"Sindikalna gustoća – udio zaposlenih radnika i radnica koji pripadaju sindikalnom članstvu – porastao je 2020. godine po prvi put od 2007. i 2008. godine. Za porast sindikalne gustoće prije toga, morali biste se vratiti do 1979. godine. (...) Međutim, ovaj porast nažalost nije bio rezultat kakvog pobjedonosnog organiziranja. Sindikalno članstvo prošle se godine smanjilo za 2,2 posto – no pandemija je još više smanjila zaposlenost, za 6,7 posto. Posljedično se sindikalna gustoća povećala s 10,3 na 10,8 posto, i vratila tamo gdje je bila 2016. godine."
Štand sindikalne federacije AFL-CIO na državnom sajmu u Minnesoti, SAD-u, s natpisom „Sloboda za radne ljude“, 29. kolovoza 2019. godine (izvor: Tony Webster @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Sindikalna gustoća – udio zaposlenih radnika i radnica koji pripadaju sindikalnom članstvu – porastao je 2020. godine po prvi put od 2007. i 2008. godine. Za porast sindikalne gustoće prije toga, morali biste se vratiti do 1979. godine. Navedene četiri godine jedine su godine kada je zabilježen porast gustoće otkad je 1964. godine Zavod za statistiku rada (Bureau of Labor Statistic, BLS) pokrenuo modernu seriju bilježenja podataka.
Međutim, ovaj porast nažalost nije bio rezultat kakvog pobjedonosnog organiziranja. Sindikalno članstvo prošle se godine smanjilo za 2,2 posto – no pandemija je još više smanjila zaposlenost, za 6,7 posto. Posljedično se sindikalna gustoća povećala s 10,3 na 10,8 posto, i vratila tamo gdje je bila 2016. godine.
Ovo povećanje uglavnom je pogonjeno javnim sektorom. 2020. godine je 6,3 posto radnica i radnika zaposlenih u privatnom sektoru pripadalo članstvu sindikata, što predstavlja porast od 0,1 posto u odnosu na prethodnu godinu (iako je i dalje ispod 6,4 posto iz 2018.). U javnom sektoru je 34,8 posto radnica i radnika pripadalo članstvu sindikata, što je porast od 1,2 posto naspram 2019., kao i najviša brojka od 2015. godine. Dolje je grafikon koji bilježi čitavu povijest sindikalne gustoće u SAD-u. Gustoća u privatnom sektoru bila je na najvišoj razini 1953. godine i otad je u gotovo neprestanom opadanju. Trenutno je na razini na kojoj je bila 1900. godine (iako statistike prije BLS-a valja uzeti sa zadrškom).
Evo grafikona koji pokazuje promjene u ukupnom broju zaposlenih odnosno broju zaposlenih koji su između 2019. i 2020. godine bili članovi ili članice sindikata. Iako broj zaposlenih opada u privatnom i javnom sektoru, ali i općenito, primijetite da je broj zaposlenih članova i članica sindikata u privatnom sektoru u manjem padu, a u javnom sektoru čak i u porastu. Ovdje se krije važna pouka: osim povećanja plaća, o čemu možete čitati u prošlogodišnjem izvješću, članstvo u sindikatu povećava sigurnost zaposlenja.
Naposljetku, evo karte sindikalne gustoće prema pojedinim saveznim državama. Upadljiv je geografski uzorak prema kojem su sindikati najzastupljeniji na sjeveroistoku, gornjem srednjem zapadu i uz pacifičku obalu, a najslabiji na jugu i u zapadnoj unutrašnjosti.
Kao i mnoge stvari u 2020. godini, brojke koje govore o sindikalnoj gustoći doimaju se tvorevinom pandemije. Kao što sam rekao prošle godine:
Američki sindikati imaju mnoge mane. Većina ih je slabo, ako i uopće organizirana. Politički uglavnom funkcioniraju kao bankomati i rezervoari besplatne radne snage za Demokratsku stranku, bez da dobivaju previše toga zauzvrat. Međutim, ne postoji način da se stane na kraj četrdesetogodišnjem ratu koji se vodi protiv američke radničke klase bez povećanja sindikalnog članstva…
A pod „povećanjem“ nisam mislio na povećanje koje je rezultat statističkih kurioziteta povezanih uz COVID-19.
28. kolovoza 2026.Može li se klimatska kriza misliti?
Klimatska kriza nije izvanjski poremećaj kapitalističkog načina proizvodnje, nego jedna od njegovih povijesno proizvedenih proturječnosti. Ona je kriza društvenog odnosa prema prirodi koji počiva na beskonačnoj akumulaciji, profitu i privatnom prisvajanju. Dok posljedice postaju sve teže izbjeći, vladajuće klase nude poricanje, individualizaciju odgovornosti i tehnološke iluzije. Pitanje stoga nije samo možemo li krizu misliti, nego kome koristi njezino nemišljenje.
25. srpnja 2026.Afektivnost bez istorije: postkolonijalna estetika i depolitizacija sećanja
Tajlandski film Uncle Boonmee Who Can Recall His Past Lives (2010) redatelja Apichatponga Weerasethakula dominantno se analizira kroz afektivnu i postkolonijalnu teoriju. Takva čitanja proizlaze iz eksperimentalnih estetskih strategija filma, koje nastoje izbjeći kolonijalnu reprezentaciju, te njegove prigušene političke dimenzije. Autorica teksta kritički čita i film i njegove dominantne interpretacije, pokazujući kako one pridonose depolitizaciji povijesnih sukoba i državne moći te brisanju klasne perspektive.
26. lipnja 2026.Iluzija autonomije: slobodna nauka u službi antikomunističke politike tokom Hladnog rata
Kroz Gramscijeve koncepte pristanka i kulturne hegemonije razmatramo društveno-političku ulogu znanosti te formiranje institucija civilnog društva koje legitimiziraju mit o apolitičnoj znanosti nakon Drugog svjetskog rata. Hladnoratovska artikulacija znanosti i obavještajnih operacija vezuje se i za kontekst nastanka i funkcionisanja organizacija poput Kongresa za slobodu kulture (CCF), kao i CIA. Zapadnjačka znanstvena zajednica tako je, kroz antikomunističku ideologiju i iluzije o sopstvenoj objektivnosti i autonomiji, postala ključnim akterom američke kulturne hegemonije.
8. svibnja 2026.Antikapitalistički seminar
Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju šesti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2026. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 7. lipnja 2026. Vidimo se!
20. travnja 2026.Breme prihvaćeno
Kiplingovo „breme bijelog čovjeka“ bilo je apologetski kolonijalni konstrukt. Stvarno breme kolonijalizam pada na leđa koloniziranih. Kao što pokazuje slučaj Palestine, njegovo nošenje ne mora značiti pokoravanje ili odustajanja od želje za oslobođenjem. U činu njegova svjesnog prihvaćanja krije se i čin vjernosti. Evocirajući djelo Slimana Mansoura, Abdaljawad Omar ustrajnost pod tim teretom dešifrira kao aktivnu organizaciju otpora nasuprot želji za zaboravom. I u agresiji na Iran i okupaciju Gaze prepoznaje bojišnice u kojima figura nosača (attala) ostaje žarište nepokornosti, prefiguracija figure borca, a ne njegova negacija.
10. travnja 2026.Pluribus – (ne)mogućnost utopije u doba polikrize
U eseju o seriji Pluribus Vincea Gilligana, autor secira postapokaliptični horizont u kojem ujedinjenje čovječanstva ne dolazi kao plod političke borbe, već kao vanzemaljska intervencija. Autor dekonstruira strah od kolektiviteta i liberalne tlapnje o autonomiji, prokazujući ih kao ideološke krinke koje maskiraju našu stvarnu ovisnost o mrežama društvenog rada. Kroz likove „neintegriranih“, tekst detektira krizu utopijske imaginacije u doba polikrize, gdje se alternativa postojećem sustavu ukazuje isključivo kao onostrani, čudovišni potres.
23. prosinca 2025.Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas
U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
20. prosinca 2025.Čija su djeca?
Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
17. prosinca 2025.Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma
Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.
