J.K. Rowling i bjelačka supremacistička historija „biološkog spola“

J.K. Rowling, britanska autorica popularnog serijala o Harryju Potteru, u posljednjih je nekoliko godina stekla veliki broj pratitelja na Twitteru zbog svog otvorenog i jezgrovitog izražavanja političkih stavova, uglavnom liberalne provenijencije. Međutim, Rowling na Twitteru njeguje i neobičnu tradiciju stajanja u obranu onih koji_e zastupaju stav o „biološkom spolu“ kao stvarnom, apsolutnom i nepromjenjivom. Takvi iskazi o biološkom spolu ne nastaju u vakuumu: njihov je izričiti cilj uskratiti transrodnim osobama dostojanstvo, pravo na samoodređenje i pristup društvenim dobrima.

J.K. Rowling odlučila je kako je sada pravi čas da lobira protiv transrodnih osoba i trans aktivizma u ime feminizma i, u potezu koji bi se dijelu čitateljstva mogao učiniti začudnim, u ime lezbijki. S obzirom na njezin status jedne od najpopularnijih svjetskih autorica beletristike, izjave J.K. Rowling sa sobom nose stvarne posljedice. Republikanski senator James Lankford nedavno je u Senatu SAD-a citirao transfobne izjave J.K. Rowling kako bi blokirao razmatranje Zakona o ravnopravnosti,

Ne postoji bolji trenutak za razgovor o tome kako su „biološki spol“ i „spolne razlike“ bile stvarane kako bi se zaštitile, promicale i nadzirale granice bjelačkosti

važnog zakonodavnog prijedloga čije bi usvajanje u Zakon o građanskim pravima iz 1964. godine uvelo zaštitu protiv diskriminacije na osnovi seksualne orijentacije i rodnog identiteta.

Iako nikad nije vrijeme za transfobne izjave, tajming J.K. Rowling ostavlja iznimno loš dojam uzmemo li u obzir globalnu fokusiranost na Black Lives Matter, pokret protiv policijske brutalnosti, rasizma i bjelačke supremacije. Potaknuti stanovnicima Minneapolisa koji su izišli na ulice u znak prosvjeda protiv policijskog ubojstva Georgea Floyda, aktivisti i aktivistkinje širom Sjedinjenih Država i Ujedinjenog Kraljevstva pokrenuli su kontinuirane transformativne demonstracije čiji je cilj stati na kraj policijskim ubojstvima nebijelih osoba i rutinskom nadziranju Crnih tijela, te osporiti normalizaciju bjelačke supremacije.

Ne bismo smjeli odbaciti ​​rasprave o tweetovima J.K. Rowling kao puko skretanje pažnje s važnog antirasističkog rada. Naime, transfobne izjave J.K. Rowling proizlaze iz povijesti bjelačke supremacije. S obzirom na mnogobrojnost onih koji se priključuju konverzaciji o načinima na koje je bjelačka supremacija oblikovala tolike političke i društvene institucije, ne postoji bolji trenutak za razgovor o tome kako su „biološki spol“ i „spolne razlike“ bile stvarane kako bi se zaštitile, promicale i nadzirale granice bjelačkosti.

Izjave J.K. Rowling također proizlaze iz povijesti anti-lezbijstva. Anti-lezbijstvo i rasizam usmjeren protiv Crnih osoba imaju zajedničku povijest: bjelačku supremacističku historiju „biološkog spola“. Iako Rowling tvrdi da postojanje transrodnih osoba navodno „briše“ žene i lezbijke, te iako iz nekog razloga smatra da podržava lezbijske političke zahtjeve, u njezinim se izjavama ponavljaju raznovrsni povijesni rasistički/anti-lezbijski tropi. Nadalje, upravo Rowling i ostale takozvane rodno kritične feministkinje brišu lezbijke i lezbijsku povijest. Rowling ignorira dugu povijest opiranja lezbijki biološkim idejama o spolu, posebice onu Crnih lezbijskih feministkinja iz Combahee River Collectivea. Rowling u svojoj obrani biološkog spola u ime lezbijki stoga udvostručuje valorizaciju bjelačkosti, time što zanemaruje Crne lezbijske feminističke historije.

U 19. stoljeću, dok se europski kolonijalizam širio svijetom, dvije konkurentne znanstvene teorije o biološkom podrijetlu ljudske vrste pokušale su objasniti varijacije u boji ljudske kože. Poligeneza, koja je dala legitimitet bjelačkoj supremaciji i kolonizaciji, vodila se idejom da su ljudska bića razdijeljena u različite rase koje imaju zanemarive ili nikakve zajedničke korijene. Teorije o prirodno odvojenim rasama prevedene su u klasifikacije i taksonomije navodno različitih i nepromjenjivih bioloških karakteristika i temperamenata zasebnih ljudskih rasa. Monogeneza je bila manje popularna teorija, prema kojoj sva ljudska bića dijele isto podrijetlo. Međutim, Darwinove evolucijske teorije okončale su raspravu o poligenezi i monogenezi kad su objavljeni Podrijetlo vrsta (1859) i Podrijetlo čovjeka (1871).

Darwin i njegovi sljedbenici zalagali su se za monogenetsku, ali evolucijsku perspektivu svih vrsta, uključujući i ljudska bića. U skladu s navedenom perspektivom, ljudska bića više nisu klasificirana kao zasebna vrsta, već su razmatrana duž evolucijskog, ali hijerarhijskog kontinuuma u rasponu od primitivnog do naprednog. U toj su evolucijskoj shemi sve ljudske populacije bile povezane, ali se smatralo da se različite rase nalaze na različitim razinama, odnosno stupnjevima razvoja. Od toga se trenutka ljudska bića trebalo promatrati i prosuđivati na rasiziranom kontinuumu na kojem su se inteligencija,

Teorije o prirodno odvojenim rasama prevedene su u klasifikacije i taksonomije navodno različitih i nepromjenjivih bioloških karakteristika i temperamenata zasebnih ljudskih rasa

ljepota, moralnost, plodnost i fizička sposobnost povećavali u skladu s razinom evolucijske naprednosti. Naravno, bijeli Europljani koji su formulirali navedene teorije smatrali su sami sebe najnaprednijima.

Ljudske evolucijske sheme urodile su znanstvenim poljem eugenike i teorijama o degeneraciji. „Znanstveni“ koncepti degeneracije držali su se ideje da društveni problemi, poput kriminala, ludila i devijantne seksualne želje, proizlaze iz nasljednih defekata ili atavističkih osobina pojedinaca. Drugim riječima, europski liječnici i znanstvenici tvrdili su da su društveni problemi u Europi posljedica toga što je dio bijelih Europljana zadržao „primitivne“ (tj. Crne) osobine, odnosno sačuvao afričko filogenetsko nasljeđe. Liječnici i znanstvenici koristili su se antropometrijom kako bi odredili gdje se određena osoba nalazi na rasiziranom evolucijskom kontinuumu te kako bi dijagnosticirali degeneraciju ili proveli eugeničke intervencije.

Iako su kategorizacije i mjerenja „spola“ bili od vitalnog značaja za poligenetske rasne taksonomije, „spol“ je postao još važniji unutar monogenetskih shema ljudske evolucije, eugeničkih projekata i teorija o degeneraciji. Liječnici i znanstvenici razvili su kompleksna rasizirana mjerila i klasifikacije genitalija, pelvisa, grudi i stražnjica. Neosporno je kako je današnja koherentnost „biološkog spola“ učinak znanstvenog rasizma i diskursa o bjelačkoj supremaciji iz 19. stoljeća.

Pozivajući se na rasne klasifikacije anatomskih mjerenja, evolucijski teoretičari 19. stoljeća tvrdili su da je spolni dimorfizam evolucijsko ostvarenje, a ne prirodno stanje ljudskih bića. Bijeli Europljani smatrali su da su oni sami „najevoluiraniji“, te da imaju najviše razine spolnog dimorfizma (odnosno, smatrali su europske muškarce i žene različitima, ali komplementarnima u svakom pogledu: tjelesno i umno), kao i da se spolni dimorfizam smanjuje kako se spuštamo civilizacijskim prečkama evolucijskih ljestava. Samo je jedan od mnogih primjera takvog razmišljanja slavni seksolog Richard von Krafft-Ebing, koji je 1886. godine napisao sljedeće: „Sekundarne spolne karakteristike razlikuju dva spola; pomoću njih razlikujemo specifične muške i ženske tipove. Što je viša razina antropološkog razvoja rase, to su jače izraženi kontrasti između muškarca i žene.“ U navedenoj su shemi Crne osobe navodno posjedovale najmanju razinu spolnog dimorfizma. Dakle, „biološki spol“ kao ideja nikada nije bio naprosto binaran, već je od samog svog začetka kategoriziran na temelju rasiziranih stupnjeva različitosti.

Međutim, na koji su točno način određeni rasizirani stupnjevi spolnog dimorfizma i kako to da je poprimio tako važno značenje? Izlaganje tijela Crnih žena bijeloj europskoj publici 1810-ih, ponajviše slučaj Sare „Saartjie“ Baartman, bilo je presudno za petrificiranje ideologije rasno-spolne različitosti sve do kraja 19. stoljeća. Stotinu godina ranije nije postojala jaka europska ideologija ženske fiziološke ili psihološke različitosti. Europljani su, naime, dugo tumačili tijela kroz aristotelijanske kategorije i vjerovali da su žene naprosto nerazvijeni muškarci. Međutim, u 18. stoljeću ideologija ženske različitosti i komplementarnosti krenula je ključati, uparena s europskim kolonijalnim osvajanjima i izgradnjom imperija.

Seksolozi kasnog 19. stoljeća prvi su artikulirali lezbijstvo kao seksualno degeneriranu patologiju, defekt u postizanju spolnog dimorfizma svojstvenog bijelim osobama. U seksologiji, ginekologiji i evolucijskoj biologiji smatralo se da bijele europske lezbijke i Crne žene posjeduju istu evolucijsku fiziologiju

Potom je, na samome početku 19. stoljeća, javno izlaganje Crnih ženskih tijela u kavezima utvrdilo europski ženski ideal: dimorfni spol, feminina krepost i komplementarnost muškarcima bila su svojstva koja su bijele žene navodno posjedovale, za razliku od negativnog načina na koji su Europljani zamišljali Crne žene.

Europski liječnici i znanstvenici smatrali su fiziologije Crnih žena znakom spolnog suviška i aberacije. Utjecaj ranoga razvoja europskih teorija o „biološkom spolu“ Crnih žena bio je dugotrajan. Brojni znanstvenici i liječnici koristili su interpretacije „hotentotskih“ tijela kako bi razvili širok raspon teorija o seksualnosti i seksualnoj patologiji. Na primjer, seksolozi kasnog 19. stoljeća prvi su artikulirali lezbijstvo kao seksualno degeneriranu patologiju. Lezbijstvo je koncipirano kao defekt u postizanju spolnog dimorfizma svojstvenog bijelim osobama. U seksologiji, ginekologiji i evolucijskoj biologiji smatralo se da bijele europske lezbijke i Crne žene posjeduju istu evolucijsku fiziologiju. Drugim riječima, bijele europske lezbijke ili su „pale“ na evolucijskoj ljestvici i postale Crne, ili nikada nisu postigle odgovarajuće filogenetsko stanje kao njihove ispravne europske heteroseksualne sestre. Seksolozi su vjerovali da je prilikom pregleda usmina ili klitorisa bijelih lezbijki moguće pronaći atavistička svojstva „Hotentota“.

Znanstveni rasizam seksologa također je utjecao na jačanje suvremenih policijskih snaga, koje su se razvile ne samo iz američkih robovlasničkih patrola, već i iz francuskih municipalnih propisa s kraja 19. stoljeća, čija je svrha bila kontrolirati seks i prostituciju u nastojanju da se suzbije epidemija sifilisa. Kriminolozi su teoretizirali da je „prostitutka“, poput lezbijke, predatorska ličnost degenerirane rasno-spolne fiziologije koja se podudara s „hotentotskim“ tijelima. Prije ovih municipalnih propisa, seksualni rad bio je tek povremeni ili sezonski čin mnogih zemljoradnica. Međutim, kad su francusko pravo i medicinska znanost prostitutku proglasili zasebnom individuom koju valja regulirati, zemljoradnicama koje su periodički posjećivale lučke gradove kako bi se bavile seksualnim radom slijedom toga bilo je zabranjeno vratiti se kući te su morale ostati taoci kao „prostitutke“ – po nalogu policije – kako bi bile podvrgnute redovitim liječničkim pregledima zbog propadanja izazvanog sifilisom, i kako bi radile kao policijske doušnice.

Ako se ne liječi, sifilis je bakterijska infekcija sporog djelovanja, kod koje se na tijelu s vremenom počinju pojavljivati čirevi i lezije, a tjelesna obilježja propadaju. Sifilis također može imati razorne neurološke posljedice. Stoga su europski seksolozi smatrali da sifilis nije samo uzrok tjelesne degeneracije, već i znak dublje naslijeđene degeneracije, te da se, kako prostitutka zaražena sifilisom stari, pojavljuju „muškarački“, atavistički atributi njezine Crne/lezbijske primitivnosti. Drugim riječima, kako je prostitutka starjela, postajala je sve manje spolno dimorfna i degenerirala bi do stanja bezumlja – otkrila bi svoju istinsku narav. Iz ovoga slijedi kako sifilis nije jedina bolest koju je prostitutka mogla prenijeti svojim seksualnim partnerima: poput lezbijke, bila je kadra moralno izopačiti svoje seksualne partnere i pretvoriti ih u seksualne degenerike ili invertite. Prema tome, nad lezbijkama i prostitutkama morao se vršiti nadzor.

Kao što se može vidjeti, široki spektar medicinskih, bioloških i društvenih znanstvenika izričito je tvrdio kako su aberantni i opasni spolni ekscesi Crnih žena, lezbijki i prostitutki fiziološki povezani. Nadalje, znanstvenici su spekulirali da su lezbijke i prostitutke prirodno sklone sakriti svoja inferiorna ili nenormalna anatomska obilježja kako bi prikrile svoje dublje kriminalne sklonosti. Nekoliko francuskih liječnika tvrdilo je kako su Baartman i druge Crne žene razvile velike stražnjice kao neuspjelu prilagodbu u nastojanju da sakriju svoje „primitivne“ zdjelice i „imitiraju“ široke plodonosne bokove bijelih žena kako bi privukle partnera. Analogno tome, isti liječnici tvrdili su da lezbijke i prostitutke „skrivaju“ svoje atavističke osobine šminkom i raskošnom ženskom odjećom kako bi prikrile svoju „muškost“,

Kada se netko pozove na neutralnu „realnost“ biološkog spola, trebali bismo se sjetiti da je sam koncept biološkog spola stvoren u kavezu u koji je Saartjie Baartman bila zatvorena kako bi bjelački supremacistički pogled mogao definirati i stabilizirati bjelačkost

ne bi li uhvatile partnere_ice u zamku seksualne korupcije. Zahvaljujući svojem „biološkom spolu“, lezbijke, prostitutke i Crne žene smatrane su opasnim pojedinkama koje su skrivale svoju istinsku narav kako bi mogle regrutirati dobre bijele dječake i djevojčice i učiniti ih degenericima. Uzmemo li u obzir ovakvu povijest, možemo razumjeti na koji način današnji transfobi prilagođavaju viktorijansku rasnu znanost i strah od onoga što se krije ispod nečije odjeće suvremenom dobu, putem „zakona o toaletima“ i agresivnog nadziranja transrodnih seksualnih radnica kako bi se „zaštitile“ žene i djeca.

U pozadini zagovaranja biološkog spola oduvijek stoje ideje o tome koja se tijela senzacionalizira, i kome je dopušteno zuriti i kritizirati tuđa tijela s udobne pozicije. Europljani su putem rasizirane znanosti o „biološkom spolu“ proizveli čitavu policijsku službu u svrhe reguliranja promiskuitetnih i predatorski nastrojenih invertiranih žena, a sve kako one svojom degeneracijom ne bi zarazile perspektivne mlade europske mladiće koji su trebali biti u osvajačkim pohodima na svijet, ili fine mlade europske dame kojima je mjesto bilo kod kuće, gdje su lijepo mogle rađati djecu ili se oporavljati od nesvjestice. Mnogi viktorijanski strahovi od izopačenih lezbijki danas su naprosto preneseni i projicirani na transrodne žene. Svaki put kada se J.K. Rowling ili bilo tko drugi pozove na neutralnu „realnost“ biološkog spola, trebali bismo se sjetiti da je sam koncept biološkog spola stvoren u kavezu u koji je Saartjie Baartman bila zatvorena kako bi bjelački supremacistički pogled mogao definirati i stabilizirati bjelačkost.

J.K. Rowling svojim transfobnim tweetanjem također ignorira naporan rad lezbijskih feministkinja – posebice Crnih lezbijskih feministkinja – na poništavanju bioloških predodžbi o spolu. J.K. Rowling tvrdi da se spol mora zaštititi kao nepromjenjiva biološka stvarnost ako se želi održati logična koherencija lezbijstva. Međutim, navedena je formulacija teorijski nerazrađena, reduktivna i ahistorijska. Rowling čini ogromnu medvjeđu uslugu gejevima i lezbijkama čiji su identiteti, žudnja i politička imaginacija vezani za nešto mnogo više od pukog osjećaja privlačnosti prema genitalijama. Transfobi poput Rowling vole misliti da su feministkinje – osobito lezbijske feministkinje – tobože desetljećima kultivirale i štitile ideju biološkog spola, sve dok se nisu pojavile kvir teorija i transrodne osobe, ali to sasvim sigurno nije istinito. Biološki spol prve su krenule preispitivati upravo one lezbijke i feministkinje za koje Rowling smatra da im je nanesena nepravda.

Combahee River Collective, istaknuta skupina Crnih lezbijskih feministkinja aktivna u Bostonu od 1974. do 1980. godine, snažno se protivila političkim, moralnim i medicinskim diskursima o „biološkoj muškosti“ i „biološkoj ženskosti“ zbog paralelnih rasističkih, seksističkih, homofobnih i klasističkih implikacija i historija navedenih diskursa. Kolektiv je 1978. godine napisao čuveni Combahee River Collective Statement kako bi pojasnio i definirao svoja politička stajališta te ponudio široku, uključivu viziju feminističkog pokreta.

U dotičnoj je izjavi biološki spol jasan predmet analize i konceptualne raščlambe. Kolektiv navodi sljedeće: „Znamo da postoji rasno-spolna opresija koja niti je isključivo rasna, niti je isključivo spolna.“ Potom naglašava: „Ne živimo u zabludi da njihova muškost sama po sebi – odnosno njihova biološka muškost – [muškarce] čini onime što jesu. Kao Crne žene smatramo da je bilo koja vrsta biološkog determinizma izuzetno opasna i reakcionarna osnova za izgradnju politike.“

Izjava je čuvena po tome što adresira činjenicu da se sve vrste opresije „isprepleću“, te da feministička analiza treba nadići razinu propitivanja vlastitog iskustva kako bi se uvidjelo načine na koje su seksizam, rasizam, ekonomija i heteroseksizam historijski međusobno povezani. Isprepletanje različitih vrsta opresije zahtijeva isprepletanje solidarnosti i isprepletanje borbe na nizu frontova. Ograničena vizija feminizma u kojoj su politička solidarnost i politička analiza bazirane isključivo na „spolu“, odnosno dijelovima tijela koji su navodno zajednički svim osobama u nekoj grupaciji, ili nekom zajedničkom biološkom svojstvu, ni na koji način ne mijenja rasističke sustave i nesmotreno ponavlja čitavi niz historijski rasističkih i homofobnih ideja. Uvjerenja nalik viktorijanskima o prirodnim, odnosno biološkim razlikama između muškaraca i žena ne mogu dovesti do oslobođenja Crnih lezbijskih feministkinja. U izjavi stoji kako se Crne feministkinje za kolektivno oslobođenje moraju boriti zajedno i rame uz rame s Crnim muškarcima i drugim potlačenim skupinama.

Članice Combahee River Collectivea poput Barbare Smith, Demite Frazier i Beverly Smith protivile su se feminističkoj politici koja je zagovarala „biološki spol“ kao autentični i autorizacijski, odnosno kao izvor opresije žena. Negiranje biološkog spola ne briše lezbijke. Dapače, trebalo bi biti očigledno da tvrdnje o univerzalnom lezbijskom podržavanju biološkog spola kao stvarnog i nepromjenjivog brišu dugu lezbijsku povijest suprotstavljanja biologizmu i „biološkom spolu“.

Ideje iz devetnaestog stoljeća o drugačijem/patološkom „biološkom spolu“ Crnih osoba još uvijek su postojane. Zabrinjavajuće velik broj liječnika vjeruje da Crne osobe imaju deblju kožu i osjećaju manje boli od bijelih ljudi, što evocira stara uvjerenja da su Crne žene manje osjetljive na fizičku bol i seksualni podražaj (što je J. Marion Sims, kojega se smatra ocem suvremene ginekologije, koristio kao opravdanje za svoje kirurške eksperimente bez anestezije koje je provodio na porobljenim Crnim ženama). Crnim pacijentima i pacijenticama i dalje se daje manje lijekova protiv bolova kod lomova kostiju i karcinoma, a Crna djeca kod apendicitisa primaju manje analgetika u odnosu na bijelu djecu. Liječnici su manje skloni uputiti Crne žene na genetičko testiranje na karcinom dojke. Stopa maternalne smrtnosti Crnih žena i pripadnica autohtonih američkih naroda i dalje je visoka zbog nedovoljno čestih pretraga i tretmana uobičajenih zdravstvenih problema vezanih uz trudnoću. Liječnici su nedavno ignorirali zabrinutost Crne teniske zvijezde Serene Williams oko plućne embolije tijekom porođaja,

Tvrdnje o univerzalnom lezbijskom podržavanju biološkog spola kao stvarnog i nepromjenjivog brišu dugu lezbijsku povijest suprotstavljanja biologizmu i „biološkom spolu“

čime su učinili bjelodanom činjenicu da bogatstvo i slava nisu od velike pomoći u borbi protiv bjelačkih supremacističkih ideja o tijelima Crnih žena.

Pandemija koronavirusa učinila je jaz rasne nejednakosti u Sjedinjenim Državama još vidljivijim. Crne osobe drastično učestalije umiru od zaraze novim koronavirusom nego bijele osobe. Rana Zoe Mungin, srednjoškolska profesorica iz New Yorka koja je nedavno stekla naziv magistre umjetnosti pri Sveučilištu u Amherstu, Massachusetts, 27. travnja je preminula uslijed komplikacija povezanih s COVID-19, nakon što joj je dva puta uskraćeno testiranje u bolnici u Brooklynu, a potom i prijevoz kolima hitne pomoći jer joj je na osnovu simptoma dijagnosticiran obični napadaj panike. Mungin je ubio bjelački supremacistički sustav, baš kao i mnoge druge Crne žene čiji se očigledni zdravstveni problemi zanemaruju, te se smatra da su ukorijenjeni u njihovom histeričnom, odnosno ekscesivnom spolu.

Međutim, i dandanas se krivica za brojne društvene probleme s kojima se Crne osobe susreću opetovano svaljuje na njihovu nemogućnost da dosegnu pravilno dimorfan spol. Od Moynihanovog izvješća do predsjednika Obame, ljudima kao da je nemoguće prestati navoditi patološku Crnu obitelj, lijene odsutne očeve, nametljive Crne majke i manjak odgovarajućih heteroseksualnih odnosa kao uzroke problema i nejednakosti Crnih Amerikanaca i Amerikanki. Bjelačka supremacija i zlostavljanje Crnih osoba kriju se u suvremenim, naizgled daltonističkim diskursima o biološkom spolu.

Aktivisti_ce pokreta Black Lives Matter, od kojih se mnogi_e identificiraju kao kvir i trans, živote Crnih transrodnih osoba postavili su u središte svojeg aktivizma. To je stoga što prepoznaju činjenicu da se bjelačka supremacija i rasistički policijski nadzor odavna koriste u svrhe regulacije i kontrole roda i seksualnosti u službi bjelačkog komfora, te da se odavna primjenjuju u zatočavanju i eliminaciji kvir i trans tijela. Poput Crnih lezbijskih feministkinja prije njih, ove aktivistkinje i aktivisti prepoznaju činjenicu da je oslobođenje transrodnih osoba usko povezano s oslobođenjem svih potlačenih ljudi.

I dok mnogi aktivisti_ce ruše spomenike bjelačkoj supremaciji, očigledno je vrijeme da se sruši i monumentalna ideja „biološkog spola“.