Iz duge povijesti knjigocida

"U razdoblju Republike Hrvatske ideološki motiv u pozadini uništavanja i otpisivanja knjiga uvelike je bio replika praksi iz NDH. Prema nekim podacima, početkom devedesetih uništeno je 14 posto hrvatskog književnog fonda. Na meti su bili marksistički naslovi, radovi srpskih autora, ali i potpuno apolitična literatura, ako je bila pisana ćirilicom i/ili ekavicom."

Knjižnični fond političke škole „Josip Broz Tito“ u Kumrovcu, snimljeno tijekom akcije spašavanja knjiga koju je poduzela grupa Direktna demokracija u školi, 3. veljače 2012. godine (izvor: oksimoronko)
Masovno uništavanje knjiga i pisanih povijesnih izvora veoma je stara metoda cenzure, odnosno obračuna s politički nepoželjnim sadržajem. Prema nekim definicijama, uvrštava se i u praksu kulturnog genocida. Uništavanje knjiga može biti potaknuto željom za potpunim uništenjem ili djelomičnom marginalizacijom nepodobne političke, etničke ili vjerske skupine.
 
Prvo takvo masovno uništavanje organizirano i potaknuto režimom zabilježeno je 213. godine p.n.e. u Kini, kada je car Qin Shi Huang naredio paljenje radova filozofa i istraživača koji nisu bili odani njegovoj Qin dinastiji. Ovaj poduhvat historijski je dokumentiran, dok su priče o masovnim pogubljenjima nepoćudnih filozofa (metodom prisilnog ukopa živih ljudi) predmet sporova između povjesničara različitih struja i lebde između polja historijske realnosti i legende.
 
U kasnijim povijesnim razdobljima zabilježeni su mnogo podrobniji slučajevi masovnog uništenja knjiga. U periodu prije nego što je kršćanstvo postalo ravnopravna religija u Rimskom carstvu, redovno su spaljivani kršćanski zapisi, a kasnije su kršćanski vladari preuzeli istu metodu obračunavanja s protivnicima – najpoznatija epizoda je uništenje knjižnice u Aleksandriji za vrijeme cara Dioklecijana.
 
Židovski rukopisi bili su najčešća meta etničko-vjerski motiviranih progona, još puno prije Hitlerove Njemačke, a u Turskoj i Iranu spaljivani su kurdski radovi, paralelno s nacionalistički motiviranim progonima Kurda i kurdskih političkih organizacija.
 
Hrvatska povijest također nije izuzetak. Samo u zadnjih osamdesetak godina bilježimo niz takvih praksi. U ustaškoj NDH uništavala se sva literatura koja se mogla dovesti u vezu s komunistima, Srbima ili Židovima, nad kojima je proveden i genocid.
 
U Titovoj Jugoslaviji metode nisu bile ni izbliza toliko represivne, no budući da je režim imao i desnu i lijevu opoziciju, popis zabranjivane literature zahvaćao je širi ideološki spektar. Iako se u aktualnom društvenom kontekstu uglavnom govori o cenzuri djela nacionalističkih (nerijetko i fašističkih) autora, titoistički režim zabranjivao je i komunističku literaturu. Nakon razlaza s blokom socijalističkih zemalja 1948. godine, zabranjivan je i na otpis poslan niz marksističko-lenjinističkih naslova. Tako i dan-danas imamo situaciju da najsvježija izdanja knjiga kao što je Historija svesavezne komunističke partije (boljševika), na kojoj se politički obrazovala najrevolucionarnija generacija domaćih i stranih komunista_kinja, datiraju iz 1946. ili 1947. godine.
 
U razdoblju Republike Hrvatske ideološki motiv u pozadini uništavanja i otpisivanja knjiga uvelike je bio replika praksi iz NDH. Prema nekim podacima, početkom devedesetih uništeno je 14 posto hrvatskog književnog fonda. Na meti su bili marksistički naslovi, radovi srpskih autora, ali i potpuno apolitična literatura, ako je bila pisana ćirilicom i/ili ekavicom.
 
Slučaj kulturnog protjerivanja Ćopićeve Ježeve kućiće dobro je poznat, i njime se u hrvatskoj javnosti dosta bavilo, ali postoje i zaboravljeni slučaji, kao što je pripovjetka Pirgo autorice Anđelke Martić. Ova priča o prijateljstvu djeteta i laneta u vrtlogu Drugog svjetskog rata i Narodnooslobodilačke borbe u potpunosti je nestala iz hrvatskih škola i kurikuluma. Jagoda Kljajić spominje brojku od 2,8 milijuna uništenih knjiga. Unatoč zastrašujućim posljedicama, za ovaj najrecentniji, antisrpski, antikomunistički knjigocid nije pokrenut nijedan sudski proces, što nas ne treba previše čuditi, s obzirom da i dalje živimo u istom sustavu koji ga je proveo.
 
Kao što smo već naznačili, ovo ni izbliza nije jedini sustav koji se bavio uništavanjem, zabranom ili marginaliziranjem knjiga. Međutim, postoji više vrsta cenzure i knjigocida, kao što postoje i različite vrste knjiga. Nije isto zabranjuju li se knjige s motivom da se spriječi pregrupiranje snaga vojno poraženih fašističkih opcija ili ako se, kao 1991. godine, knjige zabranjuju kako bi se iz javnog prostora uspješnije uklonila čitava jedna etnička skupina i pripadnici progresivnih političkih opcija koje su kroz povijest jedine davale adekvatne odgovore na šovinističke progone.
 
Iako u Hrvatskoj nisu pokrenuti procesi protiv počinitelja najrecentnijeg knjigocida, pokrenuta su dva sudska procesa u kojima su optuženici bili ljudi koji su upozoravali na uništavanje knjiga – protiv Milana Kangrge i Igora Lasića, zbog tekstova u Feral Tribuneu.
 
Poznati tjednik iz devedesetih zbog svoje čvrste antiratne linije bio je javno spaljivan na splitskom Narodnom trgu. Ovo su organizirali pojedinci bliski Tuđmanovoj vlasti, nakon što su Feralovi reporteri izvještavali iz Stolca kojeg su temeljito spalile postrojbe HVO-a. U više navrata tijekom posljednjih nekoliko godina, marginalne pravaške skupine upriličile su i spaljivanja tjednika srpske nacionalne manjine Novosti.
 
Međutim, treba spomenuti i pozitivne momente otpora. O jednom takvom pisale su upravo Novosti. Gradska knjižnica „Franjo Marković“ u Križevcima jedna je od rijetkih u Hrvatskoj koju je devedesetih, zahvaljujući njenim radnicima_ama, zaobišao knjigocid. Tako su njenim korisnicima_ama i danas dostupni srpski i jugoslavenski autori. Ravnateljica Marjana Janeš-Žulj za Novosti je izjavila: „Za vrijeme rata vrijedne knjige smo spremili u podrumu. Ja sam kao voditeljica knjižnice nastojala sačuvati sve što obilježava našu povijest.“
 
S obzirom da su se za vrijeme rata na meti nalazile knjige i književna djela koja su promicala vrijednosti kolektivizma, solidarnosti, internacionalizma i antifašizma, neosporno je da su buduće, odnosno sadašnje generacije u mjestima u kojima te knjige nisu spašene, puno toga izgubile. Mnoge materijalne posljedice ovog knjigocida još će nas dugo vremena pratiti, ali i dalje se možemo boriti protiv njegovog ideološkog nasljeđa. U doba interneta mnoge je sadržaje teže cenzurirati nego što je to bilo ranije u povijesti. Pored potrebe za proizvodnjom novih znanja, na suvremenim je progresivnim snagama zadatak istraživačkog rada kojim bi se mnoga od postojećih otrgnula od zaborava.





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.






Vezani članci

  • 2. svibnja 2022. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Antikapitalistički seminar koji teži otvoriti i razgranati prostor za promišljanje i artikulaciju antikapitalističkih težnji kao kolektivnog projekta u kojem će se prelomiti pogledi iz različitih pozicija, strukturiranih klasnom eksploatacijom te rodom, rasom, etnicitetom i drugim kapitalističkim režimima opresije.
  • 29. ožujka 2022. Danska planira dati utočište Ukrajincima, a Sirijce poslati doma Olakšavanje integracije ukrajinskih izbjeglica u dansko društvo odvija se usporedno s pojačanim naporima da se sirijske izbjeglice trenutno nastanjene u Danskoj vrati u ratnu zonu, ukazujući na rasističku intonaciju migrantskih politika u Europi.
  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 23. prosinca 2021. Skoro dva štrajka u povijesti Hollywooda U moru štrajkova i drugih radničkih akcija diljem svijeta koje je dodatno potaknula pandemija COVID-19 i popratne fluktuacije u globalnim lancima opskrbe, odrazivši se u intenzifikaciji eksploatacije radne snage i pogoršanju radnih uvjeta, napose je indikativna namjera IATSE-a, jedinog preostalog sindikata koji okuplja filmske radnice i radnike ispod crte, da po prvi puta u više od stotinu godina postojanja pokrene štrajk. Iako je u konačnici postignut dogovor sa zapošljavateljima, uvid u strukturu glasovanja članstva ukazuje na ogromno tinjajuće nezadovoljstvo i akcijsku spremnost radnica i radnika, čemu je u ovoj industriji komparabilan tek posljednji masovni holivudski štrajk iz 1945. godine, koji je kulminirao Krvavim petkom.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve