Živući pakao Morije i nasljeđe europskog kolonijalizma

Martinikanski pjesnik i esejist Aimé Césaire u svojem je Diskursu o kolonijalizmu (1955) ustvrdio da je Europa bacila kletvu nacizma na sebe još kada je izgubila dušu u kolonijama.^[1] U njegovo su vrijeme stratezi i političari govorili da se granice Europe ne daju obraniti. Césaire je odgovorio da je najgore od svega to što je sama Europa moralno i duhovno neobranjiva. Europski kolonijalizam se pravdalo idejom da je Europa kolijevka prosvjetiteljstva, „civilizacije“, a kasnije i ljudskih prava. Europske živote oduvijek se smatralo vrednijima od života ne-Europljana. Upravo je taj dominantni stav postavljen u fokus Césaireove kritike.

Nedavno uništenje kampa Morija i posljedično natezanje i licitiranje ljudima suočavaju nas s načelnim pitanjem – je li Europu moguće braniti. Ili bismo izbjeglički kamp, ​​kao i njegovo uništenje, trebali smatrati amblemom u kojem se ogleda nasljeđe kolonijalne Europe, koja se pogrešno i opetovano predstavlja kao moralni kompas čitavog planeta?

Europski sustav azila opisao je Moriju kao uobičajeni centar za registraciju u kojem tražitelji azila mogu pokrenuti azilni postupak u skladu s ljudskim pravima. Međutim, Morija nije bila ni blizu humanitarnom registracijskom centru. Kao rezultat dogovora između EU i Turske 2016. godine, Morija je pretvorena u najveći izbjeglički kamp u Europi, s više od 13 000 stanovnica i stanovnika, unatoč činjenici da je prvotno izgrađena za smještaj do 3000 izbjeglica. Osim posvemašnje nestašice sanitarnih čvorova i zdravstvenih centara, te prenatrpanog smještaja, manjak zaklona i prostora prisilio je velik broj izbjeglica na život u improviziranim skloništima izvan kampa. Bivši gradonačelnik Lezvosa već je 2015. godine upozorio na to da će se Morija pretvoriti u „europski Guantánamo Bay“. Afganistanske i sirijske izbjeglice (s kojima je tijekom terenskog istraživanja 2017. godine razgovarao jedan dio autorskog tima ovog teksta) koristile su izraz Jahannam pri opisivanju Morije: Jahannam na arapskom jeziku i farsiju denotira pakao.

Morija nije jedino mjesto gdje se izbjeglice dehumanizira: cijela mediteranska regija već godinama funkcionira kao lijes za sahranjivanje ljudskih tijela, a EU je proširila svoje granice duboko u Afriku kako bi migrantima zapriječila ulaz, bez obzira na ljudske gubitke. Tijekom posljednjih desetljeća, europski birokratski azilni aparat sveo je izbjeglice na brojke, statistiku, i tekuće mase koje prijete kontinentu i preplavljuju Europu. Označeni su kao tuđinci, izgrednici, oportunisti i paraziti, ekonomske izbjeglice – sve osim ljudi poput „nas“. Izbjeglice su osuđene na život u paklu na zemlji jer su morale napustiti svoje zemlje zbog rata, progona ili globalnih ekonomskih nejednakosti. Njihov je jedini zločin to što su izbjeglice.

Skloni smo se zavaravati da je ova situacija nastala pod pritiskom ekstremne desnice: kao protumjeru ultradesničarskoj politici, europski tehnokrati i stratezi umjerenih opcija zagovaraju strogu kontrolu izbjegličkih tokova i europske vanjske granice. Slijedeći ovu strategiju, „umjerene“ političke stranke postrožavaju svoje azilne politike i zauzimaju sve oštriji stav prema izbjeglicama.

No, što bi se dogodilo kada bismo prihvatili Césaireove uvide i spoznali da su trenutne azilne politike zapravo proizvod desetljeća dehumanizacije izbjeglica koju provodi europska birokracija i tehnokratska politika, a kojima iz pozadine čvrstom rukom kormilare nasljeđa kolonijalnih imaginarija i geografija? Što ako varljivo samopoimanje europskih liberalnih demokracija kao „predstavnica ljudskih prava“ nikada nije bilo opravdano?

Europske umjerene stranke i parlamentarne većine ne mogu se distancirati od nasljeđa europskog kolonijalizma koje je sve neeuropske živote učinilo inferiornima. Tome svjedoče brojne prakse. Ovo je nasljeđe osnova duboko ukorijenjenog rasizma u Europi, koji je pokret Black Lives Matter konačno stavio na dnevni red. Inferiorizacija i dehumanizacija također se nedvosmisleno manifestiraju kroz napuštanje, detenciju, deportaciju i utapanje na tisuće ljudskih bića na vanjskim granicama Europe. Možemo li Moriju prepoznati tek kao bolan simptom onoga što u Europi tek slijedi, a na tragu onoga što je već bilo? Ne bave li se zapravo mnoge europske institucije, stranke i parlamentarne većine – a ne samo ekstremna desnica – europskim, a ne ljudskim životima?

Nakon što je u rujnu 2020. godine Morija izgorjela do temelja, Europa je postavila novi izbjeglički kamp na Lezvos, u kojemu izbjeglice žive u klimavim šatorima koji prokišnjavaju, bez pristupa tekućoj vodi, zaštiti od vremenskih neprilika, medicinskoj skrbi i pravnoj podršci. Izbjeglice primorane nastanjivati kamp opisuju ovo neizvjesno stanje gorim od Morije.

Europa bi nedvojbeno na svom teritoriju bez ikakvih problema mogla smjestiti 12 000 tražitelja azila. Potrebna je samo naša politička volja. Međutim, s obzirom na to da povijest priča drugačiju priču, čini se da stvaramo nove Morije. Dapače, izbjeglice su već pronašle odgovarajuće ime za ažuriranu verziju najvećeg europskog izbjegličkog kampa: zovu ga „Morija 2.0“.