Skidanje slojeva

"Iako termin „istraga“ možda evocira prizor detektiva, istraživačka estetika kao praksa pokazuje bliže afinitete prema kritičkoj teoriji nego prema policiji. Navođenjem pokušaja „skidanja slojeva“ realnosti kako bi se razotkrila istina, istraživačka estetika razlikuje se od formalnih pravnih procesa koji pri ustanovljavanju odgovornosti prihvaćaju tek najužu koncepciju kauzalnosti."

„The Bombing of Rafah“ je rad multidisciplinarne istraživačke skupine Forensic Architecture, koja je u 3D model palestinskog grada Rafaha ugradila fotografije i video-zapise prikupljene uglavnom s društvenih mreža i drugih online izvora kako bi ispričala priču o „Crnom petku“ („Black Friday“), 1. kolovozu 2014. godine, jednom od najžešćih dana izraelskog bombardiranja Gaze u kojem su mnogi palestinski civili izgubili živote, rad je objavljen 31. srpnja 2015. godine (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Nova knjiga Investigate Aesthetics tvrdi da umjetnici_e i arhitekti_ce mogu razotkriti one aspekte politike koji u medijima i sudnicama prečesto ostaju skriveni.



Francuski filmski redatelj Jean Luc-Godard povukao je distinkciju između filmova koji se bave politikom i političkih pristupa samoj filmskoj proizvodnji. Sadržaj koji se prikazuje na ekranu može biti ispunjen određenim temama i ciljati na distribuciju određenih poruka, ali proces filmske proizvodnje ima vlastite obzire koje treba imati u vidu ili dovesti u pitanje – estetske forme nisu neutralne, a informacija ima vlastitu politiku i estetiku.
 
Investigative Aesthetics, nova knjiga Matthewa Fullera i Eyala Weizmana, osnivača istraživačke agencije Forensic Architecture, postavlja ova pitanja iznova, ali otvara i nova. Argument predstavlja značajnu intervenciju, osobito uzmemo li u obzir izvor. Kampanja za ljudska prava organizacije Forensic Architecture koja se odvijala diljem galerija i sudnica te koja je 2018. godine bila nominirana za Turnerovu nagradu, skrenula je pozornost na korupciju, zataškavanja i zloporabu državnih aktera.
 
Zbog svojih su se političkih stavova našli na meti ozbiljnih pritisaka. Weizmanu je zabranjen ulazak u SAD; kada su pozvani na sudjelovanje na Whitney bijenalu, krenuli su istraživati potpredsjednika upravnog odbora Warrena B. Kandersa i njegove veze s proizvođačima oružja; kada je došlo do pokušaja cenzure nedavne izložbe postavljene u mančesterskoj galeriji Whitworth, u kojoj se adresira korištenje suzavca u Palestini, zahtijevali su da se izložba zatvori dok se njezin sadržaj ne restaurira u cijelosti.
 
Pojam „post-istine“ često se predstavlja kao institucionalna kriza. Liberalni odgovor na to kreće se u domeni obrane prihvaćenih autoriteta, od akademije do srednjostrujaških medija, policije, pa čak i FBI-a. Umjesto da reafirmiraju „liberalni epistemički poredak“, Fuller i Weizman okreću se umjetnicima, odvjetnicima, arhitektima i drugima koje se u pravilu ne povezuje s aktivizmom koji bi mogao ukazati na smjernice za budućnost.
 
Konkretno, današnja generacija umjetnika_ca sve više koristi svoj rad kako bi istinom prkosili moćnima, dok nešto konvencionalniji akteri unutar političke sfere koriste video-materijale i proizvode alternativne prikaze. Njihovu pažnju osobito zaokuplja estetika rata protiv terora i razvoj društvenih mreža kao terena suvremene politike.
 
Prevladavajući koncept estetike može se trasirati do osamnaestostoljetnog filozofa Alexandera Baumgartena, koji je udario temelje povijesti umjetnosti kao specijalističke discipline, te s njom povezanih koncepata ukusa i ljepote. Suvremeno polje više zanima ono što dolazi kasnije: feministički i postkolonijalni projekti preokretanja kanona, skretanje pažnje na oblike moći i isključivanja na kojima počiva autoritet takvih koncepata.
 
Investigative Aesthetics operira izvan te tradicije, ili u najmanju ruku predstavlja značajan odmak od nje. Namjesto toga, Fuller i Weizman vraćaju se originalnom grčkom korijenu pojma estetika, koji je povezan s percepcijom. Iz ove ekspanzivne početne točke istražuju smisao i proizvodnju smisla u njegovom punom političkom razmjeru: kroz razumijevanje sistemskih silnica kapitalizma, kao i osjećaja moralnosti pojedinca.
 
Tako širok djelokrug poziva na preispitivanje kome i čemu se daje agencija, napose s obzirom na okolišne obzire, koji bi nas mogli reorijentirati prema kolaborativnijim modelima organizacije. Međutim, jednako kao što naša osjetila mogu biti prilagođena nepravdi, nama samima moguće je manipulirati, odvratiti nam pažnju, kao i zasupnuti nas. Pod budnim okom nadzornih kamera i algoritama, ustrajati na afirmaciji nije uvijek idealna strategija: bitne su i metode izbjegavanja, bijega i kamuflaže. Biti politiziran znači biti svjestan uvjeta u svijetu.
 
Međutim, što da se radi? Od napora umjetnice i inžinjerke Natalie Jeremijenko da ukaže na zagađenje putem pomnog praćenja životinja, do popisivanja nezabilježenih migrantskih smrti na moru koje provodi Forensic Oceanography, primjeri u ovoj knjizi ukazuju na širok raspon strategija, čime se otvara dijalog od ključne važnosti. Međutim, vrijedi ukazati što je distinktivno u ovakvom uokviravanju estetike unutar politike. Primjerice, u prvoj fazi istrage o požaru u neboderu Grenfell, prikupljena su svjedočanstva preživjelih. Zbog formata koji je podrazumijevao da u standardnom izvještaju budu popisana jedno za drugim, ključni momenti, poput onih kada bi se dvoje pojedinaca susreli na stubištu, mogli su biti razdvojeni stotinama stranica. Izradivši sveobuhvatan trodimenzionalni model, Forensic Architecture je ponudila potpuniju sliku arhitekture i događaja u zgradi. To da svoj rad često prikazuju u muzejima i galerijama koje opisuju terminom „forumi“, dodatno ukazuje na njihov distinktivni pristup.
 
Iako termin „istraga“ možda evocira prizor detektiva, istraživačka estetika kao praksa pokazuje bliže afinitete prema kritičkoj teoriji nego prema policiji. Navođenjem pokušaja „skidanja slojeva“ realnosti kako bi se razotkrila istina, istraživačka estetika razlikuje se od formalnih pravnih procesa koji pri ustanovljavanju odgovornosti prihvaćaju tek najužu koncepciju kauzalnosti. Uzeti u obzir puni opseg kauzalnosti ključno je za, primjerice, razumijevanje kako nejednakost potiče kriminalitet.
 
Ideja istrage dodatno je elaborirana. Knjiga to adresira kroz debatu ispričanu u obliku alegorije, u kojoj se naznačuju razlike između situacije kada osoba poput Juliana Assangea objavi državne tajne, u čemu su svi uključeni_e ozbiljno riskirali, i istraživanja već dostupnih materijala otvorenog pristupa koje je poduzeo Bellingcat. Budući da „svaka tajna operacija postoji u svijetu“, one neizbježno ostavljaju tragove koji svjedoče njihovu postojanju. Incidenti poput onog kada je infografika trkačke aplikacije Strava slučajno otkrila lokaciju vojnih baza to dokazuju.
 
Pomjeranjem estetike od pitanja ukusa i prosuđivanja dolazi do izražaja politička dimenzija doživljaja. Iako se o ulozi umjetnosti često raspravlja iz obrambene pozicije, istraživačka estetika ima jasnu, neodložnu ulogu u doba koje je oblikovano politikom post-istine. Upotreba termina „estetika“, kao i izražena prisutnost skupine Forensic Architecture u umjetničkom svijetu, prirodno priziva takve usporedbe. Ni jedna od ovih pozicija nije nužno međusobno isključiva, međutim one su različite. Fuller i Weizman predlažu novi niz odnosa između institucija, organizacija i praksi, preosmišljavanje moći kako bi se adresirali kompleksni pomaci u znanju.
 
Teško se s time baš i ne složiti, ali nešto vitalno bilo bi izgubljeno kada bi umjetnici bili ograničeni na to da suočavaju moć s istinom. Upravo je izostanak instrumentalizacije u povijesti lijevog političkog imaginarija otvarao plodonosna pitanja u vezi s identitetom i radom. Vrijednost problematika kojima se bavi knjiga Investigative Aesthetics ozbiljno joj daje na težini, ali njezin pristup ne razrješava prijeporne debate o politici kulture.





Chris Hayes je irski pisac i urednik koji živi u Londonu. Piše o suvremenoj umjetnosti, upućivajući na marginalne momente internet kulture, radikalne politike, masovne politike odozdo, gentrifikacije, maskuliniteta, i nasljeđa irske povijesti umjetnosti. Dok je izdavao nezavisni časopis o umjetnosti, uređivao je njegovo specijalno izdanje posvećeno mržnji prema Torijevcima.





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.






Vezani članci

  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.
  • 9. listopada 2023. Kad ti petsto zakonskih prijedloga radi o glavi Liberalna i neoliberalna legislativa te pravni okviri, kako u Europi tako i Americi, očekivano, uspješno i brzo apsorbiraju ultrakonzervativne pritiske i transfobnu artikulaciju koja direktno utječe na trans populaciju. Donose se diskriminatorni zakoni koji zatiru prava jedne društvene skupine i u sebi sadržavaju opasne eradikcionističke elemente koji prijete genocidnim nasiljem.
  • 17. rujna 2023. Barbie svijet, Ken carstvo, Stvarni svijet: fantazija do fantazije, a nigde utopije Estetski prilično zanimljiv film Barbie na političkoj razini donosi poneki lucidni prikaz mansplaininga ili prezahtjevnog normiranja feminiteta i maskuliniteta, a i na strani je normaliziranja razlika te afirmiranja tjelesnosti. No, njegova dominantna optika ostavlja sistem proizvodnje koji kroji složeni preplet opresija i eksploatacija bez kritike – opresije na temelju roda prije svega se zamišljaju kao stvar identitetskog odnosa između žena i muškaraca, psihologizirano i potpuno oljušteno od klasnih odnosa, a izostaje i utopijski rad na zamišljanju nečeg drugačijeg. Film ukazuje na slijepe pjege onih feminizama čiji je pristup idealistički i koji se prvenstveno zasnivaju na idejama „osnaživanja“ i „rodne ravnopravnosti“.
  • 9. rujna 2023. Transfobija: reciklirana moralna panika u službi kapitalizma Bujajuća anti-trans propaganda sve glasnije i opasnije prijeti životima trans osoba. Ekstremno desne političke elite, kojima sekundiraju trans-isključujuće radikalne feministkinje, LGB savezi i drugi samoprozvani eksperti za „rodnu ideologiju“ ne prestaju ispunjavati javni prostor dezinformacijama i senzacionalizmom u svrhe širenja moralne panike. Normalizacija transfobije oslanja se na motive koji se osvjedočeno ciklički uprežu u intenziviranje i mejnstrimizaciju diskriminacije i opresije po različitim osnovama. Sistemski situirani konzervativizam u jeku socioekonomske krize ponovno zaoštrava rodne režime i podiže bedeme cisheteronormativne obitelji uime kapitala.
  • 29. lipnja 2023. Politički dosezi serijala RuPaul’s Drag Race U kritičkom osvrtu na popularni američki reality show RuPaul's Drag Race, autorica teksta preispituje njegove komodifikacijske okvire i ukalupljenost u kapitalistički realizam odnosno suženu reprezentaciju draga, te historizira moderni drag: od ballroom scene Crnih kvir osoba iz Harlema tijekom 1920-ih, preko paralelnih struktura i jačanja Pokreta za oslobođenje gejeva i lezbijki tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina, sve do recentnih aproprijacija drag i kvir kulture. Oštrica kritike cisheteronormativnog društva i njegovih artificijelnih patrijarhalnih rodnih uloga – opresivnih kako za žene, tako i za kvir ljude, ali i same muškarce – u popularnim je reprezentacijama vidno oslabjela. Primjer toga je i Drag Race, koji drag, ali i kvir, svodi na performativnu zabavu za široku publiku. Namjesto kritike, horizontalnosti i solidarnosti, show promiče agresivnu kompeticiju i snažni individualizam, koji tobože nadilazi sve strukturne opresije.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve