S engleskog transkripta prevele_i: Vir Lev, Martin Beroš, Ivana Jandrić Razgovor je snimljen u svibnju 2018. godine tijekom 11. Subversive festivala
Politička ljevica koja pretendira na osvajanje moći izbornim metodama ne može biti samo posrednik izvanparlamentarnih aktivnosti, već mora i potaknuti demokratsku samoorganizaciju odozdo. U intervjuu sa Stathisom Kouvelakisom, političkim teoretičarem i bivšim članom Syrize razgovarali smo o srazu grčke vlade pod njezinim vodstvom s neoliberalnim centrom eurozone, makedonskom pitanju, režimima i sukonstituciji roda, klase i rase, kulturalizaciji Gramscijevog poimanja hegemonije te ograničenom dosegu komunikativne racionalnosti u političkom polju.
Koji su faktori doprinijeli porazu grčke vlade pod vodstvom Syrize kada se ova nominalno radikalno lijeva opcija 2015. godine suočila s političkom i ekonomskom moći centra eurozone, pokušavajući nastupiti pomirljivo, iako dolazi s europske periferije?
Razlozi koji su doveli do kapitulacije grčke države u ljeto 2015. godine bili su nevoljkost Syrize da se ozbiljno suoči s dominantnim snagama, kako na domaćoj, tako i na europskoj razini.
Naglasak pritom valja staviti na konfrontaciju s Europskom unijom, jer je specifičnost grčke situacije, a rekao bih da je to vjerojatno slučaj i s drugim zemljama na periferiji, u tome što je naša domaća buržoazija vrlo slaba i subalterna. U ključnim trenucima grčke povijesti ta je buržoazija bila spremna postići bilo kakav dogovor s dominantnim inozemnim klasama kako bi zadržala moć. To se dogodilo i u 19. stoljeću, i u određenom je smislu na taj način Grčka postala neovisna država, no s reduciranom suverenošću u ključnim trenucima svoje povijesti. Ista stvar ponovila se u 1940-ima kada se moć domaće buržoazije direktno sukobila s revolucionarnim narodnim pokretom na čelu s tadašnjom Komunističkom partijom, a isto se ponovilo i s političkim režimom kojega je 2010. godine nametnula Trojka.
Syriza ni u jednom trenutku nije osvijestila kakva je Europska unija politička životinja odnosno entitet, i bila je potpuno nepripremljena na konfrontaciju s njom. Otišla je nenaoružana u sukob koji je bio potpuno predvidljiv. Od samoga početka smo znali da je glavno oružje kojim će EU zgaziti iskustvo lijevog pokreta protiv mjera štednje u Grčkoj biti monetarno. Znali smo to zato što se Europska centralna banka tijekom krize ponašala kao pravi suveren Europske unije, donoseći ključne odluke u izvanrednim situacijama, što je definicija suverena. Dakle, iskustvo nam je pokazalo da Europska centralna banka (ECB) preuzima glavnu ulogu i ucjenjuje države koristeći monetarno oružje.
Postupila je tako u slučaju Irske, putem pisama koja je Jean-Claude Trichet slao premijeru Irske, prisiljavajući ga da prihvati određeni tip šok terapije, te na otvoreniji i još vidljiviji način u slučaju Cipra, dakle, u blizini Grčke. Ciparski parlament jednoglasno je odbio provesti plan kojeg je predstavila Europska unija, ali je bio prisiljen pokleknuti pred ucjenom ECB-a samo nekoliko dana poslije diktata. Dakle, ono što se dogodilo tek nekoliko dana nakon izbora u siječnju 2015. godine, kada je Mario Draghi najavio da će zatvoriti glavne kanale koji osiguravaju likvidnost grčkom bankarskom sustavu, i omogućiti operiranje isključivo tzv. rezervnog stabilizacijskog mehanizma (i to na puno nižoj razini), kojega je bilo potrebno obnoviti svaka dva tjedna. Sve je to u potpunosti bilo predvidivo.
Konkretno, to je značilo da ste, ako ste bili ozbiljni u pogledu svojih ciljeva i implementacije vlastitog programa te ispunjavanja obveza prema grčkom narodu, morali biti spremni reagirati adekvatno u tom tipu situacije. To je podrazumijevalo nužnost tzv. plana B, što je značajan dio Syrize (lijevo krilo stranke, grupirano oko Lijeve platforme, kojoj sam i sâm pripadao) zagovarao od početka krize, unutar stranke, ali i vrlo javno (Syrizine interne debate u velikoj su mjeri bile predmet javne rasprave u grčkom društvu). Opcija plana B, uključujući povratak nacionalnoj valuti, morala je biti provedena ne zato što idealiziramo nacionalne valute ili smo opsjednuti prednostima valuta, već kao način da se obranimo u vrlo specifičnoj situaciji.
Poprilično je znakovito da je Syrizino vodstvo nastojalo pod svaku cijenu izbjeći ovu vrstu debate, marginalizirati takve stavove unutar stranke, i prikazati nas kao nacionaliste ili ljude koji su iz bizarnih razloga opsjednuti valutama itsl. Dakle, Syrizino vodstvo bilo je potpuno nespremno reagirati na ucjenu do koje je došlo u veljači, te je pravilo ustupak za ustupkom, pogotovo nakon sramotnog sporazuma kojeg je Varoufakis u ime grčke vlade potpisao 20. veljače na Euroskupini, samo mjesec dana nakon izbora u siječnju 2015. godine. Time su grčkoj vladi ruke vezane, te je posijano sjeme kapitulacije koja je nastupila tog ljeta.
Odbijanje da se ozbiljno zauzme konfrontacijski stav i pripremi na ucjenu, također je značilo da Syriza nije bila spremna osloniti se na narodnu mobilizaciju. Ne možemo odvojiti aspekt narodne mobilizacije od aspekta konfrontacije. Kako biste mobilizirali ljude, morate im predočiti realne okvire političke bitke koju treba zapodjenuti, a narodu Grčke to nikada nije bilo priopćeno, iako je bio spreman reagirati. U veljači, samo nekoliko sati nakon odluke Europske centralne banke, odnosno sporazuma od 20. veljače koji je blokirao zemlju (i predstavlja prvi veliki Syrizin poraz), ljudi su spontano, bez nagovora stranke, izašli na ulice Atene. Postepeno se sve intenzivnijim demonstracijama priključila i Syriza te ih preuzela i organizirala na konkretniji način.
Kako bi se osigurali politički uvjeti za uspjeh i pobjedu u ovakvom tipu konfrontacije, morate biti načisto s realnošću Europske unije i načinima kako joj se oduprijeti, a da biste to mogli učiniti, morate raskinuti s prokletstvom europske ljevice (i radikalne ljevice) – „lijevim europejskim“ iluzijama o Europskoj uniji, a osobito s verzijom u kojoj se svaki tip raskida i konfrontacije s EU automatski poistovjećuje s nacionalizmom, povlačenjem u nacionalne granice, možda čak i ksenofobijom, itsl. Jedina ozbiljna opcija implementacije obaveza prema narodu je spremnost da se suočite s protivnicima na svim razinama.
Što nam Syrizin eksperiment s konstruktivnim dijalogom na putu izgradnje navodno uzajamno korisnog razrješenja krize eurozone u ekstremno politiziranoj situaciji pregovora na europskom nivou govori o političkim potencijalima Habermasove ideje komunikativne racionalnosti kao primarne metode političke borbe?
Pokazuje nam da je habermasijanski model komunikativnog djelovanja zapravo potpuno irelevantan za politiku.
Primjer kojeg uvijek navodim kao ilustraciju ove irelevantnosti je izjava Euclida Tsakalotosa u intervjuu kojega je dao jednom francuskom novinaru. Novinar ga je zamolio da istakne najupečatljiviji element svojeg novog iskustva bivanja ministrom i tadašnjim vođom grčke delegacije, nakon što je Varoufakis bio prisiljen napustiti tu poziciju. Tsakalotos je izjavio kako je bio iznimno šokiran i razočaran jer je pošao u Bruxelles oboružan ozbiljnim argumentima koje je brižljivo pripremao, a umjesto da saslušaju njegove teze, ostali sudionici pregovora naprosto opetovano su ukazivali na proceduru, potpuno se oglušivši na njegove argumente.
Iz ovoga možemo zaključiti da je Euclid Tsakalotos bio uvjeren kako će odlazak u Bruxelles na „pregovore“ nalikovati odlasku na akademsku konferenciju, gdje najbolji argument navodno pobjeđuje. To ukazuje na činjenicu da je Tsakalotos – koji usto za sebe i dalje tvrdi da je marksist – zaboravio ne samo osnove klasne borbe i klasne konfrontacije, nego, rekao bih, i osnove političkog realizma.
Možemo li reći da je na račun neuspjeha pri odupiranju nametnutim politikama mjera štednje Syriza na drugim izborima 2015. godine proširila svoju političku bazu na male poduzetnike, kojima neoliberalne politike idu u prilog u onoj mjeri u kojoj ih rasterećuju dijela poreznih davanja?
Ne bih se složio s time, smatram da je empirijski pogrešno iz dva razloga.
Naime, kao prvo, istina je da su se mali i srednji poduzetnici okoristili činjenicom da je cijena rada u Grčkoj od početka krize u prosjeku pala za trećinu, i da je trenutno druga odozdo po cijeni radne snage među zapadnim europskim zemljama (jeftinija je jedino u Portugalu). Međutim, grčki mali i srednji poduzetnici suočeni su s kolapsom unutarnje potražnje, zbog čega je od početka krize s poslovanjem prestalo oko 600 000 poduzeća, što predstavlja najgoru recesiju među zapadnim zemljama u povijesti kapitalizma. U najnovijem izvješću MMF-a stoji vrlo zanimljiv grafikon, koji pokazuje da je recesija u Grčkoj po razmjeru i trajanju gora od recesija iz 1930-ih u Njemačkoj i SAD-u.
Nadalje, ispitivanja javnog mnijenja i izborna sociologija pokazuju da najveći dio izborne podrške Syrize nisu mali i srednji poduzetnici, nego najamni radnici. Međutim, treba napomenuti da je ova izborna baza Syrize značajno oscilirala između siječnja i rujna 2015. godine – prije i nakon kapitulacije. Syriza je najviše podrške izgubila među najpolitiziranijim i najradikalnijim dijelovima svoje dotadašnje izborne baze, koji su se ili suzdržali od glasanja (izborni odaziv na rujanskim izborima od 55 posto bio je najniži u grčkoj povijesti), ili su glasali za neke od manjih stranaka lijevo od Syrize, kao što su Narodno jedinstvo (Laïkí Enótita / Popular Unity) ili Komunistička partija (KKE), koji su sveukupno odnijeli nimalo beznačajnih 10 posto glasova.
Postotak glasova koje je osvojila Syriza ostao je vrlo postojan zato što je Syriza zadobila nove glasače među umjerenijim slojevima izbornog tijela – ljudima koji su ranije glasali za srednjostrujaške stranke ili tradicionalne srednjostrujaške stranke. Također, povećala je svoj udio u izbornom tijelu u kategorijama stanovništva u kojima je prije bila relativno slaba, primjerice, među umirovljenicima, kućanicama i općenito starijim generacijama. Dakle, politički zaokret Syrizine linije preveden je i kroz transformaciju njezine glasačke baze prema umjerenijim frakcijama, u kontekstu naglog pada sveukupne izlaznosti.
Ne mislim da je ovo stabilna pozicija, zato što se situacija u Grčkoj svih ovih godina samo pogoršava – razmjeri katastrofe od 2015. godine samo su se povećali. Simptomi društva u dezintegraciji i zemlje potisnute u irelevantnost, kao što su siromaštvo, oskudica, izmještenost, te emigracija velikog dijela mladih ljudi, sve su naglašeniji. Ovakva politika ne može proizvesti nikakav konsenzus, i zapravo se temelji na rezignaciji, pasivnosti, ili u najboljem slučaju stavu koji teži tzv. manjem zlu, s kojim dolazi i rezon „znamo da nas lažu i da neće izvršiti svoja obećanja, ali bilo bi još gore da na vlast dođe desna stranka poput Nove demokracije.“
Dakle, riječ je o kombinaciji svega navedenog, uz dominaciju pasivnosti, rezignacije, masovne demobilizacije i apstinencije od politike. Rekao bih da grčka situacija iz teorijske perspektive uvelike korespondira onome što indijski teoretičar subalternih studija Ranajit Guha naziva dominacijom bez hegemonije.
Ideja izgradnje vanparlamentarne kontramoći u obliku mnoštva paralelnih struktura i društvenih pokreta, pozicioniranih u skladu s različitim modelima takozvane dvostruke strategije, čini se korisnom za bilo kakav pokušaj odmicanja od kapitalističkog realizma. Unatoč pasivnosti Syrizina vodstva, bi li situacija bila podložnija radikalizaciji da su u grčkom društvu postojale organiziranije paralelne strukture i pokreti, spremni na mobilizaciju takve strategije u smjeru provođenja plana B i izlaska iz eurozone, i dovoljno jaki da zaštite narod Grčke u tranzicijskom periodu?
Zapravo se radi o dva pitanja u jednom. Prvo se tiče nužnosti kombiniranja izvanparlamentarne aktivnosti, masovnih pokreta i narodne samoorganizacije te strategije koja pretendira na izbornu većinu i cilja na osvajanje moći izbornim metodama, što je, kako znamo, u trenutnoj situaciji jedini realističan način da neka progresivna ili lijevo orijentirana stranka osvoji državnu vlast. Kad se sve zbroji i oduzme, to je strategija s kojom se slažem i jedina koju smatram relevantnom.
Specifičnosti valova mobilizacije čijem smo razvoju svjedočili od početka 2010-ih (ne samo u Grčkoj, nego i u drugim europskim zemljama, primjerice u Španjolskoj), očituju se u tome da – unatoč svojoj masovnosti, te činjenici da su mobilizirali brojne sektore društva na prilično održiv i trajan način – nisu iza sebe ostavili previše stabilnijih organizacijskih struktura. To je povezano s činjenicom da su se razvijali izvan tradicionalnih organizacijskih prostora ljevice i radničkog pokreta, izvan radnih mjesta i sindikatâ, ne prateći čak ni tradicionalne načine na koje su se razvijala različita udruženja. Dakle, riječ je o mobilizacijama koje su iznimno teško pronalazile stabilnije, postojanije oblike funkcioniranja, na čemu treba dodatno raditi kroz konkretna iskustva. Ne postoje gotove strategije na koje se možemo osloniti.
Nužno je kombinirati tradicionalne i stare oblike organiziranja (odnosno, transformirane varijante starih oblika) s novim oblicima organiziranja. Međutim, potrebno je obratiti pozornost na to kako se politička razina (to jest, razina stranačke politike) odnosi prema razini na kojoj djeluju masovni pokreti, koji također operiraju na političkoj razini. Politika nije isključiva privilegija stranaka, iako stranke imaju stratešku ulogu u političkom djelovanju. Smatram da je Syriza, ali i španjolski Podemos, da se osvrnemo na još jedan primjer, zapravo odgovorna jer nije učinila dovoljno u izgradnji tih elemenata – ako već ne dualne moći u tradicionalnom, lenjinističkom smislu, onda barem u smislu izgradnje narodne samoorganizacije.
Nakon 2012. godine došlo je do desnog zaokreta u Syrizinoj putanji, kada je postala glavna opozicijska sila i zapravo vlada na čekanju – svima je bilo jasno da je stupanje na dužnost tek pitanje vremena. Do pomaka nije došlo isključivo u njezinim političkim pozicijama, usmjeravanjem prema centru u navodnom pokušaju pridobivanja umjerenijih glasača, već i na razini političke prakse. Syriza je prije toga imala relativno uravnotežen pristup ovoj dvostrukoj strategiji. Ulagala je velike napore i puno energije u aktivističko i militantno djelovanje, i bila vrlo prisutna u društvenim pokretima te mobilizacijama. Nakon 2012. godine cijela strategija dala je jasan prioritet parlamentarnim taktikama. Čitava vizija o tome kako srušiti vrlo fragilnu većinu kojom su rezultirali izbori iz 2012. godine bila je isključivo utemeljena na parlamentarnim taktikama i ideji provociranja prijevremenih izbora kako bi se ostvarila što brza pobjeda, ali uz tip konfiguracije koji podrazumijeva zahladnjenje na društvenom frontu.
Između 2012. i 2015. godine postojali su potencijali da se ponovno pokrene narodne mobilizacije i bilo je nekoliko prilika tog tipa. Sjetimo se samo što se dogodilo kada je tadašnja vlada ugasila javnu televiziju, čiju su zgradu tada okupirali njezini radnici i radnice. Ovo je mogao postati svojevrsni prostor strateške organizacije za pokrete u Grčkoj, a Syriza je imala resurse i načine da to ostvari, ali je u potpunosti napustila taj teren. Jedina inicijativa koju je tada pokrenula bio je skup u centru Atene (dakle, čak ne ni ispred ili unutar okupirane zgrade), koji je bio jasno izveden u maniri predizbornog skupa, uz Tsiprasa koji se obraća masama i tome slično.
U trenutku kada postanete odlučujući politički posrednik narodnog pokreta na prekretnici političke konjunkture, povećava se i vaša dužnost da ne djelujete kao zamjena za narodnu mobilizaciju, već da se prema njoj odnosite na drugačiji način, i da pružite novi tip impulsa narodnoj samoorganizaciji, a Syriza je u tome podbacila.
Iako smo pokušali, lijevo krilo Syrize nije učinilo dovoljno, ne na sustavan način, jer smo i sami bili prezauzeti internim borbama. Pozicija manjinske struje unutar pojedine stranke postavlja ograničenja za potencijalno djelovanje u odnosu na šire društvo i društvene pokrete.
Koliko je u javnim imaginarijima Grčke i Makedonije relevantan spor oko prava na ime Makedonija? Postoji li široka narodna podrška koja se u obje države konsolidira oko ovog pitanja, ili je ograničena unutar desnih krugova? Koja funkciju potenciranje ove teme u javnom diskursu dviju država ima za njihove političke elite?
Ovo pitanje imena naizgled je potpuno iracionalno. Uzmimo u obzir činjenicu da Makedonija kao zasebni entitet postoji od 1944. godine, a da istovremeno svi znaju da je Makedonija također ime za regiju u Grčkoj, kao i za regiju u Bugarskoj, te čak i za jedan vrlo mali dio Albanije. Dakle, svi znaju da je to ime za šire geografsko područje koje je u poslijeratnoj stvarnosti bilo podijeljeno između tri države, od kojih je jedna bila entitet unutar tadašnje jugoslavenske federacije, a potom i nezavisna država. Ovo je vrlo mala zemlja, koja ne predstavlja i ne može predstavljati bilo kakvu prijetnju zemlji poput Grčke. Govorimo o državi čija vojska broji manje od 3000 naoružanih ljudi, i čija ekonomija predstavlja tek djelić grčke ekonomije, čak i u trenutnim teškim okolnostima.
Međutim, politika se ne svodi samo na racionalnost, nego i na povijest, simboliku, identitet. Treba se zapitati zašto većina grčkog stanovništva smatra da ovo polaganje prava nezavisne makedonske države na ime Makedonija predstavlja neku vrstu egzistencijalne prijetnje Grčkoj. Potrajalo bi previše da u potpunosti odgovorimo na ovo, ali tu postoji historijska dimenzija i neispričana priča, povezana s načinom na koji je došlo do uspostave grčke nacionalne države, osobito u 20. stoljeću za vrijeme Balkanskih ratova – helenizacijom ovih područja koja su danas dio Sjeverne Grčke i Makedonije.
Postoji traumatični element u povijesti grčke komunističke ljevice u vezi s Makedonijom, jer je ona tijekom više povijesnih razdoblja (u dijelu međuratnog perioda, kao i nakratko tijekom grčkog građanskog rata) držala poziciju prava regije Makedonije na odcjepljenje. To je dalo legitimnost propagandi desnice u Grčkoj (osobito tijekom i nakon građanskog rata), prema kojoj komunisti kuju zavjeru kako bi raskomadali zemlju i prodali je strancima, sukladno internacionalnom komunizmu, Moskvi, Titu, Dimitrovu u Bugarskoj…
Svi ovi historijski elementi reaktivirani su u novom kontekstu Balkana nakon 1990-ih. Dezintegracija Jugoslavije i kolaps takozvanih socijalističkih režima proizveo je anksioznost na širem području, a osobito u grčkom društvu. Od tog trenutka nadalje, stavovi i struje koji su postojali i prije, ali su bili manjina na koju nitko nije previše ozbiljno obraćao pažnju, počeli su utjecati na grčko stanovništvo, osobito u Sjevernoj Grčkoj. Svojevrsni nacionalistički val iskristalizirao je šire anksioznosti proizvedene ovim tipom geopolitičkog prevrata kojim je neka vrsta poslijeratne stabilnosti odjednom kolabirala. Od tog trenutka nadalje grčka politička elita imala je ogromnu odgovornost jer je u biti proizvela problem koji nema previše, ako imalo utemeljenja u stvarnosti.
Postoje oscilacije vezano uz ovo pitanje, a okviri u kojima je trenutno kristalizirano čine ga do neke mjere nerazrješivim. Naime, političke elite u određenom su trenutku prihvatile pragmatično rješenje takozvanog kompromisa oko kompozitnog imena kao razumno, ali to nikada nije javno objašnjeno ostatku populacije. Trenutno Syriza pokušava riješiti taj problem jer se Makedonija želi integrirati u NATO, koji pak želi povećati svoju bazu na Balkanu i proširiti se na Istok, prema Rusiji, a Tsipras i njegova vlada su, naravno, spremni učiniti što god je potrebno kako bi facilitirali ovu strategiju SAD-a i NATO-a.
Dakle, pokušavaju postići sporazum s novom makedonskom vladom, što je, očigledno, lakše negoli s prethodnom, ali se suočavaju s novom nacionalističkom reakcijom, potaknutom manje-više istim strujama koje agitiraju oko ovog pitanja još od 1990-ih. Ova iznimno teška situacija predstavlja kompleksne izazove za radikalnu ljevicu, i očajnički je potrebna kombinacija zdravog razuma i internacionalizma, ali je do nje vrlo teško doći.
U kakvoj su vezi konzervativne i reakcionarne ideološke tendencije s materijalnim interesima podržavatelja takvih političkih opcija? Možemo li spekulirati o dijelovima izbornog tijela koji nominalno ne podržavaju ideološki narativ desnice, iako glasanjem za desne opcije (iz percepcije o mogućem uvećanju osobnog blagostanja u slučaju njihova dolaska na vlast), dovode do ozbiljenja njihovih društveno isključujućih ili neegalitarnih politika?
Ne bih razdvajao ta dva aspekta. Ne možemo promišljati o materijalnom interesu (koji uvijek igra odlučujuću ulogu u načinu na koji ljudi razumiju svoje izbore i odluke) kao elementu koji je odvojen od šireg ideološkog okvira. Drugim riječima, ne postoji izravan pristup percepciji onoga što vam je u materijalnom interesu. Ono što je za pojedinu osobu materijalno najbolje, uvijek je posredovano određenom ideološkom percepcijom. Razmotrimo to na klasičnom primjeru – antisemitizmu.
Antisemitizam nije samo iracionalno uvjerenje da postoji židovska urota i da Židovi nekako manipuliraju svime, predstavljaju prijetnju naciji itd. Antisemitizam je povezan s idejom da su Židovi na neki način plutokracija, i da će obični ljudi biti na dobitku ako ih izbace iz nacionalnog tijela, jer će se riješiti dijela onih kategorija ljudi koje ih eksploatiraju. Zato i poznata izreka o antisemitizmu kao socijalizmu za budale dobro opisuje situaciju. Radi se o percepciji potencijalne materijalne koristi koja, naravno, proizlazi iz potpuno imaginarne konstrukcije Židova kao navodno svemogućih aktera, koji su na neki način odgovorni za probleme i životne uvjete običnih ljudi.
Ustvari, ljudi i danas razmišljaju na takav način. Logika je sljedeća: ako izbacimo imigrante ili im ne dopustimo da uđu na naš teritorij, situacija će nekako biti bolja za nacionalno stanovništvo (ili čak za „prave“ žitelje nacije, jer naravno, i unutar nacionalne zajednice postoje ljudi koji su „nacionalniji“ od drugih, od onih koji imaju tamniju boju kože, koji nemaju odgovarajuće porijeklo, pravi pedigre). Dakle, ostatak stanovništa imat će neke koristi od toga, primjerice, zauzeti njihova radna mjesta itsl. Zbog toga ne možemo razdvajati ova dva aspekta.
Ovo je najbolje formulirao francuski filozof i teoretičar Étienne Balibar, koji tvrdi da bismo rasizam trebali tumačiti kao izmješten oblik klasne borbe. Pritom su svi navedeni termini relevantni – klasna borba objašnjava količinu energije, antagonizama i, naravno, nasilja koji se izražavaju na te načine. Međutim, sve se to, umjesto djelovanja na stvarnoj razini klasne borbe, izmješta na jednu drugu razinu, gdje ta borba postaje potpuno nerazrješiva, pa čak i autodestruktivna za društvo.
