Živući pakao Morije i nasljeđe europskog kolonijalizma

Martinikanski pjesnik i esejist Aimé Césaire u svojem je Diskursu o kolonijalizmu (1955) ustvrdio da je Europa bacila kletvu nacizma na sebe nakon što je najprije izgubila dušu u kolonijama.^[1] U njegovo su vrijeme stratezi i političari govorili da je Europa neobranjiva. Césaire je odgovorio da je najgore od svega što je Europa moralno i duhovno neobranjiva. Europski kolonijalizam pravdalo se idejom da je Europa kolijevka prosvjetiteljstva, „civilizacije”, a kasnije i ljudskih prava. Europske se živote uvijek smatralo vrednijima od života ne-Europljana. Upravo je taj dominantni stav postavljen u fokus Césaireove kritike.

Nedavno uništenje kampa Morija i posljedično cjenkanje i piljarenje ljudima suočavaju nas s općenitijim pitanjem toga je li Europa obranjiva. Ili bismo izbjeglički kamp, ​​kao i njegovo uništenje, trebali smatrati amblemom koji reflektira nasljeđe kolonijalne Europe, a koja se pogrešno i opetovano predstavlja kao moralni kompas za čitav planet?

Europski sustav azila opisao je Moriju kao uobičajeni centar za registraciju u kojem tražitelji azila mogu pokrenuti azilni postupak u skladu s ljudskim pravima. Međutim, Morija nije bila ni blizu humanitarnom registracijskom centru. Kao rezultat dogovora između EU i Turske 2016. godine, Morija je pretvorena u najveći izbjeglički kamp u Europi, s više od 13 000 žitelja, unatoč činjenici da je prvotno izgrađena za smještaj do 3 000 izbjeglica. Osim krajnje nestašice sanitarnih čvorova i zdravstvenih centara, te prenatrpanog smještaja, nedostatak zaklona i prostora prisilio je velik broj izbjeglica na život u improviziranim skloništima izvan kampa. Bivši gradonačelnik Lesvosa već je 2015. godine upozorio na to da će se Morija pretvoriti u „europski zaljev Guantánamo”. Afganistanske i sirijske izbjeglice (s kojima je tijekom terenskog istraživanja 2017. godine razgovarao jedan dio autorskog tima ovog članka) koristile su izraz Jahannam pri opisivanju Morije: Jahannam na arapskom jeziku i farsiju konotira pakao.

Morija nije jedino mjesto gdje se izbjeglice dehumanizira: cijela mediteranska regija već godinama funkcionira kao lijes za sahranjivanje ljudskih tijela, a EU je proširila svoje granice duboko u Afriku kako bi migrantima zapriječila ulaz, bez obzira na ljudske gubitke. Tijekom posljednjih desetljeća, europski birokratski azilni aparat sveo je izbjeglice na brojke, statistiku i tekuće mase koje prijete kontinentu i poplavljuju Europu. Označeni su kao tuđinci, izgrednici, oportunisti i paraziti, ekonomske izbjeglice – sve osim ljudi poput „nas”. Izbjeglice su osuđene na život u paklu na zemlji jer su morale napustiti svoje domovine zbog rata, progona ili globalnih ekonomskih nejednakosti. Njihov je jedini zločin to što su izbjeglice.

Skloni smo se zavaravati da je ova situacija nastala pod pritiskom krajnje desnice. Europski tehnokrati i stratezi umjerenih opcija tvrde da bi izbjegličke tokove i europsku vanjsku granicu trebalo strogo kontrolirati, kao protumjeru ultradesničarskoj politici. Slijedeći ovu strategiju, „umjerene” političke stranke sve više postrožuju svoje azilne politike i zauzimaju sve oštriji stav prema izbjeglicama.

No, što bi se dogodilo da prihvatimo Césaireove uvide i shvatimo da su trenutne azilne politike zapravo produkt desetljeća dehumanizacije izbjeglica od strane europske birokracije i tehnokratske politike, kojima iz pozadine čvrstom rukom kormilare nasljeđa kolonijalnih imaginarija i geografija? Što ako varljivo poimanje samih sebe kao „predstavnika ljudskih prava” koje gaje europske liberalne demokracije nikada nije bilo opravdano?

Europske centrističke stranke i većine ne mogu se distancirati od nasljeđa europskog kolonijalizma koji je sve neeuropske živote učinio inferiornima. Ovome svjedoče mnoge prakse. Dotično je osnova duboko ukorijenjenog rasizma u Europi, koji je pokret Black Lives Matter konačno stavio na dnevni red. Inferiorizacija i dehumanizacija također se nedvosmisleno očituju u napuštanju, detenciji, deportaciji i utapanju na tisuće ljudskih bića na vanjskim granicama Europe. Što kad bismo Moriju prepoznali naprosto kao bolan simptom onoga što tek slijedi u Europi, na tragu onoga što je već bilo? Ne bave li se zapravo mnoge europske institucije, stranke i većine – a ne samo krajnja desnica – europskim, a ne ljudskim životima?

Otkako je u rujnu 2020. godine Morija izgorjela do temelja, Europa je postavila novi izbjeglički kamp na Lesvos, u kojemu izbjeglice žive u klimavim šatorima koji prokišnjavaju, bez pristupa tekućoj vodi, zaštiti od vremenskih neprilika, medicinskoj skrbi i pravnoj podršci. Žitelji kampa ovo neizvjesno stanje opisuju kao gore od Morije.

Nema dvojbe da bi Europa bez problema mogla smjestiti 12 000 tražitelja azila na svome tlu. Potrebna je samo naša politička volja. No, s obzirom na to da povijest priča drugačiju priču, čini se da stvaramo nove Morije. I doista, izbjeglice su već pronašle odgovarajuće ime za ažuriranu verziju najvećeg europskog izbjegličkog kampa: zovu ga „Morija 2.0”.