Jason Read
3. listopada 2021.
Anti-Hobbes: objava rata ratu svih protiv sviju
"U antisocijalnom ponašanju ne treba tražiti naznake nadirućih učinaka prirodnog stanja koje probija kroz društvo, već posljedice onoga što bismo obrtanjem Kantovih termina mogli nazvati društvenom asocijalnošću. Potonje referira na način na koji su osamljenost, kompeticija i fragmentacija proizvodi kapitalističkih društvenih odnosa. Hobbes je možda deskriptivno u pravu i možda nam nudi najbolji prikaz suvremenog društva, u kojem je čak i toaletni papir povod za rat svih protiv sviju, no takav opis ne bi trebalo brkati s uvidom u stvarne uzroke takvog stanja."
Pretpostavljam da je većina čitateljica i čitatelja ovakvog bloga upoznata s Hobbesovim opisom ljudskog života u prirodnom stanju kao „prljavog, teškog i kratkog“, odnosno s tvrdnjom da će se bez nadmoćnog autoriteta životi ljudskih bića svesti na neprekidnu borbu i rat, međusobno ubijanje oko predmeta njihovih želja. Hobbes za ovo prirodno stanje nudi tri tentativa dokaza. Prvi je novi svijet, ili barem spekulativna kolonijalna imaginacija istog iz naslonjača; drugi je međusobno ophođenje kraljeva i država; no treći, koji se u njegovu izlaganju zapravo pojavljuje kao prvi, jest način na koji ovo prirodno stanje probija opnu stanja civilnosti kao korijenje kroz beton. Kao što piše Hobbes:
„Nekome tko nije dobro odmjerio ove stvari možda će se činiti čudnim da priroda tako razjedinjuje ljude i osposobljava za međusobno napadanje i uništavanje. Zato bi netko takav, ne vjerujući ovome zaključku koji je izveden iz ljudskih strasti, mogao poželjeti da ga provjeri iskustvom. Ali, dovoljno je da u tu svrhu razmotri samoga sebe: kad kreće na putovanje, naoružava se i nastoji putovati s dobrom pratnjom; kad ide na spavanje, zaključava vrata; u svojoj vlastitoj kući zaključava čak i kovčege, i to premda zna da postoje i zakoni i naoružani javni službenici, postavljeni da osvete sve nepravde koje mu budu učinjene. Dakle, kakvo to mišljenje o svojim su-podanicima ima takav čovjek kad jaši naoružan, o svojim su-građanima kad zaključava svoja vrata ili o svojoj vlastitoj djeci i slugama kad zaključava kovčege? Zar on ne optužuje ljude svojim djelima isto onoliko koliko ih ja optužujem svojim riječima? Međutim, ni jedan od nas ne optužuje ljudsku narav po sebi. Želje i druge ljudske strasti nisu po sebi nikakav grijeh. Ništa više to nisu ni djela koja proistječu iz tih strasti, dok god ljudi poznaju zakon koji ih zabranjuje. Međutim, ne mogu ih poznavati dok god zakoni ne budu doneseni, a zakoni se ne mogu sročiti dok god se ljudi ne slože o osobi koja će ih donijeti. (Thomas Hobbes, Levijatan ili Građa oblik i moć crkvene i građanske države (Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, 2004., prev. Borislav Mikulić))
Rekao bih da ovaj argument predstavlja osnovu pop-hobzijanizma koji je postupno prodro u naše filmove, stripove i televiziju. Ne radi se o prirodnom stanju na početku formiranja društva, već o neprestanoj prijetnji regresije u prirodno stanje. To je po svoj prilici bilo i ono što je zanimalo Hobbesa – bio je zabrinutiji oko kolapsa društva nego njegova podrijetla (ili „novog svijeta“, kad smo već kod toga; to je više zanimalo Lockea).
