Proučavanje Marxa nije za elitiste

"Čitanje Marxove teorije nije samo za samodopadne naučenjake – samo pitajte milijune radnica i radnika čije su ideje o ulozi koju bi mogli imati u promjeni svijeta bile transformirane kako promišljanjem, tako i praksom."

Karikatura Karla Marxa u istoimenoj ulici u Berlinu, 4. lipnja 2010. (izvor: Infinite Ache @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Čitanje Marxove teorije nije samo za samodopadne naučenjake – samo pitajte milijune radnica i radnika čije su ideje o ulozi koju bi mogli imati u promjeni svijeta bile transformirane kako promišljanjem, tako i praksom.



Moj prvi angažman u tek preporođenom socijalističkom pokretu u SAD-u potaknuo me na čitanje. Marksistička teorija, povijest radničkog pokreta i društvenih pokreta, pregledi djelovanja partija radničke klase diljem svijeta – znao sam da ogromna količina znanja samo sjedi na policama i da bismo je moji drugovi i ja mogli upotrijebiti u našim organizacijskim naporima. No ubrzo sam se susreo sa sljedećim problemom: godine provedene na društvenim medijima, uz televiziju, memove, na chatu i uz kompjutorske igre istopile su mi mozak, te je predano čitanje postalo herkuleanski izazov.
 
Stoga suosjećam s tvrdnjom koju mjestimice čujem među lijevim aktivistima i aktivistkinjama: dok je organiziranje i djelovanje nužno za socijaliste i socijalistkinje, a važna je i učinkovita politička komunikacija poput izrade memeova, nekako je elitistički očekivati od takvih aktivista da proučavaju marksističku teoriju. Međutim, takvo bi stajalište bilo zbunjujuće milijunima siromašnih i radnih ljudi širom svijeta koji još od kasnog devetnaestog stoljeća pronalaze inspiraciju i smjernice u marksizmu, istovremeno gradeći masovne pokrete za društvenu transformaciju.
 
Štoviše, na vrhuncu masovnih socijalističkih pokreta u Europi kasnog devetnaestog i radnog dvadesetog stoljeća, marksističke teoretičarke i teoretičari blisko su surađivali s nebrojenim tvorničkim radnicama i radnicima na distribuciji radikalne literature, što su doživljavali kao jednu od primarnih zadaća pokreta. Vjera marksista u moć čitanja i obrazovanja učinila ih je specifičnima – ne po njihovu elitizmu, već po njihovoj vjeri u intelektualne, organizacijske i političke kapacitete radničkih masa. Čitanje je bilo sredstvo samoosnaživanja radnica i radnika, ne njihova podjarmljivanja.
 

Klub ljubitelja revolucionarnih knjiga

U knjizi Old Gods, New Enigmas (Stari bogovi, nove enigme), Mike Davis objašnjava da je „čitanje ‘poticalo pobune u glavama radnica i radnika’. (…) ubrzani razvoj radničkog i socijalističkog tiska u posljednjoj četvrtini stoljeća gajio je sve sofisticiraniji politički svjetonazor.“ Ne samo da su ove navodno neobrazovane mase umijele čitati, već su siromašne radnice i radnici primjenjivali teoriju u praksi kako bi napravili prostora slobodi: u mnogim europskim zemljama, upravo su se socijalističke radnice i radnici borili i položili svoje živote za „buržoaska“ demokratska prava poput slobodnih izbora i slobode udruživanja.
 
Radikali su se osobito borili za slobodu tiska, budući da je razmjena ideja bila nužna za izgradnju pokreta radničke klase za političku i društvenu jednakost. Kao što piše Davis, „pojava masovnih socijalističkih partija pred kraj devetnaestog stoljeća bila bi nezamisliva bez drastičnog rasta radničkog tiska (devedeset socijalističkih dnevnih novina samo u Njemačkoj!) i kontranarativa suvremenoj povijesti koji je iznosio.“
 
Naravno, nije svatko pročitao Marxov Kapital. Veći dio literature na koju se Davis referira sastojala se od kraćih formata novina i pamfleta. Međutim, to nije značilo da se sve radnice i radnike nije moglo izložiti marksističkim idejama i da se nisu mogli s njima uhvatiti u koštac.
 
Uzmimo kao primjer rusku marksistkinju Veru Zasulich, koju citira Lars Lih u Lenin Rediscovered (Ponovno otkriveni Lenjin), na temu važnosti proizvodnje teorijski sofisticirane literature za radnike-aktiviste: „Ne čita svatko u radničkom miljeu knjige, pamflete i novine, ali [u njima sadržani] koncepti koje su njihovi drugarice i drugovi asimilirali kao čitači takve literature, postupno penetriraju i u glave onih koji to ne čitaju.“
 
Iz tog su razloga marksističke aktivistkinje i aktivisti u Rusiji na prijelazu stoljeća inzistirali na tome da nema potrebe pojednostavljivati ili sakrivati socijalističke ideje od radnica i radnika. Umjesto toga, smatrali su svojom odgovornošću da uključe radnike u širok raspon strateških rasprava i razvijaju sveobuhvatne političke analize, koje neće biti ograničene na tvornička ili ekonomska pitanja koja su im bila pri ruci.
 
Referirajući na svjedočanstva radničkih frustracija prepojednostavljenom i apolitičnom literaturom, Lenjin 1902. piše kako radnici „žele znati sve što znaju i drugi, učiti o detaljima svih aspekata političkog života i aktivno sudjelovati u svakom političkom događaju.“
 
Kao odgovor na prijedlog jednog drugog socijalista da se proizvede odvojena, vulgarizirana „literatura za radnike“, Lenjin nastavlja argumentirati, kako ga parafrazira Lih, da „ovi pokušaji proizvođenja ‘radničkih’ novina perpetuiraju apsurdnu podjelu između radničkog pokreta i pokreta [inteligencije] (podjelu stvorenu prije svega kratkovidnošću određenih [socijalističkih intelektualaca]).“
 
Ovakva bi podjela značila da bi radnicama i radnicima, u mjeri u kojoj bi bili uključeni u socijalističku revoluciju, manipulirali načitani intelektualci i podsticali ih na djelovanje te koristili kao ovan za probijanje vrata starog poretka i oslobađanje prostora utopiji začetoj u glavama inteligencije. Takav instrumentalni pogled na djelovanje radničke klase ide direktno protiv ključnog principa marksističke politike: „emancipacija radničkih klasa mora biti čin koji su one same ostvarile.“
 
Time ne želim reći da su knjige same po sebi bile dovoljno da radničke mase razviju kapacitete za samoemancipaciju – daleko od toga. No marksistička literatura i agitacija smatrala se nužnim sastojkom kako bi radnici izvukli prave pouke iz opojnog iskustva praktične politike.
 

Brak između teorije i prakse

Zasuličino je preobraćenje na marksističku strategiju znakovito. Generaciju ranije, priklanjala se drukčijoj strategiji: individualnom terorizmu. 1878. godine, Zasulich je prešla s riječi na djela i upucala generala Trepova, zloglasno nasilnog agenta ruske carske autokracije. Začudo, dobrohotna porota oslobodila je Zasulich nakon što se poslužila sudskim procesom kako bi skrenula pozornost na Trepovljevu i državnu zloupotrebu ovlasti.
 
Međutim, takvi atentati na visoko profilirane osobe koje su izvršavale male grupice radikalnih intelektualaca nisu uspjele polučiti revolucionarne rezultate. Tijekom egzila u Švicarskoj, Zasulich je stupila u kontakt s marksistima, koji su, inspirirani ranim uspjesima njemačkog socijalističkog pokreta, denuncirali terorizam i zagovarali strategiju masovne politike radničke klase.
 
Marksisti su tvrdili da je terorizam bio elitistički i neučinkovit jer se temeljio na tajnim aktivnostima obrazovane nekolicine. Umjesto toga, uvjerili su Zasulich kako bi masovna aktivnost samih radnica i radnika, informirana marksističkom teorijom, trebala biti izvor njihova vlastitog oslobođenja. Na taj način preobraćena, Zasulich je suosnovala prvu rusku marksističku orgnaizaciju i dala se na posao prevođenja Marxovih djela na ruski.
 
Lenjin se tijekom 1890-ih, u mlađim danima, pridružio Zasulich. Međutim, suočeni s carističkom represijom, rusli marksisti teškom su mukom uspijevali širiti radosnu vijest među radničkom klasom. Davis tvrdi da je zbog toga „ilegalni tisak imao još važniju funkciju [u Rusiji], jer su se papiri distribuirali iz ruke u ruku ili čitali naglas kada u blizini nije bilo predradnika ili špijuna.“
 
Izgradnja učinkovitog sustava ilegalnog tiska koji premrežuje cijelu zemlju, kao preteče ujedinjenoj Ruskoj marksističkoj partiji, fokus je Lenjinove poznate knjige Što da se radi? iz 1902. godine. Kako bi ostvarili ovaj san, aktivisti su riskirali uhićenja, progon u Sibir, ili čak smrt, prenoseći knjige i novine tiskane u inozemstvu preko ruskih granica i u ruke i glave ruskih radnica i radnika.
 
Izgradnja učinkovitog sustava ilegalnog tiska koji premrežuje cijelu zemlju, kao preteče ujedinjenoj Ruskoj marksističkoj partiji, fokus je Lenjinove poznate knjige Što da se radi? iz 1902. godine. Kako bi ostvarili ovaj san, aktivisti su riskirali uhićenja, progon u Sibir, ili čak smrt, prenoseći knjige i novine tiskane u inozemstvu preko ruskih granica i u ruke i glave ruskih radnica i radnika.
 
Marksističke ideje zaista su se pronosile nadaleko i naširoko i informirale socijalističku praksu. U svojoj poznatoj knjizi Hammer and Hoe: Communists in Alabama During the Great Depression (Čekić i motika: komunisti u Alabami tijekom Velike Depresije), Robin D. G. Kelley opisuje razgovor s Lemonom Johnsonom, jednim od Crnih vođa sindikata napoličara iz Alabame, predvođenog Američkom komunističkom partijom. Kada ga je Kelley upitao kako su uspjeli ostvariti neke od zahtjeva tijekom štrajka berača pamuka iz 1935. godine, Johnson je „izvukao primjerak knjige Što da se radi? V. I. Lenjina, pun magarećih ušiju, i kutiju metaka za sačmaricu“ i rekao, „Ovako smo to uspjeli ostvariti. Teorija i praksa.“
 
Mislim da bi svima onima koje brine „elitizam“ čitanja marksističke teorije, Lemon Johnson i Vera Zasulich, da su danas živi, vjerojatno odgovorili: zar ste toliko arogantni da mislite kako ste sami samcati odgonetnuli složenosti kapitalističkog svijeta i odgovarajuće strategije njegove transformacije? Potom bi, kao organizatori koji su ozbiljno doživljavali efikasnu komunikaciju socijalističkih ideja, vjerojatno probali pretvoroti tu ideju u mem.




Jeremy Gong je član Demokratskih socijalista Amerike iz East Bayja u Kaliforniji.




Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.





Vezani članci

  • 9. kolovoza 2020. Iza eksplozije u Bejrutu stoji bezakonje svijeta međunarodne špedicije Katastrofalna eksplozija 2750 tona amonijevog nitrata – zapaljive tvari često korištene u bombaškim napadima – uskladištenih u luci blizu stambenih četvrti Bejruta, u kojoj je živote izgubilo preko 150 ljudi, ozlijeđeno 5000, a bez krova nad glavom ostalo 300 000, posljedica je neodgovornosti libanonskih lučkih vlasti i države, ali i offshoring pravnih makinacija pomorskog kapitala kojima je svrha profitno motivirana radna, zdravstvena, sigurnosna i okolišna deregulacija.
  • 9. kolovoza 2020. Naša mjesta i gradove oblikuju zakoni, a ne zgrade "Rory Olcayto objašnjava zašto politika mora imati prvenstvo pred radom arhitekata i urbanih dizajnera, želimo li dovesti do promjena koje su nam potrebne u našim gradovima."
  • 9. kolovoza 2020. 250 stvari koje trebate znati ako se bavite arhitekturom "Prisjećamo se našeg prijatelja i autora Michaela Sorkina, kritičara arhitekture koji nas je naučio pristupati gradovima s većom dozom inteligencije i moralne jasnoće. Kao pionir kritike kapitalističke urbanizacije, tijekom svojega je života riječju i djelom oblikovao generacije koje su iz lijeve perspektive promišljale gradove i arhitekturu."
  • 2. kolovoza 2020. Pobuna protiv laži opasnih po život Prosvjedi u Srbiji početkom srpnja bili su potaknuti nizom laži i manipulacija kojima je vlast pokušala prikriti katastrofalno upravljanje pandemijom koronavirusa. Učinivši si medvjeđu uslugu pobjedom na izborima na kojima je parlament ispražnjen od opozicije, Vučićeva ambicija da održi privid demokracije u državi kojom vlada autokratski dodatno je dovedena u pitanje uslijed žestoke represije policijskih snaga protiv heterogene mase ljudi koja je izašla na ulice da iskaže svoje nezadovoljstvo na jedini preostali način u Vučićevoj Srbiji.
  • 2. kolovoza 2020. „Zašto glumiš marksista?“ "Biti „kapital“ nije supstantivna kvaliteta. Društveni odnosi kapitalizma pretvaraju stroj u kapital, što on nikako nije sam po sebi. Primjerice, krušna peć u kooperativnoj pekari u Montreuilu nije kapital, zato što je ugrađena u kooperativne i nenadničke društvene odnose. Međutim, ista krušna peć u industrijskoj pekari postaje kapital. Ista krušna peć. Kapital na jednom mjestu, ne-kapital na drugom. Biti kapital nije supstantivno svojstvo stvari."
  • 31. srpnja 2020. Iza leđa korone: rad, kuća i vrijeme Višak vremena za dokolicu, prividno nataložen u kućanstvima tijekom pandemije korona virusa, zakriva diferencijaciju rada po klasnim, rodnim i rasnim linijama, što autorica razmatra na podlozi teorije socijalne reprodukcije. Uz intenzifikaciju kućanskog, javnog odnosno komodificiranog orodnjenog reproduktivnog rada, na pretpostavljeni stambeni prostor eksternaliziran je i dio proizvodnog rada, bez adresiranja svih njegovih materijalnih dimenzija i pojačano prekarne izvedbe, dok je istovremeno veliki broj radnica i radnika van kućanstava nastavio obavljati onaj rad koji je neophodan za svakodnevno namirivanje potreba društva.
  • 26. srpnja 2020. Liberali još uvijek misle da će utvrđivanje činjenica zaustaviti desnicu "Za današnje liberale, standardni pristup borbi protiv desnice provjera je činjenica koje iznosi. Međutim, konzervativci nisu natjecatelji u debati: vode političku borbu i usmjereni su na pobjedu. Utvrđivanje činjenica neće nas spasiti."
  • 26. srpnja 2020. Toplinski valovi globalno su sve dulji i učestaliji "Nova studija donosi „nedvosmislene indikatore“ da globalno zagrijavanje nije samo u tijeku, već da i ubrzava. Znanstvenici i znanstvenice inzistiraju kako je „vrijeme za pasivnost prošlo“."
  • 26. srpnja 2020. Službeno je – Steven Pinker priča gluposti "Kada Steven Pinker uporno tvrdi da se stanje u svijetu sve više poboljšava, dobar dio njegova argumenta temelji se na tvrdnjama o smanjenju globalnog siromaštva. Međutim, novi izvještaj UN-ova stručnjaka za temu siromaštva poništava navedeni argument, demonstrirajući kako je globalno siromaštvo ostalo gotovo nepromijenjeno tijekom posljednjih četrdeset godina."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve