Iza leđa korone: rad, kuća i vrijeme

Višak vremena za dokolicu, prividno nataložen u kućanstvima tijekom pandemije korona virusa, zakriva diferencijaciju rada po klasnim, rodnim i rasnim linijama, što autorica razmatra na podlozi teorije socijalne reprodukcije. Uz intenzifikaciju kućanskog, javnog odnosno komodificiranog orodnjenog reproduktivnog rada, na pretpostavljeni stambeni prostor eksternaliziran je i dio proizvodnog rada, bez adresiranja svih njegovih materijalnih dimenzija i pojačano prekarne izvedbe, dok je istovremeno veliki broj radnica i radnika van kućanstava nastavio obavljati onaj rad koji je neophodan za svakodnevno namirivanje potreba društva.

Modne inovacije tijekom pandemije korona virusa, izlog butika u Novom sadu, svibanj 2020. (foto: Lazar Petković)
Bilo jednom jedno doba korone i ljudi su konačno dobili slobodno vrijeme. Jer su morali ostati u kućama, čak su ih zbog toga proglasili heroinama i herojima.[1] Mnogi su morali prestati da rade. Njihovi poslovi su pretpostavljeni kao manje relevantni, ne od strateškog značaja, ne toliko bitni da bi se morali nastavljati u to vanredno doba. Jer poslovi su postali rizični, stvarali su situacije u kojima se ljudi lako mogu zaraziti i potom ogromnom brzinom prenositi virus na druge. Tako su ljudi obustavili neke uvrežene tokove rada i ostali u kućama.
 
Dobro, nisu baš svi u kućama dobili slobodno vrijeme – neki su morali preoblikovati svoje poslove i nastaviti raditi od kuće: koristiti internet, društvene mreže i tehnologije komuniciranja za rad. Neki su pak slobodno vrijeme protegnuli, produžili, drugačije rasporedili. Jer nisu, primera radi, trošili vrijeme na putovanja do radnog mjesta i na aktivnosti koje su podrazumevale izlazak iz kuće. Činilo se da je u vremenu nastao bunar viška.
 
U kućama su morali ostati stariji i onemoćali, oni pogotovu, jer je rečeno da spadaju u najranjiviji dio populacije. Bila su tu i deca, i ona malo veća deca, onda i studenti*kinje, učitelji*ce, nastavnici*e, profesori*ce…, jer su i škole, fakulteti, ustanove za brigu, odgoj i učenje postala mesta opasnosti od zaraze. Sve što postoji vani, napolju, izvan zidova kuće, pretvorilo se u zonu virulencije koja je smrtonosna.
U sistemu koji orbitira oko privatnih profita nastalih putem eksploatacije, vreme se što je više moguće upreže u rad koji stvara vrijednost za kapital, ne za ljude, ili u rad kojim se barem na posredne načine podupiru lanci valorizacije neophodni za procese akumuliranja kapitala
I tako se moralo ostati kod kuće i izgledalo je kao da se otpetljao beskraj vremena: kao da su ljudi na nekom neočekivanom raspustu koji ih je lutrijski zadesio.
 
Onda su mnogi počeli da koriste vrijeme, kojeg ranije nisu imali, a sada ga konačno imaju, za sve ono što su oduvijek želeli: bacili su se na učenje i brušenje kulinarskih vještina, rasejali su fotografije svojih novih recepata na društvene mreže; naučili su ili usavršili znanja raznih jezika; vježbali su jogu, pilates, dizali su tegove, praktikovali su meditaciju; otkrili su baštovanstvo, odgonetnuli su kako da sade biljke čak i kada žive u stanovima bez vrtova; omogućili su ili produžili vrijeme za gledanje filmova i serija; uvježbali su se u umijećima sviranja ili već nekih drugih načina stvaranja muzike; ispunili su vrijeme vođenjem ljubavi; mnogi su se raspisali, započeli karantinske dnevnike, konačno krenuli da pišu tu knjigu koju nikako da napišu; produbili su odnose sa bliskim ljudima i životinjama; dobili su vrijeme za teorijska i istorijska istraživanja; dobili su vrijeme za čitanje stripova, romana, poezije; mnogi su crtali i slikali; mnogi su osluškivali ptice i uživali u zvukovima koji su se uspeli probiti jer nije bilo vreve vozila da ih zaglušuje; brojni su se najzad odmorili.
 
Izgleda kao ostvarenje raja u svijetu rada. Čak podseća na one Marksove crtice imaginiranja komunizma: dan u kojem čovek kraći dio radi ono što je nužno za zadovoljenje bazičnih potreba društva, a poslije ide u ribolov, piše i bavi se svime što razgranava složenije društvene potrebe. To bi dakako bilo moguće samo u društvu koje organizira proizvodnju i reprodukciju shodno ljudskim potrebama, no u kapitalističkim društvima slobodno vrijeme je ono što, za većinu ljudi, upadljivo nedostaje. U sistemu koji orbitira oko privatnih profita nastalih putem eksploatacije, vreme se što je više moguće upreže u rad koji stvara vrijednost za kapital, ne za ljude. Ili u rad kojim se barem na neke posredne načine podupiru lanci valorizacije neophodni za procese akumuliranja kapitala.
 
Nedostatak slobodnog vremena stoga nije nikakva greška u sistemu, već njegova konstitutivna odlika. Odnosno, dok se društvena proizvodnja i reprodukcija organiziraju na takav način da postoje nijemi i ne tako nijemi pritisci da se radi što više kako bi se stvorilo što više vrijednosti za kapital, slobodnog vremena mora biti malo i sve manje. Imperativ da se radi, radi, radi i onda još malo radi, duboko je utkan u kapitalističku modernost i snažno prožima naša ponašanja, prakse i odnose. Poduprti discipliniranjem radnih tijela, istorijskom kriminalizacijom nerada i nezaposlenosti, te ideologemima radne etike, kapitalistički režimi pokazuju kako je vrijeme jedna od ključnih značajki sistema, te kako temporalnost prinudnog rada većini ljudi uskraćuje neko drugačije i više ljudsko vrijeme.
 
I tako je na čas izgledalo kao da je jedna pandemija omogućila ono što je inače oduzeto: slobodno vrijeme. Vrijeme je, pak, uvijek vezano za prostor, a u vrijeme epidemije virusa korone taj krucijalni prostor postao je kuća. Kako se u većini javnih prostora obustavio rad, te kako je – zbog nedovoljnih bolničkih kapaciteta, medicinskog osoblja, bolničkih kreveta, respiratora i drugih sredstava za lečenje – jedini način da se zaraza virusom uspori bila samoizolacija, ljudi su bili prinuđeni da više vremena provode u kućama. Dakle, neke radne trajektorije su se preuredile, do te mere da je izgledalo kao da su se prostor-vrijeme konačno više otvorili za ljudske potrebe i vrijednosti.
 
Ipak, ako na trenutak zastanemo i protrljamo oči ne bi li se probudili iz sna o slobodnom prostor-vremenu, moglo bi se dogoditi raščarenje i razočarenje u ove očigledne posledice korona-svijeta. Naime, ono što je očigledno, uvijek je sumnjivo.
 
Kako se pandemija događa u kapitalizmu, a slobodno prostor-vrijeme u toj je društvenoj formaciji privilegija, odnosno uvijek je klasno, rasno i rodno određeno, vrlo brzo je postalo jasno da je ovaj razmah slobode u doba korone postao moguć samo nekima. Prostor-vrijeme su, kao i uvijek u kapitalizmu, dobili neki na uštrb rada drugih.
 
Umesto krmeljavog sanjarskog pogleda, valja ga izoštriti i usmeriti tamo gdje ništa nije idilično: u svijet rada.
 

Kuća, poso, koji-poso, koja-kuća…

Ostati kod kuće, raditi od kuće, ne raditi, biti prinuđen na rad uprkos rizicima zaraze, ostati bez posla zbog epidemije, obavljati u karantinskim okvirima rad koji je manje prinudan i više ispunjujući, omogućiti nekakav višak vremena za razviće punije ljudskosti i oblika društvenosti… sve ove (i druge) varijacije u pandemijskom svijetu rada i prostor-vremena pretpostavljaju izvjesne uslove:
 
– da bi ljudi ostali u kućama, prije svega moraju imati kuće;
 
– potom, u tim kućama moraju imati pristup svemu što im omogućava izdržavanje (subzistenciju), odnosno život: hrani, vodi, lekovima, sredstvima za higijenu i dezinfekciju, a ako ljude ne svodimo na fiziologiju, onda u paletu subzistencije ulazi sve na šta su ljudi u datom istorijsko-društvenom standardu naviknuti, što zadovoljava njihove nužne potrebe i određeni stupanj komfora: cigarete, kafa, nutritivno vredna hrana, začini, vitaminski suplementi, alkoholna pića, struja, internet, novine, predmeti i mašine koje omogućavaju rekreaciju, užitak i kreativni rad… Da bi ljudi u kućama mogli da se snabdeju proizvodima koji im omogućavaju ljudski život, neko to i dalje mora da proizvodi i da im učini dostupnim. Proizvodni rad (rad koji proizvodi i distribuira robu) u vrijeme pandemije, dakle, ne može biti u potpunosti obustavljen;
 
– o ljudima u kućama treba skrbiti, voditi brigu, negovati ih, odgajati ih, posvećivati im pažnju, pružati im zadovoljstva, nahraniti ih ako ne pripremaju hranu sami, čistiti za njima ako to ne rade sami, kupati i presvlačiti ih ako to ne umeju sami, podučavati ih i odgajati ako to ne rade sami… Oni koji najviše iziskuju ovu vrstu rada su deca, stariji ljudi, onemoćali ljudi, bolesni ljudi, ljudi drugačijih sposobnosti, ali rad skrbi, njege i brige, emotivni, seksualni, afektivni i slične vrste rada zapravo su uslov mogućnosti održanja i regenerisanja svakog ljudskog života. Dakle, ljudi mogu ostati u kućama ako i dalje postoje uslovi da se reproduktivni rad (rad koji proizvodi život), u našim društvima uglavnom neplaćen, odvija;
 
– rad skrbi, njege i brige, odnosno reproduktivni rad, u vrijeme pandemije delimično nastavlja da se obavlja i van kuće. Barem onaj dio koji se smatra nužnim, osobito rad koji spašava ljudske živote od smrtonosnog virusa. I tu se pojavljuje jedna bitna razlika, jer reproduktivni rad se može odvijati kao javna skrb (javno zdravstvo, besplatni lijekovi, besplatna hrana u narodnim kuhinjama, javno i svima dostupno školstvo, vrtići…), odnosno kao usluge koje bi trebalo da su pristupačne svima kojima su potrebne, ili kroz mrežu komercijalno-preduzetničke skrbi (privatne bolnice, privatni starački domovi, privatne apoteke, privatne škole i vrtići), odnosno usluge koje su dostupne samo onima koji mogu da ih plate. Da bi se ljudi u vrijeme pandemije liječili i preživeli, nužno je dakle organizirati i onaj ogroman dio reproduktivnog rada koji se obavlja van kuće: skrb u javnom zdravstvenom sektoru; skrb o starijima, onemoćalima i onima drugačijih sposobnosti (penzionerski i starački domovi, institucije koje vode brigu o osobama sa invaliditetom), jer nije moguće baš sve prebaciti u privatnu sferu domaćinstva. Za razliku od obiteljske skrbi koja je prepuštena snalaženju u privatnim domaćinstvima i koja se uglavnom odvija besplatno i neprepoznato kao rad, ovaj dio reprodukcije koji se organizira van sfere domaćinstva prepoznat je kao rad i ima svoju novčanu vrijednost: plaćen je ili državnom preraspodelom bogatstva (javna skrb) ili kroz cenovno-konkurentske mehanizme na tržištu rada (komercijalno-preduzetnička skrb).
 
Ocrtane komponente svijeta rada i slobodnog prostor-vremena tokom epidemije nam već daju konture za drugačiji pogled i uzdrmavaju neka podrazumevanja. Kontemplacije o slobodnom vremenu navodno dobijenom obustavom rada više nisu fantazmagorije. Štaviše, čini se da se u doba korone upadljivije pokazuje kako funkcionira kapitalistička mapa rada, te da se ona i nije preoblikovala kako smo se možda ponadali. Izgleda kao da su se neke linije malo više podebljale, malo više istakle, intenzivirale, upadljivije klasno, rasno i rodno iscrtale.

Ima li kuće?

Prije svega, da bi ljudi mogli ostati u kućama moraju imati kuće, stanove ili već nekakav krov nad glavom koji omogućava prostor za život. Kako je beskućništvo čvrsto utkano u procese kapitalističke organizacije stanovanja, ovo se nimalo ne podrazumeva. Stambene politike organizirane kroz institut privatnog vlasništva i uzglobljene u procese akumulacije štancaju ogroman (u periodima kriza rastući) broj onih koji nemaju krov nad glavom, pa je postulat Ostani kod kuće s obzirom na ovu komponentu posebno ciničan.
 
Oni*e koji naseljavaju ulice nemaju taj luksuz da ostanu kod kuće, a suspenzija rada javnih kuhinja, praksi prošenja i drugih načina golog preživljavanja još više otežava njihov opstanak. Iako su ponegde gradske vlasti u vrijeme vanrednog stanja donele odluku da se beskućnici*e privremeno smeste u postojeće prazne stambene prostore, hotele i slično (čime se također upadljivo ističe kako bi problem beskućništva i inače mogao biti rešiv tako da se brojni zjapeći prostori ne posmatraju i koriste kao potencijalni izvori profita), beskućnici*e su u korona-svijetu, baš kao i u razdoblju „normalnog“ funkcioniranja kapitala, ostavljeni da nestanu. Još gore, da ne bi slučajno širili zarazu, njihovo zauzimanje prostora na ulicima i parkinzima je jasno ograđeno linijama distanciranja koje ne bi trebalo da prekoračuju. Iako situaciju beskućnika*ca olakšavaju aktivističke, humanitarne i druge grupe koje solidarno organiziraju ishranu i pomoć ljudima na ulicama, sistematskog odgovora na problem beskućnistva u vrijeme pandemije nema.
 
Da bi ljudi mogli ostati u kućama oni također moraju imati sigurnost da će i u vrijeme krize moći nastaviti da plaćaju najam kuća koje nisu njihove. Postoje, dakle, i oni koji još uvijek nisu na ulicama, ali jesu neka vrsta potencijalnih beskućnica i beskućnika: ljudi koji iznajmljuju stambeni prostor i koji nemaju nikakvo jemstvo da će krov nad glavom zadržati. U vrijeme obustave brojnih oblika rada i angažmana, dakle i nadnica, plata i honorara, ovo je još neizvesnije. Pretnja onima kojima je sigurnost bivanja u stambenom prostoru i inače ugrožena zbog izvršiteljskih i investicijskih peripetija, dugova i nemarnih državnih stambenih politika, u vrijeme korone također nije nestala. Od migranata*kinja, tražioca*teljica azila, izbeglica i onih koji žive u ratnim područjima je također cinično tražiti da ostanu kod kuće: jesu li migrantski kampovi i privremeni smeštaji kuće? Kako ostati u kući koja je izložena oružanim napadima u okupiranim teritorijama?
 
Da bi ljudi mogli ostati u kućama i karantiranjem nastojati da spriječe zarazu, moraju imati kuće i sigurnost da će tokom pandemijske krize zadržati krov nad glavom. Mnogo je onih koji to nemaju ni u vrijeme korone.
 

Nije svaka kućica slobodica

Fizionomija kuće ustrojena je različitim prinudama i teško je baš svaku kuću nazvati kućom. Stoga nam bijeda utkana u figuru kuće govori mnogo toga i u doba korone, a zahtev Ostani kod kuće nagomilava pitanja: o kakvoj je kući reč; da li svaka nastamba ispunjava bazične kriterijume prostornosti, kvaliteta, udobnosti i opskrbljenosti koji bi omogućili dostojanstven ljudski život; imaju li kuće pristup (pitkoj) vodi; ima li struje u kućama; ima li kupatila; imaju li kuće uslove da neguju bolesne, odnosno imaju li kuće uslove da neguju zaražene virusom koji su višak za potkapacitirane bolnice i koji se upućuju u kućnu izolaciju; imaju li kuće uslove za individualno fizičko distanciranje; ima li u kućama higijenskih i dezinfekcionih sredstava koja su nužna u prevenciji zdravstvenih rizika; ima li svaka kuća sve što je ljudima potrebno da bi osnaživali imunitet i fizičko, emotivno i mentalno zdravlje; imaju li kuće kanalizaciju i ostalu potrebnu infrastrukturu; imaju li dobru temperaturnu izolaciju ili je u kućama prehladno, pretoplo, vlažno; jesu li kuće prostorno uređene za radnu i drugu organizaciju svih članova*ca domaćinstva na takav način da ne remete jedni druge; imaju li kuće kvalitetnu zvučnu izolaciju ili su stanari*ke prinuđeni na ometanje zvukovima i bukom; napadaju li kuću neke štetočine i imaju li stanari*ke uslove da to riješe; jesu li kuće mračne i doprinose li još tmurnijem raspoloženju; koliki je broj ljudi u tim kućama i jesu li oni, spram veličine i organizacije prostora, stisnuti, nagurani, previše upućeni jedni na druge, bez imalo mogućnosti ne samo da se fizički distanciraju već i da se osame; koliko članova*ca domaćinstva dijeli kupatilo; ima li u kući nameštaja i svega što je potrebno za zadovoljenje složenih ljudskih potreba; doprinose li kuće depresivnijim ili zdravijim stanjima; kakav je kvalitet građevinskog i drugih materijala kuće, je li propao usred nedostatka sredstava za održavanje i predstavlja li opasnost po ukućane; imaju li deca u tim kućama pristup brzoj i kvalitetnoj internet vezi, kompjutere i ostala sredstva potrebna za praćenje onlajn nastave i za zabavu; imaju li sve kuće sredstva informisanja pomoću kojih bi se ljudi mogli obaveštavati o preko potrebnim merama, praksama i znanjima u borbi protiv virusa; imaju li kuće vrt, uslove za gajenje životinja ili nešto slično što bi omogućilo barem delomično samosnabdevanje hranom i veću samodostatnost ili su ukućani prinuđeni da svu hranu kupuju; imaju li kuće pogled na nešto prijatno i zanimljivo za ljude, ili je karantin kako unutra tako i u pogledu-kroz-prozor…?
 

Rodni tlocrt kuće

Kuće valja održavati i čistiti, a o onima koji ih nastanjuju skrbiti. Dakle, u kućama se uobičajeno, a u vrijeme viralne epidemije još intenzivnije, odvija ona vrsta rada koju su feminističke teoretičarke sveobuhvatno imenovale reproduktivnim. Reč je radu kojim se – za razliku od direktno produktivnog rada koji stvara višak vrijednosti za kapital – omogućava, regeneriše i održava život, na dnevnom i na generacijskom nivou. Ovaj oblik rada je u našim društvima ustrojen tako da ga uglavnom obavljaju žene, stoga nužno ima orodnjenu dimenziju. No, iako je u sistem ugrađeno to da se reproduktivni rad što je više moguće privatizira i domestificira, odnosno što je više moguće pretoči u besplatni rad koji obavljaju žene u kućama, deo reproduktivnog rada odvija se i van prostora domaćinstva: u obliku državno organizirane ili komercijalno uobličene reprodukcije (kojoj pristup imaju samo oni koji mogu da plate).[2] U vrijeme pandemije i pokliča Ostani kod kuće ova forma rada ipak više okupira privatnu sferu. A to onda za veliki broj žena znači još više rada i još manje slobodnog vremena. Jaslice, obdaništa, vrtići i dnevni boravci su zatvoreni, dakle skrb i briga o maloj deci najvećim se dijelom odvija u domaćinstvima i shodno privatnim mogućnostima; škole i fakulteti također ne rade, dakle skrb i briga o deci i mladima, koje se uobičajeno odvijaju u javnom odgojno-starateljskom sektoru,
Manje institucionalne brige o deci, starijima i bolesnima znači više individualizacije, privatizacije, familijalizacije i feminizacije reproduktivnog rada, odnosno više bremena i snalaženja sa dodatnim radom u privatnim prostorima
također se prebacuju unutar zidova domaćinstva; muški članovi domaćinstva u većem su broju prinuđeni da ostanu kod kuće, kao i stariji, te se kućni poslovi koji se društveno nameću kao ženski umnožavaju…[3]
 
Sistemski marginalizirane kao sekundarna, fleksibilna, tek dodatna, pomoćna, povremena, zaposlena na pola radnog vremena i manje plaćena radna snaga,[4] te identitetski konstruirane u ulogama primarnih starateljica, negovateljica, domaćica, čistačica, kuharica, emotivnih podržavateljica i tešiteljica, mnoge žene u karantinu ostaju one na koje pada veći teret rada u kući. Manje institucionalne brige o deci, starijima i bolesnima znači više individualizacije, privatizacije, familijalizacije i feminizacije reproduktivnog rada, odnosno više bremena i snalaženja sa dodatnim radom u privatnim prostorima. Možda bi žene i majke iz nižih i marginaliziranih društvenih slojeva također želele iskoristiti karantin za učenje jezika, crtanja, vježbanje, pisanje, jogu…, ali su mnogima zbog celodnevne brige o deci, starijima, bolesnima i ostalima, te većeg nivoa stresa i iscrpljenosti, mogućnosti slobodnog prostor-vremena još suženije.
 
Također, to što je vreme pandemije korona virusa obeleženo uvećanim nasiljem nad ženama nije nimalo slučajno, niti je samo stvar individualnih patologija. Rodno nasilje – generirano već time što dobija više privatno i skriveno lice jer se događa u kući, odvojeno od javnosti, te konstituiranjem ženske radne snage kao sekundarne, ekonomski nesamodostatne i oblikovane patrijarhalnim odnosima moći – utkano je u svaku poru kapitalističkog svijeta i njegovih slojeva rodnih hijerarhija, a u vrijeme korone ono se još više produbljuje. Tako da: bilo jednom jedno doba korone i žene su morale još više raditi u kući, a neke su bile primorane da trpe još veće nasilje…
 
Moglo bi se postaviti i golicljivija pitanja, više u pravcu političkih okidača nego sistemskih rješenja: da li će neka vlada, bilo koja vlada u svijetu, isplatiti nadoknade ženama koje umesto institucija čuvaju, skrbe, neguju i dodatno odgajaju decu, starije i bolesne u vrijeme vanrednog stanja? Da li će u okvirima većih intervencionističkih impulsa u doba korone i njihov rad biti novčano validiran? Ili će se opet podrazumevati da je to ljubav, nešto prirođeno, a ne rad.
 

Rasni tlocrt kuće

Postoji jedna stara, starija od ove epidemije korone, uzrečica u afroameričkom svijetu: „kada se bijela Amerika prehladi, Crna Amerika dobije upalu pluća“. Dakako, ova nejednakost u bolesti nema nikakve veze sa genetikom i biologijom. Ima veze sa klasnim razlikama, sa strukturno generiranim siromaštvom potlačenih rasiziranih ljudi i etničkih grupa, sa rasijaliziranom prostornošću, vremenitošću i praksama, sa sistemskim konstruiranjem tijela koja su podložnija bolestima, sa društvenim naturaliziranjima i normaliziranjima, sa nejednakim pristupom znanjima, medicinskim uslugama i socijalnim vezama.
 
Virus nije samo zaključao ljude u kuće, zaključao ih je i u države. Uvrežene rasijalizirane i nacionalizirane podele od samog početka pandemije uslovljavaju povlačenje poteza i konturiranje odgovora vlada. U tom smislu zatvaranje granica nije samo preventivna mjera izoliranja, već dio standardne kapitalističke kartografije, raspodele mesta, uloga i pozicija u društveno-geografskim hijerarhijama. Zavežljaj globalno-nacionalno čvrsto je ušiven u centar-periferija, globalni Sjever-globalni Jug, prvi svijet-drugi svijet-treći svijet, kolonizatori-kolonizirani, razvijene države-države u razvoju-nerazvijene države, primarne zone kapitalističke akumulacije-zone niskih nadnica… imperijalni prtljag. Stoga nije čudno to što su države nastavile neravnomernu igru otvaranja-zatvaranja za ljude i robu, a u vrijeme pandemijske krize pogotovu za robu koja je postala neophodna.
 
Državna zatvaranja u političkom pejzažu korone su nastavila da se oslanjaju i na diskurse kojima se podupiru mi-oni podele. Stigmatizirajuće intoniran izolacionizam potcrtavao se ili otvorenom ili više podvodnom ksenofobijom: od Orbanovog ili Trampovog imenovanja virusa kineskim, preko insinuacija o „žutoj opasnosti“ i antikineske propagande do, recimo, Vučićevog patronizirajućeg diskursa o čuvanju građana od imigranata kojim se legitimira slanje vojske u Šid. Antimigrantska, antiromska, antimuslimanska, antikineska i sl. retorika samo je delić napuhavanja diskurzivnog repertoara o navodnoj pretnji sigurnosti, a doba korone je izgleda još pogodnija prilika da se mnoge diskriminatorne mere i potezi razmašu,
Uvrežene rasijalizirane i nacionalizirane podele od samog početka pandemije uslovljavaju povlačenje poteza i konturiranje odgovora vlada
da nadziranja i kontrole još više nabujaju, da neki novi zidovi izrastu, da se neke nove patrole šepure, neki policijski, vojni i granični punktovi puste nove pipke, neki dronovi dobiju nova krila…
 
Brojna su mesta koja predstavljaju prostore društvenog izgnanstva i opresije. Pored države, regiona, naselja, četvrti, to je dakako i kuća. Stoga je kredo Ostani kod kuće za potlačene koji nemaju druge obzore do li preživljavanja u slamovima, imigrantskim kvartovima, getoiziranim, kontejnerskim ili socijalnim naseljima na rubovima gradova, podstandardnim romskim naseljima, trošnim, skučenim i nefukcionalnim prostorima u kojima postaju još izloženiji bolestima, više nego ciničan.
 
I umesto da se niz pitanja nastavi „bezobraznom“ upitanošću o tome kako ljudi u tim naseljima provode svoje slobodno vrijeme i kako koriste izolaciju za neke više ljudske potrebe, moglo bi se postaviti još bezobraznije pitanje: hoće li država romskim stanovnicima*cama neformalnih naselja u Srbiji u doba korone obezbediti osnovne potrepštine, snabdeti ih zalihama hrane, vodom, higijensko-medicinskom opremom za zaštitu od bolesti i zajamčiti im siguran pristup zdravstvenoj skrbi i lečenju? A migrantima*kinjama? Iliti: hoće li Romkinje i Romi, migrantkinje i migranti, i drugi najugroženiji, dobiti sistemsko osiguranje bazičnih uslova? Ili će biti prepušteni rizicima zaraze zbog državnog nemara?
 
Nalog Ostani kod kuće za one koji su doslovno gladni i nemaju šta drugo da izgube sem svojih okova, izgleda nije dovoljan. Dok su neki u mogućnosti da ga internaliziraju, za neke druge se pak pretpostavlja da nisu dovoljno disciplinirani i poslušni, a zapravo ih borba za goli život prinuđuje da izađu iz kuće. Tako su neki prostori, poput romskih naselja u Rumuniji i Slovačkoj, postali karantinski ne samo uz pomoć ideologema herojstva, već uz još deblje naslage nasilja i prinuda. Neki prostori, u sablažnjivim mi-oni antagonizirajućim scenarijima, dodatno su ograđeni policijskim i vojnim kontrolnim punktovima, dodatno zazidani u vrijeme vanrednog stanja, a specijalnim dronovima za merenje temperature posebno kontrolirani. I dok nekima prisustvo živućih militarnih ograda navodno daje osećaj sigurnosti, a drugima pak cementira strah u kosti, potezi na rasijaliziranim šahovskim tablama još grublje se povlače.
 
Opasnost od virusa može doći kako od imigranta tako i od susjeda, kako od sopstvenog deteta tako i od deteta neke druge narodnosti. Ipak, ksenofobne reakcije i dalje se potpiruju: više se zazire od „stranaca“ nego od „naših“, strepnja je veća ako je u pitanju rasno ili nacionalno drugačije obeleženo tijelo, prst se i dalje upire u neke „one“. Pluća, dakako, nemaju nacionalnost, nisu etnički ili rasno određena. Ali rasizmi, navike i strahovi premrežavaju prostor-vrijeme i u doba korone.
 
Postojeće nejednakosti proizvode zdravstvenu nejednakost, stoga rasni i etnički disparitet u pogledu obolevanja i umiranja od korone nije slučajan. U tom smislu se odmotava rasijalizirano uslovljena ranjivost: statistike pokazuju da su nedaće i opasnosti od virusa za nebijele, autohtone i druge marginalizirane zajednice daleko veće nego za druge dijelove stanovništva. Dakle, ne radi se samo o ideološkom svemiru, već o tome da etnički i rasno potčinjeni opstaju u mnogo gorim životnim uslovima, u mogućnostima za rad koji ih još više inferioriziraju i u prostornostima koje ih više izlažu riziku od zaraze i oboljevanja.
 

Rad van kuće – ipak se okreće!

Bilo jednom jedno doba korone. Virus se pojavio naglo i valjalo je na brzinu konfigurirati koji je to rad koji je u vrijeme pandemije esencijalan, bez kojeg se ne može uprkos smrtonosnoj opasnosti, a koji je rad moguće privremeno staviti u zagrade. Izbijanje pandemije iscrtalo je neke izolinije u krajoliku rada, jer naravno da nije bilo moguće obustaviti sav rad van kuće. Tako su se dogodila neka obrtanja[5] i neki drugačiji predznaci vrednovanja: određenim vrstama rada pridao se veći značaj, dobili su auru esencijalnosti.
 
Ali kako tačno odrediti koje su vrste rada od suštinskog značaja? Za koga ili za šta su esencijalni? Je li kategorizovanje arbitrarno? Vanredno stanje je, posebno u početku, neke elemente koji čine svakodnevno okruženje i mapu rada prekonfiguriralo. Ipak, određenja stupnja „esencijalnosti“ nekog rada u doba korone ostala su aranžirana kapitalističkim okvirima: u kompanijama su šefovi procenjivali ko su esencijalni radnici, a koji nisu, shodno kriterijumima profita; potrošači*ce su suštinske ekonomske aktivnosti u vrijeme korone određivali shodno zadovoljenju potreba koje proizilaze iz njihovih klasnih mjesta, jer, hej, i dostava Hello Kitty iPhone maske na kućne adrese se morala gdegod nastavljati; a vlade su pak imale svoju zbrku kriterijuma, koji uglavnom nisu bili suprotstavljeni onome što bi bilo esencijalno za kapital, ali su u početku ipak malčice više bili okrenuti prema onome što bi bilo bitnije za ljudske živote.
 
Bilo jednom jedno doba korone, virus je bio nepoznat, širio se velikom brzinom i jedini način da ga se uspori i delimično ukroti bilo je fizičko distanciranje i karantinsko izoliranje. To je iziskivalo obustavu dobrog dela rada, kao i zatvaranje u kuće. Ipak, kako da ljudi opstanu u karantinu ako nemaju pristup hrani i vodi? Kako bi bilo ko mogao opstati u karantinu bez rada onih koji su i dalje prinuđeni da hranu proizvode, procesuiraju, pakuju, transportuju i distribuiraju? Kako bi bilo ko u izolaciji mogao koristiti blagodeti struje i vodoopskrbe ako ne postoje oni koji to omogućuju? Kako bi neko mogao pušiti, ako nema onih koji i dalje proizvode, prevoze i prodaju cigarete? Kako bi bilo koja roba u vrijeme totalne zabrane kretanja mogla dospevati u kuće, ako nema radnica i radnika koji je, sa specijalnim dozvolama, dostavljaju?
 
I tako su se u koronom obojenoj mapi rada pojavili obrisi toga šta je esencijalno, shodno ljudskim potrebama, a društveno korisna zanimanja koja prije pandemije nisu uživala naročit prestiž u kulturi rada izbila su u prvi plan.
Korona je još više istakla kako su ljudske ruke, trupovi, glasovi i tjelesno prisustvo potrebiti, kako mašine nisu dovoljne, kako su internet-kancelarije za mnoge radne zadaće neprikladne, te kako je radna snaga ono što i dalje stvara višak vrijednosti za kapital
Čak su se oni*e čiji se rad u pandemijskom preoznačavanju pojavio kao ključan slavili kao heroji*ne: poljoprivredni*e radnici*e i proizvođači*ce hrane, prodavačice i prodavci, čistačice i čistači, prevoznici*e robe, zdravstveni radnici*e i negovatelji*ce…
 
Još neki oblici rada, često i bez zakonske potpore, također su se nastavili: povremeni, migrantski i sezonski rad. Baš kao i u redovnom režimu kapitalizma, najjeftinija radna snaga nastavila je da cirkulira uprkos državnim zabranama kretanja i kršeći mere restriktivnih režima. I dalje kao radna snaga pod još većim pritiskom eksploatacije: nezaštićena, potplaćena, supereksploatirana, češće sindikalno neorganizirana, zbog platnih razlika lako upregljiva, toliko očajna da će je uvijek, i bez jemca političkih i građanskih prava, biti lako privući. Pa i u doba korone.
 
Bilo jednom jedno doba korone i ono nije zaustavilo iznajmljivanje aviona (čarter letova) radi uvoza sezonskih radnika*ca iz Rumunije u Veliku Britaniju ili Nemačku. U ovim avionima koncept „raz-gušnjavanja“ (de-densification) – ostavljanja svakog drugog mjesta praznog – nije se primenjivao, jer iako je to iz perspektive rizika od zaraze smatrano neophodnim, iz perspektive kapitala je pak bilo esencijalno što zgusnutije natrpati tijela jeftine radne snage u što manje privatno iznajmljenih letova. Ovaj rad je esencijalan za kapital, jer su esencijalne uštede koje se ostvaruju izbegavanjem plaćanja različitih doprinosa i osiguranja za radnu snagu bez papira (zdravstveni i putni troškovi, prevoz, školovanje migrantske dece…) Ali ovaj rad je esencijalan i za društvo: neko mora nastaviti da sadi, bere, žanje, skuplja, pakuje povrće, žitarice i voće, procesuira i distribuira hranu.
 
Korona nije prekinula potrebu agro-kapitala za akumulacijom na temelju fleksibilne radne snage pogodnije za povećanje stope eksploatacije. Čak ni po cenu kršenja mera zaštite koje važe za druge i čije kršenje se strogo kažnjava – kad je glad kapitala u pitanju, autobusi su načičkani radnom snagom bez razmaka, letovi se odmah i bez problema organiziraju, nesanitarni uslovi u radnim kampovima, karavanima, barakama, kontejnerima i krcatim višekrevetnim spavaonicama ostaju isti. Sezonski i drugi oblici rada bez kojih nema profita u mnogim su se slučajevima nastavili, najčešće bez ikakve zaštitne opreme, bez naknada za zdravstvenu zaštitu, bez plaćenog dopusta, bez dodatnog plaćanja zbog dodatnih rizika (hazard pay), bez ikakvog garanta da će kapitalista obustaviti rad ako neko od zaposlenih bude testiran pozitivno na korona virus. Usled jezičkih barijera, često i bez mogućnosti da oni koji rade iskažu šta ih boli i kakvi su simptomi… Onima koji su uprkos smrtonosnoj opasnosti bili prinuđeni da nastave raditi, ostanak u kućama mogao bi izgledati kao privilegija.
 
Korona je još više istakla kako su ljudske ruke, trupovi, glasovi i tjelesno prisustvo potrebiti, kako mašine nisu dovoljne, kako su internet-kancelarije za mnoge radne zadaće neprikladne, te kako je radna snaga ono što i dalje stvara višak vrijednosti za kapital. Proizvodni rad, uprkos fantazmatskim predstavama o imaterijalnom radu, nije nestao. Štaviše, motor koji održava postojeći sistem još se više zahuktao, a rad van kuće nikako nije mogao u potpunosti biti obustavljen. Dakle, mnogi ipak nisu dobili slobodno prostor-vrijeme u vrijeme pandemije, jer sistemsko klasno nasilje nastavlja da se okreće.
 

Rad od kuće – vlažni san kapitalista

Neki su pandemijsku krizu i imperativ karantina videli kao uvod u novi svijet. Izmaštali su kako će ljudi ubuduće uglavnom raditi od kuće i više se neće zamarati odlascima u neke tamo kancelarije i druge radne prostore, baš kao što će se deca školovati onlajn, a sve što je potrebno za život lijepo će se naručivati dostavom.
 
Međutim, čak ni oblici rada od kuće (jer, opet: kakav i čiji rad od kuće?) nisu uvijek nešto čemu bismo se trebali radovati. Tekstura rada od kuće je, baš kao i ona koji se odnosi na rad van kuće, vrlo šarena: poslovi zaposlenog u IT sektoru, kreativni rad umjetnice koja piše knjigu, nadnični podugovorni rad radnice koja za kompaniju šije dugmiće na odeći za mnogo manje novca nego što bi dobijala za isti posao na formalnom radnom mjestu… Mnogovrsni su nadnični oblici rada koje kapitalističke kompanije prebacuju u prostor kuće upravo zato jer je to ogromna ušteda za kapital, prilika za još veće profite, ergo još više eksploatacije.
 
Pored besplatnog reproduktivnog rada u kući, ni nadnični rad od kuće nije ništa novo, nastalo tek u doba korone ili kao epifenomen neoliberalizma, već postoji od samog nastanka kapitalizma. Nekada se to odnosilo na manufakturni i slični rad još jeftinije radne snage koji se mogao tako organizirati, ali i danas se organizira slično: razgranjavanjem i produžavanjem proizvodnih karika multinacionalki od centralne proizvodnje u matičnim kompanijama, preko podružnica u perifernim i koloniziranim zemljama, pa sve do poslednjih karika podugovornog rada od kuće. Reč je o tehnološki-nezahtevnim, ali radno-intezivnim i rutiniziranijim oblicima rada. Reč je o poslovima podugovornih nadničnih radnica i radnika (često maskiran kao rad samozaposlenih ili kao dobavljača*ca…)
Jednom kada soba postane radno mjesto, kada se dogodi ograđivanje u kući, prostor i vrijeme koji su skoro u potpunosti premreženi radom postaju još suženiji za neke druge aktivnosti
koji su podvrgnuti još većem stupnju eksploatacije. Reč je o radu koji je plaćen manje od istog rada koji se obavlja na formalnijem radnom mestu. Reč je o još većim uštedama i većem opsegu deregulacije.
 
Za kapital: nema najma radnog prostora, nema plaćanja električne energije i drugih računa, nema plaćanja putnih troškova, nema izdataka za pomagala koja omogućuju sigurnost i zaštitu od nesreća u radu, nema amortizacijskih troškova, često nema izdataka koji se ulažu u radnu opremu već se računa da će radnici*e sami u nju uložiti. Radi se o još jednoj prinudi kapitala kojom se rad aranžira na takav način da radnice i radnici budu još izoliraniji, još raspršeniji u prostoru, sa još manje mogućnosti da se udružuju i organiziraju u borbi. Radi se o radu koji još više osnažuje orodnjenu dimenziju, jer se kao dopunski i fleksibilniji oblik rada opet konstruira kao bolje prilagođen majčinstvu, te nastavlja da gura žene u mnogo lošije radne i profesionalne pozicije. Radi se i o rasijaliziranim dimenzijama rada: o još jednom načinu da se uposli jeftinija radna snaga koja nema papire i koja će pristajati na gore uslove.
 
Za rad: reč je o atomiziranosti onih koji rade, nezaštićenosti, supereksploataciji, još oštrijoj pretnji konkurencijom, još većoj prekarizaciji, još manjim mogućnostima odvajanja radnog i životnog prostora, radnog i slobodnog vremena. Jednom kada soba postane radno mjesto, kada se dogodi ograđivanje u kući, prostor i vrijeme koji su skoro u potpunosti premreženi radom postaju još suženiji za neke druge aktivnosti.
 

Nova ograđivanja

Ne-suštinska mesta su u vrijeme pandemije zatvorena. Kuća je preoznačena kao suštinsko mesto. Barem za one koji imaju kuće, mogućnosti da ih nastanjuju i koji nisu prinuđeni da i dalje odlaze van kuće ne bi li obavljali suštinski rad koji omogućava život, suštinski rad za profit, suštinski rad u kojem su izloženi rizicima i po cijenu života. Za neke, kuća je postala ceo svijet. Za kapitalizam, karantiranje je postalo još jedna prilika za izvlačenje dobiti iz ograđivanja (enclosure).
 
Procesi ograđivanja i razvlaštenja upisani su u nastanak, istoriju i strukturu kapitalističkog društva: nekoć, na obodu srednjeg vijeka, u Engleskoj, otpočeo je bezobzirni proces konverzije različitih formi zajedničkog zemljišta i dobara u privatno vlasništvo, zloglasno pretvaranje oranica u pašnjake (radi profita od proizvodnja vune), pretvaranje zemljišta u lovišta (za bogate), pretvaranje zemljišta, pa i čitavih naselja, u luksuzne vrtove i parkove (ako su bogati poželeli ljepši pogled kroz prozor). Međutim, serije nasilnih izvlaštenja zajedničkog i pretvaranja u privatno prožimaju sistem bez prestanka: ograđivanje svega što je moguće kako bi se to privatiziralo njegova je inherentna odlika.
 
Pandemijsko zatvaranje u kuće moglo bi se misliti na tom tragu. Sveopštim zatvaranjem, oduzimanjem mogućnosti društvenosti u javnim prostorima, karantiranjem i većim svođenjem ljudskih bića na privatnost, po svoj se prilici samo dodaje još jedna cigla u mnogostruka savremena ograđivanja i otvara nove prostore za oplođivanje kapitala.
 
Zbog nekadašnjih ograđivanja, ovce su pojele ljude. Ne smetnimo s uma: ovce nisu pojele baš sve ljude, već potlačene, osiromašene, one koji su prinudno razvlašteni. Ni karantini nisu pojeli sve ljude, a nalozi za izolaciju i nova ograđivanja nisu sve stavila u isti škripac pred virusom. Za neke su mere zatvaranja uznemirujuće, ali su i nove prilike za privilegije, kreativne oblike rada, nova uživanja, novo slobodno vrijeme. Kao i prilike za nove apstraktne utopije.
„U konačnici, učinci ove epidemije osnažit će tendenciju koja bi svakako prevladala i koje je „rad na daljinu“ ili „ROK“, rad od kuće i zaobilaženje kancelarija, samo jedan aspekt. Biće sve manje i manje uobičajeno da ujutro ustajemo i odlazimo u javno ili privatno vozilo da bismo stigli na radno mjesto; sve više i više ćemo raditi sa našim kompjuterima iz naših kuća, koje će se između ostalog pretvoriti u naše kancelarije. A zahvaljujući Amazon i Netflix revoluciji, više nećemo morati odlaziti u šoping, niti u bioskop da bismo gledali filmove, niti u knjižare kako bismo kupili knjige: prodavnice i knjižare (avaj!) će nestati i sve će se raditi od kuće. Život će postati „prisniji“ ili „kućevniji“ (već bismo trebali početi osmišljavati neologizme). I škole će nestati: uz pomoć Skajpa i sličnih uređaja, učenice i učenici moći će pratiti nastavničke lekcije od kuće. Opšte izoliranje prouzrokovano epidemijom (odnosno pokušajima da je se spriječi) postaće uobičajeni način života.“ (Sergio Benvenuto, Welcome to Seclusion)
Pa dobro, neki će se lakše prilagoditi novim društvenostima, a kućni život će im biti samo još jedna prilika za uzbudljivo slobodno vrijeme, zanimljiv rad i razgranavanje društvenih potreba, jer već zauzimaju takva mesta u režimima rada. Za filozofa i psihoanalitičara – koji nam samo nekoliko redaka prije ovog pasusa otkriva kako ima kućnu pomoćnicu, konstatujući njezinu sumnju da je širenje virusa maslo Arapa – novi način kućnog života možda će dovesti do još većeg oslobođenja vremena za intelektualni i kreativni rad, dok eto, kućna pomoćnica (i dalje) obavlja onaj drugi, dosadniji i teži rad, na koji je prinuđena, i koji će psihoanalitičarevim intenzivnijim korištenjem stambenog prostora vjerojatno porasti, a nije izvjesno da će to biti popraćeno i rastom cijene komodificiranog kućanskog rada.
 
Bilo jednom doba korone i karantini su se umesili na diskriminatorni način, kuće su se nacerile svojim zubima nejednakosti, kvasci podele rada u kapitalizmu još su više narasli. Karantensko slobodno prostor-vrijeme je u postojećem poretku čak postalo privilegija, debelo utisnuto klasnim mjestom, rodnim, rasnim i drugim žigovima. Dakako, mogućnost da se ostane kod kuće nije samo po sebi privilegija, jer kuća nije Kuća. Brojni su oni kojima su kuće postale mjesto u koje su stavljeni nakon otkaza koje im je korona uručila, skučeni prostor koji postaje još veći rizik od zaraze, još veći rezervoar nimalo ispunjujućeg rada, još dubljeg siromaštva, još intenzivnijih obrazaca nasilja, a zbog epidemijskih ograđivanja i još suženije društvenosti.
 

Daljine, blizine i društvenost

Bilo jednom jedno doba korone i neke brazde koje se urezuju u društveni prostor i društveno vrijeme, te iscrtavaju društvenost linijama unutra-van, blizu-daleko, blago su se preuredile. Ljudima je rečeno da se udalje jedni od drugih, barem nekoliko metara. Ljudima je rečeno i da ostanu u kućama. I da, ukoliko ne žive sami već u nekim malim zajednicama, taman mogu da iskoriste vanredno stanje da se zbliže. Neke je primoranost da ostanu u kućama zbilja približila, između nekih još više produbila jaz. Van kuće, pak, ljudi su morali fizički da se distanciraju, jer su tom vrstom obazrivosti, brižljivosti, solidarnosti i udaljavanja pokazivali bliskost (budi drug*arica, udalji se). Ljudi se, dakle, udaljuju da bi bili bliži. Istovremeno, neki su, karantinski ograđeni, koristili internet i tehnologiju da bi se zbližili sa onima koji su van kuće. Ljudi se, dakle, zbližavaju na daljinu. Daljine postaju blizine, blizine se kroje daljinama.
 
Vrijeme korone je delimično preobrazilo načine društvenosti, ponašanja, učenja, emocionalnih, telesnih i mentalnih struktura. Sa promenom nekih uvreženih oblika intersubjektivnosti, društvenost se dobrim dijelom svela na društvenost u kući, potom na društvenost koja se ostvaruje putem tehnologije, ali se i društvenost u javnim prostorima, u minimalnim interakcijama uz nova pravila, također transformirala.
 
Veća potisnutost u privatni prostor, potpomognuta bajalicom Ostani kod kuće, veća je izolacija od društva. Naime, zatvorenost u privatnu prostornost zapravo se i ne vezuje za punu ljudsku društvenost, stoga su dublji obrasci domestifikacije njezino daljnje osujećenje. „Društvenost u četiri zida“ je mnogima upravo proizvela osećanje uskraćenosti (široke lepeze ljudske društvenosti) i nedostajanja (drugih ljudi).
 
Ali i kuća je prostor društvenosti prožet kontradikcijama. Za mnoge – koji su prisiljeni na otuđujuće oblike rada van kuće – često predstavlja ostrvo slobode. Barem nekog malecnog komada slobode. To da se čovek oseća slobodnije i ljudskije upravo tamo gde su potencije njegove slobode i ljudskosti sužene, to je samo još jedna perverzija kapitalizma. Marks je opisivao kako se radnik u kapitalizmu oseća slobodno, odnosno kao čovek, tek u životinjskim funkcijama (jesti, spavati, razmnožavati se) koje se uglavnom odvijaju u kući, upravo zato što je nadnični rad toliko otuđujući da se sve ono što je odvojeno od radnog prostora čini poljem slobode. Dakako, spavanje, hranjenje, pijenje i razmnožavanje također su ljudske aktivnosti, ali počinju da liče na životinjske ili poglavito biologijske aktivnosti ukoliko su odvojene od procesa koje ljude suštinski čine ljudima i razlikuju ih od drugih bića. Kako god, moguće je da je doba korone nekima produbilo prostor-vrijeme paradoksalnog polja slobode u kući: imaju više vremena za aktivnosti koje ih ispunjavaju, za odnose u kojima se osećaju sretnijima, za život nad kojim imaju malo više kontrole i manje prinuda.
 
Društvenost nije samo zbir individua koje okupiraju neki prostor (primera radi, skup ljudi koji se istovremeno nalazi u tržnom centru), već zajedničkost koja nastaje kroz odnose koje ljudi grade nezavisno od robe, potrošački organizirane želje i vladavine predmetnog
Ipak, iako je sve tako uređeno da je domen privatnosti najčešće onaj u kojem gradimo ljubavne, obiteljske i srodničke veze, dok se prijateljske i druge kolektivno-društvene veze poglavito odvijaju van prostora kuće, ova dva prostora društvenosti nisu striktno razdvojena i ne bez uticaja jedan na drugi. Privatna sfera i intimnije veze koje razvijamo u njoj nisu nikakva kula od slonovače, već su prožete društvenim prinudama koje dolaze (i) izvana. Uslovljavajući impulsi i prinude koje gravitiraju oko nadničnog i drugih otuđujućih oblika rada prelivaju se na sve sfere života, pa i na onu za koju mislimo da je naslobodnija. Tako da: ako se rad nekim dijelom prebacio u prostor kuće, onda i kuća postaje sve otuđeniji prostor; ako pak zbog obustave rada u doba korone ne postoji izvor prihoda, izdržavanje postaje još teže i opstanak u kući još tmurniji; ako su zbog obustave rada škola, vrtića, staračkih, negovateljskih i drugih institucija, koje su barem delomično preuzimale reproduktivno-socijalni rad, te aktivnosti pale na pleća hraniteljica i hranitelja unutar kuće, onda se polje slobode opet sužava; ako nas preplavljuju brige opstanka i odolevanja smrtonosnom virusu, onda one verovatno još više uslovljavaju naša ponašanja i aktivnosti unutar kuće.
 
Neki oblici društvenosti ekstrapolirali su se na društvene mreže i možda se čini da je time stvar riješena. Ali, gle čuda, digitalizacija u ovom poretku ljudske odnose konstituira putem tržišta. Stoga je i virtuelna društvenost u doba korone strukturirana posredstvom robnih odnosa: internet se plaća i vlade ga nisu učinile svima dostupnim, odnosno besplatnim; mnogi, i na ovo valja stalno podsećati, uopće nemaju internet, kompjuter, telefone i slično; nemaju svi jednako kvalitetan pristup internetu, niti ostalo što je potrebno za neometani digitalni rad i komunikaciju; nemaju sva deca pristup onlajn ili televizijskoj nastavi, niti sva domaćinstva mogu da si priušte vrijeme, prostor, privatna tutorstva i druge načine koji bi olakšali školovanje u vanrednim okolnostima.
 
A onda, tu je i pitanje da li nama društvenim životinjama (zoon politikon) ekranska društvenost u potpunosti može zameniti ono što iziskuje društvenost koju smo izgradili kroz blizinu naših tijela? Jer, nije li upravo to poenta (aristotelovske odredbe) čoveka kao političnog bića? Ljudi su ljudi baš zato što nisu monade, što mogu da se približavaju, zgusnu, kolektiviziraju, u toj blizini grade mentalne prisnosti, emotivne naklonjenosti, afektivne privrženosti, političke i kulturne društvenosti. Društvenost nije samo zbir individua koje okupiraju neki prostor (primera radi, skup ljudi koji se istovremeno nalazi u tržnom centru), već zajedničkost koja nastaje kroz odnose koje ljudi grade nezavisno od robe, potrošački organizirane želje i vladavine predmetnog. To također znači da ljudi u robnom svijetu teško da mogu razgrnuti sve mogućnosti i kapacitete društvenosti, odvojiti ih od odnosa oblikovanih fetišizmom, a još manje je to moguće posredstvom digitalnog robnog svijeta.
 
Redukcija društvenosti na kuću i na virtuelni svijet, velikim dijelom stavlja u zagrade ljudsku društvenost. Ipak, i društvenost van prostora kuće se zbog novih normi preobličava. Također, veća individuiranja i norme distanciranja onemogućuju uvrežene načine pružanja otpora, ujedinjavanja i kolektivna organiziranja, iako svedočimo tome kako radnici*e diljem svijeta u doba korone nisu prestajali da štrajkuju.
 
Nove norme društvenosti menjaju našu telesnost, gestikulativne navike i perceptivne strukture. Ne samo fizička udaljavanja, već i maske i rukavice koje smo prinuđeni da nosimo, menjaju ponašanja i odnose. Šta nam govori pogled susede koji viri iznad maske: da li nam se smeje ili se ljuti, kako da „čitamo“ ekspresiju ako ne vidimo celo lice?
 
Moglo bi se činiti da je sve ovo privremeno: da se radi o privremenom obustavljanju rada, eroziji društvenosti (ali ne i društva) te svođenju na privatnost, te da će se sve vratiti na staro kada prođe doba korone. Ipak, smisleno je očekivati ne samo još više bioloških i ekoloških katastrofa, epidemija i novih bolesti – logičnih posledica kapitalističkih uslova i racionalnosti – već i novih načina na koje će kapital olakšati podređivanje radne snage, te otežati stvaranje drugačijeg svijeta. Preslagivanja nekih karika rada, rearanžiranja prostor-vremena i oštrija segmentiranja oblika društvenosti u vrijeme pandemije itekako mogu biti novo polje razmahivanja kapital-odnosa. Za neke drugačije i pravednije režime rada, za više ispunjujuće vrijeme i prostor, te za zanimljivije i slobodnije oblike društvenosti, trebalo bi izgraditi sasvim drugačiji svijet. Ali za to su nam, umesto apstraktnih, potrebne realne utopije i ozbiljne organizacije.
 

„Korona komunizam“ – ne, hvala

Bilo jednom jedno doba korone i nekima se pak učinilo da je ono donelo ne samo više slobodnog vremena i navodno slobodnije oblike rada, već i komunizam. Barem na obzoru. Ništa čudno, ako se svaki stepen i stepenčić državnog intervencionizma poistoveti sa socijalizmom ili komunizmom i odmah razbukta nadu. No interveniranje nacionalnih država u ekonomiju moglo bi nastaviti biti ono što u kapitalizmu jeste: interveniranje države kapitala. Država je suštinska van-ekonomska forma koja, uz različite nijanse intervencije i opsega regulacije, posreduje i koordinira robne odnose u kapitalističkim društvima: od države koja štiti i reproducira postojeće odnose tako što propagirajući laissez-faire jamči da neće intervenisati na strani osiguravanja javne socijalne reprodukcije za radnice i radnike, ali hoće na strani kapitala, preko kejnzijanističkih modela welfare-statea i većeg stupnja intervencije u socijalne politike uz očuvanje kapital-odnosa, pa sve do socijaldemokratskog modela, koji aranžira veći stupanj državne preraspodele bogatstva, ali i dalje ne transformaciju odnosa proizvodnje. Različite su nijanse u spektru država kapitala. U komunizmu, pak, države ne bi bilo.
 
Da, epidemija korona virusa jeste uzdrmala neke uobičajene tokove i jeste prinudila vlade da opsežnije interveniraju. Ipak, da li su državni odgovori na usporavanje ekonomskog rasta prouzrokovani epidemijom zaista vektori koji omogućuju suštinsku promenu sistema?
Korona je možda na kratko izazvala aritmiju društvenog poretka i primorala vlade i kapital na blage rekonfiguracije koordinata. A onda su se strukturni impulsi koji određuju rad, prostor i vrijeme našeg svijeta još jače istakli u svojim orodnjenim, rasijaliziranim i klasnim formama pojavnosti
Da li su vlade, uhvaćene u vihor panike u početku izbijanja epidemije i zbog toga delimično permisivnije, zaista spremne da žrtvuju ekonomiju radi očuvanja ljudskih života? Da li je reč o istinski demokratskom iskoraku ili više o koketiranju sa „komunističkim“ ujednačavanjima? Ili je ovo, uprkos nekim površnim socijalnim merama i diskurzivnim obrtima, samo još jedna kriza u kapitalizmu u kojoj će vlade opet spašavati privatne profite?
 
Možda se činilo da je pandemička totalnost otvorila horizont za komunističku jednakost. Zarazi su svi izloženi – bogati i siromašni, nebijeli i bijeli, deca i stariji, žene i muškarci – pa se činilo da se linija demarkacije uspostavila samo između „glupog“ virusa i ljudi uopšte, a da su standardne šmitovske linije prijateljstva/neprijateljstva i mi-oni kartografija ukinute. Nekima se čak učinilo da je, zbog naloga za obustavom rada, gotovo sav rad van kuće nestao i da će to otvoriti više ljudskih mogućnosti slobode, te da će se zbog većeg interveniranja država razlike između temporalnosti/prostornosti povlaštenih i temporalnosti/prostornosti opresiranih smanjiti.
 
Korona je možda na kratko izazvala aritmiju društvenog poretka i primorala vlade i kapital na blage rekonfiguracije koordinata. A onda su se strukturni impulsi koji određuju rad, prostor i vrijeme našeg svijeta još jače istakli u svojim orodnjenim, rasijaliziranim i klasnim formama pojavnosti. Neki slojevi prostornosti i senke temporalnosti su se podebljali, neki teškorukaški državni potezi obnovili, neki novi, još izdržljiviji i više podupirući načini reproduciranja sistema otkrili.
 
Ako je na momente izgledalo da je kapitalistički svijet poljuljan, čak da se zateturao na ivici kolapsa, on se, opet iznova, prilagodio i još se žilavije reproducira. Naravno, to se dogodilo jer su se instance koje održavaju sistem pokazale spremnije da ga održe i u novom liku, dok su se instance koje bi želele da menjaju svet na bolje pokazale nespremnije. Nijedna kriza nikada nije sama po sebi izazvala radikalnu promenu sistema – to se ne događa spontano i automatski, kao što to neće biti slučaj ni sa Covid-19 pandemijom. Komunizam na obzoru? Pored imaginacije, za to je potrebna ozbiljna edukacija, mobilizacija i organizacija. I discipliniranje. Jer, eto, nije baš svaka disciplina odmah i represija.




Tekst je pisan tokom maja 2020. godine.






Bilješke:

[1] U Srbiji je krilatica Budi heroj, ostani kod kuće u vrijeme vanrednog stanja bila mantrička fraza kojom su se ljudi podsticali da ne izlaze i pojavljivala se u reklamama, emisijama, spotovima, kao hashtag na društvenim mrežama.

[2] U kapitalizmu je orodnjeni oblik neplaćenog reproduktivog rada koji se odvija u privatnim domaćinstvima – a koji je učvršćen heteronormativnom formom obitelji i koji indirektno podupire stvaranje viška vrijednosti – dominantni oblik reprodukcije. Ipak, rad reprodukcije može biti i plaćen, a organizira se i u prostornosti van kuće: bolnice, škole, vrtići, jaslice, restorani, parkovi u kojima se odmaramo, javna mjesta u kojima se zabavljamo… Radna snaga također se reproducira i na mnogo gorim mjestima: u radničkim barakama, radnim kolonijama, radno organiziranim zatvorima, radnim kampovima i logorima.

[3] Jedan dio reproduktivnog rada – obrazovanje dece – preoblikovan je u digitalni rad, pomerajući van-unutra linije prostornosti: nastava se odvija unutar domaćinstva, ali taj rad ne moraju da obavljaju članovi*ce domaćinstva nego neko ko se nalazi spolja, van kuće. Ipak, možemo zamisliti da deca prepuštena sama sebi ne moraju uopće da prate onlajn nastavu, te da su potrebni dodatni nadzor, provera, opominjanje, podsećanje, podstrekivanje, bodrenje… odnosno, potreban je dodatni rad u kući.

[4] Žene se u kapitalizmu konstituiraju tek kao pomoćna radna snaga, prinuđena da se ekonomski oslanja i zavisi od muških članova obitelji. O tome detaljno videti: Burcar Lilijana, Restauracija kapitalizma: repatrijarhalizacija društva (Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku i Centar za ženske studije, 2020).

[5] „Odlazim na posao dok je cijela zemlja u karanteni jer me država trenutno opisuje kao ‘neophodnu’, dok sam prije samo nekoliko mjeseci bila označena kao ‘niskokvalificirana’ … to je smiješno“ https://www.opendemocracy.net/en/opendemocracyuk/revealed-thousands-at-risk-from-covid-19-in-dangerous-call-centres/





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.

Vezani članci

  • 1. ožujka 2018. Dok se svaka kuharica ne politizuje Dovođenje u pitanje eksplanatorne moći historijsko-materijalističke analize eksploatacije žena nije samo udaljilo feminističku borbu od socioekonomskih pitanja, nego i otvorilo put aproprijaciji progresivnih dosega socijalističkog i marksističkog feminizma. Iz 9. broja časopisa Stvar prenosimo tekst u kojem Maja Solar analizira položaj žena u carističkoj Rusiji i nakon Oktobra, ukazujući na važnost promišljanja „ženskog pitanja“ kao dijela klasne borbe i emancipatornih dosega revolucionarnog nasljeđa u području socijalnih, ekonomskih i političkih prava, koja su danas ponovo pod direktnim udarom kapitala.
  • 14. prosinca 2019. Inkluzija kao depolitizacija romske zajednice Kulturalizacija romske zajednice kao najbrojnije europske manjine, odnosno njezina konstrukcija kao etničkog partikulariteta kroz modele politike inkluzije koji se u Europi provode posljednjih desetljeća, relativizirala je sistemsku marginalizaciju Romkinja i Roma, dodatno produbljenu neoliberalizacijom mehanizama socijalne države. U osvrtu na zbornik Romi između multikulturalizma i politike štednje (2018) autorica ukazuje na politički instrumentalizirane, neučinkovite institucionalne strategije i programe inkluzije Roma u Srbiji, stavljajući ih u širi kontekst tretmana romskih zajednica diljem Europe.
  • 4. lipnja 2020. Covid-19 i njegove metafore IV Kako su se mjere ublažavanja pandemije korona virusa odrazile na različite aspekte svakodnevice pročitajte u refleksijama o manifestacijama nasilja, šovinizma te prekarnih radnih i životnih uvjeta na (post)karantenskoj mizansceni kapitalističko-patrijarhalne realnosti, i novim, ali postojano kontradiktornim parametrima privremeno prekinutih ili izmještenih praksi društvenosti, preživljavanja, reartikulacije, solidarnosti i otpora.
  • 7. lipnja 2020. Rad od kuće nakon korona virusa osigurat će šefovima veću kontrolu nad radničkim životima Korist koju korporacijama donosi rad od kuće daleko nadilazi pogodnosti koje od takvog aranžmana imaju radnici i radnice. Unatoč tome što istraživanja pokazuju da ih većina jedva čeka vratiti se na tradicionalno radno mjesto, uštede koje se mogu ostvariti eksternaliziranjem nekretninskih i režijskih troškova na individualna kućanstva, uspješno provedeni eksperiment rada na daljinu tijekom pandemije i pritom zabilježeni porast učinkovitosti pružile su upravama velikih kompanija dovoljno povoda da krenu najavljivati prebacivanje na „digitalni standard“, koji radništvu predstavljaju kao povlasticu.
  • 14. travnja 2018. Kapital je društveni odnos Kapitalizam kao proizvodni, ali i društveno-vlasnički odnos, specifičan je historijski poredak koji odgovarajućim institucionalnim mehanizmima osigurava uvjete za vlastiti opstanak. O tome kako liberalna pravno-institucionalna aparatura formalizira, a potom i afirmira klasne, rodne i rasne razlike, o doprinosima luksemburgijanske kritike političke ekonomije suvremenim marksističkim feminističkim analizama, te o emancipatornim antikapitalističkim strategijama otpora koje nužno moraju uključivati i aspekt proizvodnje i aspekt reprodukcije, razgovarale/i smo s Ankicom Čakardić, docenticom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
  • 12. srpnja 2020. Zašto su feminizam i antirasizam sastavni dijelovi klasne borbe Kapital je strukturno ovisan o domestifikaciji žena i familijalizaciji socijalno-reproduktivnog rada, kao i o proizvodnji te institucionalnoj konsolidaciji konstrukata rasijaliziranog Drugog. Svođenjem feminizma i antirasističke borbe na politike identiteta, kojima je namjera režimom kvota kompenzirati stereotipni odnos prema ženama i rasijaliziranim osobama, zakrivaju se doprinosi socijalističkog feminizma kao feminističke klasne borbe za sistemsku emancipaciju sviju žena i dokidanje strukturnih nejednakosti, a izmiče iz vida i uloga rasizma u smanjivanju vrijednosti rada, osiguravanju supereksploatacije i organizacijske razjedinjenosti radničke klase te legitimaciji imperijalističke eksproprijacije i porobljavanja autohtonog stanovništva.
  • 17. svibnja 2020. Sustav učenja na daljinu u Španjolskoj zapostavlja djecu iz radničke klase Prelaskom na online edukaciju od doma tijekom karantene, radnička klasa u Španjolskoj ostala je lišena niza socijalno-reproduktivnih funkcija koje osigurava cjelovito besplatno javno obrazovanje, a djeca iz radničkih obitelji prepuštena modelu izvođenja nastave kojemu njihovi roditelji ne mogu parirati adekvatnim vremenskim, financijskim i tehnološkim kapacitetima.
  • 11. travnja 2020. Pandemija korona virusa zahtijevat će potpuno preoblikovanje ekonomije Porast epidemija uslijed prekomjernog iskorištavanja planetarnih resursa kapitalističkim se ekonomija vratio kao bumerang – posljedice pandemije Covida-19 na globalni kapitalizam, a posebice na njegov glavni motor, tržište rada, postaju sve opipljivije i dalekosežnije. Kvantitativna olakšavanja i drugi oblici financijskih intervencija ovoga puta neće ni izbliza biti dovoljni za rješavanje kontinuirane ekonomske, ekološke, zdravstvene, stambene, odnosno sveopće društvene krize.
  • 12. srpnja 2020. Argumenti u korist javne prehrane Dok globalno 820 milijuna ljudi gladuje, a 57 milijuna u najbogatijim zemljama koristi besplatno dijeljenu hranu, najmanje trećina proizvedene hrane propada prije konzumacije. Postojeća proizvodnja, alokacija i priprema hrane bazirana je na tržišnim odnosima, kupovnoj moći pojedinaca i pojedinki te kućanskom radu. Javno zdravstvo, školstvo i skrb pokazuju da u nekim domenama postoje optimalnije i efikasnije solucije. Sustav javne prehrane dostupne cijelom stanovništvu mogao bi uključiti kapacitete privatnog sektora, osigurati pravedan otkup lokalno proizvedene hrane i staviti naglasak na ekološki održiva rješenja.
  • 25. lipnja 2016. Ako želi izaći iz krize, Europa mora napustiti politike štednje Tijekom njegova gostovanja na 9. Subversive festivalu, s njemačkim kejnzijanskim ekonomistom Heinerom Flassbeckom razgovarali smo o problemima tržišta rada povezanima s politikama štednje i odnosom Njemačke prema drugim državama Europe te o političkim opcijama za ekonomski oporavak. Naš sugovornik istaknuo je da je potrebno napustiti mjere štednje kao prevladavajuću političku paradigmu reakcije na recesiju te ojačati poziciju rada u odnosu na kapital, kako bi se demokratizirale pozitivne posljedice rasta BDP-a.
  • 11. svibnja 2020. Kriza korona virusa ubrzava stvaranje tehnoloških monopola Specifični uvjeti pandemije Covida-19 i popratno kreativno uništenje slabijih kapitalističkih aktera pospješuju postojeći trend tržišne koncentracije, osobito u polju velikih tehnoloških kompanija, čija vrijednost dionica raste proporcionalno jačanju njihove tržišne moći. Ljevica bi trebala odgovoriti nastojanjima da se monopole podvrgne demokratskom narodnom nadzoru, kao i radničkim organiziranjem unutar samih korporacija.
  • 7. lipnja 2020. Kapitalističke svinje Nova knjiga J. L. Andersona Capitalist Pigs: Pigs, Pork and Power in America prati povijest svinjogojstva u SAD-u, pokazujući na koji je način kapitalizam preuredio okoliš kako bi pretvorio prirodu u robu, odnosno kako su svinje kumovale razvoju američkih gradova i stvaranju masovne radničke klase, ali i kakva je uloga industrijskog uzgoja svinja u nastanku i širenju zoonotskih infekcija poput Covida-19.
  • 31. svibnja 2020. Pandemija je pravo vrijeme za smanjenje sredstava policiji Neprestano rasističko policijsko nasilje u SAD-u koje iznimno rijetko dobiva svoj sudski epilog, a potiče se i na institucionalnoj razini, u korelaciji je i s proračunskim sredstvima koja gradska vijeća izdvajaju za rad policije. Aktivistkinje i aktivisti u američkim gradovima zagovaraju i ostvaruju smanjenje policijskih snaga u prilog financiranju zdravstvene skrbi, stanovanja i ostalih resursa i usluga koje održavaju život.
  • 9. listopada 2016. Strast prema poslu Opće je prihvaćena ideja da moramo raditi kako bismo zaslužili dovoljno za preživljavanje, no sve je učestalije prisutna misao da taj isti rad moramo i strastveno voljeti, mjereno u satima koje provedemo na poslu. U moru kvalificirane radne snage koju tržište ne može apsorbirati, upravo je spremnost da se izgara za posao karakteristika koja je na cijeni. Vrijednosti koje promiče takva radna etika i koje zauzimaju gotovo sakralno mjesto u suvremenom imaginariju o radu nisu ništa drugo doli uznapredovala iluzija o savršeno produktivnom nadčovjeku - brojna istraživanja i društvene analize pokazuju kako je pretjeran rad kontraproduktivan, a životni vijek onih koji se u njega upuštaju osjetno kraći i nekvalitetniji.
  • 5. srpnja 2020. Želite se boriti protiv siromaštva? Dajte siromašnima novac. "Nedavno objavljena istraživanja potvrđuju da je stopa siromaštva pala u travnju i svibnju, zahvaljujući federalnoj pomoći uslijed pandemije korona virusa. Pomislili biste da će to uvjeriti tvorce politika da nastave s takvom pomoći, ali to se ne događa – naime, pristup SAD-a socijalnoj skrbi krivo je usmjeren i okrutan."
  • 2. svibnja 2020. Sedam teza o socijalnoj reprodukciji i pandemiji COVID-19 Članice Marksističko-feminističkog kolektiva iz antikapitalističke pozicije i okvira teorije socijalne reprodukcije demontiraju kapitalistički odgovor na aktualnu zdravstvenu krizu, uzimajući za polazišnu točku jedan od ključnih elemenata kapitalističkog sistema proizvodnje – rad koji proizvodi i održava život, a koji je istovremeno prva linija borbe protiv pandemije korona virusa.
  • 24. svibnja 2020. Izjava o COVID-19 s prvog sastanka Globalne ekosocijalističke mreže Na prvom sastanku novouspostavljene Globalne ekosocijalističke mreže (GEN), kojoj je cilj facilitirati razmjenu informacija, ideja, analiza i rasprava iz ekosocijalističkih perspektiva, utvrđeni su temeljni principi na osnovu kojih skupina prima nove članice i članove, a prihvaćena je i izjava o pandemiji COVID-19 kao simptomu metaboličkog rascjepa koji je kapitalizam otvorio između ljudskog društva i prirode, te problemu kojem valja pristupiti onkraj granica kapitalističke normalnosti.
  • 14. lipnja 2020. Rezervna armija – pandemijsko izdanje "Zbog načina na koji je američka ekonomija trenutno konfigurirana, privatna poduzeća počet će zapošljavati radnice i radnike i smanjivati rezervnu armiju tek kada im to postane profitabilno. Radnici i radnice će pak biti prepušteni na milost i nemilost tih odluka i, posljedično, na agregatnoj razini nastaviti gubiti naspram njihova suparnika, korporacija koje neovisno o ikome donose odluke o zapošljavanju."
  • 31. svibnja 2020. Živimo u vrijeme Crvenog proljeća Pandemija korona virusa i val pobuna koji se širi SAD-om kao odgovor na policijska ubojstva i druge slučajeve rasistički motiviranog subjektivnog i sistemskog nasilja podsjećaju na Crveno ljeto iz 1919. godine, period masovne mobilizacije Crnih radnica i radnika usred pandemije Španjolske gripe u ime ostvarivanja građanskih i radničkih prava te osiguravanja adekvatnog stambenog prostora, ali i rasističke kontramobilizacije koja je rezultirala pokoljem Crne djece, žena i muškaraca.
  • 31. prosinca 2018. Solidarnost na institucionalnoj vjetrometini Donosimo vam kratak etnografski rad o iskustvu agencijskog čišćenja. Autorica je čistila jednu njemačku drogeriju u Zagrebu tokom dva mjeseca početkom 2018. godine. Kroz prikaz svakodnevice agencijskih čistačica, rad ukazuje na sustavna ograničenja koja priječe uspostavljanje radničke solidarnosti. Tekst je nastao kao završni rad u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 17/18, uz mentorstvo Karoline Leaković.
  • 31. prosinca 2018. Socijalna reprodukcija: izvor života u kapitalizmu Kapitalistički status quo, odnosno mogućnost nastavka globalne proizvodnje i akumulacije kapitala inherentno je vezana uz oblike discipliniranja reproduktivne sfere. U periodima ekonomskih kriza kapital pojačano spušta cijenu nadnice te prebacuje troškove egzistencije na produktivni, a osobito reproduktivni rad, temeljni resurs te „historijski i analitički preduvjet kapitalističkog načina proizvodnje“.
  • 4. svibnja 2019.
    Featured Video Play Icon
    Što je teorija socijalne reprodukcije?
    Ususret dvama predavanjima Tithi Bhattacharyje na ovogodišnjem 12. Subversive festivalu, donosimo prijevod kratkog intervjua u kojem pojašnjava što je teorija socijalne reprodukcije i tko proizvodi radnu snagu u kapitalizmu, upućujući nas na nužnost nadilaženja istraživačkog fokusa na obitelj te uključivanja šireg antisistemskog otpora kako u teorijsko tako u praktično feminističko djelovanje.
  • 28. lipnja 2020.
    Featured Video Play Icon
    Onkraj logike paralelnih pokreta: treći feministički val kao klasna formacija
    "U predavanju predstavlja tezu po kojoj aktualni feministički val, a osobito feministički štrajkovi, dovode u pitanje uvriježene distinkcije između feminističkih pokreta i klasne borbe te se umjesto toga razvijaju u feminističku klasnu borbu. Argument je razvijen referirajući se s jedne strane na Lise Vogel i njezinu kritiku onog što se naziva „logikom paralelnih pokreta“ i s druge strane na koncept klasne formacije E. P. Thompsona."
  • 31. prosinca 2019.
    Featured Video Play Icon
    Rodno, seksualno i ekonomsko nasilje u neoliberalizmu
    Iako se rodno uvjetovano nasilje pri tumačenju često svodi na interpersonalno nasilje, marksistička feministkinja Tithi Bhattacharya pokušava utvrditi kakve socioekonomske okolnosti pogoduju njegovoj proizvodnji. Eskalaciju nasilja razmatra u kontekstu četrdesetogodišnjeg pogubnog utjecaja neoliberalnih politika na polje socijalne reprodukcije i tržište rada. Pogledajte snimku i pročitajte pregled predavanja održanog u sklopu 12. Subversive festivala u suradnji s Centrom za ženske studije, a snimke s proteklih festivala potražite na plejlisti.
  • 31. prosinca 2018. Zamke radikalnog feminizma Zbog sve brojnijih netrpeljivih istupa pobornica trans-isključivog radikalnog feminizma (TERF), već se neko vrijeme preispituje pozicija radikalnog feminizma na lijevom dijelu političkog spektra. Netrpeljivost prema trans osobama, posebice ženama, ponovo je vidljivim učinila njegove teorijske manjkavosti, poput transhistorijske definicije uzroka opresije žena, kao i izostanka klasne analize. Pročitajte prijevod teksta Erice West o razlikama između radikalnog i crvenog feminizma, te političkoj promašenosti separatističke strategije radikalnog feminizma koja iz progresivnih borbi isključuje klasno deprivilegirane muškarce i trans osobe.
  • 13. svibnja 2017. Zajedno protiv kapitalizma i patrijarhata Repozicioniranje feminističke borbe iz dominantno reformističkog polja (neo)liberalnog feminizma u revolucionarno polje lijevog feminizma od velike je važnosti za konsolidaciju ženskog pokreta, ali i promišljanje progresivnih strategija svih budućih antikapitalističkih platformi. S Petrom Odakom razgovarale smo o retradicionalizaciji rodnih odnosa, heteropatrijarhalnosti kapitalističkog sustava, zaboravu materijalističkog historijata crvenog feminizma te posljedicama marginalizacije njegova zahtjeva za klasnom solidarnošću, odnosno eksplanatornoj važnosti ovakvog pristupa za izgradnju širih savezništava u neoliberalnom društveno-ekonomskom kontekstu.
  • 13. ožujka 2013. Uzroci rodnih razlika u plaćama
  • 12. svibnja 2014. Svi smo mi prekarni – o konceptu prekarijata i njegovim pogrešnim uporabama
  • 30. lipnja 2019. Stariti dostojanstveno Brutalistički centar kulture, londonski Barbican, nedavno je u jednoj od svojih slabije eksponiranih prostorija ugostio malu izložbu posvećenu iskustvu starenja i starosti u kapitalizmu. Segmenti multimedijalnog postava, baziranog na intervjuima s dvije tisuće osoba starijih od sedamdeset godina, na različitim su razinama progovorili o načinu na koji klasni položaj utječe na dužinu života i kvalitetu starenja u društvima koja počivaju na sistemskim nejednakostima.
  • 31. prosinca 2016. Solidarnost u prostorima nevidljivosti Dominantna javna percepcija o temama kojima se bavi LGBTIQ+ pokret dovela je do njihove redukcije na problematiku ljudskih prava, uz često prenaglašavanje prvih dvaju identiteta koje ovaj akronim označava. Unatoč proklamiranim najboljim namjerama liberalnog mainstreama, takva „borba“ za prava LGBTIQ+ osoba zapravo rezultira održavanjem nevidljivosti redovnih i svakodnevnih poteškoća ove populacije i prateće uloge društvenih institucija, primjerice obitelji, u njihovom perpetuiranju. S Ninom Čolović, iz LGBTIQ inicijative „AUT“, razgovarali smo o tim redovnim i svakodnevnim problemima koje LGBTIQ+ osobe doživljavaju isključivanjem iz obitelji i posljedičnom društvenom marginalizacijom.
  • 31. prosinca 2019. Seksualni rad nasuprot rada "Prepoznati seksualni rad kao rad za neke je liberalni čin koji se izjednačava s trgovanjem tijelima. Protivno takvoj, pogrešnoj ideji, Morgane Merteuil predlaže razmatranje seksualnog rada kao jednog aspekta reproduktivnog rada radne snage i uspostavlja poveznice koje ujedinjuju kapitalističku proizvodnju, eksploataciju najamnog rada i opresiju nad ženama. Ona zorno prikazuje kako je borba seksualnih radnica moćna poluga koja dovodi u pitanje rad u njegovoj cjelini, te kako represija putem seksualnog rada nije ništa drugo doli oruđe klasne dominacije u internacionalnoj (rasističkoj) podjeli rada i stigmatizaciji prostitutke, koje hrani patrijarhat." Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Ane Mrnarević u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 2019, uz mentorstvo dr. sc. Maje Solar.
  • 27. siječnja 2015. Političke organizacije različitog ideološkog predznaka i izgradnja paralelnih struktura u društvu
  • 20. rujna 2017. Politička dimenzija reproduktivne sfere Historijsko-materijalistički pristup koji temu reproduktivnih prava politizira unutar neoliberalnog socioekonomskog okvira, a kao temeljno polje borbe prepoznaje sferu šire društvene reprodukcije, odnosno kapitalističkog sustava akumulacije, marginaliziran je unutar feminističkih strategija otpora koje argumentacijsku liniju grade na reaktivnim liberalno-legislativnim zahtjevima i konzervativnom zagovaranju autonomije ženskog tijela. O pravu na abortus i pravu na roditeljstvo kao ekonomskim kategorijama, posljedicama institucionalizacije socijalnih zahtjeva desnih subpolitičkih subjekata, režimima roda unutar kapitalizma, klasnim mobilizacijskim potencijalima LGBTIQ+ aktivizma, te o borbi za reproduktivno zdravlje kao dijelu šireg socijalističkog projekta razgovarale_i smo s Mijom Gonan, feminističkom i queer aktivistkinjom i teoretičarkom.
  • 21. prosinca 2019. Onkraj tradicije liberalnog feminizma Konferencija “Gender Struggle in Eastern Europe. Legacy of the Socialist Past and Contemporary Issues”, održana u Litvi sredinom listopada, otvorila je prostor da se kroz rodnu i klasnu analizu društvenih i ekonomskih prilika u zemljama Istočne Europe te detektiranje aktera koji ugrožavaju društvene slobode i ekonomsku egalitarnost nastavi rad na izgradnji zajedničkih strategija borbe protiv nacionalističkih tendencija i neoliberalnih politika.
  • 27. prosinca 2019. Kontekstualizirani svjetovi Elene Ferrante Donosimo prilog materijalističkom čitanju Napuljske tetralogije Elene Ferrante kao primjera feminističke i radničke književnosti. Opetovano iznevjeravajući konvencije žanra romanse, Ferrante u Tetralogiji zahvaća razdoblje od 60-ak godina te na više od 1700 stranica minuciozno skicira konture klasne i rodne opresije, odnosno načine na koje se kapitalizam i patrijarhat međusobno konstituiraju.
  • 11. svibnja 2015. Još jednom o kućanskom radu
  • 3. rujna 2012. Globalna kriza i kriza europskog neomerkantilizma (I.)
  • 15. ožujka 2016. Biti zdrav i biti zaposlen,
    i biti zaposlen a biti zdrav
    "Akumulacija kapitala ujedno je značila akumulaciju mizerije i produljenje agonije napornog i potplaćenog rada. U psihosocijalnom kontekstu, pomak u strukturi radnih odnosa doveo je do mentalne degradacije čovjeka, što ujedno znači i promjenu percepcije rada, koji se sve češće doživljava kao robijanje sa svrhom namirenja osnovnih egzistencijalnih potreba. Životni vijek čovjeka pretvoren je u radni vijek, a slobodno vrijeme u potpunosti je podređeno ostvarenju primarnih potreba."
  • 29. prosinca 2019. Južni vjetar novog sindikalizma: Region kao radnička priča U europskoj podjeli uloga, postsocijalističke zemlje Balkanskog poluotoka funkcioniraju kao rezervoar radne snage koja migrira u zemlje centra ili je firme iz centra jeftino upošljavaju putem podugovaranja i u sklopu direktnih stranih investicija. U pokušaju da stvore povoljnu investitorsku klimu, države oslabljuju i uklanjaju zakonske zaštite na koje se mogu pozvati radnice i radnici, dopuštajući i financijski potičući neljudske uvjete rada. Do relativno uspješnih radničkih borbi uglavnom dolazi u javnom sektoru, gdje je i sindikalna infrastruktura jača, kao u slučaju prosvjetnog štrajka u Hrvatskoj ili štrajka u Pošti Srbije. Međutim, otvaraju se i perspektive novog sindikalizma, kao odgovora na prekarnost u privatnom sektoru: nakon duge pravne bitke, 30 000 radnica i radnika zaposlenih u albanskim call centrima za talijansko tržište dobilo je svoj sindikat. Pročitajte pregled sindikalnih aktivnosti na europskoj periferiji.
  • 28. srpnja 2009. Ljetna škola – Joachim Becker: Istočna i srednja Europa i financijska kriza – MMF kao ‘spasitelj’
  • 31. prosinca 2019. Mikrokrediti su najbolji primjer orodnjenosti financijalizacije "Poništavanje ili otpis nelegitimnog duga oslobodilo bi desetke ili stotine milijuna ljudi iz sistema dužništva koji ih tlači, no isto tako je vrlo jasno da, iako se radi o nužnom uvjetu, on nije dovoljan za promjenu cijelog sistema. Trebali bismo promicati druge strukturne promjene koje se tiču novca, banaka, poreza i javnih usluga. Pitanje borbe protiv nelegitimnog duga trebalo bi biti nadopunjeno drugim zahtjevima i dio sveobuhvatnog antikapitalističko-feminističko-internacionalističkog programa nadilaženja različitih vrsta opresije unutar kapitalističkog sistema."
  • 31. prosinca 2019. Neoliberalizam je metoda smanjivanja kapitalističkih troškova "Ako postoje društveni pokreti i jaki radnički pokret, štrajkovi i zahtjevi za drugačijim društvom ili primjerice za zaštitom ekonomije i društva potreba, što podrazumijeva javna dobra, minimalne plaće itsl., onda vršenjem pritiska možemo doseći neke ciljeve i pobjede. Naime, u ovom sistemu kapitalist ima pravo zahtijevati veće profite, a radnička klasa, tj. najamni radnici, imaju pravo zahtijevati veću plaću i bolji sistem socijalne zaštite, odnosno životni standard, što znači manje profite, tj. veći trošak za kapitalista. Između ova dva legitimna zahtjeva presuđuje jedino sila, tj. odnosi snaga."
  • 31. prosinca 2016. Nijedna više Sve aktualniji napadi na ženska prava okupili su Europu na prosvjedima. Oni najmasovniji, održani u Poljskoj na „crni ponedjeljak“, 2.10.2016., istaknuli su probleme s kojima se žene suočavaju pri ugrožavanju njihovih reproduktivnih prava. Samo dva tjedna kasnije, 19.10. u Argentini su održani prosvjedi na „crnu srijedu“ povodom brutalnog ubojstva mlade Lucíje Pérez, no žene Argentine nisu propustile prepoznati ulogu kapitalističke agende u uzrocima njihovih problema. Ovaj put je izostala masovna solidarizacija iz Europe, pokazujući da naš internacionalizam teško prelazi kontinentalne granice. Kako bismo te granice bar nakratko premostili, preveli smo članak Luciane Zorzoli.
  • 1. kolovoza 2016. Nužno je uspostaviti kontrolu nad državnim institucijama U sklopu zimskog seminara Zelene Akademije na Plitvičkim jezerima razgovarali smo s Hilary Wainwright, stručnjakinjom za demokraciju i javni sektor te članicom uredništva lijevog britanskog online magazina Red Pepper. Wainwright iznosi teze o emancipatornom potencijalu tehnologije, sindikatima i prekarnim oblicima rada, grassroots mobilizacijama, razvoju paralelne ekonomije, obrani socijalne države te feminizmu i pitanju kućanskog rada.
  • 29. prosinca 2019. Prema sindikalnom organiziranju nezaposlenih "Kada posjećujemo škole, fakultete i sveučilišta, govorimo o kolektivnoj moći i inherentnom sukobu na radnom mjestu, gdje se uvijek suočavamo sa suprotstavljenim pozicijama. To je prilično jednostavno za objasniti – zadovoljenje radničkih potreba smanjuje profit zapošljavatelja. Nužno dolazi do pretakanja, odnosno redistribucije, stoga je jasno da su ciljevi zapošljavatelja i radnika u suprotnosti. Dakle, klasno diferencirane perspektive početna su točka edukacije naših predstavnika. Škole, fakulteti i sveučilišta trebaju objektivno pripremiti učenike i studente za svijet rada te ih educirati kako da prozru panegirički diskurs o tržištu rada koji im plasiraju zapošljavatelji, navodeći ih da se poistovjete s njihovim setom vrijednosti."
  • 7. svibnja 2012. Programi strukturne prilagodbe I.
  • 2. siječnja 2016. Propala strategija Donosimo analizu političkog puta Syrize od izbora 25. siječnja, do pred Tsiprasovo raspuštanje vlade 20. kolovoza i novih izbora 20. rujna 2015., na kojima Syriza osvaja skoro apsolutnu većinu i ponovno formira vladu koja se sukladno sporazumu s „institucijama“ ograničila na administriranje mjera štednje: „Radi se o poznatom obrascu nemoćnih političara i vlada koje se skrivaju iza EU tehnokrata, čija se otuđenost od realnih društvenih interesa može mjeriti jedino s njihovim tvrdnjama kako nisu u poziciji osigurati te interese zbog istih onih institucija za koje se tako grčevito drže. To da je Tsiprasu pošlo za rukom provesti jedan od najdrskijih zaokreta ikad viđen na radikalnoj ljevici odražava nepostojanje društvene baze za autentičnu alternativu.“
  • 17. siječnja 2013. Razdoblja barbarizma nužan su preduvjet za daljnju akumulaciju kapitala
  • 31. prosinca 2017.
    Featured Video Play Icon
    Ekonomska kriza – tri alternativna pogleda
    Donosimo snimku i izvještaj s panela o ekonomskoj krizi na kojem se razgovaralo o trenutnim ekonomskim odnosima snaga u Europi i njihovim političkim dimenzijama, različitim odgovorima na krizu i mogućnostima koje se u takvoj situaciji nadaju za ljevicu. Kroz raspravu je dominiralo suprotstavljanje dviju teza o uzrocima krize: radi li se o krizi profitabilnosti ili financijskoj krizi. Panel je održan 16. svibnja 2017. godine u sklopu Subversive Foruma 10. Subversive festivala, a na njemu su, uz moderaturu Domagoja Mihaljevića, sudjelovali Joachim Becker, Zoltán Pogátsa i Costas Lapavitsas. Dosad objavljene snimke s prethodnih Subversive festivala potražite na playlisti.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve