„Slobodoumni odmetnici“ intelektualnog mračnog weba samo su branitelji statusa quo

Recenzija knjige Michaela Brooksa Against the Web: A Cosmopolitan Answer to the New Right, (Zero Books: 2020).

U već notornom profilu u New York Timesu iz 2018. godine, čija je autorica Bari Weiss, svijet je po prvi put upoznat s takozvanim Intelektualnim mračnim webom (Intellectual Dark Web, IDW): skupinom nadri-odmetnika koji navodno vode pravednički pohod protiv rastućih trendova političke korektnosti i intelektualnog konformizma. Naravno, ironija glavne premise članka bila je očita: navodno odmetnuti protagonisti predstavili su se kao žrtve kulturne klime koja guši slobodnu riječ, istovremeno uživajući ogromni utjecaj i bivajući predmetom blistavih profila u globalnim novinskom listu koji se smatra autoritetom.

Kao što Michael Brooks zapaža u uvodnom poglavlju svoje nove knjige Against the Web: A Cosmopolitan Answer to the New Right (Protiv weba: Kozmopolitski odgovor na novu desnicu), teško da se radi o novoj kontradikciji. Naposljetku, reakcionarne figure fingiraju narativ kulturne žrtve još od ranih dana William F. Buckley Jr.-a i tiskovine National Review.

Pritužbe o klimi političke korektnosti koja guši i cenzurira slobodu govora također nisu novost. Bez obzira na to, kako tvrdi Brooks, takozvani IDW ipak predstavlja nešto više od tipičnog kulturnog konzervativizma, unatoč tome što se oboje u velikoj mjeri nalaze na zajedničkom terenu.

U prvom redu, među njegovim ključnim figurama postoji barem određena doza ideološke heterogenosti: Ben Shapiro je religijski konzervativac; Sam Harris je na barem nekim socijalno-liberalnim pozicijama; dok Jordana Petersona obožavaju na desnici, iako se nikada nije službeno odredio kao njezin pripadnik.

Brooks napominje da je to bilo osobito ključno za njihovu popularnost: maskirajući svoje konzervativne politike retorikom racionalnosti, slobodoumnog razmišljanja i propitivanja, članovi IDW-a uspjeli su se brendirati kao „odmetnici koje nije moguće klasificirati“, unatoč tome što se nalaze na očigledno desničarskim pozicijama (Pokret novih ateista – u mnogo pogleda prethodnik IDW-a – koristio je istovjetnu taktiku). Against the Web stoga se postavlja kao „studija slučaja nove reakcionarne prakse prepakiranja njihova projekta obrane tradicionalnih hijerarhija.“

U sklopu teme koja snažno podsjeća na utjecajnu tezu Coreyja Robina o konzervativizmu, za Brooksa je vjera u hijerarhiju ono što u konačnici pokreće projekt IDW-a i sjedinjenjuje njegove temeljne pozicije – od oduševljenja kapitalističkim poretkom i američkom imperijalističkom hegemonijom do njihova determinističkog stava o biologiji po pitanju rase i roda. Brooks tvrdi da je „ključno naglasiti da u svim ovim pitanjima IDW promiče narative koji naturaliziraju ili mitologiziraju historijski kontingentne odnose moći.“

Ovo zapažanje najkorisniji je uvid knjige kada je u pitanju razumijevanje načina na koji konzervativna formula IDW-a funkcionira na više frontova. Koristeći ga kao temeljni okvir cijele knjige Against the Web, Brooks posvećuje njezin lavovski dio intelektualno ispunjujućim dekonstrukcijama vodećih figura skupine i njihovim u osnovi mitskim narativima.

Tako se Harrisova navodna obrana prosvijećenog liberalizma prokazuje kao najobičniji kulturni šovinizam; Petersonova lupetanja o mitološkim arhetipovima, jastozima, kaotičnoj femininosti, i „postmodernoj neomarksističkoj“ ljevici kao ahistorijska fikcija; smiješni narativ Bena Shapira o američkoj veličini kao malo više od ekcepcionalističke bajke.

U pozadini svih ovih ideja stoji simplificirana priča o izopačenju prirodnog poretka, zamagljivanju objektivne istine relativistički usmjerenom kulturom koja je previše uplašena da se s time suoči. Ako je IDW ikome prijemčiv, tome je uglavnom tako zbog uvjerljive pojednostavljenosti njihove poruke, prema kojoj ispod kaosa modernog života leži nepromjenjivi poredak kojeg vrijedi braniti.

Pregršt je loših argumenata i tvrdnji kojima se IDW-ovi samozvani militanti u ime razuma ponekad potpuno blamiraju, i u tom pogledu Brooks svakako ne suspreže svoj prijezir. Dave Rubin („nepojmljivo banalan“, „tup kao stup“) je osobito inspirativan.

Međutim, Against the Web u konačnici uparuje ovaj projekt dekonstrukcije s preskriptivnim projektom – donoseći (pored polemike protiv intelektualnih nedostataka takozvanog Intelektualnog mračnog weba i njegovih odmetnika-foliranata) kozmopolitsku socijalističku viziju, kao što se i sugerira podnaslovom. Kako kaže Brooks u završnom poglavlju, treba nam

Brooks tvrdi da to znači nadići tradicionalnu socijalnu demokraciju, kao i ponekad dobronamjernu, ali u konačnici pogrešno usmjerenu kulturalističku politiku koja je i dalje zastupljena na velikom dijelu suvremene ljevice, bez zapadanja u vulgarni ekonomski redukcionizam. Crpeći iz internacionalističke perspektive koja će biti poznata redovnom gledateljstvu njegove YouTube emisije, autor pritom citira više potencijalnih inspiracija, od Povelje o slobodi Afričkog nacionalnog kongresa iz 1955. godine, do rada Cornela Westa i bengalskog marksista M. N. Royja.

Na lako probavljive osamdeset i dvije stranice, Against the Web uspijeva pokriti mnogo toga i dublira kao korisni referentni vodič kroz najpopularnije reakcionarne figure sadašnjice i njihove bestselerske intelektualne besmislice. Međutim, ona je i pravovremeno upozorenje o opasnostima refleksnog odbacivanja njihove popularnosti, ili prepuštanju često zbunjenih i alijeniranih publika desnici.

Na humoristični način, uz analitičku strogost i posvećivanje posebne pozornosti izvorima privlačnosti IDW-a, Brooks nam nudi ogledni nacrt za suprotstavljanje reakcionarnim narativima koji sve više dobivaju na značaju u tinjajućim ruševinama neoliberalnog poretka. Bilo bi dobro kada bi aktivisti i mislioci diljem ljevice slijedili njegov primjer.