Onkraj svijeta zombi-apokalipsa, čini se kako u proteklih godinu i nešto dana ne manjka znakova ovog iskliznuća u prirodno stanje. Od velike nestašice toaletnog papira iz 2020. do prošlomjesečnog stvaranja zaliha benzine, čini se kako je više instanci u kojima se činilo da će se društvo svesti na rat svih protiv sviju. Društveni kolaps čini se iminentnim, što čini se dokazuje i broj prodanih komada vatrenog oružja.
Međutim, u tom bi pogledu možda bilo uputno posegnuti za simptomatičnim čitanjem Hobbesa, imajući u vidu do koje bi mjere anti-društveno djelovanje koje se ovdje predstavlja kao posljedica, zapravo moglo biti uzrok. Čini mi se da je ovo najbolji kritični odgovor na Hobbesa – umjesto da njegove opise naprosto odbacimo kao suviše cinične, a njegove preskripcije kao odveć autoritarne, treba staviti naglasak na tome da miješa posljedice i uzroke.
No čega je to onda posljedica? Što proizvodi ovu antisocijalnu tendenciju, ako ne antisocijalna priroda ljudske vrste? Vratimo li se nedavnom primjeru stvaranja zaliha benzina, možemo se zapitati koliko je onih koji su skladištili benzin bilo zabrinuto oko toga kako će doći na posao tog tjedna, ili zadržati svoj posao izostanu li s posla na još jedan dan, ili kako će prehranjivati svoju obitelj bez zaposlenja, itd. Ono što se doima iracionalnim, autodestruktivnim, pa čak i opasnim, jest samo po sebi proizvod društva koje priječi bilo kakav drugi odgovor. Gomilanje resursa nije ništa drugo doli ekspliciranje implicitnog statusa pojedinaca u kapitalizmu. Opasno antisocijalno ponašanje proizvod je antisocijalne prirode suvremenog društva.
Uzmimo još jedan primjer antisocijalnog ponašanja. Veliki broj Amerikanaca i Amerikanki odbija se cijepiti i tako zaštititi sebe i druge. U određenom smislu, ovo je točka u kojoj antisocijalno graniči s autodestruktivnim. Međutim, nedavna anketa sugerira da je trećina necijepljenih zabrinuta oko cijene cjepiva. Naravno, cjepivo je besplatno, ali ljudima je to teško pojmiti i u to vjerovati. Kao što kaže jedna anketirana osoba,
„Ovo je Amerika – naša zdravstvena skrb nije besplatna“, kaže Elizabeth Drummond, necijepljena 42-godišnja majka iz Oregona. „Naprosto imam osjećaj da će proces cijepljenja ići u tom smjeru. Pokušat će na tome kapitalizirati.“
Ova anketa pruža nam nužni korektiv svom moraliziranju oko zdravstva kao javnog dobra. Ne možete u praksi tretirati zdravstvo kao privatno dobro, cijediti ga do zadnjeg dolara, i zatim inzistirati na tome da ga ljudi doživljavaju kao javno dobro. Odnosno, preciznije, ne možete uništiti društvo nesmiljenom privatizacijom i onda se čuditi što se ljudi ponašaju kao da društvo ne postoji.
Stoga je potrebno okrenuti Hobbesa naglavce. U antisocijalnom ponašanju ne treba tražiti naznake nadirućih učinaka prirodnog stanja koje probija kroz društvo, već posljedice onoga što bismo obrtanjem Kantovih termina mogli nazvati društvenom asocijalnošću. Potonje referira na način na koji su osamljenost, kompeticija i fragmentacija proizvodi kapitalističkih društvenih odnosa. Hobbes je možda deskriptivno u pravu i možda nam nudi najbolji prikaz suvremenog društva, u kojem je čak i toaletni papir povod za rat svih protiv sviju, no takav opis ne bi trebalo brkati s uvidom u stvarne uzroke takvog stanja. Ako je Hobbes, kao što piše Negri, „Marx za buržoaziju“ (citat koji mi nikad neće dojaditi), tome je tako zbog njegova odbijanja da historizira ono što predstavlja kao zaostavštinu prirode.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.
