Naša mjesta i gradove oblikuju zakoni, a ne zgrade

"Rory Olcayto objašnjava zašto politika mora imati prvenstvo pred radom arhitekata i urbanih dizajnera, želimo li dovesti do promjena koje su nam potrebne u našim gradovima."

Karta londonskog kanalizacijskog sustava kojega je razvio Joseph Bazalgette između 1858 i 1870. godine (autor: Rudolf Hering, 1882., izvor: commons.wikimedia.org)
Rory Olcayto objašnjava zašto politika mora imati prvenstvo pred radom arhitekata i urbanih dizajnera, želimo li dovesti do promjena koje su nam potrebne u našim gradovima.



Posjetite li danas internetsku stranicu tvrtke Skidmore, Owings & Merrill (SOM), možete pročitati sljedeće: „Već preko pola stoljeća gradimo najprepoznatljivije svjetske nebodere. Nijedna firma nije imala veći utjecaj na dizajn i projektiranje visokih zgrada od SOM-a.“
 
To je vjerojatno istina, na bolje ili gore. Osim što je modificirala Toranj slobode Daniela Libeskinda, koji je zamijenio tornjeve blizance Svjetskog trgovinskog centra u New Yorku, uništene u napadima 11. rujna, radi se o firmi koja stoji iza Burj Khalife u Dubaiju, najviše zgrade na svijetu, koja je dovršena 2008. godine.
 
Međutim, samo nekoliko dana nakon 11. rujna, glavni arhitekt SOM-a, David Childs, izjavio je sljedeće: „Mislim da mnogi naši klijenti ne bi htjeli izgraditi tako vidljiv simbol, te da će htjeti graditi ne toliko ikoničke i visoke.“ Childs je to izrekao u razgovoru s Paulom Goldbergerom za New Yorker, a Goldberger, koji je i dalje uvažen kao suvremeni kritičar arhitekture, uglavnom se složio s njim za tih čudnih, uznemirujućih dana nakon napada Al-Qaede u kojem je živote izgubilo gotovo 3000 ljudi.
 
Godinu dana nakon 11. rujna čak je i Donald Trump, građevinski poduzetnik tada kao i sada, bio refleksivnog raspoloženja. „Namjeravali smo najaviti izgradnju najviše zgrade u svijetu“, izjavio je u vezi s uredskim i rezidencijalnim projektom u Chicagu, prije negoli je dodao: „Nazvao sam arhitekte i rekao im da su se planovi upravo promijenili“. Kako se navodi u članku New York Timesa, promjena je dijelom bila temeljena na njihovoj potencijalnoj ranjivosti.
 
Ovakav je stav zauzelo mnogo ljudi: mnogi drugi utjecajni glasovi nagoviještali su kraj izgradnje nebodera. U Britaniji uglavnom nisu sudjelovali u ovoj raspravi i ignorirali su je kako su godine prolazile. „Gherkin“ Normana Fostera 2001. godine još nije bio izgrađen, a kamoli Shard, Cheesegrater i Walkie Talkie, da ne spominjemo nebrojene rezidencijalne tornjeve, iznikle diljem Londona tijekom 2010-ih. Ovakav obrazac ponavlja se širom svijeta. Neboderi – uglavnom izgrađeni u protekla dva desetljeća – dominiraju gotovo svakim većim gradom na Zemlji. Utjecaj 11. rujna na izgrađeni okoliš ipak je realan, i manifestira se u obliku sve veće privatizacije javne sfere te reduciranog i kontroliranog pripuštanja u privatne zgrade.
 
Imajući to na umu, možda je prerano prognozirati na koji će se način naši gradovi promijeniti nakon pandemije Covid-19. Međutim, s obzirom na ono što se događa na terenu, stvar ne sluti na dobro. Grafikoni koje proizvodi vlada pokazuju općenito smanjenje korištenja prijevoznih sredstava, ali u manjoj mjeri privatnog prijevoza – automobila – od javnog prijevoza. Kao što svatko može potvrditi, došlo je do povećanja kućnih dostava naspram kupovanja u lokalnim dućanima. Također, korištenje javnih parkova za vrijeme karantene istaknulo je nesretni manjak privatnog vanjskog prostora u domovima velike većine britanskog stanovništva. Zajedno s intenzifikacijom i sve većim oslanjanjem na digitalnu nadzornu infrastrukturu, bête noire kritičkih mislilaca urbanistike proteklih godina, teško je uvidjeti koji bi aspekti pozitivno utjecali da gradovi budu socijalniji, i usmjereniji na ljude, što ovi isti mislioci zagovaraju još od ranih 2000-ih. Zapravo, od 11. rujna.
 
Primjerice, uzmemo li u obzir izazov koji nam predstavljaju klimatske promjene, i kojem urbanisti namjeravaju doskočiti povećanim zgušnjavanjem ljudi i resursa, čini se da je to protivno sve prisutnijoj ideji o društvenom distanciranju u borbi protiv smrtonosnih virusa. Više nego ikada prije, svi žele i trebaju dodatni prostor.
 
Zaraze već dugo imaju ključnu ulogu u oblikovanju urbanističkog planiranja, čega je najpoznatiji primjer Britanija za izbijanja kolere u Londonu sredinom 19. stoljeća, što je dovelo do stvaranja nove mreže kanalizacije i novih javnih prostora duž Temze. Skloni smo veličati Josepha Bazalgettea, inženjera koji je za to bio odgovoran, ali pravi pokretač promjene bio je Zakon o javnom zdravstvu iz 1848. godine, kojemu je namjera bila poboljšati sanitarne i životne standarde u mjestima i gradovima diljem Engleske i Walesa. Premda nije imao moć prinude na djelovanje, osigurao je okvir za djelovanje koji su lokalne vlasti mogle koristiti. Upravo je ovaj zakon promijenio kulturu – raspoloženje u zemlji.
 
Iz tog razloga politika mora nastupiti prije rada arhitekata i arhitektica te urbanista i urbanistica, herojskih ili kakvih drugih, ne bi li se ostvarile promjene koje su nam potrebne u našim mjestima i gradovima kako bismo se nosili s pandemijom i drugim smrtonosnim prijetnjama u budućnosti. Međutim, arhitekti i urbanisti mogu zagovarati nove zakone. U dobrom su položaju da to čine, jer razumiju kako gradovi funkcioniraju, ali to znači da će se morati odmaknuti od određenih kultura – ili političkih okvira – na račun kojih su neki od njih proteklih godina ostvarivali veliki uspjeh. Razmotrimo još jednom što se zbiva na terenu. Primjerice, tijekom karantene. Jedan od zakona, ili jedna od promjena zakona o prostornom planiranju koje bi se moglo smjesta provesti, i značajno utjecati na promjenu kvalitete života sve većeg broja ljudi je sljedeća: treba zaustaviti praksu pri kojoj je konverzijama iz uredskog u stambeni prostor dopušteno služiti se pravom na razvoj, u sklopu kojega im je omogućeno da ignoriraju prostorne standarde neophodne za naše zdravlje i blagostanje. Ovaj pristup, koji omogućava poduzetnicima i njihovim arhitektima da izbjegavaju građevinske dozvole, doveo je do uvođenja „duplih garsonjera“ (za dvoje ljudi) od samo 14 m2. Neovisno o tome živimo li u vrijeme Covid-19 pandemije ili ne, to je naprosto pogrešno.
 
Dio je to šire kulture u kojoj su se standardi stambenih prostora proteklih godina spustili i nastavljaju padati. Neki od onih koji kreiraju gradove – projektanti, arhitekti, urbanisti, građevinski poduzetnici, kao i svi ostali u tom poslu – čak doživljavaju zadatak osiguravanja da majušni domovi „funkcioniraju“ kao zanimljiv dizajnerski izazov, te kao profitabilni angažman. Nešto mi govori da možda čak ni Covid-19 neće poljuljati to uvjerenje. Međutim, promjena zakona hoće.




Rory Olcayto je pisac i kritičar za Pollard Thomas Edwards, i nekadašnji direktor Open Cityja, odnosno Open Housea. Stavovi izneseni u ovom članku isključivo su njegovi.




Vezani članci

  • 13. rujna 2020. Protiv britanske kozmičke desnice u usponu ljevica se mora boriti razumom "Jednom kada prihvatimo da smo svi uvučeni u probleme s kojima se suočava cijeli svijet, njihovo rješavanje postaje puno zahtjevniji zadatak od pukog svrgavanja neke tajne kabale. Međutim, to ipak znači da možemo adresirati i ponuditi bolja objašnjenja i rješenja za stvarne svjetske probleme i iskustva zbog kojih ljudi mogu završiti u zečjoj rupi ekstremno desnih teorija zavjere."
  • 13. rujna 2020. Darovna ili podatkovna platforma? Kapitalistička gostoljubivost i novi platni zid Couchsurfinga "Couchsurfing je od 2010. do 2011. godine prolazio transformaciju. Kasnije se ispostavilo da se korisnicima i korisnicama lagalo. Pretvara li se Couchsurfing.com u platformu za marketing i prikupljanje podataka kojima bi se trebalo puniti jedan drugi biznis? Važno je da budemo svjesni posljedica ako je ovaj scenarij točan. Vrijeme će pokazati kakva se podvala krije iza aktualne strategije."
  • 11. rujna 2020. Društvena zaraza: mikrobiološki klasni rat u Kini "Dok sekularna kriza kapitalizma poprima naizgled neekonomski karakter, nove epidemije, glad, poplave i druge „prirodne“ katastrofe koristit će se kao opravdanje za proširivanje državne kontrole, a odgovor na te krize sve će više funkcionirati kao prilika za vježbanje novih i neisprobanih protupobunjeničkih mjera. Dosljedna komunistička politika mora moći zajedno sagledati obje te činjenice. Na teorijskoj razini to znači razumijevanje činjenice da je kritika kapitalizma osiromašena ako se odvaja od prirodnih znanosti. No, na praktičnoj razini to također podrazumijeva da je jedini politički projekt koji je danas moguć onaj koji je sposoban orijentirati se na terenu definiranom globalnom ekološkom i mikrobiološkom katastrofom, kao i djelovati u ovom stanju neprestane krize i atomizacije."
  • 6. rujna 2020. Znati što je ispravno, a činiti suprotno: Asistentica i rad "Film Asistentica, redateljice Kitty Green, u startu je dočekan kao film #metoo pokreta. Teško je ne gledati ga na ovaj način. Film o kojem njegova redateljica/scenaristica govori kao „scenariziranoj ne-fikciji“ bavi se jednim danom u životu asistentice holivudskog producenta, koji se u svakom smislu doima kao tip sličan Harvey Weinsteinu, sve do zalihe injekcija alprostandila koju drži u uredu. Film je zanimljiv jer ni u jednom trenutku ne prikazuje ovog lika, zadržavajući se na zvuku njegova glasa dok se dere i na prikazu njegovih manipulativnih e-mailova. Film ne zanimaju poslovične „trule jabuke“, kako kaže Green, nego strukturni uvjeti koji omogućuju takve osobe."
  • 6. rujna 2020. Striptizete su radnice koje imaju moć sindikalnog udruživanja "Striptizetama i vozačima_cama Ubera zajednička je barem jedna stvar: žrtve su pogrešne klasifikacije svojih šefova, koja sve više uzima maha. Međutim, Brandi Campbell, plesačica za odrasle iz Ohia, borila se protiv takve prakse na sudu i pobijedila. Zakon je u tom pogledu jasan: striptizete su radnice koje imaju pravo na sindikalno udruživanje i štrajk."
  • 6. rujna 2020. Pesticidi ubrzavaju širenje smrtonosnih parazita "Čak i niske koncentracije pesticida mogu povećati transmisiju i oslabiti napore da se obuzda druga najčešća parazitska bolest"
  • 30. kolovoza 2020. Mreža seksualnih radnica koju smo gradile spašava nas tijekom COVID-19 pandemije "Seksualna sam radnica iz Argentine. Ne mogu raditi, i ne primam nikakvu naknadu od države, ali naša grassroots mreža pomaže nam preživjeti. #HumansofCOVID19"
  • 30. kolovoza 2020. Neoliberalno sveučilište pada na ispitu koronavirusa "Samo nekoliko dana prije jesenskog semestra, sveučilište Marquette izlaže opasnosti svoju radnu snagu te studentice i studente. Međutim, kako ne postoji sindikat sveučilišnog osoblja, administratori i povjerenici nisu odgovorni nikome za štetu koju čine."
  • 23. kolovoza 2020. Privatne škole oduvijek su omogućavale bogatim učenicima da upadnu na fakultet preko reda "Sveučilišni prijemni ispiti u Ujedinjenom Kraljevstvu moralno su prijeporni i u najboljim okolnostima, a ove godine očigledno ne živimo u najboljim okolnostima. Budući da nije moguće pisati ispite uživo, učenike se vrednovalo na temelju predviđanja, dosad ostvarenih rezultata i povijesnih postignuća njihove škole. Njihova obrazovna budućnost počiva na algoritmu."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve