Aurelien Mondon
9. siječnja 2021.
Ljevica mora prestati vjerovati desnici da je pridobila radničku klasu
Narativ prema kojemu je pobjeda Donalda Trumpa – kao i Brexita – omogućena glasovima iz radničke klase opovrgavaju statistički podaci koji pokazuju da glasačku bazu Republikanaca postojano najvećim dijelom čini bogatija bjelačka populacija, dok oni najzanemareniji uglavnom ne glasuju ili čak i nisu registrirani kao glasači_ce. Činjenica da manji dio potlačenih svoj glas daje antiradničkim kandidatima_kinjama češće je rezultat neuspjeha protukandidata da privuku glasače_ice radikalnijom političkom alternativom. Umjesto da se ljevica vrti oko besplodnih reakcionarnih razumijevanja tobožnje potpore radničke klase, trebala bi usmjeriti energije u principijelno političko organiziranje odozdo.
Postalo je uobičajeno čuti da se za Brexit i pobjede Donalda Trumpa govori kako imaju zajednički izvor: nezadovoljstvo „zanemarenih“. Prije četiri godine čelnici obaju projekata požurili su postaviti se kao predvodnici pobuna radničke klase, a Nigel Farage je za Telegraph izjavio:
Sličnosti između različitih strana na izborima [2016. godine u SAD-u] vrlo su nalik našem nedavnom okršaju. Dok bogati postaju sve bogatiji, a velike tvrtke dominiraju globalnom ekonomijom, birači diljem Zapada ostaju zanemareni. Fizički radnici u dolinama Južnog Walesa, ljutiti zbog kineskog dampinga cijena čelika, masovno su glasovali za Brexit. U američkom pojasu hrđe opala je tradicionalna prerađivačka industrija, a upravo se tim ljudima vrlo učinkovito obraća Trump.
Njegova se procjena brzo proširila medijima te je bila nekritički prihvaćena s obje strane političkog spektra – usprkos rastućem broju dokaza kako ni Trumpov ni Brexitov uspjeh nisu primarno proizašli iz radničke, već iz srednjih i viših klasa, od kojih biste i očekivali da podrže takve elitne, reakcionarne interese.
Već je 2016. godine bilo jasno da Trumpov izbor, unatoč onome što su mnogi proklamirali, ne predstavlja proboj radničke klase. Kao što sam već demonstrirao s Aaronom Winterom, iako je Trump među onima s nižim primanjima prošao bolje od dva prethodna republikanska kandidata, njegov je uspjeh imao više veze s potpunim neuspjehom Hillary Clinton. Dapače, Trumpova privlačnost bila je vrlo slična onoj Georgea W. Busha 2004. godine. Iako su obojica privukla one s nižim prihodima više nego John McCain 2008. i Mitt Romney 2012. godine, glavnina njihovih glasova i dalje je pristizala iz tradicionalno republikanske populacije, tj. bogatijih bijelaca.
Rane ankete ukazuju na to da se ovaj trend nastavio i u 2020. godini.
Naravno, postoje dijelovi radničke klase u kojima je Trump posebno dobro prošao, poput bijelih muškaraca bez fakultetske diplome. No, izostanak fakultetskog obrazovanja samo je dio slike kada razmišljamo o radničkoj klasi. Ako pogledamo prihode, Biden je imao značajnu prednost u odnosu na Trumpa u nižim platežnim razredima (kao i Clinton, unatoč tome što je u tim kategorijama prošla mnogo lošije i od Obame i od Bidena). Štoviše, porast Trumpovih glasača između 2016. i 2020. godine uglavnom dolazi od onih koji zarađuju više od 100 000 američkih dolara: 2016. godine privukao ih je 48%, u odnosu na 54% 2020. godine. Ove godine oko 22 milijuna glasova za Trumpa došlo je iz nižih platežnih razreda, ali to je činilo manje od trećine njegovih ukupnih glasova. Dakle, problem s Trumpom i trampizmom nadilazi „radničku klasu“.
Ideju da je Trump kandidat radničke klase dodatno potkopava jednostavna činjenica – što manje obrazovanja ili prihoda imate, i što ste skloniji osjećati se zanemarenima, to je manja vjerojatnost da ćete glasovati ili čak biti registrirani kao glasač_ica.
Mogli bismo tvrditi da bi se, kada bismo ove neglasače_ice i primorali da glasaju, oni_e okrenuli Trumpu. Možda i bi, ali činjenica je da oni ne glasuju; to je njihov izbor, i to znakovit izbor, imajući u vidu da im se opetovano govori da je Trump njihov kandidat.
U tom kontekstu, graja oko Trumpove glasačke baze koju zapravo čine fini ljudi, nije iskrivila samo naše razumijevanje onoga što se dogodilo 2016. i 2020. godine, već i našu strategiju o načinu na koji bi ljevica na to trebala odgovoriti. Obično se sugerira da bi se ljevica trebala usredotočiti na glasačice i glasače iz radničke klase koji su se aktivno odlučili okrenuti Trumpu, dobro znajući kakva je njegova politika, umjesto na one koji su ostali uz Demokrate unatoč njihovim nimalo primamljivim rezultatima po pitanju socijalne pravde, ili, u konačnici, na one koji se osjećaju potpuno zanemarenima. Često čujemo da bi ljevica trebala saslušati i izmiriti se s nekolicinom koja je podržala program koji najviše šteti interesima radničke klase, program čija su meta bile rasizirane manjine radničke klase, umjesto da sluša one koji su izvukli deblji kraj ove politike i koji su bili na prvoj crti progresivnih pokreta.
Stoga je nužno distancirati se od razumijevanja radničke klase koje su definirali reakcionari i prestati se boriti protiv desnice na njezinom terenu. Naravno, to ne znači da potporu radničke klase treba uzimati zdravo za gotovo. Kao što sam ranije rekao, neglasanje je postalo norma među demografskim kategorijama koje više ne osjećaju kao da ih ljevica predstavlja. Antiimigrantske šalice i dog whistle retorika tome svakako nisu pomogle. Stoga je ključno ne samo da promijenimo narativ, već i da krenemo s teškim radom obnavljanja veza putem radikalnijih programa, grassroots organiziranja i narodnog vijećanja. Želimo li izgraditi istinski demokratski pokret, ovaj će proces zahtijevati nepokolebljivi angažman protiv svih oblika ugnjetavanja.
Aurelien Mondon je viši predavač politike na Sveučilištu u Bathu, gdje je njegovo istraživanje pretežno usmjereno na utjecaj rasizma i populizma na liberalne demokracije. Verso je nedavno objavio njegovu novu knjigu Reactionary Democracy: How racism and the populist far right became mainstream, koju je napisao s Aaronom Winterom.