Dakle, rasizam je istovremeno simptom dubljih antagonizama društava u kojima živimo, kao i činjenice da u određenim konjunkturama, kada organizacije narodnih i radničkih klasa odnosno političke ljevice nisu dovoljno jake da formuliraju ovaj antagonizam u odgovarajućim terminima, druge snage nastupaju i izmještaju ga na teren koji ga čini potpuno destruktivnim, pa i autodestruktivnim za aktere koji su u to uključeni.
Upravo je uloga političke intervencije, ne samo ideološke kritike, ključna. Naime, politička intervencija je odlučujući posrednik koji omogućava da legitimni bijes, pa čak i nasilje, pogonjeno antagonizmom proizašlim iz nepravednog kapitalističkog, eksploatatorskog društva, budu kanalizirani u pravom smjeru, koji uvodi emancipatorne potencijale u društveni i politički konflikt.
Možete li na tom tragu komentirati tendenciju „kulturalizacije“ Gramscija u postaltiserijanskom miljeu (primjerice, kod Laclaua i Mouffe)? Koja su ograničenja političkog projekta koji interpelaciju pristalica svodi na retoriku i diskurs odnosno izgradnju ideološke hegemonije kroz (kontra)kulturu, a zapostavlja materijalnu, ekonomsku dimenziju?
Pitanje dijelom već sadrži odgovor. Čitava ideja reduciranja hegemonije na diskurzivnu operaciju i njezina odvajanja od odnosa sa socioekonomskim parametrima i klasnim dimenzijama (odnosa koji je apsolutno centralan u gramšijanskom pristupu), duboko je problematična, štoviše, neodrživa. Ova ideja ne može biti temelj postojanog saveza u formaciji onoga što Gramsci naziva novim historijskim blokom.
Historijski blok je gramšijanski koncept pomoću kojeg možemo razmišljati o oblicima jedinstva unutar klasnog saveza koji se uspostavlja oko projekta ozbiljenja nove ideje organizacije društva i države. Jedino fundamentalna klasa unutar načina proizvodnje može zaista biti centralna sila ili okosnica takvog historijskog bloka. Dakle, unutar tog bloka postoji klasa ili klase koje imaju hegemonijsku ulogu, odnosno, preciznije rečeno, ulogu vodstva tog bloka.
U konačnici je stvar jednostavna – je li meta naše intervencije kapitalizam ili nije? Ako zamišljamo politiku kao način da ponudimo rješenja na niz legitimnih zahtjeva koji dolaze iz različitih dijelova društva, oko toga se ad hoc konsolidiramo i gradimo fleksibilne izborne platforme, možda ćemo uspjeti naglasiti određene probleme, ali nećemo dovesti u pitanje fundamentalne koordinate društva u kojem živimo.
Je li moguće da politički projekt bude lišen odgovarajuće historijske perspektive? Za mene je jedini način obnove historijske perspektive (bez koje politika ne znači previše i zapravo gubi svoju supstancu) dovođenje u pitanje kapitalizma, fundamentalnog načina na koji su društveni odnosi strukturirani u svijetu u kojem živimo. Stoga smatram da bismo se definitivno trebali distancirati od takozvanog lijevog populizma, jer perspektiva emancipacije gubi smisao bez antikapitalističkog sadržaja i dimenzije.
Je li moguće uspostaviti socijalizam u jednoj državi?
Kada formulirate pitanje na taj način, nameće se očiti odgovor: „Ne, socijalizam u jednoj državi je staljinizam.“ Međutim, ukazao bih na sljedeću poantu, koja je povezana sa svime što smo prethodno govorili o grčkoj situaciji – morate započeti negdje. Naime, na nacionalnoj razini odigrava se odlučna politička borba za političku moć.
Potrebno je započeti s vrlo jednostavnim ciljem kojeg je moguće ostvariti na nacionalnoj razini, poput osvajanja izborne većine, organiziranja narodnih pokreta i aktivne narodne podrške projektu koji bi omogućio političkom subjektu odnosno koaliciji da dođe na vlast i krene implementirati program koji raskida s postojećim stanjem stvari.
U Hrvatskoj, Grčkoj, Francuskoj i drugdje postoji narativ prema kojem ništa nije moguće učiniti ako se to istovremeno ne manifestira i na europskoj razini. Dakle, morali bismo pričekati dok ne dođe do promjene za sve ili većinu ljudi na europskoj razini (ili zašto davati primat Europi – na svjetskoj razini). Naravno, krenemo li razmišljati na taj način, nećemo postići apsolutno ništa.
Dakle, morate početi na nacionalnoj razini, jer je to strateški teren klasne borbe, Međutim, naravno, svi znaju da je eksperiment koji ostane u granicama pojedine države i ne uspije se proširiti na barem regionalnu razinu ili onkraj nje, srednjoročno ili čak dugoročno osuđen na propast.
Pritom ne moramo govoriti o hipotetskim scenarijima jer imamo bogato iskustvo s ovim pitanjem. Kubanska revolucija, kao autentična narodna revolucija, u startu je bila koncipirana samo kao početak latinoameričkog procesa i odigrala je aktivnu internacionalističku ulogu u Latinskoj Americi, ali i drugdje. Primjerice, doprinos kubanskih vojnika oslobođenju afričkog kontinenta je golem, iako vrlo podcijenjen. Međutim, Nelson Mandela od samog je početka hvalio doprinos Kube borbi protiv apartheida u Južnoj Africi.
Prava internacionalistička strategija, koja je očito oduvijek bila suština lijevog političkog projekta, podrazumijeva promišljanje nacionalnog terena kao strateškog terena političke konfrontacije, i osmišljavanje strategije koja neće dopustiti da eksperiment ostane izoliran, već se pobrinuti da bude dovoljno snažan kako bi mogao poslužiti kao primjer kojega je moguće slijediti i koji će inspirirati ljude.
U slučaju Grčke postojao je takav potencijal. Kao Grk iz dijaspore, vrlo sam konkretno osjetio nevjerojatan učinak nade koju su na nekoliko godina pružila zbivanja u Grčkoj. Da smo u Grčkoj ostvarili uspjeh, nema sumnje kako bi cijela politička situacija, ne samo u Grčkoj, nego i u ostatku Europe, postala puno drugačija. Ovako smo, kao i uvijek u povijesti ljevice i radničkog pokreta, naprosto dobili pravo da pokušamo ponovno.
Kako tumačite odnos klasne eksploatacije te drugih oblika opresije kojima su podvrgnute žene, LGBTIQ+ osobe i druge marginalizirane skupine u kapitalizmu?
Postoje dva načina na koje možemo sagledati ovo pitanje, no mislim da ih zapravo valja povezati. Kao prvo, potrebno je reafirmirati centralnost klasne borbe. Uobičajeni je prigovor da se na taj način u političke borbe uvode predodređene hijerarhije i da time žensko pitanje postaje sekundarno, te da ste tako na putu prema zaključku kako će sve ostalo uslijediti samo po sebi ako se naprosto društveno emancipiramo s obzirom na kapitalističke radne odnose. Povijest je pokazala da je to pogrešno na stotine različitih načina.
Postoji nekoliko načina poimanja borbe žena i drugih opresiranih skupina. Naravno, svi imaju neke dodirne točke, ali se umnogočemu ozbiljno razilaze, a ta razilaženja proizlaze iz odnosa prema pojmu klase. Pitanje klasne dimenzije proizvodi učinke unutar same borbe na svim poljima koja ste spomenuli i, da se poslužim Althusserovom terminologijom, naddeterminira borbu za emancipaciju žena ili LGBT osoba.
Postoji srednjostrujaški feminizam, koji je zapravo srednjoklasni feminizam. Takav feminizam u suštini sagledava pitanje ženske emancipacije kao mogućnost kooptiranja određene kategorije žena, koje će u društvu, ali i u okvirima svojih seksualnih i rodnih identiteta, uživati autonomiju koja de facto nije inkluzivna za ostale društvene kategorije žena.
Dakle, postoji način sagledavanja ženske emancipacije unutar kapitalističkog društva, ali on nije dorastao izazovu. S druge strane, postoji način pristupanja ženskoj emancipaciji bez dokidanja specifičnosti tog pitanja ili reduciranja istog na neku vrstu klasnog antagonizma, no ipak uzimajući u obzir činjenicu da koherentno i logično bavljenje tim pitanjem mora biti povezano s ciljem šire transformacije socijalne strukture. To zauzvrat znači da klasnu borbu ne možemo promišljati kao jednostavnu i apstraktnu konfrontaciju kapitala i rada jer radništvo obuhvaća i žene, manjine, LGBT osobe, rasizirane skupine i druge opresirane skupine.
Nadalje, u SAD-u već čitavo stoljeće postoji srednjostrujaška agenda o oslobađanju Crne populacije putem njezine potpune inkorporacije kao sudionika u američkom snu unutar normi američkog društva, a postoji i radikalnija, antikapitalistička verzija emancipacije Crnih Amerikanaca i Amerikanki koja govori da je emancipacija Crne populacije u SAD-u nemoguća bez duboke transformacije njegovih društvenih struktura.
Isto vrijedi i za ekologiju. Postoji srednjostrujaška ekologija koja drži da neka vrsta zelenog kapitalizma može riješiti problem, ali također postoji klasna ekologija izvlaštenih, najsiromašnijih slojeva društva, koji su zapravo najpogođeniji ekološkim katastrofama, naravno, u kombinaciji sa svim drugim oblicima eksploatacije i opresije.
Dakle, ako se emancipacija radništva u korijenu ne promišlja kao emancipacija radne većine – i to ne samo kao emancipacija od kapitalističke eksploatacije, već i od specifičnog načina na koji se kapitalistička eksploatacija interno isprepliće sa svim drugim oblicima opresije i sekundarnom eksploatacijom – takva vrsta emancipacije ne može u potpunosti odgovoriti na spomenute probleme.
Video snimka dijela intervjua prikazana je u tridesetprvoj epizodi edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“, emitiranoj 26.9.2018. na TV Istra te uskoro dostupne na SkriptaTV.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.
2. siječnja 2016.Propala strategija
Donosimo analizu političkog puta Syrize od izbora 25. siječnja, do pred Tsiprasovo raspuštanje vlade 20. kolovoza i novih izbora 20. rujna 2015., na kojima Syriza osvaja skoro apsolutnu većinu i ponovno formira vladu koja se sukladno sporazumu s „institucijama“ ograničila na administriranje mjera štednje: „Radi se o poznatom obrascu nemoćnih političara i vlada koje se skrivaju iza EU tehnokrata, čija se otuđenost od realnih društvenih interesa može mjeriti jedino s njihovim tvrdnjama kako nisu u poziciji osigurati te interese zbog istih onih institucija za koje se tako grčevito drže. To da je Tsiprasu pošlo za rukom provesti jedan od najdrskijih zaokreta ikad viđen na radikalnoj ljevici odražava nepostojanje društvene baze za autentičnu alternativu.“
22. studenoga 2020.U Europi ne caruje drugarstvo
"Kada je Karl Marx razvijao svoje teorije, ljevica je kao struja već postojala. Ljevica u Europi ima povijesnu ulogu koja nam je dobro poznata još iz vremena Francuske revolucije. Trenutno po prvi puta u povijesti u Europi postoji ljevica koja ne želi mijenjati društvo. Kako bismo se suočili s ovim problemom, potrebna nam je ljevica koja se vraća svojem starom radikalizmu i želi dokrajčiti kapitalizam, a ne ga popravljati. Budući da takva ljevica u Europi ne postoji, vrijeme je da počnemo ozbiljno raditi na njezinoj izgradnji."
17. srpnja 2019.Syriza je poražena, ali Tsiprasov pohod na lijevi centar se nastavlja
Na nedavnim prijevremenim grčkim općim izborima pobijedila je desna stranka Nova demokracija. Stranka Alexisa Tsiprasa, Syriza, napušta vlast, ali na osnovu izbornog rezultata od 31,5% ostaje u parlamentu, gdje će svoj imidž pokušati graditi hegemonizacijom lijevog centra, u svrhu čega su već implementirana određena kadrovska rješenja te marketinško-ideološki rebrending. Najveći izazov predstavlja joj iznalaženje kompenzacije za aktivnost u stranačkoj bazi, koju je ova „kartel-stranka“ neutralizirala još tijekom Tsiprasova konsolidiranja unutarstranačke moći oko uskog kruga suradnika.
27. rujna 2016.Da je Tito živ, vjerojatno bi se sastajao s Junckerom
U procesima okoštavanja režima tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća, te nakon propasti realnih socijalizama u 1990-ima, naše je društvo raskinulo s partizanskim sjećanjem. No i partizanska praksa predstavlja raskid – na temeljnoj razini ona je ponudila emancipatornu projekciju transnacionalne antifašističke solidarnosti otvorene prema svim dijelovima društva, osim onim fašističkim. Emancipatorni potencijal sjećanja na partizanske prakse danas se razbija o nacionalističke i liberalne revizije. Prve im odriču transnacionalnost, a druge revolucionarnu emancipatornost. O političkim potencijalima partizanstva razgovarali smo s Galom Kirnom.
13. svibnja 2017.Budućnost ljevice u Europi
Autor predviđa da će pozicije lijevog centra sve više slabjeti, odnosno da već sada nemaju budućnost, čime se otvara prostor za radikalne proeuropske lijeve opcije. No s obzirom na njihove unutarnje razjedinjenosti i antagonizme, istovremeno postavlja pitanje hoće li takva ljevica imati kapaciteta natjecati se s emotivnom snagom nacionalističke desnice. James K. Galbraith, postkejnzijanski je ekonomist koji će u Zagrebu održati nekoliko predavanja od kojih je prvo 14. svibnja 2017. na otvorenju Konferencije 10. Subversive Festivala s Costasom Lapavitsasom, na temu društveno-ekonomske krize Grčke. U narednim će danima na Festivalu i na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu otvoriti i teme političke ekonomije globalizacije te razvoja nejednakosti.
24. travnja 2017.Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije
Perry Anderson u nedavnom je tekstu ustvrdio da ekstremna desnica uspijeva mobilizirati puno veću biračku bazu, igrajući na kartu rasističkih sentimenata i ksenofobnih rješenja te pojednostavljenih političko-ekonomskih manevara, dok se ljevica, uz iznimke, libi postaviti odveć nedvosmislene i izravne zahtjeve. Kako bi doskočili tom problemu, a zadržavajući se u duhu humanog internacionalizma, donosimo vam prijevod teksta skupine aktera/ki s europske ljevice koji na raspravu stavlja deset prijedloga kao pokušaj razračunavanja s izostankom jasne mobilizacijske podloge za izlazak iz europske krize.
26. prosinca 2017.Divlji zapad tržišta najma
S razvojem financijskog kapitalizma, javne politike stambenog zbrinjavanja diljem svijeta zamijenile su urbanističke politike usmjerene prvenstveno prema profitu. Zahvaljujući organiziranom otporu građana, u pojedinim europskim gradovima danas se provode solidarne politike javnog stanovanja koje predstavljaju odličan primjer političkog djelovanja ostalim organizacijama u borbi za urbanu pravdu na području bivše Jugoslavije. S arhitekticom i aktivistkinjom Prava na grad Ivom Marčetić razgovarale smo o trenutnom stanju i potencijalima javnih stambenih politika te strategijama paralelnih društvenih struktura i drugim oblicima organiziranog otpora u europskim gradovima.
12. ožujka 2017.Nema rasprave s fašistima
Globalno jačanje fašistoidnih tendencija zasad je, osim u zakonodavnom nazadovanju, najupadljivije u srednjostrujaškim medijima, preko kojih se u javnu raspravu pripuštaju i čije komunikacijske protokole iskorištavaju ekstremno desni freelance komentatori i pretendenti na parlamentarne i izvršne političke pozicije, kao tek jednu od stepenica na svom putu prema uspostavljanju režima u kojem više nema rasprave. Autor dovodi u pitanje koliko su komunikacijske prakse koje počivaju na racionalnosti, podastiranju dokaza i sučeljavanju argumenata, dobronamjernosti interpretacije te konstruktivnim namjerama svih uključenih, dostatne u srazu sa sugovornicima poput Miloa Yiannopoulosa, Donalda Trumpa i Marine Le Pen, koji jezik koriste kao bojni poklič – interpelativno sredstvo onkraj činjeničnosti ili unutarnje koherentnosti iskaza.
19. svibnja 2016.Ustav je posthistoricistička bajka
Pročitajte prilagođenu, skraćenu verziju intervjua s filozofom i publicistom Borisom Budenom, u kojem smo razgovarali o odnosu liberalizma i fašizma, o rehabilitaciji ustaštva, različitim varijantama nacionalizma, o revizionizmu te anakronom, historicističkom tumačenju društvenih kretanja, o pitanju posttranzicijskih implikacija na sektor kulture unutar i izvan konteksta jezične politike, a osvrnuli smo se i na aktualni sukob oko klerikalizacije visokog obrazovanja, naročito vidljive u prijedlozima integracije FFZG-a i KBF-a. Cjelovitu snimku intervjua možete pogledati u video prilogu.
10. travnja 2017.Kako zaustaviti politički pomak udesno?
Donosimo prijevod komentara u kojem Immanuel Wallerstein u širokim potezima naznačuje obrise globalne političko-ekonomske situacije u kojoj je, uslijed pada životnog standarda većine svjetskog stanovništva, uočljiv generalni politički pomak ka lijevoj, ali i desnoj radikalizaciji. Premda kratkoročni politički ciljevi radikalno lijevih stranaka ponekad uspijevaju umanjiti posljedice po najsiromašnije slojeve, jačanje lijeve pozicije i uspostava pravednijeg svjetskog sistema na dugi rok ipak zahtijevaju političko djelovanje drugačije vrste – izgradnju savezâ odozdo.
7. svibnja 2017.Nemoguće je funkcionirati samo na parlamentarnoj razini
S Tariqom Alijem, piscem, redateljem i urednikom New Left Reviewa razgovarali smo o kapitalističkoj rekonstrukciji političkog sustava i historijskom revizionizmu, opadanju moći sindikata, parlamentarnoj borbi i nužnosti izvanparlamentarnog djelovanja, feminizmu, LGBTIQ+ pravima te ekološkoj krizi. „Unutar civilnog društva, na razini gradova, regija i na nacionalnom nivou treba uspostaviti niz predstavničkih skupština u koje će se ljudi birati izvan postojećeg kapitalističkog sustava, i unutar kojih će moći raspravljati. Neće imati preveliku moć, ali će barem predstavljati uporište za radikale koji su uspjeli ući u parlament.“
31. prosinca 2019.Neoliberalizam je metoda smanjivanja kapitalističkih troškova
"Ako postoje društveni pokreti i jaki radnički pokret, štrajkovi i zahtjevi za drugačijim društvom ili primjerice za zaštitom ekonomije i društva potreba, što podrazumijeva javna dobra, minimalne plaće itsl., onda vršenjem pritiska možemo doseći neke ciljeve i pobjede. Naime, u ovom sistemu kapitalist ima pravo zahtijevati veće profite, a radnička klasa, tj. najamni radnici, imaju pravo zahtijevati veću plaću i bolji sistem socijalne zaštite, odnosno životni standard, što znači manje profite, tj. veći trošak za kapitalista. Između ova dva legitimna zahtjeva presuđuje jedino sila, tj. odnosi snaga."
4. prosinca 2016.Nekoliko generacija za obnovu ljevice
U protekloj godini dana američku i britansku političku scenu obilježili su usponi radikalno lijevih kandidata u strankama lijevog centra. Pročitajte i pogledajte intervju snimljen tijekom prošlogodišnjeg 8. Subversive festivala, u kojem politički analitičari Richard Seymour i Bhaskar Sunkara govore o stanju na radikalnoj ljevici prije navedenih proboja na centru, i problematiziraju potrebne okvire za ponovnu izgradnju snažnog lijevog pokreta, adresirajući otpornost dominantnog narativa, metode mobilizacije društvenih pokreta, pitanja političke estetike, identitetske modalitete klasnih pozicija, entrizam, strategije koordinacije parlamentarnog i izvanparlamentarnog djelovanja te odnos između teorije i prakse.
31. prosinca 2018.Politička ljevica u perifernim zemljama Europe i lekcije Syrize
Politički teoretičar Stathis Kouvelakis i historičar te politolog Éric Toussaint iz CADTM-a govore o okršaju iz 2015. godine između lijeve grčke vlade na čelu sa Syrizom i Trojke, u koji je grčka strana ušla bez mobiliziranja naroda na otpor, u potpunosti se oslonivši na vlastitu precijenjenu pregovaračku poziciju i tajnu diplomaciju, što odgovara zaokretu 2012. godine, kada je Syriza sve snage usmjerila u parlamentarnu strategiju, zanemarivši rad na terenu. Rezultat su masovne privatizacije i društveno te ekonomski opustošena Grčka u kojoj većina relevantnih institucija funkcionira kao protektorat Trojke. Drugim riječima, forma države koju Kouvelakis naziva periferni autoritarni neoliberalizam. Pogledajte snimku okruglog stola s 11. Subversive festivala, a snimke s proteklih izdanja potražite na plejlisti.
1. kolovoza 2016.Nužno je uspostaviti kontrolu nad državnim institucijama
U sklopu zimskog seminara Zelene Akademije na Plitvičkim jezerima razgovarali smo s Hilary Wainwright, stručnjakinjom za demokraciju i javni sektor te članicom uredništva lijevog britanskog online magazina Red Pepper. Wainwright iznosi teze o emancipatornom potencijalu tehnologije, sindikatima i prekarnim oblicima rada, grassroots mobilizacijama, razvoju paralelne ekonomije, obrani socijalne države te feminizmu i pitanju kućanskog rada.
31. prosinca 2017.Posljednji put o pesimizmu
Ako realno sagledamo moć globalnog kapitala, aktualne klimatske promjene, postojane slabosti globalne ljevice, sve poraze na terenu, nerazumijevanje između aktivista/kinja i teoretičara/ki, izostanak dugotrajnih strategija i jakih političkih subjekata te mobilizacije odozdo – pesimizam je možda i jedino što nam preostaje, barem kao polazna točka. Pročitajte prijevod teksta glavne urednice časopisa Salvage, Rosie Warren.
8. lipnja 2017.Zašto sam potpisao „10 prijedloga“
„Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije“ nije potpisala niti jedna politička stranka, organizacija civilnog društva ili bilo koje drugo tijelo s prostora bivše Jugoslavije. U osobno ime potpisali su ga filozofkinja Tijana Okić iz BiH, Maja Breznik, istraživačica iz Slovenije, Rastko Močnik, sociolog i sveučilišni profesor iz Slovenije i Andreja Živković, istraživač iz Srbije koji nam je u kratkom tekstu ocrtao svoje viđenje političkih dimenzija trenutnih previranja u Europi i razloge za potpisivanje manifesta s kojim se ne slaže u potpunosti, ali koji razumije kao „tranzicijski program ujedinjenog fronta“, čija je svrha da razotkrije „političke kontradikcije između stvarnih potreba radnih ljudi i zahtjeva progresivnih snaga te nesposobnosti sistema Europske unije da u obliku kako je trenutno konstituiran ispuni takve potrebe i zahtjeve“.
29. prosinca 2016.Iluzija političke normalnosti
Globalni rast desnog populizma, kojemu u zadnje vrijeme svjedočimo, antiklimaktički je rasplet višedesetljetnog neoliberalnog projekta depolitizacije javnog diskursa u svrhu opsluživanja interesa kapitala. U europskom kontekstu, neujednačen ekonomski razvoj između zemalja centra i periferije kad-tad je morao rezultirati sistemskom krizom u kojoj se status quo sve češće dovodi u pitanje. Pred socijalističkom ljevicom danas stoji historijski izazov mobilizacije, povećanja društvene participacije i širenja političkog utjecaja čemu se kao alternativa nudi predaja terena ekstremnoj, ksenofobnoj desnici. U intervjuu smo razgovarali s Markom Kostanićem, urednikom regionalnog portala Bilten.
27. prosinca 2017.Prema sintezi parlamentarnog i vanparlamentarnog rada
Uloga paralelnih struktura u organiziranju i edukaciji radničke baze za političko djelovanje i promjenu dominantnih političkih i ekonomskih odnosa postaje sve važnija s krizom liberalne demokracije i komodifikacijom sfere društvene reprodukcije. O nesistemskim karakteristikama i protusistemskim potencijalima paralelnih struktura, dosezima i ograničenjima parlamentarnog i vanparlamentarnog političkog rada te važnosti demokratizacije javne sfere solidarne ekonomije razgovarali/e smo s Markom Kržanom iz stranke Levica.
3. veljače 2017.Solidarne prakse kao baza ljevice
Paralelne strukture sve se češće javljaju kao strategija lijevih organizacija i pokreta za sidrenje u društvenom polju. Budući da odgovaraju na potrebe za nečime što u postojećim strukturama nedostaje te ih dopunjavaju, podrazumijeva se da one donose neku novu vrijednost. S druge strane, inzistiranje na paralelnim strukturama ponekad prati i zahtjev za udaljavanjem od tradicionalnih obrazaca, čime se zapada u opasnost da se, ionako erodirane, institucije socijalne države i dalje oslabljuju. O primjerima praksi te ulozi paralelnih struktura u izgradnji lijevih pokreta i organizacija razgovarali smo s Jovicom Lončarom iz Baze zaradničku inicijativu i demokratizaciju.