Andrea Vuljević
27. prosinca 2020.
Ejblistički režimi u kapitalizmu
Razmatrajući korporealnost ljudskog postojanja u kontekstu šireg razumijevanja rada socijalne reprodukcije koji održava i regenerira radnu snagu kao ključni element stvaranja profita, autorica iz historijsko-materijalističke perspektive ukazuje na koji se način u kapitalizmu tretiraju nenormativna tijela, uz fokus na osobe s invaliditetom.
Kada iz historijsko-materijalističke perspektive razmatramo ljudsku korporealnost, potrebno je uzeti u obzir na koje se sve specifične načine ona u nekom vremenu konstruira i kakvi je društveno-ekonomski odnosi oblikuju. Tijela su entiteti ovisni o ispunjenju primarnih bioloških potreba, no korporealnost je uvezana i u zadovoljenje čitavog niza socijalnih potreba, nužnih za psihičko i fizičko zdravlje subjekata. U današnjem kontekstu, to se odvija u okvirima kapitalističkog načina proizvodnje, za koji je ključna ekstrakcija viška vrijednosti iz komodificirane radne snage.
Primoranost na prodaju vlastite radne snage u najamnom radnom odnosu već u startu čini tijela „nedovršenim projektom“, umjesto „zatvorenom i zapečaćenom cjelinom“ (Harvey, 1998). Čitav niz opresivnih mehanizama i režima (rodni, rasni, klasistički, ejblistički itd.), funkcionalnih za kapitalističke eksploatacijske prakse, usmjeren je upravo na discipliniranje i normiranje radnih tijela proletarijata izvlaštenog od sredstava za proizvodnju. Cirkulacija kapitala doprinosi neravnomjernom geografskom vrednovanju radnika i radnica kao osoba, i to kroz
„stvaranje nezaposlenosti putem rezanja troškova, redefiniranje vještina i naknada za te vještine, intenzifikaciju radnih procesa i autokratskih sustava nadzora, sve veći despotizam orkestriranih detaljnih podjela rada, ubacivanje imigranata (ili migraciju kapitala prema alternativnim izvorima radne snage, što se na kraju svede na istu stvar), te prisilnu konkurentsku borbu između različitih tjelesnih praksi i načina vrednovanja, postignutih u različitim povijesnim i kulturnim okolnostima.“ (Harvey, 1998: 410)
Za oplođivanje kapitala je nužno da radnici i radnice svakodnevno odrade više sati od onoga koliko je potrebno za njihovu reprodukciju kao nositelja_ica radne snage, odnosno za održavanje njihove egzistencije. Kapitalistički odnosi proizvodnje i reprodukcije uvučeni su u naš rad, kako na tržištu, tako i izvan njega, i ostavljaju trag na našim tijelima, čineći ih umornima, preopterećenima i ozlijeđenima. U sistemu koji parazitira na izvlačenju viška vrijednosti, osobe s invaliditetom u velikoj mjeri ne uspijevaju zadovoljiti svoje potrebe na način da prodaju vlastitu radnu snagu.
Osim što su većinom dio rezervne armije rada, odnosno viška radne populacije pomoću koje kapital ruši cijenu rada, osobe s invaliditetom (kao i transrodne osobe, kvir osobe, migranti, nebijele osobe) na kompetitivnom tržištu rada trpe pojačanu opresiju zbog svojih tijela. U ovom tekstu ćemo fokus staviti na razmatranje invaliditeta kao društvene kategorije proizvedene unutar organizacije kapitalističkog društva, u kojem akumulacija kapitala počiva i na opresiji nenormativnih tijela. Naime, ulaskom u domenu kapitalističke proizvodnje, radnici_e
„ne ostavljaju svoju boju kože, naglasak, status državljanstva, religijska uvjerenja, seksualnost ili rod (…) vrijednost njihove radne snage unaprijed je određena složenim jedinstvom razlika koje ih proizvode kao historijski specifične subjekte, ograničene na konkretne prostore, radna mjesta, društvene uloge i građanske poretke.“ (Rioux, 2014: 200)
Dakle, isključivanje i diskriminacija osoba s tjelesnim ili mentalnim razlikama počivaju na socijaliziranoj proizvodnji otklona od onoga što se propisuje kao normativ, i sastavni su dio ejblističkih režima u kapitalizmu. Invaliditet kao društvenu kategoriju u kapitalizmu konstruira upravo način na koji je organiziran rad, jer dobrobit ljudskog bića ovisi o prodaji radne snage za nadnicu/plaću.
Radništvo koje ne odgovara neoliberalnim produktivističkim idealima u kapitalističkim zemljama sa sve većom privatizacijom javnih servisa (socijalna skrb, zdravstvo, školstvo, dječji vrtići, itd.) na taj način ostaje prepušteno individualnim načinima skrbi i preživljavanja unutar svoje klasno situirane nuklearne obitelji (rjeđe šire zajednice), gdje je definirano i podržano primarno kao medicinski fenomen i socijalni problem odnosno teret države. Time se uspostavlja podjela između normativnih i nenormativnih tijela – invaliditet je definiran kao otklon od dijela populacije za kojeg se smatra da je u stanju obavljati najamni rad, odnosno s obzirom na pretpostavljenu (ne)sposobnost proizvodnje viška vrijednosti za kapitaliste.
Takva sistemska diskriminacija utječe i na to kako se društvo odnosi prema osobama s invaliditetom. S jedne strane ih se (zajedno s njihovim skrbnicama_ima) percipira kao one koje se parazitski oslanjaju na državne resurse, umjesto da preuzmu odgovornost za vlastiti boljitak, dok se s druge strane kreira inspirativni narativ o osobnom herojstvu koje nadilazi sve sistemske i fizičke prepreke, i pomoću kojega zadobivaju društveni legitimitet te zadržavaju dostojanstvo.
Postoje mitovi o neovisnosti i ovisnosti: „postoji mit o tome da su osobe s invaliditetom ovisne dok su osobe bez invaliditeta neovisne.“ (Withers, 2012: 109) Ovaj mit održava privid neovisnosti dijela radne populacije – naime, s invaliditetom ili bez njega, danas smo svi_e ovisni o najamnom radu, jer se potrebe primarno zadovoljavaju kupnjom robe na tržištu. Za razliku od ovisnosti osoba s invaliditetom, napominje Withers, ovisnost osoba bez invaliditeta je normalizirana. Nadalje,
„svakog dana ovisimo jedni o drugima. Svi se oslanjamo jedni na druge za emotivnu i drugu podršku, neophodni su nam različiti resursi, znanja i vještine kod zadovoljavanja naših potreba. Svi smo međusobno ovisni.“ (Withers, 2012: 109)
Upravo ta osjetljivost za svaku vrstu potreba doprinosi svijesti o tome koliko „ovisnost“ svih članova društva ne treba uzimati kao osobnu manu ili slabost, te koliko smo svi na različite načine ranjivi, osobito u određenim periodima života (primjerice, u ranoj i starijoj dobi). Iako neprilagođenost okoline osobama s invaliditetom može dovesti do njihove segregacije i otuđenja od većinske zajednice, ona također može poticati svijest o mogućnosti izgradnje paralelnih struktura, uspostave kolektivnih solidarnih praksi te provođenja emancipatornih javnih politika.
Na tragu dominantnog narativa o „ispravnom“ i „jednoznačnom“ ljudskom razvoju koji se temelji na ideji da su naša tijela stabilna, predvidljiva i fleksibilna, te da su naše žudnje primarno heteronormativne i heteroseksualne, naša se tijela na različite načine pokušava smjestiti u kalupe određenog standarda te im se u skladu s time dodjeljuje status i vrijednost (Garland-Thompson, 2011).
Važno je naglasiti da u sistemu koji u ime stvaranja profita proizvodi i reproducira ejblističke, rasijalizirane i rodne režime, teško možemo graditi progresivne politike koje će biti utemeljene na socijalnom modelu invaliditeta kojim će kvalitetan suživot uistinu biti omogućen svima. U opreci s medicinskim modelom, koji pristupa invaliditetu kao medicinskom slučaju za koji su odgovorne obitelji i članovi društva, te kao očekivane rezultate ima izlječenje ili trajni institucionalni smještaj, socijalni model invaliditeta (Hosking, 2008) odnosi se prema invaliditetu kao socijalnom konstruktu koji je definiran društvenom (ne)reakcijom prema „poteškoći“ i socijalnim nepogodnostima s kojima se suočavaju osobe s invaliditetom. Ovaj model ima i svoje manjkavosti te nedovoljnu utemeljenost jer je podložan tumačenjima prema kojima se od osoba s invaliditetom očekuje inicijacija svojevoljnog pregovaranja s društvenim akterima o implementaciji potrebne političke i socijalne infrastrukture u svrhu suzbijanja već spomenutih nepogodnosti.
Iskustvo života u zajednici koja ne prepoznaje važnost drugačije organiziranih urbanih i drugih prostora, kako bi se osobama s invaliditetom olakšao pristup društvenoj sferi, oblikovalo je i moj odnos prema vlastitom invaliditetu. U društvu u kojem se njeguje mit da postignuća izrastaju iz vakuuma individualnih karakteristika i nastojanja, odrastanje i postojanje za osobe s invaliditetom i druga nenormativna tijela označavaju se kao osobni deficit i osobna odgovornost. S druge strane, postoji i „pozitivan“ stav okoline, prema kojem je suočavanje s barijerama samo trening koji nas kao osobe s invaliditetom čini jačima, i kako bi nas sama ta činjenica trebala činiti zadovoljnom – barijere su tu da nam jačaju tijelo i karakter!
Tobin Siebers (2008) pak izdvaja termin „prevelike vidljivosti“ (eng. overvisibility) kojim se pogrdno označava i time dodatno marginalizira manjinu koja previše odudara od afirmiranih normi te se ispostavlja kao prevelik teret za društvo.
„Kada tijelo s invaliditetom uđe u neku socijalnu ili fizičku konstrukciju, dolazi do dekonstrukcije (…) [koja] otkriva silnice i nacrt socijalne, jednako kao i fizičke izvedbe zgrade. Konstrukcije su izvedene s određenim društvenim tijelima na umu, a kada se pojavi drukčije tijelo, manjak prilagođenosti otkriva kakva ideologija sposobnosti oblikuje prostor.“ (Isto, 2008: 124)
Nemogućnost društva da prepozna potrebe nenormativnih tijela utječe na pogoršanje mentalnog zdravlja osoba s invaliditetom, koje ih vraća u psihičko stanje pasivizacije odnosno naučene bespomoćnosti, a u konačnici smanjuje mentalne i fizičke kapacitete pomoću kojih bi trebale podići kvalitetu vlastitog života. Šire gledano, pritisak individualističkih vrijednosti kapitalističkog društva itekako utječe na osobe s invaliditetom.
Promoviranjem ideje o snažnom pojedincu ili pojedinki koja može prevladati sve barijere ako se dovoljno potrudi, pa tako i manjak psihičkih/fizičkih kapaciteta, te prokazivanjem neuspjeha na tom planu kao pomanjkanja osobne agencije, nenormativna tijela dodatno se delegitimira. Slabašna integriranost osoba s invaliditetom dekonstruira paradigmu društvenih odnosa u kapitalizmu, ukazujući na granice njihove uključivosti, kao i na korporealnost same radne snage.
Zbog izostanka odnosno potkapacitiranosti kolektivno organiziranih resursa i servisa šire socijalne mreže, kao i sporadičnosti paralelnih solidarnih struktura, odgovornost za zadovoljenje potreba koje nisu normalizirane uglavnom pada na već preopterećenu primarnu zajednicu tj. nuklearnu obitelji. Prema teoretičarkama socijalne reprodukcije kao što su Tithi Bhattacharya i Cinzia Arruzza, reproduktivni rad unutar kućanstva je neplaćen i naturaliziran. Iako u klasičnim političko-ekonomskim terminima ne proizvodi vrijednost, takav rad je kapitalu vrijedan jer reproducira radnu snagu. Na žene dominantno pada odgovornost da osim svakodnevnog odlaska na posao, obavljaju reproduktivni rad unutar obitelji (odgoj, skrb, njega, odnosno emocionalni rad te održavanje kućanstva).
U obiteljima osoba s invaliditetom, socijalno-reproduktivni rad obavlja skrbnik, najčešće majka, koja postaje dodatno opterećena jer se povećava količina njege i skrbi koje padaju na njezina ramena, a drastično smanjuju kapaciteti i vrijeme za osobnu reprodukciju i regeneraciju. Iako postoje pravni aspekti unutar Zakona o socijalnoj skrbi koji reguliraju sustav naknada za skrbnike te remuneriraju dio tog rada, on je i dalje minoriziran i potplaćen.
Nadalje, osobe s invaliditetom zbog ekonomske diskriminacije na tržištu rada teže dolaze do samoaktualizacije pa su zbog nemogućnosti zadovoljenja svojih potreba kroz samostalnost, primorane ovisiti o užoj obitelji. Drugačiji pristup osiguravanju resursa koji održavaju i podižu kvalitetu života – poput prilagođene arhitekture, transporta, potrebne asistencije, pomagala nužnih za sudjelovanje u društvenoj sferi, dostupnog rekreativnog sadržaja ključnog za psihofizičko zdravlje, psihološke i savjetodavne potpore itd. – podrazumijeva da oni budu javno financirani i dostupni.
Duboko klasna društva poput kapitalističkog pokazuju da postoje i osobe s invaliditetom koje uspijevaju samostalno živjeti te adekvatnu brigu i njegu crpe iz šireg raspona komodificirane socijalne reprodukcije. Međutim, takvim uslugama i takvoj slobodi imaju pristup samo pripadnici_e više klase, čije su obitelji rasterećene socijalno-reproduktivnog rada. Uzevši u obzir da su osobe s invaliditetom iz više klase bolje uključene u tržište rada, pa i društvo, njihova uključenost tokenizira se i koristi kao pokazatelj individualne volje i upornosti, odcijepljenih od klasnog pitanja, dok je većina osoba s invaliditetom nevidljiva i svedena na sferu privatnosti.
Kao zaključak kratkog uvoda u ovu složenu temu, čini se bitnim uvesti klasu u analizu statusa osoba s invaliditetom, kao i dostupnosti kvalitetnog i neovisnog života, ali i uvjeta za emancipaciju svih drugih nenormativnih tijela, zato što sloboda za opresirane skupine nije moguća u kapitalizmu.
Literatura:
Sébastien Rioux, “Embodied contradictions: Capitalism, social reproduction and body formation” Women’s Studies International Forum 48 (2015) 194-202
Jaffe, Aaron. “Social Reproduction Theory and the Form of Labor Power.” CLCWeb: Comparative Literature and Culture 22.2 (2020)
Harvey, David (1998). The body as an accumulation strategy. Environment and Planning D, 16, 401–421, https://journals.sagepub.com/doi/10.1068/d160401
Russell. M. (2019). Capitalism and Disability: Selected Writings. Chicago, IL 60618 773-583-7884: Haymarket Books.
Withers. A. J. (2012). Disability Politics and Theory. Fernwood Publishing.
Tobin Siebers. Disability Theory. Ann Arbor: University of Michigan Press, 2008.
Hosking. Critical Disability Theory A paper presented at the 4th Biennial Disability Studies Conference at Lancaster University, UK, Sept. 2-4, 2008
Rosemarie Garland-Thomson, “Misfits: A Feminist Materialist Disability Concept”, Hypatia A Journal of Feminist Philosophy, lipanj 2011, 26(3):591-609
Tekst je nastao na podlozi završnog rada na Ženskim studijima 2019. godine, uz mentorstvo Ane Vilenice.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.
