Prema taksonomiji trolova

"„Sreli smo još jednog Amerikanca u pubu. Mislim da je bio neki profesor, razvezao se o tome kako je Amerika ukradena od Indijanaca, i da je to strašno, i kako bi im je trebali vratiti. Na kraju je Brett rekao, ‘U redu, onda saznaj koje je indijansko pleme nekada živjelo tamo gdje ti sada živiš i predaj im vlasnički list od kuće.’ Siroti čovjek nije znao što reći.“ Kao što je jasno iz odlomka, Michelle ovo smatra nepobitnim argumentom. Čuo sam verzije ovog odgovora i prije – ako ste za imigraciju, otvorite svoj dom imigrantima, itd. – pri čemu se politička pozicija odnosno argument u vezi društva pretvara u individualni odgovor. Naravno, siroti čovjek trebao je uzvratiti da neki odgovori imaju smisla jedino ako su kolektivni. Ne postoji individualni odgovor na povijest genocida, ili na imigracijske politike, jednako kao što ne postoji individualni odgovor na klimatske promjene."

„Trollface“, autor: faeorain, tinta i grafit, 1. travnja 2011. godine (izvor)
Više sam se puta našalio da ako se filozofija uistinu želi vratiti svojim platonskim (ili sokratskim) korijenima, mora prepoznati da su trolovi novi sofisti. Trolanje se čini relevantnijom formom „anti-filozofije“ (da se poslužim Badiouvim terminom) od Wittgensteinovih ili Nietzscheovih radova, makar i samo zato što je puno učestalije, oblikujući argumente koji čine ono što prolazi pod javnu sferu, kao i nemalog broja filozofskih predavaonica.
 
Čak sam razmišljao i o bestijariju trolova, klasifikaciji različitih vrsta trolova s kojima se susrećemo diljem Twittera i na drugim mjestima. Postoji zabrinuti trol, koji svoju opoziciju iznosi pod krinkom zabrinutosti za ton kojim se raspravlja, ili kako će to neki drugi, hipotetski ljudi primiti. Nadalje, tu je i trol iznimke, koji na tvrdnju o bilo kojoj strukturnoj uvjetovanosti društva, bilo kojem rasizmu ili seksizmu, odgovara anegdotom o iznimci od pravila. Nisam dospio previše daleko u razvijanju ove taksonomije, a drugi su o trolovima pisali puno bolje od mene.
 
Razmišljao sam ponovno o ovome čitajući roman Chrisa Becketta Two Tribes (Dva plemena), koji donosi priču o odnosu nedavno razvedenog londonskog arhitekta Harryja i frizerke iz Breckhama po imenu Michelle. Njihov odnos odvija se tijekom 2016. i 2017., kada je Brexit pitanje koje pokreće društvo i stvara u njemu podjele. Ispričana je preko njihovih dnevničkih zapisa. Pravi preokret i ono zbog čega je roman atraktivan, jest to da ove dnevnike nekih 250 godina kasnije čita povjesničarka po imenu Zoe. Ona čita zapise sadašnjeg vremena iz svijeta u kojem je UK odavno rascijepljena nasilnim građanskim ratom i nalazi se pod kineskom vladavinom, i još važnije, radikalno je transformirana „velikom katastrofom“ globalnog zagrijavanja zbog koje je veliki dio Londona potopljen i sastoji se od niza ustajalih kanala. Naša sadašnjost čita se iz budućnosti, a sve naše navike, poput „odlaska u vožnju“ ili postavljanja fotografija na Facebook, izgledaju puno drugačije iz vizure društva koje je iskusilo ekološki kolaps i nalazi se pod vladavinom distopijske države nadzora.
 
Dobar dio romana bavi se time kako veza s Michelle primorava Harryja da se suoči s granicama svojeg „tribalističkog“ načina gledanja na svijet. Trebao bih dodati da se roman, premda koristi riječ „pleme“, zapravo bavi klasom, i time kako klasa oblikuje naše misli i perspektive. Veliki dio romana tiče se Harryjeva uviđanja da se bivanje kulturnom i intelektualnom elitom dijelom manje svodi na bivanje racionalnim i razumnim, a više na fetišiziranje bivanja razumnim – poput onih dvorišnih znakova na kojima piše „Ova kuća vjeruje u znanost“, posutih širom bogatih susjedstava. Kada racionalnost postane klasni marker, već je u startu izgubljena.
 
Međutim, konkretni incident koji mi je ostao u glavi nakon čitanja ove knjige (a radi se o tipu knjige o kojoj razmišljate danima) ne tiče se Harryjeve egzistencijalne krize, već Michelle. Michelle priča Harryju sljedeću priču:
„Sreli smo još jednog Amerikanca u pubu. Mislim da je bio neki profesor, razvezao se o tome kako je Amerika ukradena od Indijanaca, i da je to strašno, i kako bi im je trebali vratiti. Na kraju je Brett rekao, ‘U redu, onda saznaj koje je indijansko pleme nekada živjelo tamo gdje ti sada živiš i predaj im vlasnički list od kuće.’ Siroti čovjek nije znao što reći.“
Kao što je jasno iz odlomka, Michelle ovo smatra nepobitnim argumentom. Čuo sam verzije ovog odgovora i prije – ako ste za imigraciju, otvorite svoj dom imigrantima, itd. – pri čemu se politička pozicija odnosno argument u vezi društva pretvara u individualni odgovor. Naravno, siroti čovjek trebao je uzvratiti da neki odgovori imaju smisla jedino ako su kolektivni. Ne postoji individualni odgovor na povijest genocida, ili na imigracijske politike, jednako kao što ne postoji individualni odgovor na klimatske promjene.
 
Ovo bismo trebali klasificirati kao još jednu podvrstu trola, tzv. trola individualne odgovornosti, uvelike povezanog s trolom hipokrizije, kojega je proslavio gornji strip Matta Borsa, i u kojem se zbog činjenice da netko participira ili ima korist od neke institucije ili prakse bilo kakva kritika te iste prakse proglašava licemjernom. Čini se kako je ovaj konkretni trol hipernapuhana verzija Lockeovog prešutnog pristanka, odnosno ideje da se životom u ovom svijetu automatski pristaje uz svaki njegov aspekt. Međutim, kao što Beckettov roman pokazuje, ovakva kritika nije posve neosnovana. Upravo nepropitane privilegije elita, njihova želja da zadrže svoje krasne kuće i zaštite svoje interese, istovremeno ismijavajući druge koji u određenom smislu čine istu stvar, potkopava njihove argumente. Trol individualne odgovornosti na neki je način propali dijalektičar – u krivu oko uloge individualca u poduzimanju smislenih promjena, ali u pravu po pitanju nepropitane posvećenosti statusu i sigurnosti koja potkopava takve argumente.
 
Nakon proteklih izbora, često sam sa sumnjičavošću pristupao pozivima da se „sasluša i druga strana“. Beckettov roman donosi još jedan imperativ, a to je da propitamo koliko je ono što „mi“ kao kulturne elite (u nedostatku bolje riječi) smatramo racionalnim i razumnim dubinski isprepleteno s reprodukcijom naših klasnih interesa. Ne učinimo li to, London će uskoro postati močvara puna jegulja (morate pročitati knjigu da shvatite ovaj posljednji dio).




Vezani članci

  • 19. travnja 2021. Startupi neće riješiti nezaposlenost u Italiji Talijanski i strani korporativni gurui koji već desetljećima mantraju neoliberalne trope poput digitalizacije, očekivano pozdravljaju Draghijeve najave poreznih olakšica digitalnim startupima kao inovativne. Međutim, dosadašnji digitalizacijski napori, usmjereni na privlačenje stranog kapitala i zaogrnuti agendom društvene mobilnosti kroz malo poduzetništvo, niti su doveli do smanjenja nezaposlenosti, niti do procvata tehnološke učinkovitosti od koje bi stanovništvo zaista imalo koristi.
  • 17. travnja 2021. Tesla proglašena krivom za razbijanje sindikata "„Ovo je ogromna pobjeda za radnice i radnike koji su imali hrabrosti usprotiviti se i organizirati u sistemu koji trenutno u velikoj mjeri ide u prilog zapošljavatelja poput Tesle koji ne prezaju od kršenja zakona“, izjavila je potpredsjednica UAW-a Cindy Estrada „Iako slavimo pravdu sadržanu u današnjoj presudi, ona naglašava supstancijalne mane američkog Zakona o radu. Ovdje imamo primjer kompanije koja je očito prekršila zakon, a ipak mora proći tri godine prije negoli radnice i radnici pogođeni time dobiju ikakvu pravdu.“"
  • 10. travnja 2021. Nema dokaza za zabranu sudjelovanja trans žena u sportu Ideologem kojim se učvršćuju anti-trans norme i regulative, te legitimira isključivanje trans žena i interspolnih osoba iz ženskog sporta, zasniva se na vizuri spola kao biološkog. Potom se, još vulgarnije, sport razumije kao polje kompeticije koje poglavito zavisi od hormona, veličine organa i sličnih spolnih obilježja. Međutim, ne postoje utemeljena znanstvena istraživanja koja bi potkrijepila pretpostavku da trans žene općenito imaju bolje sportske performance u odnosu na cis žene, niti je istraženo kako točno na njihove predispozicije utječe hormonska terapija, dok je mit o automatski boljim rezultatima zahvaljujući većoj razini testosterona već srušen. S obzirom na to da su razlike u izvedbi unutar svih sportskih kategorija prije svega individualne, možda je vrijeme da se dovede u pitanje i mit o podjeli sporta na „ženski“ i „muški“.
  • 25. ožujka 2021. Spomenici, nazivi ulica i osporeno sjećanje "Ponosno „anti-woke“ pozicioniranje samo je posljednji u nizu vladinih pokušaja da memorijalizira bjelačku supremaciju. Meghan Tinsley izvještava o politici komemoracije."
  • 20. ožujka 2021. Talijanska vlada outsourceala je ekonomsku strategiju privatnoj konzultantskoj firmi McKinsey Još jedno postavljanje premijera „odozgo“ u Italiji znači nastavak tehnokratskih politika u sklopu kojih se čelnike_ce ne bira demokratski, dok se potez legitimira navodnim kompetencijama koje posjeduje izabrana osoba. Nekoć vodeća figura Europske centralne banke, premijer Mario Draghi formirao je kabinet koji je također sastavljen od „stručnjaka“, onih koji pretežno podupiru ekonomske politike već potvrđene kao devastirajuće po živote stanovništva u Italiji. Vrhunac ove navodno neutralno-ekspertne misije potez je kojim ekonomski plan oporavka od posljedica pandemijske krize ne donose čak ni ovi stručnjaci, nego je zadaća delegirana drugoj „stručnoj“ instanci ‒ privatnoj konzultantskoj firmi za upravljanje McKinsey. Birače i biračice i dalje nitko ništa ne pita.
  • 13. ožujka 2021. Zeleni feministički val u Čileu Zelena marama simbol je prosvjeda latinoameričkih feministkinja i feminista protiv kriminalizacije pobačaja, sveprisutna i u Čileu – jednoj od država u kojoj su zakoni u pogledu reproduktivnih prava najkonzervativniji. Nakon trodesetljetnog učvršćivanja neoliberalnog modela i drakonskog napada na reproduktivnu pravdu, Čileanke_ci dobivaju priliku da u procesu promjene pinočeovskog ustava kreiraju strukture koje bi mogle poboljšati njihove živote. Jedna od ključnih stavki koje feminističke skupine nastoje ugraditi u nacrt novog ustava upravo je emancipatorna reproduktivna politika koja će odlučno dekriminalizirati pobačaj.
  • 13. ožujka 2021. Pobjeda za radnike i radnice u sudskom sporu oko Ubera Odlukom britanskog Vrhovnog suda koja daje pravo zaposlenima u Uberu na minimalnu nadnicu i plaćeni godišnji odmor, konačno ih se legalno prepoznaje kao radnice i radnike, a ne kao samozaposlene. Ova važna pobjeda za radničku klasu u sukobu rada i kapitala dolazi nakon dugotrajne borbe, prije svega zahvaljujući inovativnim sindikalnim grupama koje su prepoznale da novi oblici eksploatacije u okviru ekonomije honorarnih poslova iziskuju i nove oblike otpora i kolektivnog radničkog udruživanja.
  • 13. ožujka 2021. Prijedlog izgradnje ugljenokopa u Cumbriji duguje svoju popularnost izostanku zelene alternative "Vlada je odgovorna za stvaranje održivih radnih mjesta u dijelu zemlje koji još uvijek nosi ožiljke nanesene desetljećima deindustrijalizacije te se oporavlja od ekonomskih psoljedica pandemije COVID-19"
  • 13. ožujka 2021. Studentice i studenti s Bosporskog sveučilišta protiv Erdoğana Postavljanje na čelo Bosporskog sveučilišta rektora koji je blizak vladajućoj Stranci pravde i razvoja, te poznat po svojim anti-LGBTIQ+ stavovima samo je korak u nizu proširenja dosega Erdoğanove autoritarne vlasti na nekoć nezavisne institucije i jačanja konzervativnog utjecaja na turski društveni život. Međutim, takav čin proizveo je dvomjesečne studentske prosvjede. Vlast demonizira pobunjenike_ce, označavajući ih kao teroriste, seksualne devijante, vandale i barbare, u pokušaju legitimiranja policijske brutalnosti i uhićenja. Studentski otpor u Istanbulu ipak žilavo opstaje, ali potrebna mu je međunarodna solidarnost.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve