Ljevica mora prestati vjerovati desnici da je pridobila radničku klasu

Postalo je uobičajeno čuti da se za Brexit i pobjedu Donalda Trumpa govori kako imaju zajednički izvor: nezadovoljstvo „zanemarenih“. Prije četiri godine čelnici obaju projekata pohitali su postaviti se kao predvodnici pobuna radničke klase, a Nigel Farage je za Telegraph izjavio:

Njegova se procjena ubrzo proširila medijima i nekritički je prihvaćena s obje strane političkog spektra – unatoč sve većim dokazima da ni Trumpov ni Brexitov uspjeh nisu proizašli uglavnom iz radničke, već srednje i više klase, od kojih biste i očekivali da podrže takve elitne, reakcionarne interese.

Već je 2016. godine bilo jasno da izbor Trumpa ne predstavlja proboj radničke klase, kako su ga mnogi najavljivali. Kako sam već demonstrirao s Aaronom Winterom, iako je Trump među onima s nižim primanjima prošao bolje od dva prethodna republikanska kandidata, njegov je uspjeh imao više veze s krajnjim neuspjehom Hillary Clinton. Dapače, Trumpova privlačnost bila je vrlo slična onoj Georgea W. Busha 2004. godine. Iako su obojica privukla one s nižim prihodima, više nego John McCain 2008. i Mitt Romney 2012. godine, glavnina glasova i dalje je došla iz tradicionalno republikanske populacije, tj. bogatijih bijelaca.

Rane ankete ukazuju na to da se taj trend nastavio i u 2020. godini.

Naravno, postoje dijelovi radničke klase u kojima je Trump posebno dobro prošao, poput bijelih muškaraca bez fakultetske diplome. No, izostanak fakultetskog obrazovanja samo je dio slike kada razmišljamo o radničkoj klasi. Ako pogledamo prihode, Biden je imao značajnu prednost u odnosu na Trumpa u nižim platežnim razredima (kao i Clinton, unatoč tome što je u tim kategorijama prošao mnogo lošije i od Obame i od Bidena). Zapravo, Trumpovi glasovi između 2016. i 2020. godine uglavnom su došli od onih koji zarađuju više od 100 000 američkih dolara: 2016. godine privukao ih je 48%, u odnosu na 54% 2020. godine. Ove godine oko 22 milijuna glasova za Trumpa došlo je iz nižih platežnih razreda, ali to je sačinjavalo manje od trećine njegovih ukupnih glasova. Problem s Trumpom i trampizmom stoga nadilazi „radničku klasu”.

Ideju da je Trump kandidat radničke klase dodatno potkopava jednostavna činjenica da što manje obrazovanja ili prihoda imate, i što ste skloniji osjećati se zanemarenima, to je manja vjerojatnost da ćete glasati ili čak biti registrirani kao glasač.

Mogli bismo tvrditi da bi se, kad bismo ove neglasače prisilili da glasaju, oni okrenuli Trumpu. Možda i bi, ali činjenica jest da oni ne glasaju; to je njihov izbor, i to upadljiv izbor kada im se opetovano govori kako je Trump njihov kandidat.

U tom kontekstu, graja oko Trumpove baze birača, zapravo sačinjene od finih ljudi nije iskrivila samo naše razumijevanje onoga što se dogodilo 2016. i 2020. godine, već i našu strategiju toga kako bi ljevica na to trebala odgovoriti. Obično se sugerira da bi se ljevica trebala usredotočiti na glasače iz radničke klase koji su se aktivno odlučili okrenuti Trumpu dobro znajući kakva je njegova politika, umjesto na one koji su ostali uz Demokrate unatoč njihovim nimalo primamljivim rezultatima po pitanju socijalne pravde, ili, u konačnici, na one koji se osjećaju potpuno zanemarenima. Često čujemo da bi ljevica trebala saslušati i izmiriti se s nekolicinom koja je podržala program koji najviše šteti interesima radničke klase, program čija su meta bile rasizirane manjine radničke klase, umjesto da sluša one koji su izvukli deblji kraj ove politike i koji su bili na prvoj crti progresivnih pokreta.

Stoga je nužno udaljiti se od razumijevanja radničke klase kakvom su je definirali reakcionari i prestati se boriti protiv desnice na njezinom domaćem terenu. Naravno, to ne znači da potporu radničke klase treba uzimati zdravo za gotovo. Kao što sam ranije rekao, neglasanje je postalo norma među demografskim kategorijama koje više ne osjećaju kao da ih ljevica predstavlja. Antiimigrantske šalice i „dog whistle” retorika po pitanju imigracije tome svakako nisu pomogle. Stoga je ključno ne samo da promijenimo narativ, već i da otpočnemo s teškim radom obnavljanja veza putem radikalnijih programa, grassroots organiziranja i narodnog vijećanja. Ovaj će proces zahtijevati nepokolebljivi angažman protiv svih oblika ugnjetavanja ako želimo izgraditi istinski demokratski pokret.