Službeno je – Steven Pinker priča gluposti

Svijet se ne mijenja na bolje.

To može zvučati iznenađujuće s obzirom na vojsku pisaca i mislilaca koji nam govore drugačije, koji ukazuju na razna mjerila i tvrde kako je pesimističan pogled na svijet rezultat nostalgije smušenih staraca. Među njima prednjači profesor psihologije na Harvardu i prijatelj Jeffreyja Epsteina, Steven Pinker, koji tvrdi da je takvo beznađe „ravnozemljaški neispravno“ i proizvod „grijeha nezahvalnosti“, te se djelomično oslanja na „ogroman napredak u borbi protiv ekstremnog siromaštva“ na svjetskoj razini kao dokaz da ljudi ovih dana naprosto previše „cmizdre, zavijaju, cvile, jadikuju i cendraju”.

Jedini je problem što to nije istina. Pinker i industrija optimizma koju predstavlja na nišanu su najnovijeg i posljednjeg izvještaja Philippa Alstona kao posebnog izvjestitelja UN-a o ekstremnom siromaštvu, koji u izjavi priloženoj izvješću osuđuje „neprimjereni trijumfalizam koji blokira upravo one reforme koje su mogle spriječiti najgore posljedice pandemije [korona virusa]”, i napada dužnosnike, stručnjake i sam UN zbog širenja „poruke u kojoj sami sebi čestitaju na neminovnoj pobjedi nad siromaštvom” kojoj podaci ne govore u prilog.

Samu srž Alstonova argumenta čini temeljito raščlanjivanje međunarodne granice siromaštva Svjetske banke (IPL), glavne mjere koju globalne institucije i pisci poput Pinkera koriste kao dokaz nezadrživog globalnog napretka, a koja je određena kao 1,90 USD dnevno pariteta kupovne moći međunarodnog dolara iz 2011. Prema ovoj granici, kako navode i Pinker i Alston, broj ljudi u ekstremnom siromaštvu diljem svijeta pao je s 36 posto u 1990. na 10 posto u 2015. godini. Međutim, ta je mjera „skandalozno neambiciozna”, tvrdi Alston.

Kao krut i neumoljiv prosjek nacionalnih granica siromaštva najsiromašnijih svjetskih zemalja, IPL stoji daleko ispod nacionalnih granica siromaštva mnogih zemalja, navodi se u izvješću. Vodimo li se IPL-om, Tajland ima stopu siromaštva od 0 posto, dok je prema nacionalnoj granici taj broj 9,9 posto. Još izraženije nepodudarnosti nalazimo u zemljama poput Južne Afrike (18,9 posto u usporedbi s 55 posto), Meksika (1,7 posto u usporedbi s 41,9 posto) i, naravno, Sjedinjenih Država (1,2 posto u usporedbi s 12,7 posto).

„IPL je izričito osmišljen kako bi odražavao zapanjujuće nizak životni standard, znatno ispod bilo kakvog razumnog poimanja dostojanstvenog života”, piše Alston. „Uz ovu mjeru, osoba može ‘izbjeći’ siromaštvu bez primanja približno dostatnih kako bi postigla odgovarajući životni standard, što uključuje pristup zdravstvenoj zaštiti i obrazovanju.”

Osim toga, IPL izjednačava, pa čak i briše, niz drugih nejednakosti u okviru ove zapanjujuće neravnopravnosti, uključujući očite rodne nejednakosti, te stotine milijuna ljudi koji su beskućnici, izbjeglice, radnici migranti i druge skupine koje nesrazmjerno osjećaju žalac siromaštva. Nevjerojatno, Alston primjećuje da je Svjetska banka — jedan od predvodnika u svaljivanju ekonomske bijede na siromašne i potlačene zemlje — odbacila preporuku vlastite Komisije za globalno siromaštvo da usvoji osnovnu procjenu koja se temelji na potrebama, umjesto one koju sada koristi, a koju je izabralo petnaest siromašnih zemalja, jer „bi bilo paternalistički i podcjenjivački sumnjati u odabire” tih naroda. Nema nam druge nego smijati se.

Čim se odmaknemo od ove granice, slika svijeta koji postaje sve bolji i bolji nestaje bez traga. Kad se povisi na jadnih 5,50 dolara dnevno, piše Alston, broj stanovnika u siromaštvu u istom ovom dvadesetpetogodišnjem razdoblju pada sa 3,5 milijardi na 3,4 milijarde. Ako u obzir uzmemo „liniju socijetalnog siromaštva” Svjetske banke, razvijenu 2018. u svrhe mjerenja siromaštva u odnosu na potrošnju različitih zemalja, taj se broj tijekom navedenog razdoblja smanjio za samo 0,25 milijardi, što je 2,1 milijarda— malo manje od trećine tadašnjeg svjetskog stanovništva. Čak i ako se vodimo velikodušnom mjerom IPL-a, stvari i dalje ne izgledaju posebno sjajno: 700 milijuna ljudi preživljavalo je s manje od 1,90 dolara dnevno, a dodatnih 140 milijuna ljudi na Bliskom istoku i u supsaharskoj Africi to su činili tijekom istoga razdoblja.

„Smanjenje siromaštva koje [IPL] navodno pokazuje uglavnom je posljedica rastućih dohodaka u jednoj jedinoj zemlji, Kini,” kaže Alston.

U izvještaju se zloslutno upozorava na to da će uskoro nestati i najmanji razlozi nadi da se siromaštvo postepeno iskorijenjuje. Pandemija koronavirusa „izbrisat će sav napredak u smanjenju siromaštva postignut u posljednje tri godine“, navodi se u izvješću, a klimatske promjene, koje gotovo sve svjetske vlade ignoriraju, „izvrgnut će ruglu“ ionako obeshrabrujuće projekcije Svjetske banke za sljedeće desetljeće.

Nema ničeg lošeg u optimizmu samom po sebi. Na kraju krajeva, očaj je nerijetko rođak neaktivnosti i predaje. Međutim, stil optimizma koji potiču mislioci poput Pinkera osmišljen je tako da vodi upravo tome, jer uvjerava ljude da se ne trebaju boriti, pa čak ni zabrinjavati, jer se sve neumitno kreće u pravome smjeru.

Usprkos svemu, postoje razlozi za optimizam: od povijesnog vala globalne i američke pobune koji je iznudio promjenu stavova o rasi i neoliberalizmu, do činjenice da su siromaštvo i problemi poput njega rješivi ako naprosto smognemo potrebnu političku volju. Kao što nas Oxfam često voli podsjetiti, trilijuni dolara sakriveni u poreznim oazama mogli bi se oporezivati i tako više puta iznova iskorijeniti ekstremno siromaštvo.

S time na umu, Alston navodi skup preporuka s kojima bi bilo koji redoviti čitatelj Jacobina trebao biti upoznat: odbiti oslanjanje na privatni kapital i slobodnotržišne politike, znatno oporezivati velika poduzeća i bogate, te redistribuirati njihovo bogatstvo, započeti proces masovnog oproštaja duga i odmaknuti se od kratkovidnog fokusa na pojednostavljenu koncepciju „rasta“ kao pokretača smanjenja siromaštva. Ništa od ovog se bitno ne razlikuje od smjernica koje je u travnju, od svih medija, objavio upravo Financial Times.

Svijet se ne mijenja na bolje. Ali mogao bi. A ideje ljevice sve se više prepoznaju kao zdravorazumska rješenja da se to i postigne.