnje“.
31. prosinca 2018.Društveni razvoj ekonomskih ideja
Ekonomija se u javnom i akademskom diskursu (samo)prezentira kao objektivna znanstvena disciplina koja, zahvaljujući svojoj neutralnosti i apstraktnosti, predstavlja neophodni alat za donošenje političkih odluka. Toni Prug svoje je izlaganje temeljio na tezi kako razvoj ekonomske misli ukazuje na njenu uvjetovanost društvenim i političkim kontekstom – ortodoksna, odnosno neoklasična ekonomija, kao srednja struja suvremene ekonomske misli, utemeljena je na aksiomima koji ne podliježu znanstvenoj verifikaciji, a njezina samoproglašena „nepolitičnost“ sredstvo je za legitimaciju kapitalističkog načina proizvodnje, akumulacije i distribucije viška vrijednosti. Predavač je stavio posebni naglasak na ahistorijski i nekritički prikaz prevladavajućih ekonomskih ideja u udžbenicima ekonomije, te ulogu institucija u podržavanju razvoja ekonomske misli. Pogledajte snimku i pročitajte pregled predavanja održanog na Ekonomskom fakultetu u sklopu kolegija „Politička ekonomija rasta“.
24. svibnja 2015.Kritika javnog sektora kao slijepa pjega ljevice
Pogledajte snimku predavanja Primoža Krašovca, održanog na Akademiji likovnih umjetnosti 8. svibnja u sklopu programa Škole suvremene humanistike 8. Subversive festivala, koja se ove godine održavala pod naslovom "Socijalna dimenzija kulturne politike": "Neoliberalni diskurs i reformističke prakse utjecajne su i uspješne upravo zato što se temelje na stvarnim životnim iskustvima institucionalne inercije, ukorijenjenih statusnih nejednakosti te povećane marginalizacije i frustracije perifernih, prekarnih radnika u javnom sektoru. S druge strane, politički diskursi utemeljeni na idealiziranoj slici javnog sektora koja ne odgovara stvarnom iskustvu zaposlenih u javnom sektoru i korisnika usluga javnog sektora, osuđeni su na političku neučinkovitost."
14. svibnja 2020.„Progresivni kapitalizam“ je neostvariv
Socijaldemokratske reformske intervencije temeljene na regulaciji i antitrustovskim politikama, koje zaziva ekonomist Joseph Stiglitz u svojoj novoj knjizi People, Power and Profits: Progressive Capitalism for an Age of Discontent, počivaju na manjkavoj srednjostrujaškoj pretpostavci o idealiziranom kompetitivnom tržišnom modelu i zadržavaju se u okvirima kapitalističkog realizma.
17. siječnja 2016.Bezuvjetni temeljni dohodak – radikalni potencijal reformističkog zahtjeva
U prvom dijelu razgovora o bezuvjetnom temeljnom dohotku s političkom znanstvenicom Wandom Vrasti, autorica i njezina sugovornica analiziraju i problematiziraju različite aspekte BTD-a kao konkretne politike, ali i misaonog okvira, odnosno utopističkog projekta: "Konkretna provokacija BTD-a leži u sljedećem: ako se kapitalizam u svojoj biti temelji na eksproprijaciji određene klase ljudi od apsolutno svega što posjeduju ne bi li ih se dovelo u položaj u kojem mogu preživjeti isključivo prodajući svoje radno vrijeme, BTD taj odnos želi izokrenuti. Želi prekinuti vezu između rada i ekonomske potrebe, pružiti svim ljudima temeljne uvjete za život i to bezuvjetno, a zatim neka potrebe, stvarni interesi (strasti) i demokratska razmjena odlučuju kakav je rad društvu potreban."
31. listopada 2016.Borba u polju diseminacije znanja
U uvjetima depolitiziranog identitetskog (post)diskursa odvojenost koncepta roda od pripadajućih ekonomskih kategorija ideološka je nadgradnja buržoasko-tehnokratske vizije kurikularne reforme. U tom se kontekstu ključnima pokazuju emancipatorni napori za smještanjem feminističkog obrazovanja unutar obrazovnih institucija, ali uz očuvanje neformalnih oblika proizvodnje znanja koja bi trebala težiti širem, klasnom povezivanju te pomjeranju obrazovnog modela individualnog osnaživanja prema sistemskoj, kolektivnoj borbi za zajedničke društvene interese. O navedenim temama razgovarali smo s Andrejom Gregorinom iz Centra za ženske studije u Zagrebu.
21. travnja 2018.Naizgled odvojeni svjetovi
Skoro desetljeće od studentskih prosvjeda u borbi za javno financirano visoko obrazovanje i devet godina nakon prve blokade na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s istim ciljem, donosimo kratku historizaciju djelovanja tadašnjih institucionalnih aktera u visokoobrazovnom polju, sve do recentnije krize upravljanja najvećim hrvatskim Sveučilištem. Pročitajte tekst Igora Lasića o kontinuitetu liberalno-ekonomskog rastakanja visokog obrazovanja i sistemske demontaže akademske zajednice, koji traje sve do danas.
24. travnja 2017.Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije
Perry Anderson u nedavnom je tekstu ustvrdio da ekstremna desnica uspijeva mobilizirati puno veću biračku bazu, igrajući na kartu rasističkih sentimenata i ksenofobnih rješenja te pojednostavljenih političko-ekonomskih manevara, dok se ljevica, uz iznimke, libi postaviti odveć nedvosmislene i izravne zahtjeve. Kako bi doskočili tom problemu, a zadržavajući se u duhu humanog internacionalizma, donosimo vam prijevod teksta skupine aktera/ki s europske ljevice koji na raspravu stavlja deset prijedloga kao pokušaj razračunavanja s izostankom jasne mobilizacijske podloge za izlazak iz europske krize.
26. prosinca 2017.Divlji zapad tržišta najma
S razvojem financijskog kapitalizma, javne politike stambenog zbrinjavanja diljem svijeta zamijenile su urbanističke politike usmjerene prvenstveno prema profitu. Zahvaljujući organiziranom otporu građana, u pojedinim europskim gradovima danas se provode solidarne politike javnog stanovanja koje predstavljaju odličan primjer političkog djelovanja ostalim organizacijama u borbi za urbanu pravdu na području bivše Jugoslavije. S arhitekticom i aktivistkinjom Prava na grad Ivom Marčetić razgovarale smo o trenutnom stanju i potencijalima javnih stambenih politika te strategijama paralelnih društvenih struktura i drugim oblicima organiziranog otpora u europskim gradovima.
1. ožujka 2018.Dok se svaka kuharica ne politizuje
Dovođenje u pitanje eksplanatorne moći historijsko-materijalističke analize eksploatacije žena nije samo udaljilo feminističku borbu od socioekonomskih pitanja, nego i otvorilo put aproprijaciji progresivnih dosega socijalističkog i marksističkog feminizma. Iz 9. broja časopisa Stvar prenosimo tekst u kojem Maja Solar analizira položaj žena u carističkoj Rusiji i nakon Oktobra, ukazujući na važnost promišljanja „ženskog pitanja“ kao dijela klasne borbe i emancipatornih dosega revolucionarnog nasljeđa u području socijalnih, ekonomskih i političkih prava, koja su danas ponovo pod direktnim udarom kapitala.
31. prosinca 2018.Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije
Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
2. svibnja 2020.Sedam teza o socijalnoj reprodukciji i pandemiji COVID-19
Članice Marksističko-feminističkog kolektiva iz antikapitalističke pozicije i okvira teorije socijalne reprodukcije demontiraju kapitalistički odgovor na aktualnu zdravstvenu krizu, uzimajući za polazišnu točku jedan od ključnih elemenata kapitalističkog sistema proizvodnje – rad koji proizvodi i održava život, a koji je istovremeno prva linija borbe protiv pandemije korona virusa.
21. lipnja 2020.Prava definicija „privatnog vlasništva“
"Elite se pribojavaju uništenja vlastite imovine, ali još više strahuju od uništenja društvenih odnosa koji čine privatno vlasništvo mogućim. Dakle, strepe od svijeta bez policije."
26. veljače 2013.Selo moje malo – Propast poljoprivrede u Hrvatskoj
Donosimo tekst Gorana Đulića u kojem analizira problem domaće poljoprivrede i cjelokupne poljoprivredne politike. Autor piše o razlozima negativnih trendova u poljoprivredi, utjecaju liberalizacije tržišta na poljoprivredu te posljedicama na domaću proizvodnju i gospodarstvo u cjelini.
31. siječnja 2016.Od diktata izvrsnosti prema politici predanosti
U zaključnom, četvrtom dijelu razgovora o bezuvjetnom temeljnom dohotku, sugovornice preispituju potencijal BTD-a u kontekstu problematizacije kulture izvrsnosti, statusa individualnog genija i kolaborativnog rada u doba prekarnosti, ali i pitanja valorizacije te pozicioniranja bezinteresnih aktivnosti kao društveno korisnog rada za koji je potrebno strukturirano "oslobođeno" vrijeme, kao i adekvatna nadnica koja će ga omogućiti: "Vrijedi razmotriti kako bismo se odnosili prema sebi i drugima kada bismo bili pod manjim pritiskom da održavamo iluziju vlastita beskonačnog potencijala, kada bismo u većoj mjeri prepoznavali dug prema drugima i kolaborativnu prirodu gotovo svake vrste rada."
31. prosinca 2016.Feminizam nije moralna policija
U koautorstvu s Nicole Cox, Silvia Federici je prije četiri desetljeća pokrenula „kuhinjsku kontraofanzivu“ na patrijarhat i njegova kapitalistička uporišta. Tadašnje isticanje problema neplaćenog kućanskog rada otvorilo je novu perspektivu kritike te neizmjerno obogatilo repertoar teorijske i praktične ljevice. Danas, kada se žene nalaze na udaru autoritarnih kapitalističkih režima i dok društvo prolazi snažnu repatrijarhalizaciju, važno je ponovo eksplicirati kako se kapitalizam i patrijarhat uzajamno konstituiraju. Takva perspektiva, koja objedinjuje historije eksploatacije i opresije otvara priliku za artikuliranje novih emancipatornih politika. Zato smo s ovom feminističkom historičarkom i teoretičarkom razgovarali o feminističkoj teoriji te njezinoj društvenoj i političkoj ulozi.
31. prosinca 2018.Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma
Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
24. svibnja 2020.Izjava o COVID-19 s prvog sastanka Globalne ekosocijalističke mreže
Na prvom sastanku novouspostavljene Globalne ekosocijalističke mreže (GEN), kojoj je cilj facilitirati razmjenu informacija, ideja, analiza i rasprava iz ekosocijalističkih perspektiva, utvrđeni su temeljni principi na osnovu kojih skupina prima nove članice i članove, a prihvaćena je i izjava o pandemiji COVID-19 kao simptomu metaboličkog rascjepa koji je kapitalizam otvorio između ljudskog društva i prirode, te problemu kojem valja pristupiti onkraj granica kapitalističke normalnosti.
29. prosinca 2019.Južni vjetar novog sindikalizma: region kao radnička priča
U europskoj podjeli uloga, postsocijalističke zemlje Balkanskog poluotoka funkcioniraju kao rezervoar radne snage koja migrira u zemlje centra ili je firme iz centra jeftino upošljavaju putem podugovaranja i u sklopu direktnih stranih investicija. U pokušaju da stvore povoljnu investitorsku klimu, države oslabljuju i uklanjaju zakonske zaštite na koje se mogu pozvati radnice i radnici, dopuštajući i financijski potičući neljudske uvjete rada. Do relativno uspješnih radničkih borbi uglavnom dolazi u javnom sektoru, gdje je i sindikalna infrastruktura jača, kao u slučaju prosvjetnog štrajka u Hrvatskoj ili štrajka u Pošti Srbije. Međutim, otvaraju se i perspektive novog sindikalizma, kao odgovora na prekarnost u privatnom sektoru: nakon duge pravne bitke, 30 000 radnica i radnika zaposlenih u albanskim call centrima za talijansko tržište dobilo je svoj sindikat. Pročitajte pregled sindikalnih aktivnosti na europskoj periferiji.
9. srpnja 2018.Prema kraju socijaliziranog zdravstva
Prijedlogom Zakona o zdravstvenoj zaštiti, koji je krajem lipnja Vlada uputila u saborsku proceduru, potiče se daljnji proces komercijalizacije i privatizacije javnog zdravstvenog sustava, započet početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Pročitajte razgovor s Anom Vračar, članicom BRID-ove istraživačke grupe za zdravstvo, o važnosti demokratizacije upravljanja zdravstvenim sustavom i urušavanju modela socijalne medicine, te posljedicama koje uvođenje koncesija u sustav primarne zdravstvene zaštite, pogoršanje radnih uvjeta u zdravstvenom sustavu i promišljanje istog izvan šireg socioekonomskog konteksta ima na stabilnost i kvalitetu javne zdravstvene zaštite.
14. travnja 2018.Kapital je društveni odnos
Kapitalizam kao proizvodni, ali i društveno-vlasnički odnos, specifičan je historijski poredak koji odgovarajućim institucionalnim mehanizmima osigurava uvjete za vlastiti opstanak. O tome kako liberalna pravno-institucionalna aparatura formalizira, a potom i afirmira klasne, rodne i rasne razlike, o doprinosima luksemburgijanske kritike političke ekonomije suvremenim marksističkim feminističkim analizama, te o emancipatornim antikapitalističkim strategijama otpora koje nužno moraju uključivati i aspekt proizvodnje i aspekt reprodukcije, razgovarale/i smo s Ankicom Čakardić, docenticom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
28. prosinca 2016.Kapitalizam je u konfliktu s planetom
Pitanja prirodnog okoliša najčešće se promatraju u opreci spram pitanja društvenih odnosa. Pozicija čovjeka utoliko je ambivalentna jer ga se promatra i kao prirodno i kao društveno biće. Jedna od paradigmi koja nadilazi binarnu opreku priroda-društvo politička je ekologija, koja u svoj fokus stavlja povratnu vezu između društvenih odnosa i promjena u prirodnom okruženju. S Tomislavom Tomaševićem iz zagrebačkog Instituta za političku ekologiju razgovarali smo o historiji političke ekologije i njezinim temeljnim postavkama, razvojnoj putanji političke ekologije u Hrvatskoj, kao i o praktičnoj sprezi zajedničkih dobara (commons), klimatske pravde i pokreta odrasta (degrowth).
23. prosinca 2018.Lekcija iz pogrešnog načina ublažavanja klimatskih promjena
Klimatske promjene uzrokovane višestoljetnom industrijskom eksploatacijom fosilnih goriva ubrzanim tempom postaju goruće političko-ekonomsko pitanje, no unatoč jasno postavljenom imperativu nadilaženja globalne socioekološke konfiguracije, šampioni kapitalizma rade sve što je u njihovoj moći kako bi očuvali sistem koji nas je doveo pred sâm rub klimatske provalije. Nedavne blokade željezničkog prijevoza ugljena u Njemačkoj, a naročito aktualne pobune tzv. žutih prsluka diljem Francuske stavljaju u fokus zaoštravanje klimatskog rata protiv siromašnih. U nastavku pročitajte prijevod članka ekologa Andreasa Malma.
7. listopada 2016.Napamet naučeni tržišni refren
Obrazovanje u Hrvatskoj stiješnjeno je između optimističnog utopijskog liberalno-pluralističkog koncepta koji zagovaraju pobornici Cjelovite kurikularne reforme, permanentnih pritisaka za daljnjom komercijalizacijom i ekonomizacijom sustava i njegovih aktera te impulsa klerikalizacije obrazovnog sustava, uslijed čega brojne teme vezane uz obrazovanje ostaju neotvorene u široj javnosti. S Hrvojem Tutekom s Odsjeka za anglistiku FFZG-a razgovarali smo o prelamanju političkih silnica u obrazovanju, položaju studenata i akademskih radnika te manje vidljivim problemima desnog napada na sekularnu i humanističku obrazovnu, napose sveučilišnu tradiciju.
27. prosinca 2017.Nitko neće zvati trola na konferenciju
Povlačenjem direktne korelacije između obrazovnog sustava i tržišta rada zanemaruju se makroekonomske proporcije pronalaženja zaposlenja u sve fleksibiliziranijoj globalnoj ekonomiji i poseže u suspektne elaboracije teorija individualne akumulacije ljudskog kapitala. Sa sociologom Primožom Krašovcem, docentom s Filozofskog fakulteta u Ljubljani, razgovarali/e smo o hegemonijskoj i tjelesno disciplinirajućoj funkciji obrazovanja, važnosti klasne perspektive u analizi neoliberalnih modela obrazovanja, financiranju visokog obrazovanja, miopičnim kurikularnim intervencijama, permisivnim i autoritarnim pedagoškim trendovima te prijemčivosti akademskog polja za izazove kritičke teorije.
19. prosinca 2018.Nova klasna politika: perspektiva protiv desnih i neoliberalnih pripovijesti
Uspon desnog populizma dio europske ljevice prepoznao je i kao indikator vlastite slabosti i povijesne erozije značaja. Da ljevica nema monopol na artikulaciju socijalnog pitanja nije nova lekcija. No ono što je relativno novo jest da ga je ljevica posljednjih desetljeća u sve manjoj mjeri postavljala. Ovako glasi kritička dijagnoza autora poput francuskog sociologa Didiera Eribona. Objavljivanje njemačkog prijevoda njegove sociološko-autobiografske monografije Povratak u Reims inicirao je 2016. godine opsežne rasprave unutar njemačke ljevice. Mnogi su usvojili Eribonovu dijagnozu i plediraju za povratak klasnoj politici, dok drugi upozoravaju na opasnost rehabilitacije starog klasnog redukcionizma i olakog dezavuiranja desetljeća nastojanja oko rodnih i manjinskih pitanja. Formuliran unutar tih rasprava, pojam „Nove klasne politike“ teži integraciji klasnog i „identitetskih“ pitanja kao temelja obnove integrativne lijeve politike, koja se mora suprotstavljati i desnim i neoliberalnim narativima. Pročitajte prijevod teksta Sebastiana Friedricha.
1. kolovoza 2016.Nužno je uspostaviti kontrolu nad državnim institucijama
U sklopu zimskog seminara Zelene Akademije na Plitvičkim jezerima razgovarali smo s Hilary Wainwright, stručnjakinjom za demokraciju i javni sektor te članicom uredništva lijevog britanskog online magazina Red Pepper. Wainwright iznosi teze o emancipatornom potencijalu tehnologije, sindikatima i prekarnim oblicima rada, grassroots mobilizacijama, razvoju paralelne ekonomije, obrani socijalne države te feminizmu i pitanju kućanskog rada.
24. travnja 2020.O nastanku ekonomije kao nauke
Propitujući koncept linearnog razvoja heterogenih diskursa u homogenu disciplinu, autorica ukazuje na transformaciju znanja koje je bilo tek popratna refleksija trgovaca o djelatnosti razmjene u njezinu specifičnu, instrumentalnu analizu, i predstavlja dva heterogena ekonomska diskursa, merkantilizam i tzv. školu fiziokrata, koji prethode klasičnoj političkoj ekonomiji, i na historijski specifične načine adresiraju pitanja razmjene odnosno ekonomskog rasta.
19. rujna 2016.Obrazovanje jeftine radne snage
Implementacija neoliberalne agende u politiku obrazovanja u Srbiji započela je već početkom 1990-ih diskretnim povlačenjem države iz financiranja visokog obrazovanja i uvođenjem različitih modela „individualnog ulaganja u obrazovanje“. Prilagodba slobodnom tržištu intenzivirala se usprkos otporu studenata, a najava novog zakona o visokom obrazovanju pokazuje iste trendove. Posljedično, ova politika umanjuje dostupnost visokog obrazovanja velikom dijelu društva i uspješno antagonizira članove akademske zajednice, oslabljujući potencijal obrane javnog dobra. O visokom obrazovanju u Srbiji razgovarali smo s Jelenom Veljić iz Društvenog centra Oktobar.
26. prosinca 2017.Od socijalne države do socijalne majke
U interesu kapitala i nacionalnih država, populacijske politike sve više posežu za instant socijalnim mjerama i jačanjem uloge obitelji i porodice, restrikcijama u području reproduktivnog zdravlja, te radu migrantkinja i migranata u komodificiranoj sferi društvene reprodukcije. O raznim načinima proizvodnje i oblicima zasnovanosti režimâ materinstva, njihovim ulogama u proizvodnji rodno uvjetovane prekarnosti u vrijeme krize kapitalizma i konzervativnog napada na reproduktivna prava te neophodnosti socijalizacije polja reprodukcije, razgovarale/i smo s Anom Vilenicom, historičarkom i teoretičarkom umjetnosti iz Beograda te istraživačicom na London South Bank Universityju.
25. listopada 2015.Pojmovnik: Demokracija
Iz rubrike “Pojmovnik” trećeg broja časopisa RAD. prenosimo tekst Tonija Pruga o kontradikcijama liberalne demokracije i kapitalizma: “Prepreke demokratizaciji koje postavlja kapitalističko-liberalni model rastu u trenutku kada prihodi većine stanovništva postaju sve nesigurniji – bogatiji i moćniji imaju sve više utjecaja, dok velika većina, sve više opterećena pukim preživljavanjem, ima sve manje energije, vremena i ambicije da uopće propituje demokraciju. U antagonizmu između kapitalističke i egalitarne proizvodnje i razvoja leži jedna od centralnih kontradikcija materijalno naprednih društava.”
12. veljače 2017.Pojmovnik: Ekonomski rast
Ekonomski rast izražen rastom bruto domaćeg proizvoda (BDP) često zauzima središnje mjesto političkih rasprava. No prihvaćanje tih dvaju koncepata kao središnjih mjesta političke diskusije na (polu)periferiji ignorira činjenicu da je riječ o konceptima skrojenima po mjeri razvijenih zemalja Zapada čija se ekonomija bazira na kapitalističkoj proizvodnji te koji zanemaruju onu ekonomsku aktivnost koja ne rezultira viškom vrijednosti, prije svega rad u javnom sektoru i kućanstvima. Kao doprinos diskusiji o njihovoj primjenjivosti, iz rubrike „Pojmovnik“ sedmog broja časopisa RAD. prenosimo tekst Tonija Pruga, u kojem autor analizira što zapravo jesu te kako su nastali koncepti ekonomskog rasta i BDP-a.
31. srpnja 2016.Pojmovnik: Korupcija i uhljebi
Iz rubrike „Pojmovnik“ petog broja časopisa RAD. prenosimo tekst Borisa Postnikova o popularnim ideologemima „korupcija“ i „uhljebi“: „Razlog za ovako kasno paljenje masovnih strasti napokon dovodi pripovijest o uhljebima u jasnu vezu s već pomalo zaboravljenom pričom o borbi protiv korupcije: i jedna i druga služe uglavnom tome da sve ekonomske probleme interpretacijski prebace na teret državnog budžeta, otkrivajući kako oko njega lešinarski kruže lopine i nesposobnjakovići, i to baš u vrijeme kada para, eto, više nema kao što ih je bilo prije.“
20. rujna 2017.Politička dimenzija reproduktivne sfere
Historijsko-materijalistički pristup koji temu reproduktivnih prava politizira unutar neoliberalnog socioekonomskog okvira, a kao temeljno polje borbe prepoznaje sferu šire društvene reprodukcije, odnosno kapitalističkog sustava akumulacije, marginaliziran je unutar feminističkih strategija otpora koje argumentacijsku liniju grade na reaktivnim liberalno-legislativnim zahtjevima i konzervativnom zagovaranju autonomije ženskog tijela. O pravu na abortus i pravu na roditeljstvo kao ekonomskim kategorijama, posljedicama institucionalizacije socijalnih zahtjeva desnih subpolitičkih subjekata, režimima roda unutar kapitalizma, klasnim mobilizacijskim potencijalima LGBTIQ+ aktivizma, te o borbi za reproduktivno zdravlje kao dijelu šireg socijalističkog projekta razgovarale_i smo s Mijom Gonan, feminističkom i queer aktivistkinjom i teoretičarkom.
12. travnja 2016.Posljedice ekonomske politike na domaći agrarni sektor
Osvrtom na promjene u agrarnoj politici Republike Hrvatske te posljedice koje one ostavljaju na poljoprivredu u cjelini, s naglaskom na mljekarsku proizvodnju, autor teksta sagledava makroekonomske mjere Europske unije u sferi poljoprivrede te diskrepanciju u visini subvencija domaćoj poljoprivrednoj proizvodnji između starih i novih članica EU. Želi li domaća politička elita vlastitu poljoprivrednu proizvodnju ili će je prepustiti uvozničkim lobijima?
25. siječnja 2016.Prema ekonomiji brige za druge
U drugom dijelu razgovora o bezuvjetnom temeljnom dohotku sugovornice propituju kako različiti konceptualni i implementacijski okviri BTD-a adresiraju pitanja neplaćenog kućanskog rada, migrantske krize te institucionalnih ograničenja (depolitiziranog) volonterskog rada, pokušavajući utvrditi univerzalni i društveno transformativni potencijal zahtjeva za BTD-om kao ulazne točke u antiproduktivističku ekonomsku paradigmu koja bi na prvo mjesto postavila reprodukciju života: "Ako BTD zamišljamo kao mjeru kojom želimo ostvariti tranziciju u društvo koje se temelji na ekonomiji reprodukcije i brige za druge, to znači da težimo za time da dekomodifikacija rada otvori prostor za prakse solidarnosti koje su više od krpanja rupa u postojećem sustavu."
29. prosinca 2019.Prema sindikalnom organiziranju nezaposlenih
"Kada posjećujemo škole, fakultete i sveučilišta, govorimo o kolektivnoj moći i inherentnom sukobu na radnom mjestu, gdje se uvijek suočavamo sa suprotstavljenim pozicijama. To je prilično jednostavno za objasniti – zadovoljenje radničkih potreba smanjuje profit zapošljavatelja. Nužno dolazi do pretakanja, odnosno redistribucije, stoga je jasno da su ciljevi zapošljavatelja i radnika u suprotnosti. Dakle, klasno diferencirane perspektive početna su točka edukacije naših predstavnika. Škole, fakulteti i sveučilišta trebaju objektivno pripremiti učenike i studente za svijet rada te ih educirati kako da prozru panegirički diskurs o tržištu rada koji im plasiraju zapošljavatelji, navodeći ih da se poistovjete s njihovim setom vrijednosti."
31. siječnja 2016.Skiciranje progresivnog zahtjeva za temeljnim dohotkom
U trećem dijelu razgovora o bezuvjetnom temeljnom dohotku sugovornice razmatraju kakvu bi ulogu BTD mogao imati u projektu društvene transformacije temeljene na tehnološkom razvoju, s kojim bi ga popratnim politikama valjalo upariti, te kako profitni imperativi kapitalističkog sustava proizvodnje postavljaju granice potencijalima emancipatornog programa automatizacije - čemu bi trebalo doskočiti tako da inovacije koje se uvode u proizvodnju proizlaze iz programa redistribucije: „Uvođenje autobusnog prijevoza bez vozača ne smije rezultirati izbacivanjem milijuna transportnih radnika na ulice, odnosno time da ih se naprosto proglasi radnim viškom. Automatizacija mora biti uparena s redistribucijom prihoda, resursa i proizvodnih kapaciteta.“
31. prosinca 2019.Socijalni transferi na udaru fiskalnog konzervativizma
U kontekstu jačanja privatizacijskih tendencija u sustavu primarne zdravstvene zaštite u Hrvatskoj i zemljama regije, donosimo intervju iz studenog 2017. godine s filozofom, aktivistom i članom kolektiva Gerusija, drugom i suborcem Ivanom Radenkovićem. Razgovarali smo o posljedicama komercijalizacije državnog apotekarskog sektora u Srbiji na dostupnost lijekova i farmaceutskih usluga te načinima na koje se restriktivna fiskalna politika srpskih vlada odrazila na sustav javnog zdravstva i ostalih socijalnih usluga.
26. prosinca 2017.Vrijeme je da preuzmemo humanitarna sredstva iz ruku privatnih profitera
Političko usmjeravanje javnog novca prema privatnim interesima još jednom je podiglo medijsku prašinu u Ujedinjenom Kraljevstvu. Privatna konzultantska tvrtka Adam Smith International, poznata po malverzacijama i višemilijunskoj dobiti – ostvarenoj preko ugovorâ s državom koji joj, na račun poreznih obveznika UK-a, dodjeljuju administriranje humanitarne pomoći – iznova ukazuje na sve razine apsurda koje prate uobičajene „suradnje“ javne i privatne sfere.
18. listopada 2018.Zdravstvo kao potrošno dobro
Jačanje tržišne usmjerenosti javnozdravstvenog sustava, vidljivo iz Prijedloga Zakona o zdravstvenoj zaštiti o kojem se trenutno vodi rasprava u Saboru, sastavni je dio zdravstvenih politika međunarodnih trgovinskih ugovora te politika Europske unije. O degradaciji štamparovskog socijalnog modela javnozdravstvenog sustava i sve većoj nedostupnosti temeljne zdravstvene skrbi velikom dijelu stanovništva, ulozi privatnog sektora u sistemskom onemogućivanju ulaganja u opremljenost javnih bolnica, opasnostima koje nam donose CETA i GATS, te suodnosu zdravstvenih politika i radnog zakonodavstva razgovarale smo sa Snježanom Ivčić, članicom BRID-ove istraživačke grupe za zdravstvo.
3. siječnja 2016.Život nakon ucjene nadnicom
Bezuvjetni temeljni dohodak kao model socijalne sigurnosti prema kojemu država svim građanima mjesečno isplaćuje određen iznos novca, proteklih se nekoliko godina sve češće spominje kao moguće rješenje problema nezaposlenosti, ali i drugih ekonomskih i društvenih kontradikcija. Uvodni tekst novinarskog projekta „I nakon rada - rad: Bezuvjetni temeljni dohodak“ ugrubo skicira potencijalna ograničenja i ambivalencije u implementaciji BTD-a: "Kako zagovaratelji BTD-a zastupaju pozicije diljem političkog spektra, a usto se i pozivaju na psihodeličnu lepezu ideoloških preteča (od Thomasa Painea i Miltona Friedmana do Martina Luthera Kinga i Andréa Gorza), svaku inicijativu za BTD ne možemo bezuvjetno tumačiti kao progresivan potez.
2. prosinca 2018.Demokratsko javno vlasništvo i pravedna tranzicija
Pored povratka ideje javnog vlasništva na političku agendu, što je najjasnije demonstrirala Laburistička partija Jeremyja Corbyna kada je s političkim programom temeljenim na nacionalizaciji i jačanju javne sfere ostvarila neočekivano dobar rezultat na prošlim parlamentarnim izborima u Ujedinjenom Kraljevstvu, istraživanja ukazuju i na preko 800 slučajeva remunicipalizacije javnih usluga u više od 40 zemalja. Povod je to za ponovno promišljanje demokratskih modela upravljanja javnim uslugama i resursima protiv, onkraj, ali i u suradnji s državom, u sklopu projekta pravedne globalne tranzicije iz developmentalističke paradigme rasta, na koju se uglavnom oslanja i većina sindikata te socijaldemokratskih stranaka, u ekološki održivu konstelaciju. O svemu tome na ovogodišnjoj je Zelenoj akademiji govorio Andrew Cumbers, profesor regionalne političke ekonomije sa Sveučilišta u Glasgowu i glavni urednik časopisa Urban Studies. Snimke s proteklih izdanja Zelene akademije potražite na plejlisti.
31. prosinca 2017.Ekonomska kriza – tri alternativna pogleda
Donosimo snimku i izvještaj s panela o ekonomskoj krizi na kojem se razgovaralo o trenutnim ekonomskim odnosima snaga u Europi i njihovim političkim dimenzijama, različitim odgovorima na krizu i mogućnostima koje se u takvoj situaciji nadaju za ljevicu. Kroz raspravu je dominiralo suprotstavljanje dviju teza o uzrocima krize: radi li se o krizi profitabilnosti ili financijskoj krizi. Panel je održan 16. svibnja 2017. godine u sklopu Subversive Foruma 10. Subversive festivala, a na njemu su, uz moderaturu Domagoja Mihaljevića, sudjelovali Joachim Becker, Zoltán Pogátsa i Costas Lapavitsas. Dosad objavljene snimke s prethodnih Subversive festivala potražite na playlisti.
29. prosinca 2017.Podržavanje neoliberalnog kapitala kroz socioekonomska prava
Gubitak povjerenja u međunarodne institucije usmjerene prema ostvarenju ljudskih prava reakcija je na njihov razvodnjen pristup društvenoj transformaciji. Pišu se ciljevi, ali se zanemaruju strukturne nepravde koje uopće stvaraju potrebu za međunarodnom intervencijom. Donosimo prijevod teksta u kojem Margot E. Salomon, docentica Odsjeka za pravo na London School of Economics i voditeljica multidisciplinarnog Laboratorija za napredna istraživanja globalne ekonomije pri LSE Human Rights, ukazuje na pounutrene kapitalističke premise djelovanja UN-ova Odbora za ekonomska, socijalna i kulturna prava vezano uz uspostavu osnovnih standarda socijalne zaštite.
