Proučavanje Marxa nije za elitiste

Pretpostavka da je proučavanje marksističke teorije namijenjeno samo nekolicini koja za to ima uvjete, protivna je historijskom iskustvu radnica i radnika koji su se samoobrazovali i samoosnaživali uz obilje socijalističke i marksističke literature. Vjerom u sposobnost svakoga da se uhvati ukoštac s čitanjem i obrazovanjem, te u svačije političke i organizacijske kapacitete, izbjegla se taktika vulgariziranja literature: radilo se na njezinoj dostupnosti, distribuciji i agitaciji. Čak i kada radnici i radnice nisu čitali_e knjige, pamflete i novine, bili_e su izloženi_e idejama i konceptima, uvučeni_e u sveobuhvatne strateške i političke rasprave, a ovakva visprena i kontinuirana edukacija čupala ih je iz uronjenosti u parohijalnu politiku i dominantnu ideologiju.

Karikatura Karla Marxa u istoimenoj ulici u Berlinu, 4. lipnja 2010. (izvor: Infinite Ache @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Čitanje Marxove teorije nije rezervirano za samodopadne naučenjake – samo upitajte milijune radnica i radnika čije su ideje o ulozi koju bi mogli_e imati u promjeni svijeta bile transformirane kako promišljanjem, tako i praksom.



Moj prvi angažman u tek preporođenom socijalističkom pokretu u SAD-u potakao me je na čitanje. Marksistička teorija, povijest radničkog pokreta i društvenih pokreta, pregledi djelovanja partija radničke klase diljem svijeta – znao sam da ogromna količina znanja samo sjedi na policama i da bismo ga moje drugarice i drugovi i ja mogli upotrijebiti u našim organizacijskim naporima. No ubrzo sam se susreo sa sljedećim problemom: godine provedene na društvenim medijima, uz televiziju, memove, chat i kompjutorske igre rastopile su mi mozak, pa je predano čitanje postalo herkulanski izazov.
 
Stoga suosjećam s tvrdnjom koju mjestimice čujem među lijevim aktivistima i aktivistkinjama: dok je organiziranje i djelovanje nužno za socijaliste i socijalistkinje, a važna je i učinkovita politička komunikacija poput izrade memova, nekako je elitistički očekivati od takvih aktivista_kinja da proučavaju marksističku teoriju. Međutim, takav bi stav bio zbunjujuć milijunima siromašnih i radnih ljudi širom svijeta, koji još od kasnog devetnaestog stoljeća pronalaze inspiraciju i smjernice u marksizmu, istovremeno gradeći masovne pokrete za društvenu transformaciju.
 
Štoviše, na vrhuncu masovnih socijalističkih pokreta u Europi kasnog devetnaestog i ranog dvadesetog stoljeća, marksističke teoretičarke i teoretičari blisko su surađivali s mnogobrojnim tvorničkim radnicama i radnicima na distribuciji radikalne literature, što su doživljavale_i kao jednu od primarnih zadaća pokreta. Vjera marksista i marksistkinja u moć čitanja i obrazovanja učinila ih je specifičnima – ne po njihovu elitizmu, već po njihovoj vjeri u intelektualne, organizacijske i političke kapacitete radničkih masa. Čitanje je bilo sredstvo samoosnaživanja radnica i radnika, ne njihova podjarmljivanja.
 

Klub ljubitelja revolucionarnih knjiga

U knjizi Old Gods, New Enigmas (Stari bogovi, nove enigme), Mike Davis objašnjava da je „čitanje ‘poticalo pobune u glavama radnica i radnika’. (…) ubrzani razvoj radničkog i socijalističkog tiska u posljednjoj četvrtini stoljeća gajio je sve sofisticiraniji politički svjetonazor.“ Ne samo da su ove navodno neobrazovane mase umjele čitati, već su siromašne radnice i radnici primjenjivali teoriju u praksi kako bi napravili prostora slobodi: u mnogim europskim zemljama, upravo su se socijalističke radnice i radnici borili i položili svoje živote za „buržoaska“ demokratska prava poput slobodnih izbora i slobode udruživanja.
 
Budući da je razmjena ideja bila nužna za izgradnju pokreta radničke klase za političku i društvenu jednakost, radikali su se osobito borili za slobodu tiska. Davis piše da bi „pojava masovnih socijalističkih partija pred kraj devetnaestog stoljeća bila nezamisliva bez drastičnog širenja radničkog tiska (devedeset socijalističkih dnevnih novina samo u Njemačkoj!) i kontranarativa suvremenoj povijesti koji je donosio.“
 
Naravno, nije svatko čitao Marxov Kapital. Veći dio literature na koju se Davis referira sastojala se od novina i pamfleta kraćeg formata. Međutim, to nije značilo da se radnice i radnike općenito nije moglo izložiti marksističkim idejama i da se nisu mogli s njima uhvatiti u koštac.
 
Uzmimo kao primjer rusku marksistkinju Veru Zasulič, koju citira Lars Lih u Lenin Rediscovered (Ponovno otkriveni Lenjin), na temu važnosti proizvodnje teorijski sofisticirane literature za radnike-aktiviste: „Ne čita svatko u radničkom miljeu knjige, pamflete i novine, ali [u njima sadržani] koncepti koje su njihovi drugarice i drugovi asimilirali kao čitači takve literature, postupno penetriraju i u glave onih koji to ne čitaju.“
 
Iz tog su razloga marksističke aktivistkinje i aktivisti u Rusiji na prijelazu stoljeća inzistirali na tome da nema potrebe pojednostavljivati ili sakrivati socijalističke ideje od radnica i radnika. Umjesto toga, smatrali su svojom odgovornošću da uključe radnike u širok raspon strateških rasprava i razvijaju sveobuhvatne političke analize, koje neće biti ograničene na tvornička ili ekonomska pitanja koja su im bila bliska.
 
Pozivajući se na svjedočanstva radničkih frustracija suviše pojednostavljenom i apolitičnom literaturom, Lenjin 1902. piše kako radnici „žele znati sve što znaju i drugi, učiti o detaljima svih aspekata političkog života te aktivno sudjelovati u svakom političkom događaju.“
 
Kao odgovor na prijedlog jednog drugog socijalista da se proizvede zasebna, vulgarizirana „literatura za radništvo“, Lenjin nastavlja argumentirati, kako ga parafrazira Lih, da „ovi pokušaji proizvođenja ‘radničkih’ novina perpetuiraju apsurdnu podjelu između radničkog pokreta i pokreta [inteligencije] (podjelu stvorenu prije svega kratkovidnošću određenih [socijalističkih intelektualaca]).“
 
Ovakva bi podjela značila da bi radnicama i radnicima, u mjeri u kojoj bi bili uključeni u socijalističku revoluciju, manipulirali načitani intelektualci, potičući ih na djelovanje i koristeći kao ovna za probijanje bedema starog poretka i oslobađanje prostora utopiji začetoj u glavama inteligencije. Takav instrumentalistički pogled na djelovanje radničke klase ide izravno protiv ključnog principa marksističke politike: „emancipacija radničkih klasa mora biti čin koji su one same ostvarile.“
 
Time ne želim reći da su knjige same po sebi bile dovoljne da radničke mase razviju kapacitete za samoemancipaciju – daleko od toga. No marksistička literatura i agitacija smatrala se nužnim sastojkom pomoću kojega su radnice i radnici trebali izvući prave pouke iz opojnog iskustva praktične politike.
 

Brzopotezni brak između teorije i prakse

Preobraćenje Vere Zasulič na marksističku strategiju bilo je znakovito. Generaciju ranije, vodila ju je drugačija strategija: individualni terorizam. 1878. godine, Zasulič je prešla s riječi na djela i upucala generala Trepova, agenta ruske carske autokracije ozloglašenog po nasilju. Začudo, dobrohotna porota oslobodila je Zasulič, koja se poslužila sudskim procesom kako bi skrenula pozornost na Trepovljevu i državnu zloupotrebu vlasti.
 
Međutim, atentati na visoko profilirane ličnosti koje su izvršavale male grupice radikalnih intelektualaca nisu uspjele polučiti revolucionarne rezultate. Tijekom egzila u Švicarskoj, Zasulič je došla u kontakt s marksistima, koji su, inspirirani ranim uspjesima njemačkog socijalističkog pokreta, denuncirali terorizam i zagovarali strategiju masovne politike radničke klase.
 
Marksisti su tvrdili da je terorizam bio elitistički i neučinkovit jer se temeljio na tajnim aktivnostima obrazovane nekolicine. Umjesto toga, uvjerili su Zasulič da bi masovna aktivnost samih radnica i radnika, informirana marksističkom teorijom, trebala biti izvor njihova vlastitog oslobođenja. Na taj način preobraćena, Zasulič je suosnovala prvu rusku marksističku organizaciju i dala se na posao prevođenja Marxovih djela na ruski.
 
Lenjin se tijekom 1890-ih, u svojim mlađim danima, pridružio Zasulič. Međutim, suočeni s carističkom represijom, ruski marksisti teškom su mukom uspijevali širiti radosnu vijest među radničkom klasom. Davis tvrdi da je zbog toga „ilegalni tisak [u Rusiji] imao još važniju funkciju, jer su se papiri distribuirali iz ruke u ruku ili čitali naglas kada u blizini nije bilo predradnika ili špijuna.“
 
Izgradnja učinkovitog sustava ilegalnog tiska koji premrežava cijelu zemlju, kao preteče ujedinjenoj Ruskoj marksističkoj partiji, fokus je Lenjinove poznate knjige Što da se radi? iz 1902. godine. Kako bi ostvarili ovaj san, aktivistkinje i aktivisti riskirali su uhićenja, progon u Sibir, ili čak smrt, prenoseći knjige i novine tiskane u inozemstvu preko ruskih granica, u ruke i glave ruskih radnica i radnika.
 
Ne samo da nije elitistički, ovaj je sustav bio pragmatičan. Bez pristupa vijestima o štrajkovima i prosvjedima, kao i internacionalnim marksističkim debatama o strategiji i taktici, radnici aktivisti bili su osuđeni na parohijalnu politiku, neučinkovite strategije, i bilo je izgledno da će podleći pritisku puno raširenijih ideja političkih i kulturnih institucija države ili liberalnih buržoaskih reformista.
 
Marksističke ideje zaista su se pronosile nadaleko i naširoko i informirale socijalističku praksu. U svojoj poznatoj knjizi Hammer and Hoe: Communists in Alabama During the Great Depression (Čekić i motika: komunisti u Alabami tijekom Velike Depresije), Robin D. G. Kelley opisuje razgovor s Lemonom Johnsonom, jednim od Crnih vođa sindikata napoličara iz Alabame, predvođenog Američkom komunističkom partijom. Kada ga je Kelley upitao kako su uspjeli ostvariti neke od zahtjeva tijekom štrajka berača pamuka iz 1935. godine, Johnson je „izvukao primjerak knjige Što da se radi? V. I. Lenjina, pun magarećih ušiju, i kutiju metaka za sačmaricu“ i rekao, „Ovako smo to uspjeli ostvariti. Teorija i praksa.“
 
Mislim da bi svima onima koje brine „elitizam“ čitanja marksističke teorije, Lemon Johnson i Vera Zasulič, da su danas živi, vjerojatno odgovorili: zar ste toliko arogantni da mislite kako ste sami samcati odgonetnuli kompleksnosti kapitalističkog svijeta i odgovarajuće strategije njegove transformacije? Potom bi, kao organizatori koji su ozbiljno doživljavali efikasnu komunikaciju socijalističkih ideja, vjerojatno probali pretvoriti tu ideju u mem.




Jeremy Gong je član Demokratskih socijalista Amerike iz East Bayja u Kaliforniji.




Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.





Vezani članci

  • 26. veljače 2016. Dokinimo privatno vlasništvo, a ne Kennyja Logginsa Kažu da nije grijeh ne znati, nego ne pitati. Upravo na to se odvažio jedan čitatelj časopisa Jacobin kada se obratio uredništvu i zamolio da mu se objasni što bi se trebalo dogoditi s njegovim osobnim vlasništvom nad zbirkom ploča u socijalističkom društvenom uređenju...
  • 29. studenoga 2020.
    Featured Video Play Icon
    Promjena okvira #51 – John Bellamy Foster
    U pedesetprvoj bilingvalnoj epizodi emisije Promjena okvira pogledajte intervju s Johnom Bellamyjem Fosterom, marksističkim ekologom i profesorom sociologije na Sveučilištu u Oregonu, urednikom nezavisnog socijalističkog časopisa Monthly Review te autorom brojnih studija, među kojima je i nedavno kapitalno djelo The Return of Nature: Socialism and Ecology. U intervjuu snimljenom online u kolovozu ove godine razgovarali smo o materijalističkim i dijalektičkim aspektima ekologije, tržišnoj učinkovitosti, pravednoj ekološkoj tranziciji, globalnoj rezervnoj armiji jeftine radne snage, pandemiji COVID-19 i teoriji socijalne reprodukcije. Nove epizode možete pratiti na Kanalu Ri, a dosad objavljene bilingvalne epizode potražite na plejlisti. Bellamy Foster održat će predavanje 11. prosinca u 21h online u sklopu ovogodišnjeg 13. Subversive festivala.
  • 8. lipnja 2016. Čemu toliko ispita? Marksistički odgovor Pitanje obrazovanja nemoguće je adresirati parcijalnim reformama u okviru kapitalističkog realizma. Vjera u sustav koji se navodno temelji na nepristranosti i nepolitičnosti stručnjakâ te na inherentnoj dobronamjernosti autoritetâ, ostaje slijepa za političko-ekonomsku dimenziju obrazovanja. Autor nudi drukčiju perspektivu razmišljanja i djelovanja, koja zahtijeva širi društveni angažman.
  • 6. rujna 2020. Znati što je ispravno, a činiti suprotno: Asistentica i rad Prateći jedan dan u životu asistentice neimenovanog holivudskog producenta, film Asistentica iz 2019., redateljice/scenaristice Kitty Green, na valu #metoo pokreta precizno ocrtava konture nevidljivih strukturnih preduvjeta rodno uvjetovanog nasilja, upisanih u samu narav radnih odnosa u kapitalizmu, koji omogućavaju šefove poput Harveyja Weinsteina. Film također ukazuje na sistemsku dimenziju suučesništva radnica i radnika u prešutnom perpetuiranju nasilja.
  • 19. prosinca 2018. Nova klasna politika: perspektiva protiv desnih i neoliberalnih pripovijesti Uspon desnog populizma dio europske ljevice prepoznao je i kao indikator vlastite slabosti i povijesne erozije značaja. Da ljevica nema monopol na artikulaciju socijalnog pitanja nije nova lekcija. No ono što je relativno novo jest da ga je ljevica posljednjih desetljeća u sve manjoj mjeri postavljala. Ovako glasi kritička dijagnoza autora poput francuskog sociologa Didiera Eribona. Objavljivanje njemačkog prijevoda njegove sociološko-autobiografske monografije Povratak u Reims inicirao je 2016. godine opsežne rasprave unutar njemačke ljevice. Mnogi su usvojili Eribonovu dijagnozu i plediraju za povratak klasnoj politici, dok drugi upozoravaju na opasnost rehabilitacije starog klasnog redukcionizma i olakog dezavuiranja desetljeća nastojanja oko rodnih i manjinskih pitanja. Formuliran unutar tih rasprava, pojam „Nove klasne politike“ teži integraciji klasnog i „identitetskih“ pitanja kao temelja obnove integrativne lijeve politike, koja se mora suprotstavljati i desnim i neoliberalnim narativima. Pročitajte prijevod teksta Sebastiana Friedricha.
  • 1. travnja 2014. Snimke predavanja i razgovora: Michael Heinrich, 12-14.3.2014.
  • 9. travnja 2014. Marxova teorija fetišizma i neekonomski oblici dominacije, 4.4.2014.
  • 31. siječnja 2016. Kulturni materijalizam i politike identiteta Kako stvoriti univerzalni socijalistički projekt u kontekstu prioritiziranja „identitetskih politika“ danas je jedno od ključnih pitanja prilikom promišljanja lijevih progresivnih strategija otpora. Iz Up&Undergrounda 27/28 prenosimo prijevod teksta Richarda Seymoura o važnosti materijalizacije kulture i „identitetskih pitanja“ te neophodnosti da se u izgradnji univerzalnog političkog subjekta operacionalizira realno postojeća partikularna iskustva nepravde kao dio materijalnih procesa.
  • 31. prosinca 2019.
    Featured Video Play Icon
    Rodno, seksualno i ekonomsko nasilje u neoliberalizmu
    Iako se rodno uvjetovano nasilje pri tumačenju često svodi na interpersonalno nasilje, marksistička feministkinja Tithi Bhattacharya pokušava utvrditi kakve socioekonomske okolnosti pogoduju njegovoj proizvodnji. Eskalaciju nasilja razmatra u kontekstu četrdesetogodišnjeg pogubnog utjecaja neoliberalnih politika na polje socijalne reprodukcije i tržište rada. Pogledajte snimku i pročitajte pregled predavanja održanog u sklopu 12. Subversive festivala u suradnji s Centrom za ženske studije, a snimke s proteklih festivala potražite na plejlisti.
  • 31. prosinca 2017. Možemo li biti otuđeni iako volimo dućane? Kapitalizam ne možemo ograničiti na polje ekonomije; on oblikuje životne uvjete i iskustva ljudi, njihova shvaćanja i vjerovanja, jednako kao što su i ljudi u stanju djelovanjem mijenjati svoju prirodu i suprotstaviti se nedostatku kontrole nad vlastitim životima. Osoblje Marx Memorial Library ukratko predstavlja koncepte alijenacije i fetišizma robe te ističe aktualnost i značaj kolektivnog djelovanja u borbi za društvo u kojem ljudske želje više neće biti predmetom kapitalističkog diktata.
  • 31. prosinca 2020. Klasa i identitet: ljubomržnja ili sukonstitucija? U osvrtu na nedavnu polemiku na književnoj sceni o klasi i autanju, autorica ukazuje na važnost daljnjeg razmatranja kompleksne uloge klasnog položaja u životnim odlukama. Strukturno određenje klase govori o tupoj, nepersonalnoj ekonomskoj prinudi ugrađenoj u kapitalističko društvo, ali ne objašnjava jednoznačno karakter pojedinke_ca. Iako povezana s identitetom, klasa se ne može mehanički derivirati iz identiteta, kao ni obratno.
  • 27. prosinca 2013. Klase, klasna borba i povijesni determinizam
  • 12. kolovoza 2009. Ljetna škola – Alain Bihr: Ljudski kapital
  • 17. siječnja 2016.
    Featured Video Play Icon
    Klasa, klasna teorija, klasna borba
    Pogledajte snimku seminara "Class, Class Theory, Class Struggle", održanog 17-18. listopada 2015. u sklopu programa CRS-a posvećenog teoriji klase. Stipe Ćurković je govorio o potrebi diferenciranja između proučavanja eksplanatornih dosega i granica strukturne klasne analize kapitalističkog načina proizvodnje i empirijskih, povijesnih i socioloških klasnih analiza konkretnih kapitalističkih društava. John Milios je kroz klasnu analizu grčkog društva predstavio uvjete pod kojima politike mjera štednje mogu oblikovati širu proturadničku društvenu koaliciju temeljenu na konsenzusu dijela "srednjih klasa", dok je u večernjem razgovoru ponudio svoje viđenje dosadašnjeg razvoja političke situacije u Grčkoj. Dora Levačić i Mislav Žitko su s konceptualnog i metodološkog aspekta razmotrili različite pristupe klasnoj analizi. Branko Bembič je izložio historijat 'specifične' slovenske tranzicije i presjek trenutnih radničkih organizacija u Sloveniji, čija ograničenja predlaže premostiti strukturiranjem istih u istraživačke organizacije s naglaskom na vanparlamentarni rad.
  • 14. travnja 2018. Kapital je društveni odnos Kapitalizam kao proizvodni, ali i društveno-vlasnički odnos, specifičan je historijski poredak koji odgovarajućim institucionalnim mehanizmima osigurava uvjete za vlastiti opstanak. O tome kako liberalna pravno-institucionalna aparatura formalizira, a potom i afirmira klasne, rodne i rasne razlike, o doprinosima luksemburgijanske kritike političke ekonomije suvremenim marksističkim feminističkim analizama, te o emancipatornim antikapitalističkim strategijama otpora koje nužno moraju uključivati i aspekt proizvodnje i aspekt reprodukcije, razgovarale/i smo s Ankicom Čakardić, docenticom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 30. lipnja 2016. Interpretacijski spor oko Marxa: Haug vs. Heinrich Prenosimo uvodni tekst prvog broja časopisa „3k: kapital, klasa, kritika“ (pdf), posvećenog polemici između Wolfganga Fritza Hauga i Michaela Heinricha: „Teorijski dosljedna kritika iluzornosti 'instrumentalizacije' robne proizvodnje za socijalističke ciljeve nije samo neophodan moment kritičkog suočavanja ljevice s vlastitom prošlošću, nego i šansa za formulaciju perspektive vlastitog budućeg djelovanja koja neće mehanički robovati inventaru naslijeđenih formula.“
  • 11. rujna 2015.
    Featured Video Play Icon
    Marksizam i podčinjavanje žena
    Pogledajte snimku predavanja Lise Vogel, održanog u sklopu programa konferencije 8. Subversive festivala. Nakon izlaganja u kojem je naznačila glavne teze koje iznosi u svojoj knjizi, kontekst u kojem je knjiga izvorno nastala i njezinu dosadašnju recepciju, Vogel u raspravi s moderatoricom Ankicom Čakardić i publikom govori o konceptima intersekcionalnosti i patrijarhata, teorijskoj rigoroznosti i empirijskim istraživanjima te budućnosti marksističkog feminizma.
  • 18. studenoga 2013. Teorijska istorija Marksove kritike ekonomije
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 15. veljače 2011. Kapitalizam i socijalna prava
  • 11. svibnja 2015. Još jednom o kućanskom radu
  • 27. prosinca 2017. Pet funti godišnje Povijesna aproprijacija borbe za žensko pravo glasa od strane buržoaskih feminističkih pokreta, do danas uspješno marginalizira doprinose lijevih feministkinja sufražetskom pokretu, a pritom i dimenziju egalitarnosti u kojoj se ogledaju ograničenja liberalne pozicije, koja uspjehom naziva činjenicu da je aktivno i pasivno pravo glasa bilo izboreno za ograničen broj privilegiranih žena. Andreja Gregorina, voditeljica marksističko-feminističkog kružoka FEMATIK, u okviru kojega se promišljala ova tema, ukazuje na demarkacije u polju političke participacije i subjektivacije žena te na važnost socijalističke agende kao zaloga radikalizaciji feminističke borbe.
  • 31. prosinca 2019.
    Featured Video Play Icon
    Kapital i kriza – aktualnost Marxove kritike političke ekonomije u 21. stoljeću
    "Prvi tom Kapitala objavljen je prije više od 150 godina. Međutim, u njemu nije naprosto prikazan kapitalizam 19. stoljeća. Marx nije želio prikazati određeni period kapitalističkog razvoja, već je tvrdio da predstavlja kapitalistički način proizvodnje u njegovu „idealnom presjeku“, tj. jezgru kapitalističkih odnosa, povezanih s bilo kojom formom kapitalizma. Razmotrit ću ovu tvrdnju osobito s obzirom na koncepte vrijednosti, novca, krize i klasnih odnosa."
  • 25. travnja 2014. Tko stvara radna mjesta?
  • 31. prosinca 2020. Feminizam i transfobija Recentno jačanje transfobije u feminističkim i kvir prostorima očituje se u osnivanju trans-isključujućih organizacija ili preokretanjem politika postojećih u tom smjeru, kako bi se ucrtale granice između feminizma i LGB aktivizma u odnosu na trans organiziranje na međunarodnoj (LGB Alliance u Velikoj Britaniji s ograncima u Brazilu, Australiji, SAD-u...) i regionalnoj razini (Marks21, Lezbejska i gej solidarna mreža...). Transfobne politike nedavno je javno prigrlio i Centar za ženske studije u Zagrebu. Te se politike nastoje racionalizirati nizom pojednostavljenih tvrdnji koje apeliraju na „zdravi razum“ i opća uvjerenja, onkraj teorijskih i empirijskih uvida. Ovaj tekst nas u formi FAQ-a, s uvodnim osvrtom, vodi kroz diskurs i logiku kojima se ta racionalizacija odvija, a nastao je u kontekstu ad hoc antikapitalističke kvir inicijative feministkinja i feminista protiv transfobije.
  • 31. prosinca 2019. Spašavanje klase od kulturnog zaokreta "Ako se cjelokupno društveno djelovanje fokusira na značenje, prijeti li materijalističkom razmatranju klase propast? Čini se da veliki broj, ako ne i većina društvenih teoretičarki i teoretičara smatra da je tome tako, te da su napustili strukturnu teoriju klase u prilog teoriji koja klasu predstavlja kao kulturni konstrukt. Ovaj rad pokazuje da je moguće prihvatiti temeljne uvide kulturnog zaokreta, istovremeno uvažavajući materijalističku teoriju klasne strukture i klasne formacije."
  • 10. lipnja 2018. Prilog izučavanju klasa u Hrvatskoj Akademska prevlast ahistorijskih socioloških analiza političko-ekonomskih procesa, te njima suprotstavljeno pozivanje na historijsko-materijalistički, strukturalistički model klasne analize, iziskuju rekonceptualizaciju pojma klase kao dinamizirane društvene kategorije. O procesu formiranja buržoaskih frakcija te povezanom derogiranju društvenog vlasništva tijekom različitih faza tzv. tranzicije postsocijalističke Hrvatske, odnosno restauracije kapitalizma na prostoru SFRJ, piše Srećko Pulig.
  • 14. lipnja 2020. Rezervna armija – pandemijsko izdanje "Zbog načina na koji je američka ekonomija trenutno konfigurirana, privatna poduzeća počet će zapošljavati radnice i radnike i smanjivati rezervnu armiju tek kada im to postane profitabilno. Radnici i radnice će pak biti prepušteni na milost i nemilost tih odluka i, posljedično, na agregatnoj razini nastaviti gubiti naspram njihova suparnika, korporacija koje neovisno o ikome donose odluke o zapošljavanju."
  • 31. prosinca 2018. Socijalna reprodukcija: izvor života u kapitalizmu Kapitalistički status quo, odnosno mogućnost nastavka globalne proizvodnje i akumulacije kapitala inherentno je vezana uz oblike discipliniranja reproduktivne sfere. U periodima ekonomskih kriza kapital pojačano spušta cijenu nadnice te prebacuje troškove egzistencije na produktivni, a osobito reproduktivni rad, temeljni resurs te „historijski i analitički preduvjet kapitalističkog načina proizvodnje“.
  • 28. lipnja 2020.
    Featured Video Play Icon
    Onkraj logike paralelnih pokreta: treći feministički val kao klasna formacija
    Oslanjajući se na kritiku „logike paralelnih pokreta“ Lise Vogel, Cinzia Arruzza nadopunjuje teoriju socijalne reprodukcije klasnom analizom. Međutim, pojam klase kod Marxa je ambivalentan, a u marksističkoj tradiciji najčešće gravitira između objektivističkih i političkih interpretacija. Nastojeći da uobliči dinamičniji koncept klase, Arruzza se posebice nadovezuje na distinkciju Meiksins Wood, koja razumije klasu kao rezultat neurednog i složenog historijskog procesa klasne formacije, odnosno samokonstitucije, koji iziskuje i iskustvo borbe, a baziran je i na klasnoj situaciji, odnosno pozicioniranosti pojedinki i pojedinaca unutar društvenih hijerarhija sukladno objektivnim kriterijima. Ovakvo tumačenje omogućava da se uvidi kako i novi val feminističkih borbi – u čijem je središtu štrajk kao pokretačka snaga procesa feminističke antikapitalističke subjektivacije – ima klasni karakter. Donosimo snimku i tekstualni pregled predavanja.
  • 21. svibnja 2013. “Revolucionar” koji to nije bio
  • 14. svibnja 2020. „Progresivni kapitalizam“ je neostvariv Socijaldemokratske reformske intervencije temeljene na regulaciji i antitrustovskim politikama, koje zaziva ekonomist Joseph Stiglitz u svojoj novoj knjizi People, Power and Profits: Progressive Capitalism for an Age of Discontent, počivaju na manjkavoj srednjostrujaškoj pretpostavci o idealiziranom kompetitivnom tržišnom modelu i zadržavaju se u okvirima kapitalističkog realizma.
  • 2. kolovoza 2020. „Zašto glumiš marksista?“ "Biti „kapital“ nije supstantivna kvaliteta. Društveni odnosi kapitalizma pretvaraju stroj u kapital, što on nikako nije sam po sebi. Primjerice, krušna peć u kooperativnoj pekari u Montreuilu nije kapital, zato što je ugrađena u kooperativne i nenadničke društvene odnose. Međutim, ista krušna peć u industrijskoj pekari postaje kapital. Ista krušna peć. Kapital na jednom mjestu, ne-kapital na drugom. Biti kapital nije supstantivno svojstvo stvari."
  • 12. srpnja 2020. Zašto su feminizam i antirasizam sastavni dijelovi klasne borbe Kapital je strukturno ovisan o domestifikaciji žena i familijalizaciji socijalno-reproduktivnog rada, kao i o proizvodnji te institucionalnoj konsolidaciji konstrukata rasijaliziranog Drugog. Svođenjem feminizma i antirasističke borbe na politike identiteta, kojima je namjera režimom kvota kompenzirati stereotipni odnos prema ženama i rasijaliziranim osobama, zakrivaju se doprinosi socijalističkog feminizma kao feminističke klasne borbe za sistemsku emancipaciju sviju žena i dokidanje strukturnih nejednakosti, a izmiče iz vida i uloga rasizma u smanjivanju vrijednosti rada, osiguravanju supereksploatacije i organizacijske razjedinjenosti radničke klase te legitimaciji imperijalističke eksproprijacije i porobljavanja autohtonog stanovništva.
  • 24. kolovoza 2018. Dok je kapitalizma, bit će i fašizma Historijska povezanost fašizama i krize kapitalističkog načina proizvodnje, te antifašističkog pokreta i međunarodne borbe radništva, rijetko se spominje u raspravama o jačanju suvremenih ekstremno desnih političkih opcija. Donosimo tekst Andreje Gregorine o komunističkom nasljeđu antifašističke borbe kroz teorijski i praktični rad revolucionarke i marksističke feministkinje Clare Zetkin, autorice prve plauzibilne analize o borbi protiv fašizma koju je Kominterna u formi rezolucije usvojila 1923. godine. U narednom tekstu, autorica će se osvrnuti na političko djelovanje Giuseppine Martinuzzi, istarske revolucionarke i članice talijanske socijalističke i komunističke partije, s naglaskom na razdoblje jačanja talijanskog fašističkog pokreta.
  • 31. ožujka 2014. Dug i kazna: Kritička recenzija knjige “Dug: prvih 5000 godina” Davida Graebera
  • 31. prosinca 2016. Feminizam nije moralna policija U koautorstvu s Nicole Cox, Silvia Federici je prije četiri desetljeća pokrenula „kuhinjsku kontraofanzivu“ na patrijarhat i njegova kapitalistička uporišta. Tadašnje isticanje problema neplaćenog kućanskog rada otvorilo je novu perspektivu kritike te neizmjerno obogatilo repertoar teorijske i praktične ljevice. Danas, kada se žene nalaze na udaru autoritarnih kapitalističkih režima i dok društvo prolazi snažnu repatrijarhalizaciju, važno je ponovo eksplicirati kako se kapitalizam i patrijarhat uzajamno konstituiraju. Takva perspektiva, koja objedinjuje historije eksploatacije i opresije otvara priliku za artikuliranje novih emancipatornih politika. Zato smo s ovom feminističkom historičarkom i teoretičarkom razgovarali o feminističkoj teoriji te njezinoj društvenoj i političkoj ulozi.
  • 1. ožujka 2017. Za oslobođenje žena! Na Međunarodnom radničkom kongresu u Parizu, održanom od 14. do 20. srpnja 1889. godine, politička radnica njemačkog i međunarodnog radničkog pokreta Clara Zetkin, koja je od 1890. upravljala ženskim proleterskim pokretom u Njemačkoj, održala je značajan govor o odnosu ženskog rada i kapitala te specifičnosti ženske nadnice u kapitalističkom sustavu. Ukazavši da pitanje ženske emancipacije nije izolirano pitanje, ustvrdila je da ga je nužno promatrati u kontekstu šire društvene reprodukcije unutar koje i radnici i radnice dijele zajednički interes i istog neprijatelja. Prijevod ovog govora nastao je kao završni rad Barbare Šarić u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Andreje Gregorine.
  • 3. rujna 2012. Globalna kriza i kriza europskog neomerkantilizma (I.)
  • 22. siječnja 2016. Grobari kapitalizma Pristupajući povijesti iz perspektive “političkog marksizma”, koji se temelji na pokušaju rehistoriziranja i repolitiziranja marksističkog projekta, nedavno preminula marksistička povjesničarka i politička teoretičarka Ellen Meiksins Wood (1942-2016) u tekstu kritizira teleologiju i formalizam “konzekvencijalističkog” pristupa poimanju kapitalizma i buržoaske revolucije: "Ovaj konzekvencijalizam također mora vrlo specifične 'zakone kretanja' kapitalizma – njegove specifične imperative za poboljšanje proizvodnih snaga i uklanjanje prepreka tom poboljšanju – tretirati kao univerzalne zakone povijesti. Ili, preciznije, ovi konzekvencijalisti usvajaju najjednostavniju vrstu tehnološkog determinizma kako bi izbjegli objasniti specifičnost kapitalizma."
  • 31. prosinca 2017. Hegemonija i kolektivno djelovanje Historijski, kao i suvremeni razlozi izostanka kontinuiteta snažnog, organiziranog i politički artikuliranog radništva, neprestano otvaraju niz prijepora oko utjecaja vladajuće ideologije na radnički pristanak na eksploataciju. Donosimo prijevod teksta u kojem Tibor Rutar ukazuje na stranputice proizašle iz Althusserove interpretacije Gramscijeva koncepta hegemonije, koju do danas nastavljaju brojni utjecajni postmarksistički i postkolonijalni teoretičari. Autor radi jasan zaokret prema materijalističkom čitanju Gramscija, koje ideologiju i pristanak temelji u interesima eksploatiranih, ocrtavajući zablude kulturalističke optike i njezine oslonjenosti na totalitarizirajući učinak ideologije kao razloga za izostanak revolucionarnog subjekta promjene.
  • 7. prosinca 2009. Joseph Choonara: Vrijednost kod Marxa
  • 9. kolovoza 2014. Impresivni podaci, teorijski deficiti
  • 14. svibnja 2015. Kako govore subalterni? "Postoje neki aspekti naše ljudske prirode koji nisu kulturalno konstruirani: kultura ih oblikuje, ali ona ih ne stvara. Moje je stajalište da unatoč tome što postoje ogromne kulturalne razlike među ljudima na Istoku i na Zapadu, postoji i temeljni skup briga koje ljudi dijele, neovisno o tome jesu li rođeni u Egiptu, ili u Indiji, ili u Manchesteru, ili u New Yorku. Nije ih mnogo, no možemo navesti barem dvije ili tri: briga za vlastitu fizičku dobrobit; po svoj prilici i zabrinutost za određen stupanj autonomije i samoodređenja; briga za one prakse koje se izravno tiču vašeg blagostanja. Toga nema previše, no začudili biste se koliko vas daleko može odvesti u objašnjavanju iznimno važnih povijesnih transformacija."
  • 9. ožujka 2012. Marko Kržan: Socijalna država – jedini realno postojeći sustav općeg blagostanja
  • 9. svibnja 2010. Michael Lebowitz: Ponovno otkrivanje socijalizma i ponovno obnavljanje Marxa
  • 24. travnja 2020. O nastanku ekonomije kao nauke Propitujući koncept linearnog razvoja heterogenih diskursa u homogenu disciplinu, autorica ukazuje na transformaciju znanja koje je bilo tek popratna refleksija trgovaca o djelatnosti razmjene u njezinu specifičnu, instrumentalnu analizu, i predstavlja dva heterogena ekonomska diskursa, merkantilizam i tzv. školu fiziokrata, koji prethode klasičnoj političkoj ekonomiji, i na historijski specifične načine adresiraju pitanja razmjene odnosno ekonomskog rasta.
  • 15. ožujka 2016. O Vidi Tomšič, marksističkom feminizmu i djelovanju Autorica donosi kritiku članka Nanette Funk, koja obnovljeni interes za politički rad osoba poput Vide Tomšič (1913-1998) označava kao „reaktivnu formaciju“ spram neoliberalizma te akademski trend koji bi mogao „ugroziti reputaciju“ ženskih i rodnih studija u regiji. Bonfiglioli ukazuje da su navedeni stavovi tipičan pokušaj nasilnog kreiranja binarne distinkcije između ženske „volje za djelovanjem“[*] i socijalističke državne politike, tvrdeći kako je ostvarivanje ženskih prava unutar komunističkih partija i ženskih organizacija pod državnim socijalizmom uistinu bilo moguće. Nadalje, smatra kako je nužno smjestiti transnacionalni aktivizam Vide Tomšič u kontekst globalnog sustava antifašističkih, antikolonijalnih te internacionalističkih poslijeratnih mreža.
  • 31. prosinca 2019. Seksualni rad nasuprot rada "Prepoznati seksualni rad kao rad za neke je liberalni čin koji se izjednačava s trgovanjem tijelima. Protivno takvoj, pogrešnoj ideji, Morgane Merteuil predlaže razmatranje seksualnog rada kao jednog aspekta reproduktivnog rada radne snage i uspostavlja poveznice koje ujedinjuju kapitalističku proizvodnju, eksploataciju najamnog rada i opresiju nad ženama. Ona zorno prikazuje kako je borba seksualnih radnica moćna poluga koja dovodi u pitanje rad u njegovoj cjelini, te kako represija putem seksualnog rada nije ništa drugo doli oruđe klasne dominacije u internacionalnoj (rasističkoj) podjeli rada i stigmatizaciji prostitutke, koje hrani patrijarhat." Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Ane Mrnarević u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 2019, uz mentorstvo dr. sc. Maje Solar.
  • 14. prosinca 2009. SkriptaTV – snimka prvog susreta kružoka “Osnove političke ekonomije”, 18.11.2009.
  • 17. siječnja 2010. SkriptaTV – snimka drugog susreta kružoka “Osnove političke ekonomije”, 14.12.2009.
  • 17. svibnja 2014. Skrivena povijest prvobitne akumulacije i klasična politička ekonomija
  • 24. lipnja 2013. Snimka predavanja Michael A. Lebowitza: “Bauk i borbe”, 3. 5. 2013.
  • 31. prosinca 2018.
    Featured Video Play Icon
    Društveni razvoj ekonomskih ideja
    Ekonomija se u javnom i akademskom diskursu (samo)prezentira kao objektivna znanstvena disciplina koja, zahvaljujući svojoj neutralnosti i apstraktnosti, predstavlja neophodni alat za donošenje političkih odluka. Toni Prug svoje je izlaganje temeljio na tezi kako razvoj ekonomske misli ukazuje na njenu uvjetovanost društvenim i političkim kontekstom – ortodoksna, odnosno neoklasična ekonomija, kao srednja struja suvremene ekonomske misli, utemeljena je na aksiomima koji ne podliježu znanstvenoj verifikaciji, a njezina samoproglašena „nepolitičnost“ sredstvo je za legitimaciju kapitalističkog načina proizvodnje, akumulacije i distribucije viška vrijednosti. Predavač je stavio posebni naglasak na ahistorijski i nekritički prikaz prevladavajućih ekonomskih ideja u udžbenicima ekonomije, te ulogu institucija u podržavanju razvoja ekonomske misli. Pogledajte snimku i pročitajte pregled predavanja održanog na Ekonomskom fakultetu u sklopu kolegija „Politička ekonomija rasta“.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve