Prema taksonomiji trolova

"„Sreli smo još jednog Amerikanca u pubu. Mislim da je bio neki profesor, razvezao se o tome kako je Amerika ukradena od Indijanaca, i da je to strašno, i kako bi im je trebali vratiti. Na kraju je Brett rekao, ‘U redu, onda saznaj koje je indijansko pleme nekada živjelo tamo gdje ti sada živiš i predaj im vlasnički list od kuće.’ Siroti čovjek nije znao što reći.“ Kao što je jasno iz odlomka, Michelle ovo smatra nepobitnim argumentom. Čuo sam verzije ovog odgovora i prije – ako ste za imigraciju, otvorite svoj dom imigrantima, itd. – pri čemu se politička pozicija odnosno argument u vezi društva pretvara u individualni odgovor. Naravno, siroti čovjek trebao je uzvratiti da neki odgovori imaju smisla jedino ako su kolektivni. Ne postoji individualni odgovor na povijest genocida, ili na imigracijske politike, jednako kao što ne postoji individualni odgovor na klimatske promjene."

„Trollface“, autor: faeorain, tinta i grafit, 1. travnja 2011. godine (izvor)
Više sam se puta našalio da ako se filozofija uistinu želi vratiti svojim platonskim (ili sokratskim) korijenima, mora prepoznati da su trolovi novi sofisti. Trolanje se čini relevantnijom formom „anti-filozofije“ (da se poslužim Badiouvim terminom) od Wittgensteinovih ili Nietzscheovih radova, makar i samo zato što je puno učestalije, oblikujući argumente koji čine ono što prolazi pod javnu sferu, kao i nemalog broja filozofskih predavaonica.
 
Čak sam razmišljao i o bestijariju trolova, klasifikaciji različitih vrsta trolova s kojima se susrećemo diljem Twittera i na drugim mjestima. Postoji zabrinuti trol, koji svoju opoziciju iznosi pod krinkom zabrinutosti za ton kojim se raspravlja, ili kako će to neki drugi, hipotetski ljudi primiti. Nadalje, tu je i trol iznimke, koji na tvrdnju o bilo kojoj strukturnoj uvjetovanosti društva, bilo kojem rasizmu ili seksizmu, odgovara anegdotom o iznimci od pravila. Nisam dospio previše daleko u razvijanju ove taksonomije, a drugi su o trolovima pisali puno bolje od mene.
 
Razmišljao sam ponovno o ovome čitajući roman Chrisa Becketta Two Tribes (Dva plemena), koji donosi priču o odnosu nedavno razvedenog londonskog arhitekta Harryja i frizerke iz Breckhama po imenu Michelle. Njihov odnos odvija se tijekom 2016. i 2017., kada je Brexit pitanje koje pokreće društvo i stvara u njemu podjele. Ispričana je preko njihovih dnevničkih zapisa. Pravi preokret i ono zbog čega je roman atraktivan, jest to da ove dnevnike nekih 250 godina kasnije čita povjesničarka po imenu Zoe. Ona čita zapise sadašnjeg vremena iz svijeta u kojem je UK odavno rascijepljena nasilnim građanskim ratom i nalazi se pod kineskom vladavinom, i još važnije, radikalno je transformirana „velikom katastrofom“ globalnog zagrijavanja zbog koje je veliki dio Londona potopljen i sastoji se od niza ustajalih kanala. Naša sadašnjost čita se iz budućnosti, a sve naše navike, poput „odlaska u vožnju“ ili postavljanja fotografija na Facebook, izgledaju puno drugačije iz vizure društva koje je iskusilo ekološki kolaps i nalazi se pod vladavinom distopijske države nadzora.
 
Dobar dio romana bavi se time kako veza s Michelle primorava Harryja da se suoči s granicama svojeg „tribalističkog“ načina gledanja na svijet. Trebao bih dodati da se roman, premda koristi riječ „pleme“, zapravo bavi klasom, i time kako klasa oblikuje naše misli i perspektive. Veliki dio romana tiče se Harryjeva uviđanja da se bivanje kulturnom i intelektualnom elitom dijelom manje svodi na bivanje racionalnim i razumnim, a više na fetišiziranje bivanja razumnim – poput onih dvorišnih znakova na kojima piše „Ova kuća vjeruje u znanost“, posutih širom bogatih susjedstava. Kada racionalnost postane klasni marker, već je u startu izgubljena.
 
Međutim, konkretni incident koji mi je ostao u glavi nakon čitanja ove knjige (a radi se o tipu knjige o kojoj razmišljate danima) ne tiče se Harryjeve egzistencijalne krize, već Michelle. Michelle priča Harryju sljedeću priču:
„Sreli smo još jednog Amerikanca u pubu. Mislim da je bio neki profesor, razvezao se o tome kako je Amerika ukradena od Indijanaca, i da je to strašno, i kako bi im je trebali vratiti. Na kraju je Brett rekao, ‘U redu, onda saznaj koje je indijansko pleme nekada živjelo tamo gdje ti sada živiš i predaj im vlasnički list od kuće.’ Siroti čovjek nije znao što reći.“
Kao što je jasno iz odlomka, Michelle ovo smatra nepobitnim argumentom. Čuo sam verzije ovog odgovora i prije – ako ste za imigraciju, otvorite svoj dom imigrantima, itd. – pri čemu se politička pozicija odnosno argument u vezi društva pretvara u individualni odgovor. Naravno, siroti čovjek trebao je uzvratiti da neki odgovori imaju smisla jedino ako su kolektivni. Ne postoji individualni odgovor na povijest genocida, ili na imigracijske politike, jednako kao što ne postoji individualni odgovor na klimatske promjene.
 
Ovo bismo trebali klasificirati kao još jednu podvrstu trola, tzv. trola individualne odgovornosti, uvelike povezanog s trolom hipokrizije, kojega je proslavio gornji strip Matta Borsa, i u kojem se zbog činjenice da netko participira ili ima korist od neke institucije ili prakse bilo kakva kritika te iste prakse proglašava licemjernom. Čini se kako je ovaj konkretni trol hipernapuhana verzija Lockeovog prešutnog pristanka, odnosno ideje da se životom u ovom svijetu automatski pristaje uz svaki njegov aspekt. Međutim, kao što Beckettov roman pokazuje, ovakva kritika nije posve neosnovana. Upravo nepropitane privilegije elita, njihova želja da zadrže svoje krasne kuće i zaštite svoje interese, istovremeno ismijavajući druge koji u određenom smislu čine istu stvar, potkopava njihove argumente. Trol individualne odgovornosti na neki je način propali dijalektičar – u krivu oko uloge individualca u poduzimanju smislenih promjena, ali u pravu po pitanju nepropitane posvećenosti statusu i sigurnosti koja potkopava takve argumente.
 
Nakon proteklih izbora, često sam sa sumnjičavošću pristupao pozivima da se „sasluša i druga strana“. Beckettov roman donosi još jedan imperativ, a to je da propitamo koliko je ono što „mi“ kao kulturne elite (u nedostatku bolje riječi) smatramo racionalnim i razumnim dubinski isprepleteno s reprodukcijom naših klasnih interesa. Ne učinimo li to, London će uskoro postati močvara puna jegulja (morate pročitati knjigu da shvatite ovaj posljednji dio).




Vezani članci

  • 26. rujna 2022. Djelomično automatizirani platformski kapitalizam Dok se tehnologija prikazuje kao lijek za sve društvene probleme, dobiva se još više (algoritamskog) nadziranja, slabo plaćenih mikro poslova i nevidljivih oblika rada. Umjetna inteligencija i platformizacija rada nisu omogućile punu automatizaciju, već su stvorile nove oblike jeftine i fleksibilne radne snage nejasnog pravnog statusa. Na koncu, one oblikuju i skučenu viziju politike kao digitalne tehnokracije. Umjesto nekadašnjeg tehnološkog optimizma, suvremeni žanr tehnobudućnosti ušančen je u društveni konzervativizam, ne odmičući od uvijek jedne te iste vizije budućnosti i odnosa moći.
  • 19. rujna 2022. Što je društveno potrebno radno vrijeme? "Društveno potrebno radno vrijeme je sila koja nas pritišće, disciplinira naše pokrete, tjera nas da proizvodimo vrijednost samo radi proizvodnje vrijednosti, nagrađuje nas kada uspijemo proizvoditi iznad prosječne produktivnosti i kažnjava nas kada zaostajemo."
  • 10. rujna 2022. Populisti ne integriraju mase u političke procese Čitav je spektar značenja ideje populizma: od pozitivno konstruiranog političkog stila do negativno nabijenog termina kojim (uglavnom) liberalni mediji podjednako demoniziraju sve što se stigmatizira kao „ekstremno lijevo“ i „ekstremno desno“. I dok populistička retorička strategija upotrebljava kategorije poput „narod“ (spram „elita“) ili „99%“ (spram „1%“) te nastoji uvjeriti da je na strani „većine“, važno je istaći da je populistički stil nešto sasvim drugo od ozbiljnog političkog organiziranja masa. Masovna politika, koja se gradi kroz dugoročnije i ukorjenjenije masovne partije, pokrete i društvenost radničke klase, ne oslanja se na medijsku prezentnost stranaka i glasačku podršku pasivnog naroda, već na demokratičnu i institucionalniju (samo)organizaciju masa. O različitim ciljevima lijevih i desnih populizama, ograničenjima postmarksističke verzije populizma, usponu populističke desnice, neoliberaliziranju lijevog centra i nestanku radničke ljevice u Italiji, razgovarali smo s Davidom Broderom tijekom njegova gostovanja na 15. Subversive festivalu.
  • 8. rujna 2022. Kapitalistička laž o recikliranju "Do danas je samo 10 posto plastike u svijetu reciklirano. Plastika koja završi u kantama za recikliranje već se trideset godina naprosto premješta po cijelom svijetu, prodaje u zemlje poput Kine ili Indonezije, koje jednako tako ne uspijevaju reciklirati ovaj materijal, koji se zato prodaje dalje. Plastika se na kraju baca na odlagališta otpada ili u ocean, gdje postoje prave planine plastike koje sežu sve do najvećih dubina, a pronađena je i u uzorcima ljudske krvi te plućnog tkiva."
  • 24. kolovoza 2022. Dekoloniziranje čovječanstva "Prema Mbembeu, „uspon u čovječanstvo može biti samo rezultat borbe: borbe za život“, koja se sastoji od uzdizanja iz dubina „izuzetno sterilnog i sušnog područja“ koje je Fanon nazvao rasom, ili zonom nepostojanja. „Izaći iz ovih sterilnih i sušnih područja postojanja prije svega znači izaći izvan ograde rase – zamke u kojoj pogled i moć Drugoga nastoje zatvoriti subjekt“, inzistira Mbembe. Iako zadatak dekolonizacije jest „rušenje granica u svijetu“, rasa je ograda koju treba otvoriti i u konačnici iskorijeniti: „rušenje granica u svijetu pretpostavlja aboliciju rase“."
  • 19. kolovoza 2022. Globalni porast broja gladnih; nesigurna opskrba hranom za 2,3 milijarde ljudi "U trenutku objave ovog izvješća aktualni rat u Ukrajini u koji su uključena dva najveća svjetska proizvođača osnovnih žitarica, uljarica i gnojiva, remeti međunarodne opskrbne lance i podiže cijene žitarica, gnojiva, energije, kao i gotove terapeutske hrane za djecu s teškom pothranjenošću. Ova situacija nastupa u trenutku kada su opskrbni lanci već pod nepovoljnim utjecajem sve češćih ekstremnih klimatskih događaja, posebno u zemljama s niskim dohotkom, i ima potencijalno otrežnjujuće implikacije na globalnu sigurnost opskrbe hranom i prehranu."
  • 24. srpnja 2022. Radnički ponos u Sindikatu pomorskih kuhara i stjuarda "Desetljećima prije modernog LGBTQ+ pokreta, mali, ali militantni sindikat pomorskih radnika na Zapadnoj obali s autanim gej članovima i vođama skovao je slogan koji povezuje diskriminaciju gej muškaraca, rasnu diskriminaciju i hajku na ljevičare. Tijekom većeg dijela perioda od dva desetljeća, Sindikat pomorskih kuhara i stjuarda borio se protiv diskriminacije na brodovima na kojima su radili njegovi članovi i šire u društvu, sve dok ga nisu slomile iste korporativne i vladine snage koje su pokušale uništiti Ujedinjene sindikate energetike SAD-a tijekom Hladnog rata."
  • 19. srpnja 2022. Kako kapitalizam ubija romantiku Kapitalistički uvjeti igraju veliku ulogu u našim ljubavnim, prijateljskim i drugim intimnim vezama. Nekoliko istraživanja u Britaniji pokazalo je kako je glavna sfera oko koje se vrte partnerski problemi – novac. Financijski stres i prekomjerni rad ujedno su i ograničenja zbog kojih mnogi ne mogu napustiti nasilne i neispunjavajuće veze. I dok terapije mogu samo olakšati neke nedaće u vezama, brojne probleme koji stvaraju društveni pritisci nijedna terapija ne rješava. Dok se rješenja ovakvih problema u datom kontekstu svode na „više vremena i više novca“, oslobođenje seksualnosti i održavanje veza mogu svoj potencijal izraziti samo u nekom drugačijem društvu koje je usmjereno na potrebe ljudi.
  • 15. srpnja 2022. Gig ekonomija osiromašuje radnice i radnike "Dok takozvane gig-kompanije hvale prednosti fleksibilnih radnih aranžmana koji njihovu radnu snagu klasificiraju kao nezavisne izvođače, a ne kao zaposlenike, anketa pokazuje da je ta radna snaga pretrpjela znatno veće ekonomske teškoće od svojih W-2 parnjaka u niskoplaćenim poslovima u uslužnom sektoru. Lišeni radnih standarda koji dolaze sa statusom zaposlenika, kao što su zaštita nadnice i radnog vremena, zakoni protiv diskriminacije, naknade radnicima, zdravstvene i sigurnosne zaštite, naknade za nezaposlene i pravo na organiziranje i kolektivno pregovaranje, mnogi gig radnici ne uspijevaju spojiti kraj s krajem."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve