Naša mjesta i gradove oblikuju zakoni, a ne zgrade

Posjetite li danas internetsku stranicu tvrtke Skidmore, Owings & Merrill (SOM), možete pročitati sljedeće: „Već više od pola stoljeća gradimo najprepoznatljivije svjetske nebodere. Nijedna firma nije imala veći utjecaj na dizajn i projektiranje visokih zgrada od SOM-a.“

Što god o tome mislili, to je vjerojatno istina. Osim što je modificirala Toranj slobode Daniela Libeskinda, koji je zamijenio tornjeve Svjetskog trgovinskog centra u New Yorku, razrušene u napadima 11. rujna, radi se o firmi koja stoji iza Burj Khalife u Dubaiju, najviše zgrade na svijetu, dovršene 2008. godine.

Međutim, samo nekoliko dana nakon 11. rujna, glavni arhitekt SOM-a, David Childs, izjavio je sljedeće: „Mislim da naši klijenti uglavnom neće htjeti graditi tako vidljiv simbol, odnosno neće željeti graditi toliko ikoničke i visoke zgrade.“ Childs je to izrekao u razgovoru s Paulom Goldbergerom za New Yorker, a Goldberger, koji je i dalje uvažen kao suvremeni kritičar arhitekture, uglavnom se složio s njim u tim začudnim i uznemirujućim danima nakon napada Al-Qaede u kojem je živote izgubilo gotovo 3000 ljudi.

Godinu dana nakon 11. rujna čak je i Donald Trump, građevinski poduzetnik tada kao i sada, bio sklon autorefleksiji. Osvrnuvši se na uredski i rezidencijalni projekt u Chicagu, izjavio je: „Planirali smo najaviti izgradnju najviše zgrade u svijetu“, da bi potom dodao: „Nazvao sam arhitekte i rekao im da su se planovi upravo promijenili“. Kako se navodi u članku New York Timesa, promjena je dijelom bila temeljena na njihovoj potencijalnoj ranjivosti.

Ovakav je stav postao uvriježen: brojni drugi utjecajni glasovi nagoviještali su kraj doba nebodera. U Britaniji uglavnom nisu sudjelovali u ovoj raspravi i godinama su je ignorirali. Gherkin Normana Fostera 2001. godine još nije bio izgrađen, a kamoli Shard, Cheesegrater i Walkie Talkie; nebrojene rezidencijalne tornjeve, iznikle diljem Londona tijekom 2010-ih, da i ne spominjemo. Ovakav obrazac ponavlja se diljem svijeta. Neboderi – uglavnom izgrađeni u protekla dva desetljeća – dominiraju gotovo svim većim gradovima na Zemlji. Međutim, 11. rujna izvršio je realan utjecaj na izgrađeni okoliš, koji se manifestirao kroz sve veće privatizacije javne sfere te reducirani i kontrolirani ulazak u privatne zgrade.

Imajući to na umu, možda je prerano prognozirati na koji će se način naši gradovi promijeniti nakon pandemije Covid-19. No uzmemo li u obzir ono što se događa na terenu, ne sluti na dobro. Državne statistike pokazuju općenito smanjenje korištenja prijevoznih sredstava, ali u manjoj mjeri privatnog prijevoza – automobila – od javnog prijevoza. Kao što svatko može potvrditi, došlo je do povećanja kućnih dostava naspram kupovine u lokalnim dućanima. Također, korištenje javnih parkova za vrijeme karantene u prvi je plan stavilo očajan manjak privatnog vanjskog prostora u domovima velike većine britanskog stanovništva. Imajući u vidu i intenzifikaciju te sve veće oslanjanje na digitalnu nadzornu infrastrukturu (bête noire kritičkih teoretičara_ki urbanistike proteklih godina), teško je prepoznati aspekte koji bi pozitivno utjecali da gradovi budu okrenutiji ljudima i njihovim socijalnim potrebama, što ti isti teoretičari_ke zagovaraju još od ranih 2000-ih. Zapravo, od 11. rujna.

Primjerice, uzmemo li u obzir izazove koje nam donose klimatske promjene, i kojima urbanisti smjeraju doskočiti povećanim zbijanjem ljudi i resursa, to se čini protivnim sve prisutnijoj ideji o fizičkom distanciranju u borbi protiv smrtonosnih virusa. Više no ikada prije, svi žele i trebaju više prostora.

Zaraze već dugo imaju ključnu ulogu u oblikovanju urbanističkog planiranja, čega je najpoznatiji primjer Britanija sredinom 19. stoljeća u vrijeme izbijanja kolere u Londonu, što je dovelo do stvaranja nove mreže kanalizacije te novih javnih prostora duž Temze. Skloni smo se hvalospjevima prisjetiti ondašnjeg nadležnog inženjera, Josepha Bazalgettea, iako je pravi pokretač promjene bio Zakon o javnom zdravstvu iz 1848. godine, kojemu je namjera bila podići sanitarne i životne standarde u mjestima i gradovima diljem Engleske i Walesa. Premda nije imao moć prinude na djelovanje, osigurao je okvir za djelovanje koji su lokalne vlasti mogle koristiti. Upravo je ovaj zakon promijenio kulturu – raspoloženje u zemlji.

Upravo zato politika mora nastupiti prije rada arhitekata i arhitektica te urbanista i urbanistkinja, herojskih i svih ostalih, ne bi li se ostvarile promjene koje su nam potrebne u našim mjestima i gradovima kako bismo se u budućnosti mogli nositi s pandemijom i drugim smrtonosnim prijetnjama. Međutim, arhitekti i urbanisti mogu zagovarati nove zakone. U dobrom su položaju da to čine jer razumiju kako gradovi funkcioniraju, ali to znači da će se morati distancirati od određenih kultura – ili političkih okvira – na račun kojih su neki od njih proteklih godina ostvarivali veliki uspjeh. Razmotrimo još jednom što se zbiva na terenu. Primjerice, tijekom karantene. Jedan od zakona, ili jedna od promjena zakona o prostornom planiranju koje bi se moglo smjesta provesti, i značajno utjecati na promjenu kvalitete života sve većeg broja ljudi je sljedeća: treba zaustaviti praksu pri kojoj je konverzijama iz uredskog u stambeni prostor dopušteno služiti se pravom na razvoj, u sklopu kojega im je omogućeno da ignoriraju prostorne standarde neophodne za naše zdravlje i blagostanje. Ovaj pristup, koji omogućuje poduzetnicima i njihovim arhitektima da izbjegavaju građevinske dozvole, doveo je do uvođenja „duplih garsonijera“ (za dvoje ljudi) od samo 14 m². Neovisno o tome živimo li u vrijeme Covid-19 pandemije ili ne, to je naprosto pogrešno.

Radi se o dijelu šire kulture u kojoj je proteklih godina došlo do rušenja i nastavka pada standarda stambenih prostora. Dio onih koji kreiraju gradove – projektanti, arhitekti, urbanisti, građevinski poduzetnici te ostali u tom polju – smatraju čak i da osiguravanje „funkcionalnosti“ majušnih domova može biti zanimljiv dizajnerski izazov i profitabilni angažman. Nešto mi govori da možda ni Covid-19 neće poljuljati to uvjerenje. No, promjena zakona hoće.