Naša mjesta i gradove oblikuju zakoni, a ne zgrade

Iako je rušenje tornjeva Svjetskog trgovinskog centra 11. rujna 2001. pokrenulo refleksije o urbanističkim pitanjima, što je u SAD-u dovelo i do smanjenja intenziteta gradnje (ranjivijih) nebodera, suštinska značajka gradova sve je veća privatizacija javnog prostora. Pandemija COVID-19 pred urbaniste je postavila nove zahtjeve, uključujući i one povezane uz stambene standarde koji će moći odgovoriti na socijalne, zdravstvene i druge ljudske potrebe, te ekološku održivost. Zaraze, koje su povijesno imale ključnu ulogu u oblikovanju urbanističkog planiranja, pokazuju da su za promjene koje su išle prema poboljšanju životnog standarda najvećeg broja ljudi, zakonske regulative bile kudikamo važnije od dizajnera ikoničkih zdanja.

Crpna stanica Crossness, koju su kao dio kanalizacijskog sustava dizajnirali sir Joseph Bazalgette i arhitekt Charles Henry, a krenula je s radom 1865. godine, londonsko naselje Bexley, 14. kolovoza 2012. godine (izvor: Peter Skynner @ Geograph Project, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Rory Olcayto ukazuje da politika mora imati prvenstvo pred radom arhitekata i urbanih dizajnera, želimo li dovesti do promjena koje su nam potrebne u našim gradovima.



Posjetite li danas internetsku stranicu tvrtke Skidmore, Owings & Merrill (SOM), možete pročitati sljedeće: „Već više od pola stoljeća gradimo najprepoznatljivije svjetske nebodere. Nijedna firma nije imala veći utjecaj na dizajn i projektiranje visokih zgrada od SOM-a.“
 
Što god o tome mislili, to je vjerojatno istina. Osim što je modificirala Toranj slobode Daniela Libeskinda, koji je zamijenio tornjeve Svjetskog trgovinskog centra u New Yorku, razrušene u napadima 11. rujna, radi se o firmi koja stoji iza Burj Khalife u Dubaiju, najviše zgrade na svijetu, dovršene 2008. godine.
 
Međutim, samo nekoliko dana nakon 11. rujna, glavni arhitekt SOM-a, David Childs, izjavio je sljedeće: „Mislim da naši klijenti uglavnom neće htjeti graditi tako vidljiv simbol, odnosno neće željeti graditi toliko ikoničke i visoke zgrade.“ Childs je to izrekao u razgovoru s Paulom Goldbergerom za New Yorker, a Goldberger, koji je i dalje uvažen kao suvremeni kritičar arhitekture, uglavnom se složio s njim u tim začudnim i uznemirujućim danima nakon napada Al-Qaede u kojem je živote izgubilo gotovo 3000 ljudi.
 
Godinu dana nakon 11. rujna čak je i Donald Trump, građevinski poduzetnik tada kao i sada, bio sklon autorefleksiji. Osvrnuvši se na uredski i rezidencijalni projekt u Chicagu, izjavio je: „Planirali smo najaviti izgradnju najviše zgrade u svijetu“, da bi potom dodao: „Nazvao sam arhitekte i rekao im da su se planovi upravo promijenili“. Kako se navodi u članku New York Timesa, promjena je dijelom bila temeljena na njihovoj potencijalnoj ranjivosti.
 
Ovakav je stav postao uvriježen: brojni drugi utjecajni glasovi nagoviještali su kraj doba nebodera. U Britaniji uglavnom nisu sudjelovali u ovoj raspravi i godinama su je ignorirali. Gherkin Normana Fostera 2001. godine još nije bio izgrađen, a kamoli Shard, Cheesegrater i Walkie Talkie; nebrojene rezidencijalne tornjeve, iznikle diljem Londona tijekom 2010-ih, da i ne spominjemo. Ovakav obrazac ponavlja se diljem svijeta. Neboderi – uglavnom izgrađeni u protekla dva desetljeća – dominiraju gotovo svim većim gradovima na Zemlji. Međutim, 11. rujna izvršio je realan utjecaj na izgrađeni okoliš, koji se manifestirao kroz sve veće privatizacije javne sfere te reducirani i kontrolirani ulazak u privatne zgrade.
 
Imajući to na umu, možda je prerano prognozirati na koji će se način naši gradovi promijeniti nakon pandemije Covid-19. No uzmemo li u obzir ono što se događa na terenu, ne sluti na dobro. Državne statistike pokazuju općenito smanjenje korištenja prijevoznih sredstava, ali u manjoj mjeri privatnog prijevoza – automobila – od javnog prijevoza. Kao što svatko može potvrditi, došlo je do povećanja kućnih dostava naspram kupovine u lokalnim dućanima. Također, korištenje javnih parkova za vrijeme karantene u prvi je plan stavilo očajan manjak privatnog vanjskog prostora u domovima velike većine britanskog stanovništva. Imajući u vidu i intenzifikaciju te sve veće oslanjanje na digitalnu nadzornu infrastrukturu (bête noire kritičkih teoretičara_ki urbanistike proteklih godina), teško je prepoznati aspekte koji bi pozitivno utjecali da gradovi budu okrenutiji ljudima i njihovim socijalnim potrebama, što ti isti teoretičari_ke zagovaraju još od ranih 2000-ih. Zapravo, od 11. rujna.
 
Primjerice, uzmemo li u obzir izazove koje nam donose klimatske promjene, i kojima urbanisti smjeraju doskočiti povećanim zbijanjem ljudi i resursa, to se čini protivnim sve prisutnijoj ideji o fizičkom distanciranju u borbi protiv smrtonosnih virusa. Više no ikada prije, svi žele i trebaju više prostora.
 
Zaraze već dugo imaju ključnu ulogu u oblikovanju urbanističkog planiranja, čega je najpoznatiji primjer Britanija sredinom 19. stoljeća u vrijeme izbijanja kolere u Londonu, što je dovelo do stvaranja nove mreže kanalizacije te novih javnih prostora duž Temze. Skloni smo se hvalospjevima prisjetiti ondašnjeg nadležnog inženjera, Josepha Bazalgettea, iako je pravi pokretač promjene bio Zakon o javnom zdravstvu iz 1848. godine, kojemu je namjera bila podići sanitarne i životne standarde u mjestima i gradovima diljem Engleske i Walesa. Premda nije imao moć prinude na djelovanje, osigurao je okvir za djelovanje koji su lokalne vlasti mogle koristiti. Upravo je ovaj zakon promijenio kulturu – raspoloženje u zemlji.
 
Upravo zato politika mora nastupiti prije rada arhitekata i arhitektica te urbanista i urbanistkinja, herojskih i svih ostalih, ne bi li se ostvarile promjene koje su nam potrebne u našim mjestima i gradovima kako bismo se u budućnosti mogli nositi s pandemijom i drugim smrtonosnim prijetnjama. Međutim, arhitekti i urbanisti mogu zagovarati nove zakone. U dobrom su položaju da to čine jer razumiju kako gradovi funkcioniraju, ali to znači da će se morati distancirati od određenih kultura – ili političkih okvira – na račun kojih su neki od njih proteklih godina ostvarivali veliki uspjeh. Razmotrimo još jednom što se zbiva na terenu. Primjerice, tijekom karantene. Jedan od zakona, ili jedna od promjena zakona o prostornom planiranju koje bi se moglo smjesta provesti, i značajno utjecati na promjenu kvalitete života sve većeg broja ljudi je sljedeća: treba zaustaviti praksu pri kojoj je konverzijama iz uredskog u stambeni prostor dopušteno služiti se pravom na razvoj, u sklopu kojega im je omogućeno da ignoriraju prostorne standarde neophodne za naše zdravlje i blagostanje. Ovaj pristup, koji omogućuje poduzetnicima i njihovim arhitektima da izbjegavaju građevinske dozvole, doveo je do uvođenja „duplih garsonijera“ (za dvoje ljudi) od samo 14 m2. Neovisno o tome živimo li u vrijeme Covid-19 pandemije ili ne, to je naprosto pogrešno.
 
Radi se o dijelu šire kulture u kojoj je proteklih godina došlo do rušenja i nastavka pada standarda stambenih prostora. Dio onih koji kreiraju gradove – projektanti, arhitekti, urbanisti, građevinski poduzetnici te ostali u tom polju – smatraju čak i da osiguravanje „funkcionalnosti“ majušnih domova može biti zanimljiv dizajnerski izazov i profitabilni angažman. Nešto mi govori da možda ni Covid-19 neće poljuljati to uvjerenje. No, promjena zakona hoće.




Rory Olcayto je pisac i kritičar za Pollard Thomas Edwards, i nekadašnji direktor Open Cityja odnosno Open Housea. Stavovi izneseni u ovom članku isključivo su njegovi.




Vezani članci

  • 19. travnja 2021. Startupi neće riješiti nezaposlenost u Italiji Talijanski i strani korporativni gurui koji već desetljećima mantraju neoliberalne trope poput digitalizacije, očekivano pozdravljaju Draghijeve najave poreznih olakšica digitalnim startupima kao inovativne. Međutim, dosadašnji digitalizacijski napori, usmjereni na privlačenje stranog kapitala i zaogrnuti agendom društvene mobilnosti kroz malo poduzetništvo, niti su doveli do smanjenja nezaposlenosti, niti do procvata tehnološke učinkovitosti od koje bi stanovništvo zaista imalo koristi.
  • 17. travnja 2021. Tesla proglašena krivom za razbijanje sindikata "„Ovo je ogromna pobjeda za radnice i radnike koji su imali hrabrosti usprotiviti se i organizirati u sistemu koji trenutno u velikoj mjeri ide u prilog zapošljavatelja poput Tesle koji ne prezaju od kršenja zakona“, izjavila je potpredsjednica UAW-a Cindy Estrada „Iako slavimo pravdu sadržanu u današnjoj presudi, ona naglašava supstancijalne mane američkog Zakona o radu. Ovdje imamo primjer kompanije koja je očito prekršila zakon, a ipak mora proći tri godine prije negoli radnice i radnici pogođeni time dobiju ikakvu pravdu.“"
  • 10. travnja 2021. Nema dokaza za zabranu sudjelovanja trans žena u sportu Ideologem kojim se učvršćuju anti-trans norme i regulative, te legitimira isključivanje trans žena i interspolnih osoba iz ženskog sporta, zasniva se na vizuri spola kao biološkog. Potom se, još vulgarnije, sport razumije kao polje kompeticije koje poglavito zavisi od hormona, veličine organa i sličnih spolnih obilježja. Međutim, ne postoje utemeljena znanstvena istraživanja koja bi potkrijepila pretpostavku da trans žene općenito imaju bolje sportske performance u odnosu na cis žene, niti je istraženo kako točno na njihove predispozicije utječe hormonska terapija, dok je mit o automatski boljim rezultatima zahvaljujući većoj razini testosterona već srušen. S obzirom na to da su razlike u izvedbi unutar svih sportskih kategorija prije svega individualne, možda je vrijeme da se dovede u pitanje i mit o podjeli sporta na „ženski“ i „muški“.
  • 25. ožujka 2021. Spomenici, nazivi ulica i osporeno sjećanje "Ponosno „anti-woke“ pozicioniranje samo je posljednji u nizu vladinih pokušaja da memorijalizira bjelačku supremaciju. Meghan Tinsley izvještava o politici komemoracije."
  • 20. ožujka 2021. Talijanska vlada outsourceala je ekonomsku strategiju privatnoj konzultantskoj firmi McKinsey Još jedno postavljanje premijera „odozgo“ u Italiji znači nastavak tehnokratskih politika u sklopu kojih se čelnike_ce ne bira demokratski, dok se potez legitimira navodnim kompetencijama koje posjeduje izabrana osoba. Nekoć vodeća figura Europske centralne banke, premijer Mario Draghi formirao je kabinet koji je također sastavljen od „stručnjaka“, onih koji pretežno podupiru ekonomske politike već potvrđene kao devastirajuće po živote stanovništva u Italiji. Vrhunac ove navodno neutralno-ekspertne misije potez je kojim ekonomski plan oporavka od posljedica pandemijske krize ne donose čak ni ovi stručnjaci, nego je zadaća delegirana drugoj „stručnoj“ instanci ‒ privatnoj konzultantskoj firmi za upravljanje McKinsey. Birače i biračice i dalje nitko ništa ne pita.
  • 13. ožujka 2021. Zeleni feministički val u Čileu Zelena marama simbol je prosvjeda latinoameričkih feministkinja i feminista protiv kriminalizacije pobačaja, sveprisutna i u Čileu – jednoj od država u kojoj su zakoni u pogledu reproduktivnih prava najkonzervativniji. Nakon trodesetljetnog učvršćivanja neoliberalnog modela i drakonskog napada na reproduktivnu pravdu, Čileanke_ci dobivaju priliku da u procesu promjene pinočeovskog ustava kreiraju strukture koje bi mogle poboljšati njihove živote. Jedna od ključnih stavki koje feminističke skupine nastoje ugraditi u nacrt novog ustava upravo je emancipatorna reproduktivna politika koja će odlučno dekriminalizirati pobačaj.
  • 13. ožujka 2021. Pobjeda za radnike i radnice u sudskom sporu oko Ubera Odlukom britanskog Vrhovnog suda koja daje pravo zaposlenima u Uberu na minimalnu nadnicu i plaćeni godišnji odmor, konačno ih se legalno prepoznaje kao radnice i radnike, a ne kao samozaposlene. Ova važna pobjeda za radničku klasu u sukobu rada i kapitala dolazi nakon dugotrajne borbe, prije svega zahvaljujući inovativnim sindikalnim grupama koje su prepoznale da novi oblici eksploatacije u okviru ekonomije honorarnih poslova iziskuju i nove oblike otpora i kolektivnog radničkog udruživanja.
  • 13. ožujka 2021. Prijedlog izgradnje ugljenokopa u Cumbriji duguje svoju popularnost izostanku zelene alternative "Vlada je odgovorna za stvaranje održivih radnih mjesta u dijelu zemlje koji još uvijek nosi ožiljke nanesene desetljećima deindustrijalizacije te se oporavlja od ekonomskih psoljedica pandemije COVID-19"
  • 13. ožujka 2021. Studentice i studenti s Bosporskog sveučilišta protiv Erdoğana Postavljanje na čelo Bosporskog sveučilišta rektora koji je blizak vladajućoj Stranci pravde i razvoja, te poznat po svojim anti-LGBTIQ+ stavovima samo je korak u nizu proširenja dosega Erdoğanove autoritarne vlasti na nekoć nezavisne institucije i jačanja konzervativnog utjecaja na turski društveni život. Međutim, takav čin proizveo je dvomjesečne studentske prosvjede. Vlast demonizira pobunjenike_ce, označavajući ih kao teroriste, seksualne devijante, vandale i barbare, u pokušaju legitimiranja policijske brutalnosti i uhićenja. Studentski otpor u Istanbulu ipak žilavo opstaje, ali potrebna mu je međunarodna solidarnost.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve