Maja Solar 31. prosinca 2020.

Klasa i identitet: ljubomržnja ili sukonstitucija?

U osvrtu na nedavnu polemiku na književnoj sceni o klasi i autanju, autorica ukazuje na važnost daljnjeg razmatranja kompleksne uloge klasnog položaja u životnim odlukama. Strukturno određenje klase govori o tupoj, nepersonalnoj ekonomskoj prinudi ugrađenoj u kapitalističko društvo, ali ne objašnjava jednoznačno karakter pojedinke_ca. Iako povezana s identitetom, klasa se ne može mehanički derivirati iz identiteta, kao ni obratno.

Dorothy Dehner: The People in the Story; Bolton Landing (1949), pero i tinta i akvarelno pranje na papiru (izvor: Smithsonian American Art Museum @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Moja prijateljica Romkinja najveći je dio života živjela u onome što se naziva podstandardno romsko naselje (a samo je pristojna riječ za jezive slamove u kojima su romske zajednice uglavnom prinuđene da žive) i trans osoba je koja još nije uradila medicinsku tranziciju, jer nema finansijskih uslova za to, a nije se ni autala pred roditeljima. To joj je bilo apsolutno nezamislivo dok je živjela u naselju, a sada joj je i dalje nemoguće jer je, iako ima povremene honorarne poslove, i dalje finansijski i stambeno zavisna od roditelja, i lako joj je zamisliti da bi u suprotnom bila izbačena iz kuće. Druga prijateljica također dolazi iz radničke klase, ima izbjeglički status i nema nikakvih izgleda na horizontu da će naslediti bilo kakvu nekretninu. Ona je također imala ogroman pritisak gubitka materijalnih uslova ukoliko se autuje pred roditeljima kao lezbejka, a ipak je to učinila. I da, izgubila je njihovu podršku i dodala još jedan sloj tegobnih izlaženja na kraj sa srodničkim zavrzlamama, zbog čega je ne samo pogoršala materijalne uslove vlastitog opstanka nego i emotivno-mentalno stanje.
 
Mogla bih nabrajati poprilično dugačak niz vrlo različitih ishoda autanja ili ne-autanja osoba koje dolaze iz radničke klase, te koje su pored klasne podčinjenosti uzglobljene i u različite orodnjene, rasizirane i druge hijerarhije, ali neka ove dvije figure budu dovoljne za ilustraciju onoga što me muči, a što, kako ću nastojati ocrtati, zapravo i nije samo stvar beskrajnog nizanja empirijskih primjera. Obe prijateljice, dakle, dolaze iz radničke klase i uslovljene su sličnim klasnim stegama. Hoćemo li reći da je prva kukavica, a druga veoma hrabra? I možemo li uopšte tvrditi da su hrabrost, kukavičluk, strah, otpor, protivrečne aktivnosti povlačenja pa opet ponovnih pokušaja izlaženja iz ormara, prilike ili ne-prilike za autanje itsl. nešto što direktno, automatski, mehanički i neposredno proizilazi iz klasnog položaja? Trebamo li prvu osobu optuživati za strašljivost i konformizam ili ipak možemo razumjeti složeni sklop životne situacije u kojoj takve odluke nikada nisu jednostavne i nikada samo stvar izbora? U konačnici, u kakvom su odnosu autanje i klasa?
 
Pobuda da ovo pišem dolazi iz toga što me ove teme dugo, baš dugo, zanimaju, ali neposredniji podstrek je dakako recentna rasprava u regionalnom književnom krajoliku. Najpre sam pročitala tekst Antonele Marušić „Identitetske politike bez klasne optike. Zašto je autanje klasno pitanje?“ u kojem ona, za mene dosta dirljivo i prepoznatljivo, ocrtava priču o vlastitim klasnim uslovima reprodukcije, koji su je na slojevit način sputavali da se kao mlada autorica odmah javno autuje kao lezbejka. Ona pokazuje kako je prije desetak godina zbog sopstvenog zamršenog puta autanja kroz proces otvaranja-prikrivanja tražila izlaz kroz pisanje i pokušaj prodora ne samo u polje koje ju je privlačilo već i u polje koje joj je istovremeno, s obzirom na socijalno-egzistencijalnu pozadinu, bilo strano, tuđe i zastrašujuće. Taj pokušaj prodora „nepripadajućih“ – onih koji se osećaju kao nepozvani – u književnost ili već neku drugu sferu koja ipak iziskuje bolje materijalne uvjete reprodukcije, poznat je fenomen, a čini se da se poslednjih godina sa valom Elena Ferrante – Édouard Louis – Didier Eribon itd. počeo i nešto popularnije tematizirati.
 
Prekoračaj iz radničke klase onih rijetkih koji su uspjeli (što je najčešće stvar kontingencije) probiti klasne brane i ući u svijet književnosti zanimljiv je ne samo za sociološku ili neku drugu naučnu analizu, već se često ugrađuje i u samo literarno polje: oni koji su imali taj neobični put često koriste književnost i književne forme za propitivanje sopstvenih položaja i pozicija, za neku vrstu klasne autodeskripcije. No književni akteri*ke o tome progovaraju i van svojih književnih dela, a to je upravo nastojala učiniti i Antonela Marušić kroz tematiziranje vlastitog procesa autanja i svih tenzičnih slojeva iskustva koje je ono donijelo. Ona je zbog kontradiktornih dinamika pokušaja izlaska iz nametnutih i debelo zacrtanih klasnih i lezbejsko-identitetskih ringova svoj prvi roman, tada prije deset godina, potpisivala alter egom (Nora Verde), a potom je nakon pojave-nepojave u jednoj emisiji izazvala reakciju jedne druge autorke, Jasne Jasne Žmak, koja je u tekstu „Gdje je nestalo outanje?“ ovaj napeti proces identifikacije adresirala pre svega kroz moralno-etičku optiku individualne odgovornosti, ali i ukazala na to koliko je tenzija otkrivanja-skrivanja problematična za reprezentaciju lezbejske zajednice.
 
Povod za oživljavanje „davnog“ događaja zapravo je ponovno objavljivanje teksta Jasne Jasne Žmak u njezinoj knjizi eseja One stvari, što je podstaklo Antonelu Marušić da sada, nakon desetljeća iskustva-i-propitivanja kasnije, dâ jednu drugu stranu priče koje tada možda nije bila svjesna i da je pokuša objasniti širim okvirom od individualističko-moralnog. Sve do sada zvuči sjajno i deluje kao (konačna!) prilika da se o klasi, identitetu i nekim drugim društvenim kategorijama ozbiljnije raspravlja i u vezi sa književnošću ili kroz stavove književnica*ka o vlastitim uslovima i mogućnostima reprodukcije. Tako je Jasna Jasna Žmak napisala svoj odgovor u tekstu „Klasna optika bez osobne odgovornosti. Odgovor na tekst Antonele Marušić“, potom se pojavio odgovor Mime Simić i Ive Radat u tekstu „Klasna priča bez pokrića“, a cijela debata je rasplamsala raspravu po društvenim mrežama i posvećena joj je jedna cijela epizoda emisije Komonifikacija.
 
Međutim, u ovoj dosta emotivno nabijenoj prepisci su se, pored vitalnih tema odnosa klase i identiteta u sprezi sa književnošću, pojavile i optužbe, okrivljavanja, prozivanja, vaganja kome je gore ili nije, ko je obavio ili nije „prljav, neugodan posao preispitivanja vlastitih privilegija“, kakav je čiji društveni kapital, kakvo je obiteljsko zaleđe i sl., te je cijela „rasprava“ nekako opet skrenula u interpersonalne odnose, izgubivši time na političkom potencijalu, a trezvenija priča o klasi i identitetu nam je pobjegla. To jest, možda klasa i identitet nisu pobjegli, tu su negdje, izbijaju, ali na način koji smo upravo trebale tematizirati, propitati, dovesti u pitanje.
 
Bez namjere ulaženja u razmrsivanje čvorova ličnih odnosa, ja bih da se vratimo na politiku i da pričamo o klasi. Ne mislim, naravno, da i tematiziranje ličnog nije važno, no zbog tog lakog skliznuća u lično baš tamo gdje nema samo ličnog (klasni položaj) stvari često previše skrenu u tom pravcu i potisnu ono što nas se svih tiče. Dakle, volela bih da ova intervencija bude mali nagovor na nastavak razgovora između svih zainteresovanih o klasi i identitetu i u književnosti, preko književnosti ili u vezi sa uslovima književnosti. Također, volela bih da se podsjetimo da se drugarske rasprave odvijaju na terenu minimalnog slaganja koji je debata na ljevici već temeljno utabala, tu gdje su konstruktivna neslaganja moguća, podstičuća i osnažujuća. Takva neslaganja onda ne moraju završavati u destruktivnim, odveć ličnim i sličnim prepucavanjima koja nas oslabljuju i obeshrabruju. Uprkos sve većem i sve nepodnošljivijem koncentratu toksičnih „raspravljanja“ i pljuvačkih diskursa na društvenim mrežama, od čega smo verovatno svi*e deprimirani*e, možda ne bi bilo loše da žilavije skrenemo u razborite drugarske diskusije prošivene argumentativno plodnim neslaganjima. Jer one su moguće. Baš kao što je Marušić duboko uvjerena „da je riječ o temama koje treba iznijeti na stol i zajednički raspravljati o njima“ i ja sam duboko uvjerena da je znanje uvijek kolektivna stvar, pa ajmo…
 

Koji koncept klase?

Iako su rasprave o klasi različitih teorijskih provenijencija, te iako je klasa i u samom marksizmu mišljena vrlo heterogeno i razgranato, ovde bih da naznačim samo neke elemente konceptualiziranja klase i klasne borbe kako sam ih razumela iz onog što sada vrlo labavo okupljam pod klobukom marksizma, u nadi da bi se debata mogla nastaviti i u tom pravcu.
 
Sâm Marks nema sistematičnu i koherentnu teoriju klasa, no iz svog tog nereda klasnih određenja neke marksističke struje nastojale su sistematizirati njegove različite pristupe klasi, te je na tom tragu nastalo i razlikovanje određenja klase u strukturnom i u istorijskom smislu.[1]
 
U strukturnom određenju klase radi se o položaju unutar sistema proizvodnje, a to je, u slučaju kapitalističkog sistema proizvodnje, stvar strukture u kojoj je već sve postavljeno tako da suštinski funkcionira na osnovu odnosa između kapitala i rada. U toj konstelaciji, već odavno uigranoj, postoji splet ekonomskih i drugih društvenih pravila i normi koji sve „igrače“ već stavlja u određene situacije spram sredstava za proizvodnju, tipova vlasništva i formi prihoda, te ih shodno tome prinuđuje da ili eksploatiraju ili budu eksploatirani. Tako je u ovom klasnom određenju suštinski riječ o odnosu između onih koji imaju sredstva za proizvodnju i onih koji ta sredstva nemaju (odnosno imaju neka minimalna sredstva, vlasništvo, mogućnosti zadovoljenja nekih potreba na temelju reproduktivnog rada koji se odvija u domaćinstvima i(li) javnim institucijama i druge materijalne uslove, ali nedovoljno za sopstvenu reprodukciju).
 
Prvo što valja uočiti u ovom određenju je da su stvari (u kapitalizmu) već tako postavljene da ovde nema izbora ili, barem, nema baš puno izbora, te da vrsta prinude koja oblikuje eksploataciju suštinski ne ide iz ličnih odnosa moći već iz bezličnih struktura i dinamika. Drugo, klasa ovde nije nekakav posebno izolovani entitet već odnos, koji prije svega izražava odnos eksploatacije. Klasna protivrečnost događa se između onih koji eksploatiraju one koji im stvaraju višak vrijednosti jer su na to prinuđeni, ali na takav način da to i ne izgleda kao prinuda jer su pravno-formalno svi slobodni. Dakle, taj odnos se predstavlja i doživljava kao slobodan, kao da su svi podjednako vlasnici (jedni vlasnici sredstava za proizvodnju, a drugi vlasnici sopstvene radne snage), pa se zato uglavnom i ne adresira kao prinuda ili nasilje. No to što je ova prinuda normalizirana i što se ne pojavljuje kao eksces, poput nekih drugih prinuda, između ostalog je stvar bezličnog karaktera kapitalističkog sistema proizvodnje.
 
Nije riječ o prinudi ličnosti (dakle, ne radi se o tome da postoje neki zli kapitalisti koji nas bičevima i pištoljima tjeraju da radimo za njih[2]) nego o prinudi sistema, koja isto tako prinuđuje i same kapitaliste da igraju po već zacrtanim pravilima igre (u suprotnom bi, recimo zbog pritiska konkurencije, lako mogli biti izbačeni iz položaja koji zauzimaju te deklasirani, i eto ih onda u položaju radništva ili još gore), kao što prinuđuje i slojeve eksploatiranih (oni nemaju druge opcije nego pristati na već ovako postavljene uslove i unutar njih se držati pravila koja im, uglavnom jedva, omogućuju subzistenciju, te stvarati profit onima koji su u položaju eksploatatora). Strukturno objašnjenje klase suštinski upućuje na odnos između dvije klase, proleterske i kapitalističke, jer je klasno mjesto u potpunosti zavisno od društvenog odnosa u procesima proizvodnje. I da, ovde jeste riječ o apstraktnijoj razini koja nastoji objasniti logiku kapitalističkog sistema proizvodnje, ono šta ga stavlja u pogon.
 
Istorijsko i više sociologističko određenje klase naglasak postavlja na različite načine na koje se društvene grupe koje dijele strukturnu poziciju s obzirom na odnos kapital-rad – kroz prepoznavanje nekih zajedničkih karakteristika, interesa i ciljeva, te grupiranja na osnovu ponašanja i(li) političkih orijentacija – subjektiviraju, politiziraju i identificiraju kao klase. One same čak i ne moraju da se imenuju kao klase, ali ipak postoji ili neko zajedničko iskustvo i(li) svijest o klasnom mjestu, u prepletu sa drugim zajedničkim identifikacijama, pa tako nastaju određene klasne formacije. Tek je na ovoj razini moguće govoriti o tome kako ono prvo, strukturno određenje klase dobija svoje konkretno istorijsko-geografsko-orodnjeno-rasizirano-etnizirano itd. uobličenje. U istorijskom određenju klase stoga se radi o empirijskim, konkretnim i pojavnim oblicima klasa, među-klasa, klasnih saveza, klasnih kompozicija i klasnih formacija, pa se shodno ovome uobičajeno govori o raznim podskupinama klasa, kao i o njihovim međusobnim odnosima i borbama.
 
Ova dva određenja pojma klase tiču se i različitih nivoa apstrakcije u klasnim artikulacijama. Strukturnim određenjem klasa se više objašnjava, istorijsko-sociologističkim određenjem klasa se više opisuje. Prema strukturnom određenju klasni položaj konstituira se bez obzira jesu li klasni akteri*ke uopće svjesni koji i kakav je to položaj, dok istorijsko-sociologističko određenje upućuje na to da može da postoji svijest o klasi ili neko iskustvo klase. Strukturnim određenjem objašnjavaju se logika i anatomija funkcioniranja sistema proizvodnje, stoga je riječ o „trajnijoj“ klasnoj konfiguraciji kojom se objašnjava specifičnost kapitalističkog sistema proizvodnje, dok istorijski pristup klasi opisuje kontingentna i promenjiva klasna grupisanja koja se odvijaju u kapitalizmu zajedno sa drugim odnosima dominacije, podčinjavanja i discipliniranja. Metaforički: strukturni aspekt klasnog određenja je kao nekakav kostur, dok bi istorijski aspekt bilo meso. Tu ima i jedna metodološka caka: ovaj drugi, više deskriptivistički pojam klase ide u pravcu koji sliči postupku klasifikacije u smislu iznalaženja zajedničkih karakteristika predmeta, pa se tako i ovde nastoje iznaći zajedničke formativne značajke grupa ljudi. U strukturnom određenju klase, pak, naglasak je više na onome što nije u sferi pojavnosti, što nisu empirijska obilježja, karakteristike, štaviše na onome što se na prvu loptu ne vidi (zbog fetišizma robe, kapitala i građanskih odnosa[3]), na onome što je „iza“ pojavnih oblika, a što ih konstituira, naime na društvenim proizvodnim odnosima.
 
Naravno, ni jedno od ovih određenja klase nije bolje, nema prioritet i nije cjelovito, a čak i nisu toliko rigorozno razlučena kako sam sada ovde artificijelno – iz metodoloških razloga – zategnula. Štaviše, barem u najboljim marksističkim interpretacijama, bitne su i jedna i druga ravan određenja klase, i tek zajedno omogućuju cjelovitiju artikulaciju klase i klasne borbe, kao i drugih društvenih fenomena. I obrnuto, ako se previše akcentuje jedna ravan nauštrb druge, dobijamo nepotpuna definiranja i razumijevanja klase. Pa tako, bez druge ravni određenja klase klasna struktura ostaje rodno, rasno itd. slijepa, istorijski neuobličena, nešto što se ne iskušava, ne subjektivira i ne konkretizira u kontingentnim društvenim sklopovima, no bez ovog prvog aspekta analize klase izmiču nam specifični elementi koji uspostavljaju i reproduciraju kapitalistički sistem proizvodnje. Ovo dakle nisu paralelna tumačenja, nego više razine apstrakcije u istraživanju, ali ako obe imamo u vidu klasa postaje „ishod historijskog procesa samokonstitucije utemeljenog na objektivnim društvenim odnosima“[4].
 

Da ne zaboravimo strukturu

Naravno, postoje i drugačija marksistička određenja klase, no ono zbog čega sam započela baš ovim razlikovanjem jeste radi poente strukturnog aspekta određenja, shodno kojem klasa nije identitet.
 
Izostavljanje strukturnog aspekta konceptualiziranja klase je, zapravo, bila jedna prilično preovladavajuća tendencija poslednjih nekoliko desetljeća, ne samo u akademskim već i u aktivističkim krugovima. Ova tendencija identitiziranja ili pak kulturaliziranja klase nazvana je klasizmom,[5] koji misli klasu kulturalistički-statusno, a ne strukturno spram sistema proizvodnje. Klasizam obuhvaća neke od karakteristika koje određuju klasu: visinu (ne i izvor) prihoda, životni stil, potrošačke obrasce, obrazovni standard obitelji ili neke druge zajednice u kojoj individua živi, habitus, navike, ukus, oblačenje, gestove, držanje tijela, različita ponašanja, hobiji, jezik, vještine, sposobnosti, kompetencije… Međutim, klasu iz vizure klasizma više oblikuju kultura (svejedno da li radnička ili buržujska), individualne psihologije i moralni sklopovi individua (poput odgovornosti, hrabrosti, kukavičluka itd.). Primjera radi, pripadnost individue radničkoj klasi iz klasističkog bi se klupka mogla odrediti nekim (uvijek arbitrarnim) karakteristikama i obilježjima koja se pripisuju čitavoj grupi: jezikom koji govore, njihovim navikama u slobodno vrijeme ili recimo žuljevitim rukama.
 
Poenta strukturnog oblikovanja pojma klase je, pak, da se ukaže na nešto manje promenjivo (iako je i samo dinamično i nije esencijalističko), na mnogo čvršću ekonomsku konstelaciju u kojoj individue nemaju puno izbora ili pak vrlo ograničen uticaj. Marksističko određenje klase u strukturnom smislu istakla sam i da bismo se malo odmakli od burdijeovskog pojma klase (na čijem tragu govor o klasi razvijaju i Didier Eribon te Édouard Louis) koje je više kulturalističko i ide u pravcu klasizma. Evo nekoliko crtica o tome šta bi sve moglo da proizađe ako se promišlja i strukturni aspekt objašnjenja klase:
 
– Klasa nije iskustvo, ona je pozicioniranje.
 
– Iz klasnog položaja ne proizilazi nužno svijest o tom položaju. Iako su klase strukturno u antagoniziranom odnosu, to ne znači da nužno postoji svijest o tom antagonizmu i da će se ovaj odnos zaista i istorijski razviti u sukob i klasnu borbu. Također, klasna borba nije jedina društvena borba, klasni sukob nije jedini društveni sukob.
 
– Iako iz klasnog položaja ne proizilazi celokupna životna situacija individue, klasa na složene načine suodređuje tu situaciju, ocrtava prostorno-vremenske granice mogućnosti i materijalnih uvjeta, dakle ipak ima veliku ulogu u njoj.
 
– Klasa nije sveobjašnjavajuća kategorija. Kategorija klase objašnjava položaj u sistemu proizvodnje, a ne opisuje cjelokupno iskustvo podčinjavanja, što znači da (o da, itekako!) postoje i drugi oblici podčinjavanja i opresije, poput onih na osnovu orodnjavanja, rasijaliziranja, etniziranja itd.
 
– Postoji odnos eksploatacije, ali postoji, dakle, i mnoštvo opresija, podčinjavanja i discipliniranja, odnosno: nije sva podjarmljenost klasna. Opresije ne proizilaze direktno jedne iz drugih, nisu svodive jedna na drugu i nijedna nema primat nad drugom. Ako uzimamo u obzir cjelinu ljudskog iskustva, sve opresije i načini diskriminacije su u analizi podjednako važni.
 
– Ipak, iako različite opresije imaju svoje specifičnosti, sve one su na neki način povezane sa kapitalizmom i klasnom eksploatacijom (i opet, ta „povezanost“ ne znači odmah mehaničku monokauzalnost, prije na način složenijih sukonstituiranja, nadodređenja, oblikovanja, suoblikovanja…)
 
– Pošto strukturno određenje klase objašnjava suštinski nepersonalni karakter kapitalističkog sistema proizvodnje, klasni položaj individua u ovom smislu nije egzistencijalni položaj sa svim njegovim vrijednostima, interesima, svjetonazorima, identitetskim subjektivacijama, spletovima želja, potreba, strahova, žudnji, spretnosti, nespretnosti…
 
– Jer: klasa nije identitet. Klasa jeste povezana sa identitetom, ali iz klasnog položaja se ne može mehanički izvesti identitet (ni obrnuto), klasna pripadnost nije čak ni osnova identiteta kao nekakve nadgradnje, kao što se ni identitet ne derivira automatski iz klase. Odnosi klase i identiteta nisu mehanicistički već složeniji i, što je najbitnije, oblikuje ih društveni sistem u okviru kojeg ovi odnosi postoje i prepliću se na mnogostruke načine.
 
– Klasa utoliko nije ni politički identitet, niti se politički identitet direktno izvodi iz klasnog položaja: to da li će radnici*e biti socijalist*kinje, liberali*ke, konzervativci*ke i sl. nije već dato sa mjestom u klasnoj strukturi, tu nema nikakve nužne veze i zato je pogrešno odmah pretpostavljati radničku buntovnost, revolucionarnost, progresivnost, lijevu političko-ideološku orijentiranost… Iz klase ne „curi“ direktno ni etika: radnici*e nisu već samim time što su u položaju eksploatiranih pravični, hrabri, vrli… Svaka angelizacija ili demonizacija radništva ide u suprotnom smjeru od strukturnog klasnog određenja, jer ono se uopšte ne tiče moralnog karakteriziranja radništva.
 
– Nema nužne, a pogotovu ne jednoznačne korelacije klase sa subjektivacijama, afektivnim dispozicijama, ponašanjima i identifikacijama (orodnjenjim, rasijaliziranim, etniziranim, religijskim, nacionalnim, vezanim za tjelesne sposobnosti…) Strukturno klasno određenje ne govori o ljudskim karakterima i osobinama, ono govori o mjestu u proizvodnji, o društvenom odnosu koji se konstituira kroz robne odnose i njime je prožet na složene načine.
 

Prekoračenje klase ali, gle vragica&vragova, ne i ponašanja!

Dio priče iz ove debate o klasno-identitetskom pejzažu, koji se odnosi na transgresiranje vlastitog klasnog položaja, također dosta plastično pokazuje kako klasni položaj i individualna ponašanja nisu u mehaničkoj korelaciji. Poznato je da je u jezgru (neo)liberalne ideologije to da je socijalna mobilnost, shodno meritokratskim kriterijumima, nešto što je navodno svakome lako dostupno: sve je samo stvar individualnih zalaganja i odluka, ako se potrudiš uspjet ćeš, jer svakome prema zaslugama itsl. Međutim, u realnom su svijetu slučajevi klasnog transgresiranja vrlo, VRLO rijetki. Da, ponekad se dese, ali to su upravo primjeri kontingencije, a događaju se i zbog toga što cjelokupnu životno-egzistencijalnu situaciju ne određuje samo klasa. No, kada se transgresiranje klase dogodi, to ne znači da se odmah mehanički događa i cjelokupna promjena ponašanja, afektivnosti, identitetskih subjektivacija, kulturnih oblikovanja, preferencija, jezika, psiha, morala…
 
Kao jedan od boljih književnih prikaza ovog raskoraka klase i identitetskih ponašanja navešću primjer Elene Greco, jedne od glavnih junakinja i naratorke u Napuljskoj tetralogiji Elene Ferrante. Naime, Elena Greco je figura „uspjeha“ takozvane socijalne mobilnosti jer se iz radničkog domaćinstva bijelih okovratnika uspjela probiti u višu klasu, djelimično i udajom za muškarca iz više klase, ali i zbog drugih uvjeta koje nam Ferrante majstorski predočuje u svoj kompleksnosti. Međutim, ona se nikada u potpunosti ne oslobađa kontradikcija koje su u vezi sa njezinom klasnom pozadinom i baš tu se pokazuje žilavost uticaja klasnih formacija, kao i orodnjenih uloga. Sa promjenom klasnog položaja Elena Greco nije u potpunosti i bez tenzija promijenila životni stil, ukus, habitus, društveno-perceptivne obrasce, način govora i ophođenja. Ona se svo vrijeme osjeća kao uljez u novom klasnom pejzažu. Ona nema ili barem ne bez kontradikcija tu „glazuru“ koja se dugoročno oblikuje sa mogućnostima višeklasnog strukturnog mjesta, zato stalno ima osjećaj da je samo odsjaj, ono „skoro“, da se nikada se neće savršeno uklopiti.
 
Čak i onda kada Greco postaje visoko obrazovana i priznata spisateljica, čak i kada nauči jezik koji cirkulira višim klasama, ona ne uspijeva da se oslobodi duboko internaliziranih nelagodnosti, srama i neadekvatnosti koje osjeća u novom miljeu. Koliko god bila marljiva i vrijedna, ona shvata da taj rad i upornost nikada nisu dovoljni, jer postoji nešto što ona nikada neće imati usled toga što dolazi iz radničke klase i što je žena: ona nikada neće biti profesorica na akademiji (dok njezin muž Pietro to postaje glatko i maltene mu je zacrtano kao sudbina); ona nema uglađenost ponašanja kojom buržujska i mondenska kultura oblikuje „izuzetne“ i „kultivisane“; ona nema lakoću, nehaj i „prirodnost“ u raspravljanju, koliko god peglala svoj stari jezik uvek ima strah da će probiti (što se i događa u sceni svađe sa majkom i prikazu Pietrovog užasavanja kada sluša jezik dijalekta, kao nešto čudovišno).
 
Ferrante nijansirano pokazuje kako se oblikuje govor osoba koje su privilegirane, na pozicijama moći i visoko obrazovane, kako je to dugački proces, kako je drugačija situacija kada se taj jezik usvaja od rođenja i kada se pripadnici*e srednjih i viših klasa cijeli život kreću u krugovima humanističkih stručnjaka*kinja, druže se u svojim enklavama i razmišljaju slično, na sličnim mestima demonstriraju svoju elokventnost, imaju oduvijek pristup društvenim mjestima koja razvijaju političku i društvenu kulturu (galerije, muzeji, bioskopi, koncertne sale, fakulteti…) Elena Greco je književna reprezentacija napetosti između onoga što bismo mogli opisati kao strukturno određeno klasno mjesto i klasno-identitetskih subjektiviranja.
 
Klasni položaj određuje uvjete u okviru kojih se onda oblikuju i ponašanja, ali tu nikako ne postoji rigorozno zacrtana putanja. Ako se kojim slučajem klasni položaj promijeni, to ne znači odmah da se paralelno mehanicistički mijenjaju sva individualna ponašanja, te da ne postoje raskoraci i kontradiktorna odnošenja prema potrebama i željama, strahovima, odgovornostima i neodgovornostima. To sve i može biti u raskoraku upravo zato što klasa nije identitet.
 

Klasa i autanje: ima neka tajna veza…

Na ovom tragu bi valjalo misliti i odnos klase i autanja. Ovaj odnos, dakako, također nije monokauzalan. „Da, svijet bi bio puno jednostavnije mjesto da postoji jasna korelacija između klasne pripadnosti i homofobije. Ili između seksualnog identiteta i karaktera. Ali ne postoji“, piše Jasna Jasna Žmak. Mislim da je to bitna poenta. Stereotipi, predrasude, sram, strah, hrabrost, kukavičluk, način na koji se autamo ili ne autamo ili prolazimo kroz kontradiktoran proces autanja… ništa od toga ne proizilazi automatski samo po sebi iz klasnog položaja, i upravo zato su mogući različiti ishodi u slučaju autanja lezbejki, gejeva, trans, kvir i rodno varijantnih osoba, bez obzira na isti ili sličan klasni položaj.
 
Ipak, postoji veza između autanja i klase, iako ta veza nije neposredna, paralelna, čvrsto-kauzalna i esencijalistički određena korelacija. Klasni položaj ipak nameće određene uslove koji će ocrtati makar neke koordinate toga kako će se događati klasno subjektiviranje i druga identificiranja. Klasa ima veliku ulogu u cjelokupnoj životnoj situaciji individua, jer u startu zacrtava i okoštava neke stege, uslovljava mogućnosti, cementira prostorno-vremenske i druge prilike u kojima sve ovo može da se razvija ili ne.
 
Primjera radi, ako trans osoba iz radničke klase ne može da se auta pred roditeljima i drugima – ne samo zato što je kukavica ili zato što joj roditelji nisu dovoljno progresivni i slično, već zato što će ostati bez materijalnih uslova reprodukcije (biće izbačena iz roditeljske kuće, isključiće je iz nasledstva, potencijalni zapošljavatelji je neće zaposliti, država joj neće omogućiti adekvatan pristup zdravstvu, medicinskoj njezi itsl.) – onda klasa itekako ima veliku ulogu u tom procesu. Dakle, to što ishod ne „curi“ direktno i nužno iz klasnog položaja, što su mogući i drugačiji ishodi, ne znači da klasna ograničenja nisu realna i da ne određuju materijalne uslove mogućnosti. Koliko će nekome s obzirom na klasni položaj biti dostupne mogućnosti zapošljavanja, obrazovanje, mogućnosti sticanja vještina i kompetencija, pristup zdravstvu, pristup stanovanju, pristup sigurnijim oblicima rada, slobodno vrijeme, vrijeme za kreativnost itsl., u vrlo velikoj meri je određeno klasnom situacijom. Klasa određuje materijalne uvjete mogućnosti životnih situacija. Da, bolja ekonomska situacija umnožava uvjete koji omogućuju veću društvenu moć, širi spektar razvića individualnih potencijala i preferencija, intenzivira politički uticaj, smanjuje prostor društvene otuđenosti… I da, bolji položaj u klasnoj strukturi daje osobama koje odlučuju da se autaju bolje materijalne mogućnosti i veću nezavisnost od osoba i institucija pred kojima se autaju.
 
Je li onda autanje klasno pitanje? Nema nikakvog nužnog i jednostranog podudaranja klasnog položaja, identitetskih subjektivacija i ponašanja pojedinki i pojedinaca. Ali pošto je sve to u mnogo složenijoj vezi, u društvenom okviru koji ove veze sukonstituira, autanje jeste, između ostalog, uslovljeno i klasom. I da, nastojaćemo da od pitanja autanja pravimo klasno pitanje i vodimo klasne LGBTIQ+ borbe.
 

Ima i nekih političkih učinaka

Istakla sam epistemološku i metodološku razliku između strukturnog i istorijskog određenja klase ne bih li ukazala na neke nijanse s obzirom na razinu apstrakcije kojom se pristupa predmetu analize, ali i na nužnost oba aspekta u promišljanju koncepta klase. U konkretnom iskustvu niko od nas ne doživljava strukturni klasni položaj odvojeno od toga kako se on konkretno istorijski uobličava i manifestuje. No, ovo artificijelno odvajanje u teoriji s obzirom na nivo apstrakcije može biti korisna alatka. Pomenula sam već preovladavajuće interpretiranje klase kao identiteta, odnosno tendenciju mišljenja klase isključivo u okviru klasizma, nauštrb strukturnog poimanja klase. Ovo potpuno identitiziranje pojma klase već je na epistemološkoj razini omogućilo i njegovo lakše osporavanje, opovrgavanje i otpisivanje. Naime, izostavljajući iz analize strukturni aspekt klasnog određenja, te upravo zbog usredsređenja na ono što je promenjivo i kontingentno, olabavila se i oslabila eksplanatorna vrijednost koncepta klase.
 
Ali sve ovo ima i izvesne političke impulse, i tiče se strategija, organiziranja, solidarnosti… Recimo, trend kulturalizacije i dematerijalizacije klase u analizama imao je za posledicu i sveopštu preokupaciju marginalizacijama, a sve manje usredsređenje na logiku eksploatacije. Potom, izostavljanje strukturne strane određenja klase i usredotočenje samo na identitetske politike i(li) identitetsko mišljenje klase proizvelo je proliferaciju kriterijuma opresija. Onda su se i rasprave lako pretvarale u opsjednutost time ko je više opresiran, a fiksacije su se zaglibljivale u sve užim i sve razjedinjenijim opresiranim sekcijama; onda je umjesto analize, istoriziranja i politiziranja sve lakše skretalo u lamentiranje, ne/empatiziranje, okrivljavanje, osjećanje krivice, prebacivanje lopti odgovornosti; onda je umjesto tematiziranja univerzalnijih struktura sve lakše klizilo u beskonačna partikulariziranja i razjedinjavanja…
 
Ako se klasa tumači isključivo prema karakteristikama i tipiziranjima grupa – radnici*e su oni*e koji*e nose prnje, ne kupaju se, pričaju vulgarnim jezikom, homofobni*e su i u njihovom okruženju je teško autati se i slično – onda proliferacija obilježja, kao i tipologizacije koje se zasnivaju na tim karakteristikama postaju beskonačne. A beskrajna mogu biti i zapadanja u spočitavanja, glorifikovanja iskustva kao jedinog načina znanja opresije… Baš onako kako je na početku teksta „Klasna priča bez pokrića“ parodirano: počinje da liči na bjesomučnu trku do dna u kojoj se svi mi podčinjeni takmičimo u tome ko je više opresiran i na osnovu kojih sve kriterijuma opresije, pa onda raspravljamo o tome jesmo li dovoljni i adekvatni pretendenti*ice za tu i tu vrstu opresije, umjesto da se usredsredimo na analizu opresija kao i borbu protiv njih. Bez strukturne strane određenja klase lako se zaglibljujemo u ove lance loše beskonačnosti shodno množećim kriterijumima i rojećim interpretacijama opresije na osnovu vidljivih karakteristika i iskustva. Stvar je u tome da se pogled skrene i na ono manje vidljivo, ne tako manifestno.
 
Ako se iz klasne analize ipak ne izostavi strukturni moment, onda bi na primer moglo da se uoči sledeće: jedna novinarka koja radi u medijskoj korporaciji naizgled nema nikakve veze sa jednom tekstilnom radnicom u fabrici. Prva ima visoko obrazovanje, malčice veću platu, naučila je jezik viših klasa, životni stil joj se verovatno drastično razlikuje od radničinog. Ali, nijedna nema sredstva za proizvodnju, vlasništvo koje bi bilo dovoljno za nesmetanu reprodukciju, obe su prinuđene da prodaju svoju radnu snagu kao robu na tržištu rada i na različite načine stvaraju višak vrijednosti kapitalu. U strukturnom pogledu, nije toliko bitan element visina prihoda, nego izvor ili forma prihoda. To što novinarka ima veću platu ne znači da ne pripada istoj klasi kao i tekstilna radnica. U strukturnom pogledu, a to se iz identitetskog uobličenja klase ne vidi, one su na istoj klasnoj strani.
 
Odatle moj pokušaj da se skrene pažnja i na strukturno određenje klase. Da, svakako, potrebno nam je i ozbiljno razumijevanje identitetskih politika, potrebno nam je promišljanje složenih i često kontradiktornih odnošenja između društveno-klasnih položaja i individualiziranih iskustava, potrebno nam je promišljanje trauma, ali potrebno nam je i lociranje onih transformativnih strukturnih mjesta odakle možemo mijenjati sistem. Da, treba uvažiti partikularne kriterijume identifikacija, ali ako se zaglavimo samo u tome i ne obratimo pažnju na ono što nas ipak ujedinjuje u našoj podčinjenosti, ostajemo ne samo bez diskusionih slaganja, već i bez mogućnosti zajedničke borbe. Ako iz naših političkih preokupacija potpuno iščezne kritika kapital-rad odnosa, ako se klasa misli samo u smislu klasizma, onda opasno otupljujemo ne samo oštrice analize, već i borbe.
 
Inventar pitanja i mogućih horizonata koja bi mogla proizvesti pažnja za strukturno određenje klase tiče se stoga i promišljanja odnosa klase i autanja. Čini mi se da bismo iz ovog određenja klasne konfiguracije mogli lakše uočiti kako klasni položaj, između ostalog, određuje koordinate u kojima će se dogoditi ili neće dogoditi autanje, ali da to ne možemo jednostavno deterministički izvesti jer i nema neposredne kongruencije. A potom, podsećajući se na to da postoji i strukturni aspekt određenja klase, a ne samo različita klasna formiranja i subjektiviranja, možda bismo umjesto optuživanja ili zavirivanja u imovinske kartice lakše razlistali izglede da se suprotstavimo kapital-rad odnosima upravo u kritičnim položajima procesa reprodukcije sistema. Možda bi se snažnije razlistao i obzor nekog drugačijeg, nekapitalističkog svijeta.
 





Bilješke:

[1] Bez dubljeg ulaženja u teorijska razgranavanja, za sada upućujem na Heinricha koji ovo razlikovanje razrađuje, kao i na Cinziu Arruzzu, koja doduše koristi malo drugačije pojmove u ovoj diferencijaciji, pa i za nijansu drugačije kriterijume određivanja.

[2] Za razliku od ranijih perioda, na primjer, u feudalizmu, kada ova „gola“, ekonomska, ne-lična prinuda nije bila određujuća za sistem proizvodnje. Međutim, treba napomenuti da se u kapitalističkom sistemu proizvodnje interpersonalni oblici nasilja i prinude zasnovane na ličnim odnosima moći pojavljuju prilikom discipliniranja radnika i radnica unutar radnog procesa, kako bi se njihov intenzitet rada uskladio s onime što je potrebno za održavanje konkurentnosti na tržištu, odnosno za proizvodnju ispod društvenog potrebnog radnog vremena. Detaljnije v. Vivek Chibber, Postkolonijalna teorija i sablast kapitala (Rijeka: Drugo more, Jesenski i Turk, 2019), 287-288.

[3] Michael Heinrich, Uvod u Marxovu kritiku političke ekonomije (Centar za radničke studije, 2015), dostupno na https://www.rosalux.rs/bhs/uvod-u-marxovu-kritiku-politicke-ekonomije.

[4] Cinzia Arruzza, Onkraj logike paralelnih pokreta: treći feministički val kao klasna formacija (2019), snimka i pregled predavanja dostupni na http://slobodnifilozofski.com/skripta-tv/onkraj-logike-paralelnih-pokreta-treci-feministicki-val-kao-klasna-formacija.

[5] O određenju klasizma videti na primer u: Hennessy, Rosemary. Profit and pleasure. Sexual identities in late capitalism (Routledge, London, 2000), 49. „Klasizam naglašava kulturni izraz klasne hijerarhije – putem prihoda, potrošačkih izbora i životnog stila – i razume klasnu razliku u terminima statusa. Kao rezultat, on preusmerava fokus klasne analize od eksploatacije na kulturnu opresiju“ Također i u: Lewis, Holly. The Politics of Everybody: Feminism, Queer Theory, and Marxism at the Intersection (Zed Books, London, 2016), 202.



Zahvaljujem se drugu Martinu Berošu što me uvijek natera da pretresem koncepte sa još više pažnje, kao i na dragocenom teorijskom doprinosu i upućivanju na daljnja istraživanja.




Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.

Tagovi:
, , , , , , , , , , ,

Vezani članci

  • 30. rujna 2019. Paradoks neplaćenog umjetničkog rada: ljubav u ritmu eksploatacije Na tragu naturalizacije kućanskog rada i umjetnost se percipira kao „rad iz ljubavi“. Narativi koji svode umjetnost na emanaciju individualnog kreativnog genija, prikrivajući njezin status kao rada u navodno autonomnom umjetničkom polju, sprečavaju, odnosno otežavaju borbu umjetnica i umjetnika za bolje uvjete rada, te ih prepuštaju prekarnim, potplaćenim i neplaćenim pseudopoduzetničkim aranžmanima.
  • 28. lipnja 2020.
    Featured Video Play Icon         Onkraj logike paralelnih pokreta: treći feministički val kao klasna formacija     Oslanjajući se na kritiku „logike paralelnih pokreta“ Lise Vogel, Cinzia Arruzza nadopunjuje teoriju socijalne reprodukcije klasnom analizom. Međutim, pojam klase kod Marxa je ambivalentan, a u marksističkoj tradiciji najčešće gravitira između objektivističkih i političkih interpretacija. Nastojeći da uobliči dinamičniji koncept klase, Arruzza se posebice nadovezuje na distinkciju Meiksins Wood, koja razumije klasu kao rezultat neurednog i složenog historijskog procesa klasne formacije, odnosno samokonstitucije, koji iziskuje i iskustvo borbe, a baziran je i na klasnoj situaciji, odnosno pozicioniranosti pojedinki i pojedinaca unutar društvenih hijerarhija sukladno objektivnim kriterijima. Ovakvo tumačenje omogućava da se uvidi kako i novi val feminističkih borbi – u čijem je središtu štrajk kao pokretačka snaga procesa feminističke antikapitalističke subjektivacije – ima klasni karakter. Donosimo snimku i tekstualni pregled predavanja.
  • 27. prosinca 2020. Ejblistički režimi u kapitalizmu Razmatrajući korporealnost ljudskog postojanja u kontekstu šireg razumijevanja rada socijalne reprodukcije koji održava i regenerira radnu snagu kao ključni element stvaranja profita, autorica iz historijsko-materijalističke perspektive ukazuje na koji se način u kapitalizmu tretiraju nenormativna tijela, uz fokus na osobe s invaliditetom.
  • 31. prosinca 2020. Nerazradivost seksualnosti u radikalnom feminizmu Organiziranje i iskustva seksualnih radnica_ka pomaknuti su na margine feminističkih solidarnosti i promišljanja kada im se pristupa s abolicionističkim zahtjevima koji dolaze iz radikalnog feminizma, a koji se s lakoćom, u redukcionizmu i banalnosti pristupa tim temama, stapaju s državnim i kapitalističkim interesima. Iz tih raspuklih (pa i gotovo iščezlih) savezništva moguće je izvući i raspetljati uglavnom zaobilaženu i potiskivanu povijest u rukavce koji će voditi u smjeru zakonodavstva, medicine ili rada, no koji će uvijek vraćati prema istim problemima i rupama koji sačinjavaju radikalnofeminističke politike i teorije. Tekst zahvaća crtice ove povijesti, ukazujući kako su se današnje rasprave o seksualnom radu oblikovale i na čemu se temelje.
  • 30. rujna 2016. O klasnoj strukturi kulturne proizvodnje Propast realnih socijalizama uz prateću devastaciju socijalne države odrazila se i na kulturni život društva. Prije svega, napušteno je shvaćanje kulture kao cjelokupnog načina djelovanja u prilog razumijevanju kulture kao umjetničkog stvaralaštva. Uslijedila je njena transformacija u ekonomsku aktivnost povezanu s različitim granama privrede, čime je promijenjena i njezina uloga u društvenoj reprodukciji. S Vesnom Vuković iz BLOK-a razgovarali smo o refleksijama navedenih transformacija na kulturno polje, kulturnu i umjetničku djelatnost te na položaj radnika/ca u kulturi, kao i o mogućim lijevim strategijama unutar ovog sektora.
  • 27. prosinca 2019. Kontekstualizirani svjetovi Elene Ferrante Donosimo prilog materijalističkom čitanju Napuljske tetralogije Elene Ferrante kao primjera feminističke i radničke književnosti. Opetovano iznevjeravajući konvencije žanra romanse, Ferrante u Tetralogiji zahvaća razdoblje od 60-ak godina te na više od 1700 stranica minuciozno skicira konture klasne i rodne opresije, odnosno načine na koje se kapitalizam i patrijarhat međusobno konstituiraju.
  • 1. ožujka 2018. Dok se svaka kuharica ne politizuje Dovođenje u pitanje eksplanatorne moći historijsko-materijalističke analize eksploatacije žena nije samo udaljilo feminističku borbu od socioekonomskih pitanja, nego i otvorilo put aproprijaciji progresivnih dosega socijalističkog i marksističkog feminizma. Iz 9. broja časopisa Stvar prenosimo tekst u kojem Maja Solar analizira položaj žena u carističkoj Rusiji i nakon Oktobra, ukazujući na važnost promišljanja „ženskog pitanja“ kao dijela klasne borbe i emancipatornih dosega revolucionarnog nasljeđa u području socijalnih, ekonomskih i političkih prava, koja su danas ponovo pod direktnim udarom kapitala.
  • 18. listopada 2020. O nadolazećoj propasti akademske radničke klase Iako klasna mobilnost u akademskom svijetu postoji kako na papiru, tako i anegdotalno, negdje oko doktorata postaje posve nemoguće ignorirati činjenicu da sveučilišta nisu krojena po mjeri radničke klase. Podzaposlenost u branši prinuđuje istraživačice i istraživače na obavljanje nekoliko poslova kako bi preživjeli, zbog čega neizbježno trpi njihov istraživački rad. S obzirom na to da neoliberalna tržišna logika sve invazivnije transformira obrazovne ustanove, radničku klasu strukturno se primorava da prepusti akademsko polje onima koji si mogu priuštiti obitavanje u njemu.
  • 31. srpnja 2020. Iza leđa korone: rad, kuća i vrijeme Višak vremena za dokolicu, prividno nataložen u kućanstvima tijekom pandemije korona virusa, zakriva diferencijaciju rada po klasnim, rodnim i rasnim linijama, što autorica razmatra na podlozi teorije socijalne reprodukcije. Uz intenzifikaciju kućanskog, javnog odnosno komodificiranog orodnjenog reproduktivnog rada, na pretpostavljeni stambeni prostor eksternaliziran je i dio proizvodnog rada, bez adresiranja svih njegovih materijalnih dimenzija i pojačano prekarne izvedbe, dok je istovremeno veliki broj radnica i radnika van kućanstava nastavio obavljati onaj rad koji je neophodan za svakodnevno namirivanje potreba društva.
  • 19. listopada 2014. Književnost je liberalizam
  • 25. prosinca 2018. 1968.: kulturna evolucija ili revolucija? Radikalni sociopolitički zahtjevi tzv. generacije ‘68. na kapitalističkom su Zapadu vrlo brzo ustupili mjesto ideološkoj kooptaciji i stvaranju dominantnog mitološkog narativa koji zanemaruje, distorzira ili čak negira varijabilni globalni karakter šezdesetosmaških pokreta, primjerice studentskog pokreta u tadašnjoj Jugoslaviji. Uz pomoć relativno opširne literature autorica teksta nastoji u kratkim crtama skicirati kontrast između sistemskih i antisistemskih strujanja koja su u to vrijeme prožimala društvena zbivanja.
  • 31. prosinca 2018. Autonomija umjetnosti: slijepa pjega kulturnog samorazumijevanja Područje kulture unutar lijevo-liberalnog političkog polja danas se primarno definira kao prostor umjetničke slobode i društvenog dijaloga, dok se od kulturnih radnika_ica, intenzivno izloženih prekarizaciji unutar proizvodnog procesa, očekuje neproblematiziranje kapitalističkih antagonizama. O uključenosti umjetničke proizvodnje i valorizacije u reprodukciju kapitalizma, institucionalizaciji estetičkog elitizma i transformativnim potencijalima političkog teatra, strukturnim uvjetovanostima umjetničkog djelovanja u socijalističkim zemljama, te društvenim snagama koje mogu stvoriti preduvjete za revolucionarni kulturni rad, razgovarali smo s Goranom Pavlićem, predavačem na Odsjeku za dramaturgiju Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu.
  • 30. rujna 2016. Infrastrukturni deficiti kulturne participacije Kulturna se djelatnost obično promatra kroz prizmu samoaktualizacije kulturnih radnika/ca pa često gubimo iz vida strukturne probleme sektora. Riječ je, prije svega, o problemu prekarnosti rada u kulturi koji je vezan uz financiranje relativno kratkotrajnim projektima, zbog čega izostaje sustavno i strateški osmišljena politika kulturne djelatnosti. U kulturi se pojavljuju i neki opći trendovi poput reprodukcije klasnih, rodnih i etničkih nejednakosti te nejednakog pristupa kulturnim sadržajima. O ovim temama razgovarali smo s dr. sc. Jakom Primorac, sociologinjom s Instituta za razvoj i međunarodne odnose u Zagrebu.
  • 14. prosinca 2019. Inkluzija kao depolitizacija romske zajednice Kulturalizacija romske zajednice kao najbrojnije europske manjine, odnosno njezina konstrukcija kao etničkog partikulariteta kroz modele politike inkluzije koji se u Europi provode posljednjih desetljeća, relativizirala je sistemsku marginalizaciju Romkinja i Roma, dodatno produbljenu neoliberalizacijom mehanizama socijalne države. U osvrtu na zbornik Romi između multikulturalizma i politike štednje (2018) autorica ukazuje na politički instrumentalizirane, neučinkovite institucionalne strategije i programe inkluzije Roma u Srbiji, stavljajući ih u širi kontekst tretmana romskih zajednica diljem Europe.
  • 4. prosinca 2011. Kognitivno mapiranje i kapitalizam u Žici: Baltimore kao svijet i reprezentacija
  • 31. siječnja 2016. Kulturni materijalizam i politike identiteta Kako stvoriti univerzalni socijalistički projekt u kontekstu prioritiziranja „identitetskih politika“ danas je jedno od ključnih pitanja prilikom promišljanja lijevih progresivnih strategija otpora. Iz Up&Undergrounda 27/28 prenosimo prijevod teksta Richarda Seymoura o važnosti materijalizacije kulture i „identitetskih pitanja“ te neophodnosti da se u izgradnji univerzalnog političkog subjekta operacionalizira realno postojeća partikularna iskustva nepravde kao dio materijalnih procesa.
  • 9. ožujka 2010. Ljetna škola – Franck Lepage: Od obrazovanja naroda do pripitomljavanja preko “kulture” (Povijest utopije o emancipaciji)
  • 19. prosinca 2018. Nova klasna politika: perspektiva protiv desnih i neoliberalnih pripovijesti Uspon desnog populizma dio europske ljevice prepoznao je i kao indikator vlastite slabosti i povijesne erozije značaja. Da ljevica nema monopol na artikulaciju socijalnog pitanja nije nova lekcija. No ono što je relativno novo jest da ga je ljevica posljednjih desetljeća u sve manjoj mjeri postavljala. Ovako glasi kritička dijagnoza autora poput francuskog sociologa Didiera Eribona. Objavljivanje njemačkog prijevoda njegove sociološko-autobiografske monografije Povratak u Reims inicirao je 2016. godine opsežne rasprave unutar njemačke ljevice. Mnogi su usvojili Eribonovu dijagnozu i plediraju za povratak klasnoj politici, dok drugi upozoravaju na opasnost rehabilitacije starog klasnog redukcionizma i olakog dezavuiranja desetljeća nastojanja oko rodnih i manjinskih pitanja. Formuliran unutar tih rasprava, pojam „Nove klasne politike“ teži integraciji klasnog i „identitetskih“ pitanja kao temelja obnove integrativne lijeve politike, koja se mora suprotstavljati i desnim i neoliberalnim narativima. Pročitajte prijevod teksta Sebastiana Friedricha.
  • 27. prosinca 2019. Nelagoda u nacionalnoj kulturi Dominantna interpretativna matrica unutar koje se valoriziraju djela Miroslava Krleže polazi od autokolonijalne optike koja crpi legitimaciju iz njegove problematizacije provincijalne bijede. Unatoč segmentima dramskog, proznog, esejističkog i putopisnog opusa duboko uronjenima u marksističku društvenu analitiku, Krležina se književna vrijednost mjeri upravo uspjelošću neutilitarnog i apolitičnog odmaka od marksizma kao profane prakse i nižeg registra odnošenja prema svijetu, u skladu s ideološkim zagovorom tumačenja umjetnosti kao autonomnog polja.
  • 16. prosinca 2018. O kulturnom radu, njegovom globalnom karakteru i lokalnom aspektu Kako stoji u Strateškom planu Ministarstva Kulture RH za 2019-2021, država trenutno subvencionira socijalne doprinose za 9,58 posto samostalnih umjetnika_ca, odnosno samo 1349 osoba. Nadalje, plan je ne povećavati broj samostalnih umjetnika_ca, te ih definirati kao one „koji su ostvarili izniman doprinos hrvatskoj kulturi i umjetnosti“. Što sa svima ostalima koji djeluju u iznimno prekariziranom sektoru kulture? O strukturnim preprekama koje onemogućavaju nadilaženje individualizacije i atomiziranosti kulturnog radništva pročitajte u tekstu Maria Kikaša.
  • 28. prosinca 2017. Padaj (jezična) silo i nepravdo!
    Produktivni paradoks Deklaracije
    o zajedničkom jeziku         Fetiš znanstvene kompetentnosti, koji imaginarni sukob „znanosti“ i „politike“ izmješta izvan realnih socioekonomskih odnosa i historijskog procesa ideološke naturalizacije različitih (pa i jezičnih) praksi, svaki poziv na akciju lišava antisistemskog zahtjeva. Osvrt na ahistorijsko i depolitizirajuće polazište Deklaracije o zajedničkom jeziku, koju je grupa lingvista/kinja i intelektualaca/kinja s prostora bivše Jugoslavije okupljena na projektu „Jezici i nacionalizmi“ javnosti ponudila na potpisivanje početkom ove godine, piše Boris Buden.
  • 3. listopada 2013. Politika umjetnosti: Suvremena umjetnost i tranzicija prema postdemokraciji
  • 10. lipnja 2018. Prilog izučavanju klasa u Hrvatskoj Akademska prevlast ahistorijskih socioloških analiza političko-ekonomskih procesa, te njima suprotstavljeno pozivanje na historijsko-materijalistički, strukturalistički model klasne analize, iziskuju rekonceptualizaciju pojma klase kao dinamizirane društvene kategorije. O procesu formiranja buržoaskih frakcija te povezanom derogiranju društvenog vlasništva tijekom različitih faza tzv. tranzicije postsocijalističke Hrvatske, odnosno restauracije kapitalizma na prostoru SFRJ, piše Srećko Pulig.
  • 20. prosinca 2020. Proizvodni kapaciteti filmske iluzije Proizvodnja i razvoj eksperimentalnih filmova dugo su se odvijali na marginama, često se u lokalnom i regionalnom kontekstu vezujući uz kino klubove. Eksperimentalni film otvarao je prostor perspektivama i glasovima koji su se rijetko mogli čuti u profesionalnom filmu, a njegova se političnost u dobroj mjeri artikulirala kroz okrenutost kritičkom sagledavanju same filmske forme i njezine smještenosti u proizvodnim strukturama. Međutim, iako dobar dio današnje filmske proizvodnje okupljene oko filmskih festivala i galerijsko-muzejskih prostora poseže za estetikom eksperimentalnog filma, imitirajući njegovu „prljavu sliku“, zanemaruje se sijaset proizvodnih i distribucijskih uvjeta koji su u nju upisani.
  • 14. kolovoza 2014. Slike u pokretu – opažanja o filmu i politici
  • 15. listopada 2016. Urbane sinegdohe Projekt Europske prijestolnice kulture za jedan od svojih ciljeva ima revitalizaciju postindustrijskih urbanih krajobraza. Na taj način, pod lozinkom „urbane regeneracije“, proizvode se sveobuhvatne ekonomske i socijalne posljedice. S jedne strane, potvrđuje se ireverzibilnost procesa deindustrijalizacije prelaskom na djelatnosti tzv. „ekonomije znanja“ ili „informacijske ekonomije“, dok se s druge uspostavlja klasna barijera pristupu visokokomodificiranim središnjim gradskim prostorima te održava prekarizacija radne snage u „dinamičnoj“ kulturnoj i drugim uslužnim djelatnostima.
  • 8. kolovoza 2018. Šamar, letva, kamen, znanost, jezik
    Odgovor Snježani Kordić         Donosimo nastavak polemike o Deklaraciji o zajedničkom jeziku [*]. O „znanstvenosti“ polazišta Deklaracije i (ne)političnosti njezine temeljne pozicije, pročitajte u odgovoru Borisa Budena na reagiranje Snježane Kordić na tekst u kojem autor spor oko jezika pozicionira unutar konkretnih političkih, historijskih i ideoloških procesa, a izvan konteksta tzv. znanstvenog polja.
  • 19. svibnja 2016.
    Featured Video Play Icon         Ustav je posthistoricistička bajka     Pročitajte prilagođenu, skraćenu verziju intervjua s filozofom i publicistom Borisom Budenom, u kojem smo razgovarali o odnosu liberalizma i fašizma, o rehabilitaciji ustaštva, različitim varijantama nacionalizma, o revizionizmu te anakronom, historicističkom tumačenju društvenih kretanja, o pitanju posttranzicijskih implikacija na sektor kulture unutar i izvan konteksta jezične politike, a osvrnuli smo se i na aktualni sukob oko klerikalizacije visokog obrazovanja, naročito vidljive u prijedlozima integracije FFZG-a i KBF-a. Cjelovitu snimku intervjua možete pogledati u video prilogu.
  • 9. kolovoza 2020. 250 stvari koje trebate znati ako se bavite arhitekturom Kritika kapitalističke arhitekture iz lijeve perspektive usmjerena je na arhitekturu vođenu profitom, a ne ljudskim potrebama. Kada se ozbiljnom promišljanju političke geografije i urbanizma doda i prstohvat književnosti, dobije se lucidni kompendij za arhitekte_ice Michaela Sorkina. Set arhitektonskih znanja u tom slučaju postaje sveobuhvatan i uključuje poznavanje aeroelastičnog vibriranja, običajnosti sahranjivanja kroz povijest, gradnje hramova prije dva tisućljeća, značaja vitamina D, nagiba rampe za osobe s invaliditetom, koje drveće uklanja ugljični dioksid iz atmosfere, kao i toga otkuda dolaze sirovine i kolike su nadnice građevinskih radnika, brojnih imena iz pejzažne arhitekture, ali i marksizma, psihoanalize, historije, filozofije, sociologije, književnosti itd. Za ovakvo kontekstualno razmatranje, na temelju kojeg utopija arhitekture za ljude dobiva svoje čvrste smjernice, podjednako je važno znanje o izolacijskim svojstvima različitih materijala kao i znanje londonskog taksista.
  • 15. studenoga 2020. Sumrak idola na centru Iako dramski predložak Gospode Glembajevih nudi dovoljno ulaznih točaka za polemičku proizvodnju novog značenja na sceni, Branko Brezovec u svojoj najnovijoj inscenaciji Krležina kanonskog djela oslanja se na lako dostupnu kontroverznost i ne nalazi način da protegne problemska čvorišta onkraj individualne psihologizacije, zapostavljajući političko-ekonomski okvir drame.
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 27. rujna 2020. Beyoncéin Black Is King i zamke afričke svijesti Filmski i ideološki pastiš Black is King, pod redateljskom palicom Beyoncé i još petero suredatelja_ica (Emmanuel Adjei, Ibra Ake, Blitz Bazawule, Jenn Nkiru i Kwasi Fordjour) izlazi nakon višemjesečnih ustanaka Crnih ljudi diljem Amerike, potaknutih umorstvom Georgea Floyda, a na pozadini godina kontinuirane strukturne rasne opresije, diskriminacije i policijskog nasilja. Međutim, iako adresira općepoznate kolonijalističke trope, film glorificira privatnu akumulaciju, zazivajući panafričko jedinstvo utemeljeno na sentimentalizaciji aristokratskih i oligarhijskih impulsa. Umjesto poticaja izgradnji transnacionalne solidarnosti između Crnih populacija u SAD-u i Africi na temelju prepoznavanja zajedničkih uvjeta izvlaštenja, Black is King je još jedan proizvod koji zakriva stvarnost klasnih odnosa.
  • 2. kolovoza 2020. „Zašto glumiš marksista?“ "Biti „kapital“ nije supstantivna kvaliteta. Društveni odnosi kapitalizma pretvaraju stroj u kapital, što on nikako nije sam po sebi. Primjerice, krušna peć u kooperativnoj pekari u Montreuilu nije kapital, zato što je ugrađena u kooperativne i nenadničke društvene odnose. Međutim, ista krušna peć u industrijskoj pekari postaje kapital. Ista krušna peć. Kapital na jednom mjestu, ne-kapital na drugom. Biti kapital nije supstantivno svojstvo stvari."
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 28. prosinca 2014. Deset rijetko postavljenih progresivnih zahtjeva Ekspropriranima
  • 25. listopada 2020. Društvena temporalnost estetskih formi O simboličkim, ideološkim i klasnim dimenzijama arhitekture odnosno razlikama između suvremenih tendencija gradnje i dizajna te brutalističkih građevina iz ere socijalne države, kao i produkcijskim te konzumacijskim modelima popularne kulture i drugih kulturno-umjetničkih praksi razgovarali smo s teoretičarem i urednikom kulturne rubrike britanskog časopisa Tribune Owenom Hatherleyjem.
  • 30. rujna 2016. Eksploatacijski potencijali festivalskog formata Deinstitucionalizacija koja je zahvatila javni sektor i inaugurirala outsourcing kao poslovni standard, transformirala je i institucionalni krajobraz kulturne proizvodnje, izmjestivši kulturne djelatnosti iz financijski sigurnijeg okrilja države na tržište projektnih prijedloga te u utrku za privatnim, poslovnim i javnim financijerima. Suočen s promjenom izvora materijalnih uvjeta svoje reprodukcije, sektor je promijenio i strukturu radnih mjesta - uz prekarnost rada, atomizacija aktera na kulturnoj sceni pogoduje nesindikaliziranosti radništva, a time je otežano i stvaranje mogućnosti za strateški promišljene i organizirane intervencije u reprodukciju postojećeg stanja.
  • 3. listopada 2009. Govor T.J. Clarka s prosvjeda na Kalifornijskom sveučilištu
  • 22. veljače 2015. Izgubljena kontrakultura
  • 16. kolovoza 2020. J.K. Rowling i bjelačka supremacistička historija „biološkog spola“ Slavna spisateljica J.K. Rowling već godinama koristi svoju platformu u svrhu transfobne agitacije, a sve pod krinkom tobožnjeg feminizma i znanstvene utemeljenosti „biološkog spola“. Iako se rasprava o njezinoj hobističkoj netrpeljivosti može činiti irelevantnom, riječ je o idejama koje, osim što imaju dalekosežne posljedice po sigurnost, kvalitetu života i dostojanstvo transrodnih osoba, svoje korijene vuku iz viktorijanskog znanstvenog rasizma, seksizma i homofobije. U tekstu se ukazuje na isprepletenost evolucionističke i eugeničke misli 19. stoljeća sa suvremenim „rodno kritičkim feminizmom“.
  • 11. svibnja 2015. Još jednom o kućanskom radu
  • 18. travnja 2011. Klasna borba u univerzitetskom polju
  • 15. rujna 2018. Klasna borba, a ne klasna suradnja O važnosti teorijskog i pedagoškog rada za revolucionarnu praksu čitajte u tekstu o životu i djelovanju istarske revolucionarke Giuseppine Martinuzzi, članice Komunističke partije Italije i političke sekretarke Ženske komunističke grupe iz Trsta u razdoblju jačanja fašizma i revolucionarnog radničkog pokreta u Istri i Italiji. Tekst Andreje Gregorine nadovezuje se na nedavno objavljeni članak o borbi njemačke marksistkinje Clare Zetkin protiv fašizma, imperijalizma i kapitalizma nakon Prvog svjetskog rata.
  • 24. rujna 2014. Koga obrazuje obrazovanje? Gramsci i hegemonijska funkcija obrazovanja
  • 31. prosinca 2020. Kumek Filmski redatelj i performer Dario Juričan imao je krajem prošle godine premijeru novog dugometražnog dokumentarnog filma Kumek, o gradonačelniku Zagreba Milanu Bandiću. Međutim, redatelj nije uspio kapitalizirati ozbiljni četverogodišnji istraživački novinarski rad i prevesti ga u ambiciozniju političku analizu, zadržavajući repetitivni narativ na razini esencijalističkog moralnog prokazivanja, površnih generalizacija uz izlete u urbani rasizam i prijezira prema narodu koji je i sam navodno sklon korupciji te biranju vlastodržaca po svojoj mjeri i kada idu protiv njegovih interesa.
  • 28. siječnja 2016. Kuća gospodina Mayera: O antisindikalnom rođenju nagrade Oscar Povijest Akademije filmskih umjetnosti i znanosti, institucije koja dodjeljuje filmsku nagradu Oscar, započinje u kasnim dvadesetima - špurijusom direktora podružnice Metro-Goldwyn-Mayer-a o nužnosti sprečavanja sindikalnog organiziranja koje je u filmskoj industriji do 1926. godine već zahvatilo sektor scenskih radnika: "Novac je pristizao iz banaka na Istoku. Njime se izgradilo filmske studije i potpisalo ugovore s talentima. Kada su filmovi bili dovršeni, prihodi i profiti pripadali su studiju. No zamislite što bi se dogodilo kada bi se kopilad organizirala, predvođena onim ušljivim scenaristima. Gospodin Mayer nije volio o tome misliti, no što ako zatraže mirovine, zdravstvene beneficije i tantijeme, ili udio u profitima?"
  • 23. travnja 2016. Prema sezoni bez kraja Aproprijacijom različitih srednjoeuropskih modela svojih turističkih uzora, i „mali Beč“ odnedavno se upisao na mapu važnih turističkih destinacija. Uz zanemarivanje ograničenih resursa lokacije, turistička mašinerija u svrhe brendiranja Grada Zagreba sa sobom neizbježno donosi gentrifikacijske procese, komodifikaciju i depolitizaciju kulture. Revizionizam „sretnog zaborava“ upisan je i u većinu itinerara grada, koji uglavnom izostavljaju period od 1918. do 1991. godine, u istom ključu pretvarajući Trg maršala Tita u „Kazališni trg“.
  • 24. prosinca 2019. Proizvodnja baštine Promjena od proučavanja i registriranja do konzerviranja prošlosti omogućena je do 1970-ih uspostavljanjem i globalnim širenjem mehanizama zaštite građevina važnih za nacionalnu kulturu, te njihovom primjenom i na šire predjele gradova, radnička naselja, te ruralnu i modernističku arhitekturu. Procesom uspostavljanja režima zaštite stvara se simbolička vrijednost, koja može omogućiti ekonomsku eksploataciju kroz povećavanje vrijednosti nekretnina ili inkorporiranje u turističku ponudu, što povratno dovodi do ekonomskog raslojavanja.
  • 6. ožujka 2012. Realna supsumpcija u hramu duha – klasna borba u univerzitetskom polju
  • 3. kolovoza 2011. Snimka predavanja: Umjetnost kapitala – umjetnički identitet i paradoks valorizacije
  • 31. prosinca 2018. Suvremeni ples kao podruštvljeno znanje? Javna percepcija plesne umjetnosti još uvijek se češće vezuje uz njezino poimanje kao estetizirane vještine dostupne manjini, nego li znanja koje može biti široko distribuirano. Iako je ples na ovim prostorima odnedavno doživio institucionalizaciju u akademskom polju, dio važnih plesnih znanja i praksi, koja su se proteklih desetljeća odvijala kroz djelovanje vaninstitucionalne plesne scene i dalje ostaju izvan službenih kurikula, a kulturni i društveni centri koji su nekada omogućavali širu demokratizaciju kulture i umjetnosti više ne postoje. O plesnoj umjetnosti, odnosu institucionalnog i vaninstitucionalnog djelovanja te plesačkim uvjetima rada razgovarale smo s članicom BADco., Nikolinom Pristaš.
  • 20. prosinca 2018. Umjetnost kao sredstvo politizacije Građanska umjetnost svojim individualiziranim pristupom proizvodnom procesu, konceptom umjetničke autonomije i metodama rada odvojenima od baze, za razliku od progresivnih umjetničkih praksi, ne predstavlja dio kolektivnih emancipatornih društvenih borbi. O nužnosti ponovne demokratizacije i decentralizacije kulturnog polja i njegovoj politizaciji u kontekstu šireg internacionalnog lijevog pokreta, ulozi građanske umjetnosti u reprodukciji i reprezentaciji kapitala i historijskim primjerima progresivnog umjetničkog djelovanja, te posljedicama liberalizacije kulturne proizvodnje na radne i životne uvjete umjetnika, posebice umjetnica, razgovarale_i smo s Ivanom Hanaček, članicom kustoskog kolektiva [BLOK].
  • 31. prosinca 2018. Umjetnost ne može biti svedena na društvenu funkciju U neoliberalnom svijetu u kojem dominira umjetnost neosjetljiva na vlastite uvjete proizvodnje, nužno je uvidjeti da kultura, u koju su lijeve snage uglavnom stjerane, ne može biti surogat za političko-ekonomske promjene. Donosimo vam intervju u kojem Miklavž Komelj govori o politizaciji i transformativnim potencijalima umjetnosti, nadrealističkom pokretu, partizanskom umjetničkom stvaralaštvu, problemu svođenja umjetnosti na njenu deklarativnu intenciju te položaju umjetnosti u procesu restauracije kapitalizma u Jugoslaviji.
  • 31. kolovoza 2019. Ulančavanje umetničkih i političkih borbi u međuraću U okviru šireg ilegalnog i legalnog djelovanja revolucionarnog pokreta, a u dodiru sa zenitističkim i nadrealističkim praksama te sve dostupnijom marksističkom literaturom, u međuratnoj Jugoslaviji dolazi do proliferacije progresivnih umjetničkih udruženja, među kojima se isticala i beogradska grupa Život. Njihove strategije i taktike preuzimanja ključnih umjetničkih institucija toga vremena bile su i nakon rata strukturno važne za daljnji razvoj umjetničke scene, a danas su dio revizionističkog zaborava.
  • 28. prosinca 2014. Zašto smo prefarbali najpoznatije berlinske grafite
  • 24. svibnja 2015.
    Featured Video Play Icon         Kritika javnog sektora kao slijepa pjega ljevice     Pogledajte snimku predavanja Primoža Krašovca, održanog na Akademiji likovnih umjetnosti 8. svibnja u sklopu programa Škole suvremene humanistike 8. Subversive festivala, koja se ove godine održavala pod naslovom "Socijalna dimenzija kulturne politike": "Neoliberalni diskurs i reformističke prakse utjecajne su i uspješne upravo zato što se temelje na stvarnim životnim iskustvima institucionalne inercije, ukorijenjenih statusnih nejednakosti te povećane marginalizacije i frustracije perifernih, prekarnih radnika u javnom sektoru. S druge strane, politički diskursi utemeljeni na idealiziranoj slici javnog sektora koja ne odgovara stvarnom iskustvu zaposlenih u javnom sektoru i korisnika usluga javnog sektora, osuđeni su na političku neučinkovitost."
  • 3. kolovoza 2012.
    Featured Video Play Icon         Olimpijske igre – vladin cinični dar investitorima     Donosimo prijevod mini-intervjua s Douglasom Murphyjem koji je SkriptaTV snimila u studenom 2011. u Zagrebu, kada je u sklopu programa Metodologije valorizacije u organizaciji Centra za dramsku umjetnost održao predavanje „Spomenik čemu?“. U intervjuu govori o visokom obrazovanju u Ujedinjenom Kraljevstvu, Olimpijskim igrama i ulaganjima javnog novca u masivne arhitektonske projekte u gradovima domaćinima. U predavanju se pobliže bavi jednom takvom investicijom - u ogromni „ArcelorMittalOrbit“ toranj, izgrađen u sklopu priprema za Olimpijske igre u Londonu.
  • 21. lipnja 2015.
    Featured Video Play Icon         Rad u globalnoj digitalnoj ekonomiji: sazrijevanje cybertarijata     Pogledajte snimku predavanja Ursule Huws, održanog na Akademiji likovnih umjetnosti 10. svibnja u sklopu programa Škole suvremene humanistike 8. Subversive festivala, koja se ove godine održavala pod naslovom "Socijalna dimenzija kulturne politike": "Globalna podjela rada od financijske krize 2007./2008. ušla je u novu fazu tijekom koje je više tendencija, koje su već bile prisutne u prethodnom razdoblju, doseglo kritičnu točku. Nove industrije nastaju na temelju komercijalizacije javnih usluga, umjetnosti i kulture, biologije i društvenosti. Uz ove nove oblike akumulacije kapitala pojavljuju se i novi oblici rada, organiziranih putem online platformi, što omogućava pristup globalnoj rezervnoj armiji rada ispod radara državnih regulatornih sustava i sustava zaštite zapošljavanja."
  • 27. listopada 2015.
    Featured Video Play Icon         Značenje pojma “prekarijat”     Pogledajte snimku predavanja Richarda Seymoura, održanog na Akademiji likovnih umjetnosti 10. svibnja u sklopu programa Škole suvremene humanistike 8. Subversive festivala, koja se ove godine održavala pod naslovom "Socijalna dimenzija kulturne politike": "Smisao koncepta prekarijat je strateški. Njime nam se nudi razumijevanje mogućih klasnih saveza i agencija kroz koje je progresivna promjena moguća. Međutim, ovako kako je trenutno artikuliran, on ne uspijeva poslužiti toj svrsi. Prekarijat je najbolje razumjeti kao interpelaciju koja naglašava i dotiče promjenjive uvjete rada i života različitih društvenih klasa i klasnih strata, a ne kao 'klasu u nastajanju'. U predavanju ću zagovarati navedeno stajalište, pokazujući pritom kako razumijevanje prekarijata reartikulirano na tom tragu može pomoći u formiranju radikalne, transformativne politike za 21. stoljeće."
  • 19. travnja 2015. Akademska prekarnost i šest posljedica osnivanja nove agencije za privremeni akademski rad pri Sveučilištu Warwick
  • 9. svibnja 2017. Diktat norme u agencijskom čišćenju U rastućem broju prekarnog, outsourcanog radništva među koje značajan dio otpada na iznimno potplaćene i fizički zahtjevne, često feminizirane poslove čišćenja i održavanja (gdje se u više od 90 % slučajeva zapošljavaju žene), podjednako u javnom kao i u privatnom sektoru, još se uvijek nije pronašao adekvatni model za sindikalni otpor i organiziranje. Autorica je u ovoj autoetnografskoj crtici zabilježila iskustvo prekarno zaposlene medijske radnice, ukazujući na neravnopravnost i nezaštićenost radnog odnosa kojega posreduju agencije za zapošljavanje te u kojemu radnik/ca još jednom izvlači deblji kraj.
  • 29. prosinca 2019. Južni vjetar novog sindikalizma: region kao radnička priča U europskoj podjeli uloga, postsocijalističke zemlje Balkanskog poluotoka funkcioniraju kao rezervoar radne snage koja migrira u zemlje centra ili je firme iz centra jeftino upošljavaju putem podugovaranja i u sklopu direktnih stranih investicija. U pokušaju da stvore povoljnu investitorsku klimu, države oslabljuju i uklanjaju zakonske zaštite na koje se mogu pozvati radnice i radnici, dopuštajući i financijski potičući neljudske uvjete rada. Do relativno uspješnih radničkih borbi uglavnom dolazi u javnom sektoru, gdje je i sindikalna infrastruktura jača, kao u slučaju prosvjetnog štrajka u Hrvatskoj ili štrajka u Pošti Srbije. Međutim, otvaraju se i perspektive novog sindikalizma, kao odgovora na prekarnost u privatnom sektoru: nakon duge pravne bitke, 30 000 radnica i radnika zaposlenih u albanskim call centrima za talijansko tržište dobilo je svoj sindikat. Pročitajte pregled sindikalnih aktivnosti na europskoj periferiji.
  • 12. svibnja 2014. Svi smo mi prekarni – o konceptu prekarijata i njegovim pogrešnim uporabama
Arhiva članaka

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve