Proučavanje Marxa nije za elitiste

"Čitanje Marxove teorije nije samo za samodopadne naučenjake – samo pitajte milijune radnica i radnika čije su ideje o ulozi koju bi mogli imati u promjeni svijeta bile transformirane kako promišljanjem, tako i praksom."

Karikatura Karla Marxa u istoimenoj ulici u Berlinu, 4. lipnja 2010. (izvor: Infinite Ache @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Čitanje Marxove teorije nije samo za samodopadne naučenjake – samo pitajte milijune radnica i radnika čije su ideje o ulozi koju bi mogli imati u promjeni svijeta bile transformirane kako promišljanjem, tako i praksom.



Moj prvi angažman u tek preporođenom socijalističkom pokretu u SAD-u potaknuo me na čitanje. Marksistička teorija, povijest radničkog pokreta i društvenih pokreta, pregledi djelovanja partija radničke klase diljem svijeta – znao sam da ogromna količina znanja samo sjedi na policama i da bismo je moji drugovi i ja mogli upotrijebiti u našim organizacijskim naporima. No ubrzo sam se susreo sa sljedećim problemom: godine provedene na društvenim medijima, uz televiziju, memove, na chatu i uz kompjutorske igre istopile su mi mozak, te je predano čitanje postalo herkuleanski izazov.
 
Stoga suosjećam s tvrdnjom koju mjestimice čujem među lijevim aktivistima i aktivistkinjama: dok je organiziranje i djelovanje nužno za socijaliste i socijalistkinje, a važna je i učinkovita politička komunikacija poput izrade memeova, nekako je elitistički očekivati od takvih aktivista da proučavaju marksističku teoriju. Međutim, takvo bi stajalište bilo zbunjujuće milijunima siromašnih i radnih ljudi širom svijeta koji još od kasnog devetnaestog stoljeća pronalaze inspiraciju i smjernice u marksizmu, istovremeno gradeći masovne pokrete za društvenu transformaciju.
 
Štoviše, na vrhuncu masovnih socijalističkih pokreta u Europi kasnog devetnaestog i ranog dvadesetog stoljeća, marksističke teoretičarke i teoretičari blisko su surađivali s nebrojenim tvorničkim radnicama i radnicima na distribuciji radikalne literature, što su doživljavali kao jednu od primarnih zadaća pokreta. Vjera marksista u moć čitanja i obrazovanja učinila ih je specifičnima – ne po njihovu elitizmu, već po njihovoj vjeri u intelektualne, organizacijske i političke kapacitete radničkih masa. Čitanje je bilo sredstvo samoosnaživanja radnica i radnika, ne njihova podjarmljivanja.
 

Klub ljubitelja revolucionarnih knjiga

U knjizi Old Gods, New Enigmas (Stari bogovi, nove enigme), Mike Davis objašnjava da je „čitanje ‘poticalo pobune u glavama radnica i radnika’. (…) ubrzani razvoj radničkog i socijalističkog tiska u posljednjoj četvrtini stoljeća gajio je sve sofisticiraniji politički svjetonazor.“ Ne samo da su ove navodno neobrazovane mase znale čitati, već su siromašne radnice i radnici primjenjivali teoriju u praksi kako bi napravili prostora slobodi: u mnogim europskim zemljama, upravo su se socijalističke radnice i radnici borili i položili svoje živote za „buržoaska“ demokratska prava poput slobodnih izbora i slobode udruživanja.
 
Radikali su se osobito borili za slobodu tiska, jer je razmjena ideja bila nužna za izgradnju pokreta radničke klase za političku i društvenu jednakost. Kao što piše Davis, „pojava masovnih socijalističkih partija pred kraj devetnaestog stoljeća bila bi nezamisliva bez drastičnog rasta radničkog tiska (devedeset socijalističkih dnevnih novina samo u Njemačkoj!) i kontranarativa suvremenoj povijesti koji je iznosio.“
 
Naravno, nije svatko pročitao Marxov Kapital. Veći dio literature na koju se Davis referira sastojala se od kraćih formata novina i pamfleta. Međutim, to nije značilo da se sve radnice i radnike nije moglo izložiti marksističkim idejama i da se nisu mogli s njima uhvatiti u koštac.
 
Uzmimo kao primjer rusku marksistkinju Veru Zasulich, koju citira Lars Lih u Lenin Rediscovered (Ponovno otkriveni Lenjin), na temu važnosti proizvodnje teorijski sofisticirane literature za radnike-aktiviste: „Ne čita svatko u radničkom miljeu knjige, pamflete i novine, ali [u njima sadržani] koncepti koje su njihovi drugarice i drugovi asimilirali kao čitači takve literature, postupno penetriraju i u glave onih koji to ne čitaju.“
 
Iz tog su razloga marksističke aktivistkinje i aktivisti u Rusiji na prijelazu stoljeća inzistirali na tome da nema potrebe pojednostavljivati ili sakrivati socijalističke ideje od radnica i radnika. Umjesto toga, smatrali su svojom odgovornošću da uključe radnike u širok raspon strateških rasprava i razvijaju sveobuhvatne političke analize, koje neće biti ograničene na tvornička ili ekonomska pitanja koja su im bila pri ruci.
 
Referirajući na svjedočanstva radničkih frustracija prepojednostavljenom i apolitičnom literaturom, Lenjin 1902. piše kako radnici „žele znati sve što znaju i drugi, učiti o detaljima svih aspekata političkog života i aktivno sudjelovati u svakom političkom događaju.“
 
Kao odgovor na prijedlog jednog drugog socijalista da se proizvede odvojena, vulgarizirana „literatura za radnike“, Lenjin nastavlja argumentirati, kako ga parafrazira Lih, da „ovi pokušaji proizvođenja ‘radničkih’ novina perpetuiraju apsurdnu podjelu između radničkog pokreta i pokreta [inteligencije] (podjelu stvorenu prije svega kratkovidnošću određenih [socijalističkih intelektualaca]).“
 
Ovakva bi podjela značila da bi radnicama i radnicima, u mjeri u kojoj bi bili uključeni u socijalističku revoluciju, manipulirali načitani intelektualci i podsticali ih na djelovanje te koristili kao ovan za probijanje vrata starog poretka i oslobađanje prostora utopiji začetoj u glavama inteligencije. Takav instrumentalni pogled na djelovanje radničke klase ide direktno protiv ključnog principa marksističke politike: „emancipacija radničkih klasa mora biti čin koji su one same ostvarile.“
 
Time ne želim reći da su knjige same po sebi bile dovoljno da radničke mase razviju kapacitete za samoemancipaciju – daleko od toga. No marksistička literatura i agitacija smatrala se nužnim sastojkom kako bi radnici izvukli prave pouke iz opojnog iskustva praktične politike.
 

Brak između teorije i prakse

Zasuličino je preobraćenje na marksističku strategiju znakovito. Generaciju ranije, priklanjala se drukčijoj strategiji: individualnom terorizmu. 1878. godine, Zasulich je prešla s riječi na djela i upucala generala Trepova, zloglasno nasilnog agenta ruske carske autokracije. Začudo, dobrohotna porota oslobodila je Zasulich nakon što se poslužila sudskim procesom kako bi skrenula pozornost na Trepovljevu i državnu zloupotrebu ovlasti.
 
Međutim, takvi atentati na visoko profilirane osobe koje su izvršavale male grupice radikalnih intelektualaca nisu uspjele polučiti revolucionarne rezultate. Tijekom egzila u Švicarskoj, Zasulich je stupila u kontakt s marksistima, koji su, inspirirani ranim uspjesima njemačkog socijalističkog pokreta, denuncirali terorizam i zagovarali strategiju masovne politike radničke klase.
 
Marksisti su tvrdili da je terorizam bio elitistički i neučinkovit jer se temeljio na tajnim aktivnostima obrazovane nekolicine. Umjesto toga, uvjerili su Zasulich kako bi masovna aktivnost samih radnica i radnika, informirana marksističkom teorijom, trebala biti izvor njihova vlastitog oslobođenja. Na taj način preobraćena, Zasulich je suosnovala prvu rusku marksističku orgnaizaciju i dala se na posao prevođenja Marxovih djela na ruski.
 
Lenjin se tijekom 1890-ih, u mlađim danima, pridružio Zasulich. Međutim, suočeni s carističkom represijom, rusli marksisti teškom su mukom uspijevali širiti radosnu vijest među radničkom klasom. Davis tvrdi da je zbog toga „ilegalni tisak imao još važniju funkciju [u Rusiji], jer su se papiri distribuirali iz ruke u ruku ili čitali naglas kada u blizini nije bilo predradnika ili špijuna.“
 
Izgradnja učinkovitog sustava ilegalnog tiska koji premrežuje cijelu zemlju, kao preteče ujedinjenoj Ruskoj marksističkoj partiji, fokus je Lenjinove poznate knjige Što da se radi? iz 1902. godine. Kako bi ostvarili ovaj san, aktivisti su riskirali uhićenja, progon u Sibir, ili čak smrt, prenoseći knjige i novine tiskane u inozemstvu preko ruskih granica i u ruke i glave ruskih radnica i radnika.
 
Ne samo da nije elitistički, ovaj je sustav bio pragmatičan. Bez pristupa izvještavanju o štrajkovima i prosvjedima, kao i internacionalnim marksističkim debatama o strategiji i taktici, radnici aktivisti bili su osuđeni na parohijalnu politiku, neučinkovite strategije, i bilo je izgledno da će podleći pritisku puno raširenijih ideja političkih i kulturnih institucija države ili liberalnih buržoaskih reformista.
 
Marksističke ideje zaista su se pronosile nadaleko i naširoko i informirale socijalističku praksu. U svojoj poznatoj knjizi Hammer and Hoe: Communists in Alabama During the Great Depression (Čekić i motika: komunisti u Alabami tijekom Velike Depresije), Robin D. G. Kelley opisuje razgovor s Lemonom Johnsonom, jednim od Crnih vođa sindikata napoličara iz Alabame, predvođenog Američkom komunističkom partijom. Kada ga je Kelley upitao kako su uspjeli ostvariti neke od zahtjeva tijekom štrajka berača pamuka iz 1935. godine, Johnson je „izvukao primjerak knjige Što da se radi? V. I. Lenjina, pun magarećih ušiju, i kutiju metaka za sačmaricu“ i rekao, „Ovako smo to uspjeli ostvariti. Teorija i praksa.“
 
Mislim da bi svima onima koje brine „elitizam“ čitanja marksističke teorije, Lemon Johnson i Vera Zasulich, da su danas živi, vjerojatno odgovorili pitanjem: jeste li toliko arogantni da mislite kako ste sami samcati odgonetnuli složenosti kapitalističkog svijeta i odgovarajuće strategije njegove transformacije? Potom bi, kao organizatori koji su ozbiljno doživljavali efikasnu komunikaciju socijalističkih ideja, vjerojatno probali pretvoriti tu ideju u mem.




Jeremy Gong je član Demokratskih socijalista Amerike iz East Bayja u Kaliforniji.




Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.





Vezani članci

  • 8. siječnja 2021. Policija je omogućila hordi ekstremnih desničara da nasilno nagrne u zgradu Kongresa Pokušaj dijela Trumpove ekstremno desne baze da spriječi prebrojavanje elektoralnih glasova nasilnim upadom u zgradu Kongresa dočekan je s mlakom reakcijom policijskih snaga. Američki represivni aparat još je jednom pokazao da ne tretira na jednak način prosvjednike desnih i lijevih opcija.
  • 31. prosinca 2020. Kumek "Iole ozbiljnija i ambicioznija politička analiza, za koju Juričan nema interesa, a sudeći po dosadašnjem višegodišnjem radu, ni kompetencija, pokušala bi se barem pomaknuti od paušalnih generalizacija i iskaza poput „ljudi su mala smeća koja vole korupciju“. Savjestan politički pristup nastojao bi barem saznati zašto su ljudi egzistencijalno prisiljeni pristajati na koruptivne aranžmane, čak i kada su očito usmjereni protiv njihovih vlastitih interesa; o kojim je mrežama političke moći riječ te kako politički i društveni establishment na to odgovara."
  • 31. prosinca 2020. Feminizam i transfobija Recentno jačanje transfobije u feminističkim i kvir prostorima očituje se u osnivanju trans-isključujućih organizacija ili preokretanjem politika postojećih u tom smjeru, kako bi se ucrtale granice između feminizma i LGB aktivizma u odnosu na trans organiziranje na međunarodnoj (LGB Alliance u Velikoj Britaniji s ograncima u Brazilu, Australiji, SAD-u...) i regionalnoj razini (Marks21, Lezbejska i gej solidarna mreža...). Transfobne politike nedavno je javno prigrlio i Centar za ženske studije u Zagrebu. Te se politike nastoje racionalizirati nizom pojednostavljenih tvrdnji koje apeliraju na „zdravi razum“ i opća uvjerenja, onkraj teorijskih i empirijskih uvida. Ovaj tekst nas u formi FAQ-a, s uvodnim osvrtom, vodi kroz diskurs i logiku kojima se ta racionalizacija odvija, a nastao je u kontekstu ad hoc antikapitalističke kvir inicijative feministkinja i feminista protiv transfobije.
  • 31. prosinca 2020. Klasa i identitet: ljubomržnja ili sukonstitucija? "Strukturnim određenjem klasa se više objašnjava, istorijsko-sociologističkim određenjem klasa se više opisuje. Prema strukturnom određenju klasni položaj konstituira se bez obzira jesu li klasni akteri*ke uopće svjesni koji i kakav je to položaj, dok istorijsko-sociologističko određenje upućuje na to da može da postoji svijest o klasi ili neko iskustvo klase. Strukturnim određenjem objašnjavaju se logika i anatomija funkcioniranja sistema proizvodnje, stoga je riječ o „trajnijoj“ klasnoj konfiguraciji kojom se objašnjava specifičnost kapitalističkog sistema proizvodnje, dok istorijski pristup klasi opisuje kontingentna i promenjiva klasna grupisanja koja se odvijaju u kapitalizmu zajedno sa drugim odnosima dominacije, podčinjavanja i discipliniranja."
  • 31. prosinca 2020. Nerazradivost seksualnosti u radikalnom feminizmu Organiziranje i iskustva seksualnih radnica_ka pomaknuti su na margine feminističkih solidarnosti i promišljanja kada im se pristupa s abolicionističkim zahtjevima koji dolaze iz radikalnog feminizma, a koji se s lakoćom, u redukcionizmu i banalnosti pristupa tim temama, stapaju s državnim i kapitalističkim interesima. Iz tih raspuklih (pa i gotovo iščezlih) savezništva moguće je izvući i raspetljati uglavnom zaobilaženu i potiskivanu povijest u rukavce koji će voditi u smjeru zakonodavstva, medicine ili rada, no koji će uvijek vraćati prema istim problemima i rupama koji sačinjavaju radikalnofeminističke politike i teorije. Tekst zahvaća crtice ove povijesti, ukazujući kako su se današnje rasprave o seksualnom radu oblikovale i na čemu se temelje.
  • 27. prosinca 2020. Ejblistički režimi u kapitalizmu Razmatrajući korporealnost ljudskog postojanja u kontekstu šireg razumijevanja rada socijalne reprodukcije koji održava i regenerira radnu snagu kao ključni element stvaranja profita, autorica iz historijsko-materijalističke perspektive ukazuje na koji se način u kapitalizmu tretiraju nenormativna tijela, s fokusom na osobe s invaliditetom.
  • 27. prosinca 2020. Neoliberalna država globalnog Juga (1): kako je kulturni nacionalizam pobijedio sekularni Prvi u nizu tekstova o globalnom Jugu nastao je kao bilješka za pripremu razgovora s teoretičarkom Radhikom Desai, koji se ove godine održao u sklopu Subversive festivala, a u njemu ćemo na primjeru Indije prikazati politički obrat između sekularnog i kulturnog nacionalizma, što je tema kojom se Desai bavila u svojim publikacijama u jeku dolaska na vlast BJP-a u Indiji i rasta Hindutve kao fundamentalističkog društvenog pokreta u Indiji.
  • 27. prosinca 2020. Biopolitika kao kritika „nove normalnosti“ U prilogu aktualnim raspravama o biopolitičkim tumačenjima pandemije COVID-19, autor nas vodi kroz povijest sociobioloških obilježja epidemija i pandemija, primarno u kontekstu uvezanosti liberalnog upravljanja i biopolitike, koja u Foucaultovoj interpretaciji ide s onu stranu ekonomskog polja u mjeri u kojoj se stanovništvo pokazuje kao novi objekt analize i intervencije. Tekst na pozadini povijesti epidemija velikih boginja (te juridičko-disciplinarnih mehanizama poput cijepljenja) ukazuje na dvije temeljne manjkavosti Foucaltovog pokušaja podvođenja biopolitike pod problematiku liberalnog guvernmentaliteta, i nudi revidiranu, demokratsku, eksplanatorno snažniju, robusniju upotrebu biopolitičke teorije, onkraj laisser-faire pristupa i autoritarnih mjera države.
  • 20. prosinca 2020. Filipini: paralelne strukture u džunglama Na Filipinima i dalje traje jedan od najdugotrajnijih svjetskih revolucionarnih ustanaka, a uz nepoštivanje radničkih prava u zadnje vrijeme pojačana je i nasilna eksproprijacija zemlje autohtonih naroda, kao i ubojstva boraca i borkinja za zaštitu njihovih prava, te okolišnih aktivista. Kako komunistički gerilci opstaju u žrvnju između domaće fašistoidne vlasti Rodriga Dutertea i interesa stranih korporacija?

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve