Ljevica i margine

"Mora postojati način da se uspostave prijateljske veze između supkultura i srednjostrujaškog masovnog pokreta za moć. Ljevica 1980-ih zapravo vrvi primjerima koji još uvijek mogu poslužiti kao inspiracija. Besplatni festivali i glazbeni događaji Vijeća Velikog Londona oslanjali su se na način na koji je Rock Against Racism podveo nedvojbeno supkulturne (i nedvojbeno političke) scene vezane za punk, roots reggae i 2-tone pod širi politički kišobran, koristeći ga za stvaranje mikrokozmosa druželjubive solidarnosti."

Rock Against Racism, Trafalgarski trg, London, 1978. godine (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Ljevicu proganja bojazan da će postati supkultura, odvojena od masovne politike – no povijest našeg pokreta pokazuje nam da marginalni prostori imaju kritičnu ulogu u društvenom oslobođenju.



Ako ste dio scene koja se tiče lijeve politike ili alternativnih supkultura, a dolazite iz nekog od industrijskih gradića i gradova južne obale — recimo nekog od gradova Medwaya, Portsmoutha ili Southamptona — vjerojatno imate kompliciran odnos s Brightonom. Nedvojbeno ste bili tamo, bilo da ste išli na svirku ili u društveni centar, na konferenciju ili naprosto u prodavaonicu ploča, i otkrili ste osjećaj slobode koji niste imali kod kuće.
 
Ustanovili ste da nema šanse da na vas u centru Brightona netko viče ili vas naganja zbog bilo kakvih vidljivih znakova različitosti – što je nešto što je bila statistička vjerojatnost prosječnog vikenda u gore spomenutim gradovima za mog odrastanja 1990-ih.
 
Taj osjećaj slobode i prihvaćanja isprva je uzbudljiv; znam ljude koji su zbog njega preselili u Brighton, a Brightonci su na isti s pravom ponosni. Međutim, uvijek ste svjesni toga da ste u svom mjehuriću, u enklavi odvojenoj od ostatka nemetropolitanske južne Engleske, što tu slobodu čini pomalo nestvarnom. Moj brat je tamo živio nekoliko godina i sažeo je ovaj osjećaj kad je ukratko opisao to mjesto – ‘grad igračaka’.
 
To ga čini dobrim mjestom za razmatranje uloge koju supkulture i alternativna scena igraju na ljevici. Isprva ih može biti okrepljujuće i oslobađajuće iskusiti, ali većinom su to klubovi, a ne pokreti. Ako ste iz radničke klase i/ili Crni, često ćete tome svjedočiti naročito akutno – pri ulasku na scenu postajete svjesni toga da ona ima složen niz kodeksa i pravila za koje vam nitko nije rekao, ali koja biste već nekako trebali znati (priča naslova Crossings (Raskršća) u zbirci kratkih priča Variations (Varijacije) Juliet Jacques opisuje zastrašujuć primjer ovoga na kvir sceni Brightona).
 
Komentarima na račun elementarne nestvarnosti neke scene nećete pridobiti mnogo prijatelja. To nećete postići ni isticanjem činjenica kao što je – na primjer – to da se za stranku Zelenih, koja je ovdje jača nego bilo gdje drugdje, zna da se ni ne trudi skupljati glasove po malobrojnim, ali vizualno prominentnim socijalnim naseljima u Brightonu. Dakle, kakav je odnos između supkulture i ljevice i kako se odnositi prema povremenim zahtjevima da ljevica bude ‘normalnija’?
 
Prije svega, ljevica po samoj definiciji naprosto ne može biti samo supkultura ako za cilj ima moć. Cilj nam je promijeniti cjelokupni ekonomski i društveni sustav u zemlji i svijetu, te uvjeriti većinu stanovništva u nužnost dotičnog. To nije nešto što možete učiniti ako ste klub ili scena. Ne bi bilo zgoreg ni da nas manje zanima u svakome trenutku biti cool; kao što je to neki dovitljivac na Twitteru ispravno istaknuo u vezi s reakcijom na haljinu Alexandrie Ocasio-Cortez s natpisom ‘Tax the Rich’ (‘oporezujte bogate’), masovni pokret uključivat će puno susramlja, pa je bolje da se na njega naviknemo.
 
Također bi bilo korisno da iz prometa povučemo sofizam o tome kako zanimljiv kulturni ukus ima potencijal nekoga učiniti politički ili na koji drugi način zanimljivim – sjetite se urnebesnog odabira pjesama za pusti otok Keira Starmera, koje su bile kombinacija cool glazbe koju zapravo sluša, poput benda Orange Juice i sjevernjačkog soula, te dobrotvornih i navijačkih pjesama za koje mu je njegova fokus grupa rekla da bi se trebao pretvarati da ih voli kako bi bio bliži običnim bedastim malim ljudima (možemo li se također prisjetiti činjenice da je David Evans nekoć svirao bas i pjevao u vrlo beznačajnoj post punk skupini?).
 
No, to ne znači da supkulture i alternativne kulture nisu imale važnu ulogu za ljevicu – naprotiv. Kako to magazin Tribune stalno ističe, ‘laburistički svijet’ oduvijek sadrži kulturni element, stvara vlastite institute, klubove i institucije kao alternativu vrijednostima srednjostrujaškog društva, odavno prije nego što se ideja kontrakulture počela povezivati s radikalima iz srednje klase.
 
Od ranih revolucionarnih godina SSSR-a do 1968., 1980-ih pa do danas, supkulture su u svom najboljem izdanju bile inkubator za nove slobode i nove ideje, kako kolektivne tako i pojedinačne, koje bi potom nailazile na mnogo šire prihvaćanje. Organizirana ljevica oduvijek je bila najgora i najreakcionarnija verzija same sebe kada bi navedene odbacila kako ne bi zaplašila imaginarnog društveno konzervativnog običnog ‘birača’.
 
Kao klasični primjer ovdje može poslužiti ‘luckasta ljevica’ 1980-ih, organizirana oko lokalnih vlasti u Londonu, Sheffieldu, Manchesteru i drugdje. Nevelegradski ‘glasači’, pripomenulo je vodstvo Laburista oko Neila Kinnocka, nisu bili svjesni ekonomske agende ovih radikalnih vijeća ili ih ista nije zabrinjavala, ali ih je odbijala njihova bliskost društvenim pokretima i njihova revna podrška LGBT, antirasističkom i antiimperijalističkom pokretu; sukladno tome, Kinnock ih je ostavio na cjedilu.
 
Međutim, na gotovo svakom koraku pokazalo se da je ‘luckasta ljevica’ bila u pravu u vlastitom kulturnom ratu, a njezine prividno nepopularne — čak i ‘luđačke’ — pozicije kao što su suprotstavljanje stavku 28., podržavanje izjednačavanja dobne granice pristanka, podržavanje Afričkog nacionalnog kongresa, podržavanje dijaloga s irskim republikancima i mnoge druge, sve su one postale politikom konsenzusa, a u nekim slučajevima i zakon pod vodstvom Novih laburista. Poslužimo se očitim suvremenim primjerom, isti argument valja iznijeti i o ljevici i borbi za prava transrodnih osoba u 2021. godini. Koliko god se nezgodnom trenutno činila solidarnost s tom bitkom, dobro znamo kako će se za desetljeće ili dva gledati na one koji joj prepriječe put.
 
Dakle, mora postojati način da se uspostave prijateljske veze između supkultura i srednjostrujaškog masovnog pokreta za moć. Ljevica 1980-ih zapravo vrvi primjerima koji još uvijek mogu poslužiti kao inspiracija. Besplatni festivali i glazbeni događaji Vijeća Velikog Londona oslanjali su se na način na koji je Rock Against Racism podveo nedvojbeno supkulturne (i nedvojbeno političke) scene vezane za punk, roots reggae i 2-tone pod širi politički kišobran, koristeći ga za stvaranje mikrokozmosa druželjubive solidarnosti.
 
Otprilike u isto vrijeme, tijekom štrajka 1984.-’85., mladi komunisti iz grupe Lezbijke i gejevi podržavaju rudare odbacili su ideju o tome da su ljudi u rudarskim selima ‘društveno konzervativni’ i pružili su Nacionalnom sindikatu rudara svoju nekritičku podršku. Samo nekoliko godina ranije sam se sindikat itekako udaljio od glavne struje sindikalnog pokreta kada je podržao štrajk južnoazijskih radnica u tvornici Grunwick u zapadnom Londonu.
 
Svi ovi pokreti nisu se nužno usprotivili ‘kulturnom ratu’ kao takvom, već su se odbili boriti pod uvjetima protivnika, onih koji su podigli pregradu između ‘običnih pristojnih ljudi’ i raznih devijanata i lujki. Njihovo je djelovanje zapravo dokazalo da je ta pregrada bila porozna i da ju je bilo mnogo lakše probiti nego što su mnogi možda mislili. Alat kojim se može probiti jedna je od onih jednostavnih stvari koje je tako teško postići: solidarnost.



Ovaj članak temelji se na govoru održanom na panelu za The World Transformed u rujnu 2021.





Owen Hatherley je urednik za kulturu za magazin Tribune. Repeater Books je nedavno izdao njegovu najnoviju knjigu, Red Metropolis: Socialism and the Government of London.





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.






Vezani članci

  • 2. svibnja 2022. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Antikapitalistički seminar koji teži otvoriti i razgranati prostor za promišljanje i artikulaciju antikapitalističkih težnji kao kolektivnog projekta u kojem će se prelomiti pogledi iz različitih pozicija, strukturiranih klasnom eksploatacijom te rodom, rasom, etnicitetom i drugim kapitalističkim režimima opresije.
  • 29. ožujka 2022. Danska planira dati utočište Ukrajincima, a Sirijce poslati doma Olakšavanje integracije ukrajinskih izbjeglica u dansko društvo odvija se usporedno s pojačanim naporima da se sirijske izbjeglice trenutno nastanjene u Danskoj vrati u ratnu zonu, ukazujući na rasističku intonaciju migrantskih politika u Europi.
  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 23. prosinca 2021. Skoro dva štrajka u povijesti Hollywooda U moru štrajkova i drugih radničkih akcija diljem svijeta koje je dodatno potaknula pandemija COVID-19 i popratne fluktuacije u globalnim lancima opskrbe, odrazivši se u intenzifikaciji eksploatacije radne snage i pogoršanju radnih uvjeta, napose je indikativna namjera IATSE-a, jedinog preostalog sindikata koji okuplja filmske radnice i radnike ispod crte, da po prvi puta u više od stotinu godina postojanja pokrene štrajk. Iako je u konačnici postignut dogovor sa zapošljavateljima, uvid u strukturu glasovanja članstva ukazuje na ogromno tinjajuće nezadovoljstvo i akcijsku spremnost radnica i radnika, čemu je u ovoj industriji komparabilan tek posljednji masovni holivudski štrajk iz 1945. godine, koji je kulminirao Krvavim petkom.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve