Kako mirovinski fondovi oblikuju financijalizaciju u Kolumbiji i Peruu

"U ekonomijama u nastajanju koje su podvrgnute podređenim oblicima ekonomske i financijske integracije, i gdje su zastupljeni interesi visoko koncentrirane financijske industrije, takvi mirovinski fondovi mogu podbaciti kao katalizator dubokih, likvidnih i stabilnih domaćih tržišta kapitala. Umjesto toga, mogli bi doprinijeti financiranju privatiziranih oblika infrastrukture i nekretnina te ojačati hijerarhije globalnog financijskog svijeta."

Zgrada Prima AFP-a, privatnog mirovinskog fonda u Peruu, financijski centar Lime, 28. studenog 2016. godine (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto prema Creative Commons licenci)
U rano proljeće 2020. godine, ekonomije u usponu (emerging economies) pogođene su dosad najtežim slučajem odljeva portfelja. Kako su investitori bježali prema sigurnijim ulagačkim prilikama u Europi i Ujedinjenim Državama, došlo je do prodaje dionica i obveznica, što je još jednom pokazalo krhku prirodu financijske integracije u ekonomijama u usponu. Jedno od predloženih rješenja za prevladavanje ovog problema jest uspostava veće baze domaćih institucionalnih investitora, poput mirovinskih fondova, koji mogu stabilizirati financijska tržišta. Iako velika institucionalna investitorska baza može biti izvor potražnje za domaćim financijskim vrijednosnim papirima, važno je pregledati dokaze iz iskustva onih ekonomija u usponu u kojima mirovinski fondovi postoje već više od dva desetljeća.
 
Kao što pokazujemo u članku koji je u pripremi, iskustvo Kolumbije i Perua može nam biti poučno. Iako su njihovi mirovinski sustavi zadržali značajnu paralelnu strukturu tekućeg financiranja (pay-as-you-go), sadrže i prilično velike financirane privatne komponente čija su sredstva narasla na preko 20 posto BDP-a. One su uspostavljene u sklopu reformi koje su bile dio Washingtonskog konsenzusa tijekom 1990-ih, na tragu čileanskog primjera.
 
No, nakon više od dva desetljeća od uspostave privatnih mirovinskih fondova, tržišta kapitala u ove dvije zemlje i dalje su mala i nerazvijena, kao i u ostatku Latinske Amerike. Možda je to razlog zbog kojega istraživači_ce koji_e se bave financijalizacijom još uvijek nisu dovoljno istražili_e iskustvo mirovinskih fondova u Latinskoj Americi. Međutim, u nedavnoj literaturi predstavljena je ideja da se financijalizacijski obrasci, iako imaju zajedničke tendencije, mogu pojaviti i u „diverzificiranim“ oblicima. Mirovinski fondovi imaju ulogu u ovom procesu time što na važan način utječu na oblikovanje potražnje za financijskim sredstvima, čak i ako se to ne događa putem rasta domaćih tržišta kapitala, kao u tipičnim „liberalnim tržišnim ekonomijama“.
 
Neke od ključnih karakteristika političkih ekonomija Kolumbije i Perua funkcionirale su kao distinktivne odrednice potražnje mirovinskih fondova za sredstvima, oblikujući specifični oblik financijalizacije. Prije svega, mirovinski fondovi u ovim zemljama odražavaju karakteristike hijerarhiziranih tržišnih ekonomija, odnosno latinoameričke varijante kapitalizma. Radnici_e i sindikati imaju vrlo ograničenu kontrolu nad investicijama sredstava i mirovinskih fondova, jer ih privatne kompanije nude kao puke individualne mirovinske račune. Politika ulaganja stoga je uvelike oblikovana interesima financijske industrije, što je bilo ključno i pri zagovaranju njihove uspostave, a nakon toga i u oblikovanju regulacija koje se na njih odnose.
 
Međutim, uzimajući u obzir ove okolnosti, mirovinski su fondovi u potražnji za sredstvima u Kolumbiji i Peruu strukturno sapeti ograničenim efektivnim prostorom na domaćim tržištima kapitala. Ove dvije zemlje imaju iznimno „ekstravertirani“ režim rasta, pri čemu robni izvoz ima ključnu ulogu određivanja agregatne potražnje. Kao rezultat booma cijena robe između 2000. i 2014., kompanije su ostvarile znatan dio financijskih sredstava iz izvoznih prihoda te izravnih stranih ulaganja, ograničavajući tako izdavanje vrijednosnih papira na domaćim tržištima kapitala. Vlade su tijekom ovog perioda također ograničile svoja neto zaduženja, zahvaljujući porastu prihoda i limitiranim povećanjima javne potrošnje. Ove su zemlje usto postale poprilično zanimljive stranim financijskim ulagačima, čija se prisutnost na domaćim tržištima dionica i obveznica povećala. Ove karakteristike odražavaju status Kolumbije i Perua kao ekonomija u usponu koje se nalaze u podređenoj poziciji na globalnim financijskim tržištima.
 
Mirovinski fondovi u Kolumbiji i Peruu potražili su druga ulaganja. Uz ponovnu podršku domaće i međunarodne financijske industrije, ulagači su pronađeni u „alternativnim sredstvima“, u pravilu privatnim sredstvima, infrastrukturi i nekretninskim fondovima, kao i u stranim ulaganjima, koja trenutno čine više od trećine ukupnih sredstava u Kolumbiji, odnosno više od 40 posto ukupnih sredstava u Peruu. Strana ulaganja bila su važna u stimuliranju tržišta derivativa kako bi se zaštitile pozicije stranih valuta, uglavnom vis-á-vis američkog dolara.


Mirovinski fondovi stoga su bili utjecajni u oblikovanju financijalizacijske putanje ovih dviju zemalja, unatoč postojanju ograničenog razvoja domaćih tržišta kapitala. Ovo može poslužiti kao važna lekcija onima koji zagovaraju stabilizaciju tržišta kapitala pomoću privatnih mirovinskih fondova. U ekonomijama u nastajanju koje su podvrgnute podređenim oblicima ekonomske i financijske integracije, i gdje su zastupljeni interesi visoko koncentrirane financijske industrije, mirovinski fondovi mogu podbaciti kao katalizator dubokih, likvidnih i stabilnih domaćih tržišta kapitala. Umjesto toga, mogli bi doprinijeti financiranju privatiziranih oblika infrastrukture i nekretnina te ojačati hijerarhije globalnog financijskog svijeta.





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.






Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve