Doug Henwood
31. siječnja 2021.
O porastu sindikalne gustoće u SAD-u tijekom pandemije
"Sindikalna gustoća – udio zaposlenih radnika i radnica koji pripadaju sindikalnom članstvu – porastao je 2020. godine po prvi put od 2007. i 2008. godine. Za porast sindikalne gustoće prije toga, morali biste se vratiti do 1979. godine. (...) Međutim, ovaj porast nažalost nije bio rezultat kakvog pobjedonosnog organiziranja. Sindikalno članstvo prošle se godine smanjilo za 2,2 posto – no pandemija je još više smanjila zaposlenost, za 6,7 posto. Posljedično se sindikalna gustoća povećala s 10,3 na 10,8 posto, i vratila tamo gdje je bila 2016. godine."
Sindikalna gustoća – udio zaposlenih radnika i radnica koji pripadaju sindikalnom članstvu – porastao je 2020. godine po prvi put od 2007. i 2008. godine. Za porast sindikalne gustoće prije toga, morali biste se vratiti do 1979. godine. Navedene četiri godine jedine su godine kada je zabilježen porast gustoće otkad je 1964. godine Zavod za statistiku rada (Bureau of Labor Statistic, BLS) pokrenuo modernu seriju bilježenja podataka.
Međutim, ovaj porast nažalost nije bio rezultat kakvog pobjedonosnog organiziranja. Sindikalno članstvo prošle se godine smanjilo za 2,2 posto – no pandemija je još više smanjila zaposlenost, za 6,7 posto. Posljedično se sindikalna gustoća povećala s 10,3 na 10,8 posto, i vratila tamo gdje je bila 2016. godine.
Ovo povećanje uglavnom je pogonjeno javnim sektorom. 2020. godine je 6,3 posto radnica i radnika zaposlenih u privatnom sektoru pripadalo članstvu sindikata, što predstavlja porast od 0,1 posto u odnosu na prethodnu godinu (iako je i dalje ispod 6,4 posto iz 2018.). U javnom sektoru je 34,8 posto radnica i radnika pripadalo članstvu sindikata, što je porast od 1,2 posto naspram 2019., kao i najviša brojka od 2015. godine. Dolje je grafikon koji bilježi čitavu povijest sindikalne gustoće u SAD-u. Gustoća u privatnom sektoru bila je na najvišoj razini 1953. godine i otad je u gotovo neprestanom opadanju. Trenutno je na razini na kojoj je bila 1900. godine (iako statistike prije BLS-a valja uzeti sa zadrškom).
Evo grafikona koji pokazuje promjene u ukupnom broju zaposlenih odnosno broju zaposlenih koji su između 2019. i 2020. godine bili članovi ili članice sindikata. Iako broj zaposlenih opada u privatnom i javnom sektoru, ali i općenito, primijetite da je broj zaposlenih članova i članica sindikata u privatnom sektoru u manjem padu, a u javnom sektoru čak i u porastu. Ovdje se krije važna pouka: osim povećanja plaća, o čemu možete čitati u prošlogodišnjem izvješću, članstvo u sindikatu povećava sigurnost zaposlenja.
Naposljetku, evo karte sindikalne gustoće prema pojedinim saveznim državama. Upadljiv je geografski uzorak prema kojem su sindikati najzastupljeniji na sjeveroistoku, gornjem srednjem zapadu i uz pacifičku obalu, a najslabiji na jugu i u zapadnoj unutrašnjosti.
Kao i mnoge stvari u 2020. godini, brojke koje govore o sindikalnoj gustoći doimaju se tvorevinom pandemije. Kao što sam rekao prošle godine:
Američki sindikati imaju mnoge mane. Većina ih je slabo, ako i uopće organizirana. Politički uglavnom funkcioniraju kao bankomati i rezervoari besplatne radne snage za Demokratsku stranku, bez da dobivaju previše toga zauzvrat. Međutim, ne postoji način da se stane na kraj četrdesetogodišnjem ratu koji se vodi protiv američke radničke klase bez povećanja sindikalnog članstva…
A pod „povećanjem“ nisam mislio na povećanje koje je rezultat statističkih kurioziteta povezanih uz COVID-19.
