Kako mirovinski fondovi oblikuju financijalizaciju u Kolumbiji i Peruu

U rano proljeće 2020. godine, ekonomije u usponu (emerging economies) pogođene su dosad najtežim slučajem odljeva portfelja. Kako su investitori bježali prema sigurnijim ulagačkim prilikama u Europi i Ujedinjenim Državama, došlo je do prodaje dionica i obveznica, što je još jednom pokazalo krhku prirodu financijske integracije u ekonomijama u usponu. Jedno od predloženih rješenja za prevladavanje ovog problema jest uspostava veće baze domaćih institucionalnih investitora, poput mirovinskih fondova, koji mogu stabilizirati financijska tržišta. Iako velika institucionalna investitorska baza može biti izvor potražnje za domaćim financijskim vrijednosnim papirima, važno je pregledati dokaze iz iskustva onih ekonomija u usponu u kojima mirovinski fondovi postoje već više od dva desetljeća.

Kao što pokazujemo u članku koji je u pripremi, iskustvo Kolumbije i Perua može nam biti poučno. Iako su njihovi mirovinski sustavi zadržali značajnu paralelnu strukturu tekućeg financiranja (pay-as-you-go), sadrže i prilično velike financirane privatne komponente čija su sredstva narasla na preko 20 posto BDP-a. One su uspostavljene u sklopu reformi koje su bile dio Washingtonskog konsenzusa tijekom 1990-ih, na tragu čileanskog primjera.

No, nakon više od dva desetljeća od uspostave privatnih mirovinskih fondova, tržišta kapitala u ove dvije zemlje i dalje su mala i nerazvijena, kao i u ostatku Latinske Amerike. Možda je to razlog zbog kojega istraživači_ce koji_e se bave financijalizacijom još uvijek nisu dovoljno istražili_e iskustvo mirovinskih fondova u Latinskoj Americi. Međutim, u nedavnoj literaturi predstavljena je ideja da se financijalizacijski obrasci, iako imaju zajedničke tendencije, mogu pojaviti i u „diverzificiranim“ oblicima. Mirovinski fondovi imaju ulogu u ovom procesu time što na važan način utječu na oblikovanje potražnje za financijskim sredstvima, čak i ako se to ne događa putem rasta domaćih tržišta kapitala, kao u tipičnim „liberalnim tržišnim ekonomijama“.

Neke od ključnih karakteristika političkih ekonomija Kolumbije i Perua funkcionirale su kao distinktivne odrednice potražnje mirovinskih fondova za sredstvima, oblikujući specifični oblik financijalizacije. Prije svega, mirovinski fondovi u ovim zemljama odražavaju karakteristike hijerarhiziranih tržišnih ekonomija, odnosno latinoameričke varijante kapitalizma. Radnici_e i sindikati imaju vrlo ograničenu kontrolu nad investicijama sredstava i mirovinskih fondova, jer ih privatne kompanije nude kao puke individualne mirovinske račune. Politika ulaganja stoga je uvelike oblikovana interesima financijske industrije, što je bilo ključno i pri zagovaranju njihove uspostave, a nakon toga i u oblikovanju regulacija koje se na njih odnose.

Međutim, uzimajući u obzir ove okolnosti, mirovinski su fondovi u potražnji za sredstvima u Kolumbiji i Peruu strukturno sapeti ograničenim efektivnim prostorom na domaćim tržištima kapitala. Ove dvije zemlje imaju iznimno „ekstravertirani“ režim rasta, pri čemu robni izvoz ima ključnu ulogu određivanja agregatne potražnje. Kao rezultat booma cijena robe između 2000. i 2014., kompanije su ostvarile znatan dio financijskih sredstava iz izvoznih prihoda te izravnih stranih ulaganja, ograničavajući tako izdavanje vrijednosnih papira na domaćim tržištima kapitala. Vlade su tijekom ovog perioda također ograničile svoja neto zaduženja, zahvaljujući porastu prihoda i limitiranim povećanjima javne potrošnje. Ove su zemlje usto postale poprilično zanimljive stranim financijskim ulagačima, čija se prisutnost na domaćim tržištima dionica i obveznica povećala. Ove karakteristike odražavaju status Kolumbije i Perua kao ekonomija u usponu koje se nalaze u podređenoj poziciji na globalnim financijskim tržištima.

Mirovinski fondovi u Kolumbiji i Peruu potražili su druga ulaganja. Uz ponovnu podršku domaće i međunarodne financijske industrije, ulagači su pronađeni u „alternativnim sredstvima“, u pravilu privatnim sredstvima, infrastrukturi i nekretninskim fondovima, kao i u stranim ulaganjima, koja trenutno čine više od trećine ukupnih sredstava u Kolumbiji, odnosno više od 40 posto ukupnih sredstava u Peruu. Strana ulaganja bila su važna u stimuliranju tržišta derivativa kako bi se zaštitile pozicije stranih valuta, uglavnom vis-á-vis američkog dolara.

Mirovinski fondovi stoga su bili utjecajni u oblikovanju financijalizacijske putanje ovih dviju zemalja, unatoč postojanju ograničenog razvoja domaćih tržišta kapitala. Ovo može poslužiti kao važna lekcija onima koji zagovaraju stabilizaciju tržišta kapitala pomoću privatnih mirovinskih fondova. U ekonomijama u nastajanju koje su podvrgnute podređenim oblicima ekonomske i financijske integracije, i gdje su zastupljeni interesi visoko koncentrirane financijske industrije, mirovinski fondovi mogu podbaciti kao katalizator dubokih, likvidnih i stabilnih domaćih tržišta kapitala. Umjesto toga, mogli bi doprinijeti financiranju privatiziranih oblika infrastrukture i nekretnina te ojačati hijerarhije globalnog financijskog svijeta.