Uber i Lyft prijete štrajkom kapitala

Sudac višeg suda u Kaliforniji 10. kolovoza naložio je Uberu i Lyftu da unutar deset dana reklasificiraju vozače registrirane u toj saveznoj državi i promijene njihov status nezavisnih izvođača u status zaposlenika. Obje multimilijarderske kompanije smjesta su podnijele žalbu na presudu i krenule piljariti vrlo slične poruke putem medija.

Dara Khosrowshahi, glavni direktor Ubera na MSNBC-u je izjavio kako je izvjesno da će njegova kompanija morati prestati s poslovanjem u najmnogoljudnijoj državi SAD-a ako se sudska odluka održi: „Ako se sud ne predomisli, nije vjerojatno da ćemo u Kaliforniji biti u stanju smjesta se prebaciti na model punog zaposlenja.“ Lyft je ubrzo slijedio njihov primjer, te su direktori navodno obznanili investitorima da će i oni razmotriti povlačenje u slučaju da im žalba bude odbijena. Nakon nekoliko dana, Uber je eskalirao situaciju, šaljući korisnicima e-mailove i SMS poruke upozorenja o potencijalnoj obustavi poslovanja ako izgubi žalbu na sudu.

Na prvi pogled ovo se možda čini kao slučaj u kojem su dvije kompanije ostavljene na cjedilu, i sada se koprcaju da bi opstale jer im je poslovni model preokrenut naglavce, što je upravo način na koji one same prodaju priču. Međutim, to nije ono što se stvarno događa.

Uber i Lyft nisu benevolentne firme koje posrću pred napadom države. U suštini su zaprijetile onime što nazivamo „štrajk kapitala“, taktikom pri kojoj kompanije uskraćuju resurse ili investicije kako bi postigle ono što su naumile. U kapitalističkom društvu je to ključni alat kojim raspolažu oni koji imaju moć održavati nejednakost.

Stvar funkcionira ovako: privatna poduzeća postoje da bi proizvodila što je više moguće profita. Ako im to ne polazi za rukom, s vremenom ih veće, moćnije firme nadjačaju i izguraju s tržišta. Jedan od značajnih načina maksimizacije profita jest održavanje niskih troškova rada, pri čemu je šefovima na raspolaganju dovoljno metoda: industrijski šefovi iz prošlosti oslanjali su se na jeftini dječji rad, a današnji često zagovaraju loše zakone o minimalnoj plaći ili se bore kako bi zadržali sindikate podalje od svojih poduzeća.

„Inovacija“ koja je Uberu i Lyftu donijela najviše profita nisu bile njihove aplikacije ili usluga vožnje na zahtjev – bilo je to minimiziranje troškova rada otvorenim prkošenjem desetljećima radnog zakonodavstva, putem neopravdanog klasificiranja radnika i radnica kao „nezavisnih izvođača“ kako bi se zaobišle obveze zapošljavatelja da osigura osnovne beneficije zaposlenicima na puno radno vrijeme. Činjenica da im je to dosad bilo moguće činiti uz relativno malo otpora svjedoči o njihovoj političkoj moći – Uber i Lyft nisu samo preplavili gradove jeftinim automobilima kako bi oborili cijene postojeće industrije taksi-prijevoznika, već su unajmili i lobiste s političkim vezama i odvjetnike, kako bi branili njihovu poziciju na sudu te u utjecajnim društvenim krugovima.

Obje kompanije eksponencijalno su narasle koristeći ovu strategiju, koja stvara dodatni rast što one postaju atraktivnije investitorima i zajmodavcima, čime im je omogućeno spuštati cijene i dodatno se širiti, te posljedično bivati sve moćnije. Upravo je ova politička i ekonomska težina ono što čini kompanije poput Lyfta i Ubera pogodnima za štrajk kapitala: kada su privatne firme velike kao ove dvije kompanije, nebrojeni ljudi uistinu ovise o resursima koje te kompanije kontroliraju.

Nepravilno klasificirani vozači i vozačice ovise o prihodima kako bi preživjeli; lokalno stanovništvo uslijed izostanka javnih investicija u bolja transportna rješenja ovisi o prijevozničkoj infrastrukturi koju pruža privatna kompanija; a izabrani dužnosnici koji su odgovorni prema svima njima suočavaju se sa znatnim pritiskom da kapituliraju pred zahtjevima kompanije. Ova bazična dinamika naglašava zašto je uokvirivanje pitanja „novca u politici“ isključivo kroz fokus na donacije političkim kampanjama preusko: kompanija koja samostalno kontrolira onoliko bogastva koliko ga posjeduje Uber po definiciji je suviše moćna, i ima de facto moć veta nad demokratskom voljom, putem svoje sposobnosti da vrši odmazdu nad većinom kako bi služila interesima svojih vlasnika.

Kada ljevičari i ljevičarke govore o „klasnom ratu“, referiraju se na neke od nebrojenih strategija korigiranja disbalansa moći između onih koji posjeduju ogromno bogatstvo i onih koji ga nemaju. Sindikati su jedan od dobrih primjera na koji je to način moguće učiniti, putem osiguravanja radnicima više moći, utjecaja i otpornosti protiv štrajkova kapitala nego što bi ih oni imali sami za sebe. Čak i onkraj toga, sama sposobnost određene kompanije da raspolaže tolikom moći protiv radnica i radnika ukorijenjena je u činjenici da je njezino bogastvo pod privatnom kontrolom: istinski pravedno radno mjesto kontroliraju sami radnici i radnice, kojima se jamče temeljna prava koja im osigurava snažna država blagostanja neovisno o njihovom statusu zaposlenja, te kojima nije u interesu pokrenuti štrajk kapitala protiv samih sebe.