Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (1. dio)

Biti Romkinja, identificirati se kao romska feministkinja i baviti se romskim feminizmom nisu iste stvari. Usto, romski feminizam nije unison. I dok koncepti bjelačkosti i gadžo-centrizma donekle opisuju specifičnu opresiju Romkinja, feminističke se optike logički i politički razlikuju i prema tome kako se misli kategoriju roda. U vizuri koja je u prvom dijelu ovog triptiha označena kao „rodno-ravnopravni pogled“, rodno uvjetovana opresija naddeterminira sve druge društvene odnose i sukobe: rod kao analitičko-politička kategorija se privilegira, a ako se misli u relacijama s drugim kategorijama kojima se imenuju društvene opresije i eksploatacija, onda je to prema aditivnom metodološkom modelu. Konačni cilj borbi koje se nastavljaju na ovu optiku je ravnopravnost (uz naglasak na normativnoj dimenziji), a ne postklasna jednakost, koja bi pretpostavljala potpunu transformaciju sistema.

Detalj sa slike Ceije Stojka (izvor: Yannick @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Nije teza ove knjige da sugeriše da postoji nešto
što je pravi ili istiniti Orijent (islam, Arapi itd);
niti da iznosi tvrdnju o nužnoj privilegovanosti
„unutrašnje“ perspektive nad „spoljašnjom“.

Edvard Said, Orijentalizam, 428



Započeću sa nečime što sam ponajprije naučila iz romskog feminizma: nisam Romkinja. Bijela sam žena u četrdesetim godinama koja dolazi iz niže klase, a ipak je imala privilegiju da se visoko obrazuje (u vrijeme kada je obrazovanje bilo gotovo besplatno), kao i sreću da donekle transcendira vlastite klasne uvjete. Iskustvo deklasiranja moje porodice tokom ratova u (bivšoj) Jugoslaviji, osiromašenja, izbjeglištva, razvlašćivanja i statusa „vojnog beskućništva“ u Srbiji smatram bitnim za senzibiliranost za klasno-deprivirane zajednice. Teorijsko interesovanje za marksistički, socijalno-reproduktivni, romski, Crni, kvir, antiejblistički, socijalističko-ekološki feminizam smatram podjednako bitnim za sveobuhvatnije razumijevanje klasno-identitetske potčinjenosti.
 
Ne smatram da klasna mesta sama po sebi proizvode klasnu svijest, a još manje revolucionarnost, niti da iskustvo bivanja ženom, Romkinjom, Crnom ženom, ženom sa drugačijim potrebama, trans ženom, starijom ženom ili bilo kojom osobom opresiranom po nekoj osnovi nužno proizvodi feminističku, romsko-feminističku, antirasističku, antiejblističku, transfeminističku, antiejdžističku itsl. svijest. Iskustvo je važno. No teorijsko-društveni aranžmani su također važni. Znanje ne proizilazi nužno iz zauzimanja određenog društvenog pozicioniranja, iako nas identitetsko-klasna mjesta na složene načine uokviruju, su-određuju, otvaraju i(li) sužavaju neke mogućnosti. Zato ih valja reflektovati. Zato romske feministkinje često odmah na početku istaknu odakle govore. I stoga nije naodmet naglasiti da se neutralnost proizvodnje znanja – ni u vlastitom slučaju ‒ ne pretpostavlja, jer znanja su uvijek situirana u iskustva, kao i u određene normativne, ideološke, svjetonazorne, pa i filozofske pretpostavke (bilo da se to eksplicira ili ne, dok je zadaća kritičko-društvene teorije da o tome polaže račun).
 
Nisam, dakle, Romkinja, nego sam gadži[1]. Nisam iskusila kako je to živeti život kao Romkinja ili Rom, mislila sam o tome (a u slučaju svojih romskih prijateljica i prijatelja sam i empatisala i solidarizirala se). Reflektovanje o položaju Romkinja smatram bitnim za feminističko politiziranje, stoga romski feminizam, ako je čvrsto povezan sa marksističkim feminizmom, vidim kao ekspanzivno polazište za svaki feminizam čiji su ciljevi oslobodilački. Odnosno, vidim ga kao teorijsku perspektivu koja ima kapacitet artikulirati složenost odnosa eksploatacije i moći unutar sfera proizvodnje i reprodukcije, te odatle zacrtati korake u pravcu otpora i antikapitalističke transformacije. Na taj način, romski feminizam može biti i politička opcija za koju se zalažem.
 
Ali, šta je to romski feminizam?
 
Probleme koji proizilaze iz sâme metodologije istraživanja ženske manjinske grupe, reflektovale su i romske i ne-romske feministkinje. Često se govorilo o epistemičkim začkoljicama koje se tiču situacioniranja iznutraizvana, te se promišljalo kako slike, narativi, reprezentacije i konceptualiziranja romskih zajednica uglavnom dolaze „izvana“, iz bjelačke perspektive. Uočavalo se da čak i kada teoretičari_ke i aktivisti_kinje imaju plemenite namere, sâm pristup kao da postavlja stvar u paternalističke i snishodljive odnose, po modelu donošenja sudova odozgo-nadole, jer je dominantni način proizvodnje znanja oblikovan na temelju hijerarhizirajućih relacija. Čak su se kritikovali Romi_kinje koji se visoko obrazuju i usvajaju dominantni model znanja ili oni_e koji_e postaju romski_e aktivisti_kinje, uz zamjerku da su se otuđili_e od vlastitih zajednica, svesno ili nesvesno prigrlili_e bjelačkost i whitewashing svojeg političkog djelovanja ili postali_e gajikanime[2].
 
Bjelačkost u epistemičkom smislu očigledno nije boja kože, već koncept. Stoga, kada u teoriji mislimo o oznakama „bijeli“ ili „bjelački“ ili „Crni“ ili „romski“, valja se čuvati biologističkih i esencijalističkih interpretacija.
 
Feminizam nije bjelački onda kada ga propagiraju bijele žene, kao da je direktno curi iz njihove boje kože, niti je feminizam romski samo onda kada se rodnim pitanjima bave osobe koje se identifikuju kao Romkinje. Teorijsko-političke optike i različite grane feminizma ne emaniraju iz esencijalizirano podrazumijevajućih identiteta: biti Rom_kinja ili biti gadžo_i ne uslovljava nužno na koji će način neko misliti i politizirati probleme marginaliziranih romskih zajednica. Bjelačkost je, dakle, politički koncept koji označava određenu perspektivu, jer ideja bjelačkosti ima svoju istoriju nadmoći i porobljavanja: kolonijalnu, imperijalnu, suprematističku, rasističku. Utoliko povijest proizvodnje znanja kojom se utvrđuju već postojeće hijerarhije na temelju rasijaliziranja pretpostavlja (implicitno ili eksplicitno) bjelačko-suprematističke okvire. Znanje koje podrazumijeva bjelačkost, stoga, govori o postojećim i istorijskim društvenim hijerarhijama. U tom smislu, bjelačke ideje mogu zagovarati i Crne žene i Romkinje.
 
Polazna tačka za promišljanje i delovanje u pravcu strukturne društvene transformacije može biti lično iskustvo, ali i ne mora. Iskustvo je važno, ali hiperempiricistička pretpostavka da radikalna promjena nužno i jedino proizilazi iz vlastitog iskustva je pogrešna. To nikako ne znači da se iskustvo onih o kojima govorimo smije zanemariti. Znanje koje dolazi iz iskustva opresiranih je jedna stvar, da li će se ono politizirati i u kom pravcu će se politizirati je druga stvar, a kako će se teoretizirati je također stvar koja se tiče politizacije. Analitička strategija i politika znanja koja za „iskustveno i analitičko sidro“ uzima poziciju najmarginaliziranijih, zasniva se na ideji da je ovakvo metodološko polazište najintegrativnije jer omogućuje „konkretniju i ekspanzivniju viziju socijalne pravde“[3]. Stoga, polaziti iz pozicija i iskustva onih koji su najugroženiji jeste metodološko-politička odluka da se ne polazi obrnuto, iz privilegiranih pozicija i iskustva.
 
Kako se odnosimo prema onima koje_i su izložene_i višestrukim opresijama, dakle, stvar je i politika i teorija, i izvesnih pogleda na svijet ili optika (pa i onda kada se ove optike ne tematiziraju, već samo podrazumijevaju). Stoga ni govor o Romkinjama nikada nije neutralan, niti je dio nekakvog tobože jedinstvenog feminističkog balona. Feminizmi su, kao što znamo, različiti. Tako su i romski feminizmi različiti. Štaviše, neke romske aktivistkinje i teoretičarke koje se bave rodnim pitanjima, kritički su nastrojene i prema samoj upotrebi pojma „feminizam“.
Gypsy žene raspravljaju o upotrebi reči ‘feminizam’, baš kao i druge ne-bijele žene, pripadnice autohtonih naroda, Aboridžinke i Maori žene. Ono što se smatra feminističkom temom ili borbom značajno se menja u skladu sa kulturnim kontekstom. Moglo bi se spekulisati o razlikama između rodnih aktivistkinja i feministkinja, ili o tome kada je prikladno govoriti o feminističkom pokretu ili o ženskom pokretu u društveno, geografski i politički različitim Gypsy kontekstima. Dok neke rodne aktivistkinje i liderke definišu sebe kao feministkinje, drugima se termin ‘feminizam’ ne dopada jer može da se doima kao preteći ili antagonističan za muškarce i žene koji pripadaju istoj zajednici. Neke rodne aktivistkinje percipiraju feminizam kao istorijski povezan sa bijelim ženskim legatom i leksikonom; termin je u prošlosti implicirao rizik od preteranog nametanja egzogene agende.

Ne-bijele feministkinje diljem svijeta proizvele su brojne studije u namjeri da dekoloniziraju i preoznače feminizam. Takvi doprinosi su se najčešće kombinirali sa idejom o samorefleksiji i potrebom za znanjem koje nije produkt odnosa dominacije. Dekolonijalizacija bi mogla biti put ili alatka za kulturno oslobođenje istraživača i zajednica ne-bijelih osoba.“[4]
Promišljanje o specifičnom položaju Romkinja, dakako, iziskuje i okvir promišljanja društvenog mjesta romskih zajednica uopšte. Velik broj Romkinja u evropskom kontekstu, dakako, deli zajedničke probleme romskih zajednica, kao što su siromaštvo, visok procenat nezaposlenosti, podzaposlenosti i rad u neformalnom sektoru, nedostatak ili nedostatnost zdravstvene zaštite, nikakav ili otežan pristup institucijama obrazovanja na svim nivoima, segregaciju u oblasti stanovanja, rasijalizirano policijsko nasilje, suočavanje sa strukturnim rasizmom i čitavim spektrom nasilja na svakom koraku. Uslovi života i životne šanse većine Roma_kinja, posebno su ekonomski i društveno loši u postkomunističkim zemljama Centralne i Istočne Evrope, a nakon demontiranja realnih socijalizama se dramatično pogoršavaju. Međutim, iz feminističkih optika se postavlja i pitanje koja je to relativno specifična pozicija Romkinja. O tome se više počelo govoriti od sredine 1990-ih, kada se unutar evropskih strateških politika ističe njihova dvostruka diskriminacija: na temelju etničke pripadnosti i na temelju roda. Romkinje od tada dobijaju sve veću pažnju državnih institucija i civilnodruštvenih inicijativa te organizacija, kao i teorijskih nastojanja.
 
Međutim, postoje različiti feministički i(li) rodno aktivistički pogledi na položaj i probleme Romkinja i različiti načini na koje se interpretiraju neke od specifičnih tema koje se uglavnom vezuju za njihov položaj (rani brakovi, rano napuštanje obrazovanja, kult nevinosti/devičanstva, prisilne sterilizacije, orodnjeno-rasijalizirano nasilje, targetiranje od strane desno-ekstremnih grupa i partija), a samim time i različiti politički učinci ovih pristupa. U ovom ću nizu od tri teksta pokušati ocrtati logiku tri različite optike za razumijevanje nekih od ključnih romsko-feminističkih tema. Također, pokušaću pokazati na koji su način ove teorijske optike ujedno i političke, te kako nije svejedno koji feminizam je u igri.
 

Rodno-ravnopravni pogled

Rodno-ravnopravni pogled nije nikakva posebna struja feminizma, niti val koji se povijesno razvijao kroz feministička kretanja. Na prvu loptu, svaki bi se feminizam mogao okarakterizirati kao borba za rodnu ravnopravnost, međutim, to ipak nije slučaj. Ovde ću „rodno-ravnopravnim pogledom“ označiti optiku koja bi mogla sažimati elemente različitih feminizama, a koju čine zajedničke odlike: 1) rodna neravnopravnost se prije svega misli kao postojanje opresije žena od strane muškaraca; 2) konačni cilj ukidanja ove opresije nije jednakost, nego ravnopravnost (što će reći da je naglasak na normativnoj jednakosti).
 
Prva karakteristika upućuje na to da se u ovakvim feminističkim optikama privilegira jedna vrsta opresije, a sukladno tome i borba protiv ove opresije: rodne. Rodno uslovljena opresija može se misliti u sprezi i sa drugim formama opresije, ali aditivno, naknadno, dodatno i izvedeno, ne kao da je drugi oblici opresije ─ kao i odnos eksploatacije ─ sukonstituiraju, niti kao da je ova opresija dio jednog obuhvatnijeg društvenog sistema. Rodna opresija pretpostavlja se kao nekakva sub specie aeternitatis društvena trajektorija.
 
Druga karakteristika upućuje na to da u ovakvim nastojanjima ciljevi nisu opštedruštveno-emancipatorski, već konačni cilj može biti inkorporiran u postojeći društveni sistem, prije svega u njegov normativni okvir. To otprilike znači da bismo kao ultimativne ciljeve[5] rodnoravnopravnih borbi mogli označiti jednake plate za muškarce i žene za isti posao, jednak zakonski tretman, prava i odgovornosti, kao i jednaku reprezentaciju muškaraca i žena u kulturi. Jednako ovde znači jednako s muškarcima (s kojim muškarcima, iz kojih klasa, kojih rasijaliziranih, etničkih i sličnih identifikacija, to se ne tematizira, kategorija „muškarci“ je ovde podjednako apstraktna kao kategorija „žene“), a ne jednako u smislu jednakosti svih ljudi u besklasnom društvu.
 
Jedna od konsekvenci rodno-ravnopravnog pogleda jeste politička iluzija ideje sestrinstva: s obzirom da se rod misli gotovo odvezano od svih drugih društvenih kategorija i opresija, ispada da su sve žene u istom ili vrlo sličnom loncu, te da između njih postoje jake (ženske, rodne) veze solidarnosti[6]. Stoga je rodno-ravnopravna optika društveno miopična, a spektar politika, teorija i ideologema koji odatle proizilaze sužen.
 
Kada pak govorimo o rodno-ravnopravnoj vizuri na položaj Romkinja, misli se na one feminističke optike koje se prevashodno bave rodnom opresijom, kao da ona nadodređuje sve druge društvene odnose i opresije. Ovaj pogled je, dakle, sestrinski, ali lako postaje i spasavalački. Njegova logika podrazumijeva da se promjene mogu napraviti u već zadatom društveno-proizvodnom okviru: najčešće ambiciozne na papiru, a u realnosti minorne. Oformio se paralelno s ljudskopravaškom diskursom o Romkinjama, kao dio zapadnjačko-kolonijalne proizvodnje znanja, pa je (uprkos kvazi-neutralnom, stručnjačkom diskursu policy dokumenata, strategija, nacionalnih planova, izveštaja, ministarskih tehnologija, razvojnog planiranja i upravljanja marginaliziranim grupama) često ideološki magnetiziran paternalizmom, orijentalizmom, egzotiziranjem, misionarstvom i bjelačkom suprematijom.
 
Kako je rodno-ravnopravna optika uzglobljena u procese formacije romskog kolektivnog etničkog identiteta koji su nastali podržani legalnim okvirom i politikama manjina, ona je ukotvljena i u logiku neoliberalnih režima: podrazumijeva (i ne ide dalje od toga, u klasne i političko-ekonomske dimenzije) diskurs ljudskih prava, prava manjina, jednakih mogućnosti itsl., te je dio državnih politika, civilnodruštvenog sektora, akademskog miljea, medijske reprezentacije i popularne kulture u kojima prevladavaju liberalni ideologemi. Ideali slobode su unutar ljudskopravaškog diskursa uklopljeni u ideale slobodnog tržišta, mere koje se predlažu radi rešavanja problema siromaštva depriviranih zajednica proizilaze iz trickle-down[7] proračunavanja, model demokratije je onaj neoliberalne demokratije (vladavina prava, neoliberalna ekonomija i parlamentarna demokratija), a ideali razvoja pretpostavljaju da prvi svijet pomaže Trećem (Četvrtom[8]) svijetu, „razvijeni“ „nerazvijenom“, zemlje centra zemljama periferije.
 
Stanovište pravno-državne, civilnodruštvene i humanitarne podrške, te pristupi problemima romskih zajednica iz ovakve optike, jedno su vreme ‒ barem u periodima povoljnima za akumulaciju kapitala ‒ bili profitabilni za zapadnjačku industriju. Rudko Kawczynski je to nazvao Gypsy industry[9], imenujući isplativ etno-biznis za brojne organizacije civilnog društva[10] i vladine igrače. Dakako, paralelno sa procvatom romskog biznisa u civilnom sektoru pojavljivale su se i kritike civilnodruštvenih pristupa promeni društvenih odnosa koje su ukazivale na ograničenja ovakvih organizacionih nastojanja. Tematiziralo se kako projektni pristup aktivizmu zavisi od fondacijskih prioriteta i trendova, te već samo zbog toga postavlja granice angažmanu i boluje od opasnosti otupljivanja radikalnosti borbe, ili onoga što Arundhati Roy naziva endžioizacijom otpora.
 
Ljudsko-pravaški narativi o Romkinjama i Romima koji su dio neoliberalne ‒ prije svega dokumentsko-strateške ‒ politike uspostavljaju se oko procesa inkluzije. Stoga i kada se unutar rodno-ravnopravne optike govori o Romkinjama, to podrazumijeva vizuru „uključivanja“ onih koje su marginalizirane prije svega na temelju roda. Kako se pak procesi uključivanja Romkinja u društvo misle i kakve to mere podrazumijeva, dio je kontradikcija neoliberalnog repertoara proširenja građanskih prava unutar zakržljale i fragilne demokratije te istovremenog osiguranja reprodukcije ekonomskih privilegija i deprivacija.
 
Međutim, akrobatika inkluzije i ekskluzije koja je već upisana u napetost neoliberalne demokratije odražava se i na jalovost celokupnog projekta inkluzije Romkinja (i Roma). Naime, logika inkluzivnosti je ono što bi trebalo biti inherentno ideji demokratije, dok neoliberalni režim akumulacije u kapitalizmu teži logici ekskluzivnosti. Uključiti se, donekle, mogu samo Romi i Romkinje koje već imaju ekonomsko-političke privilegije, ili kojima je to realno moguće dostignuće, ili nekolicina koja će imati sretne okolnosti da prevaziđe društvene okolnosti. A za najveći dio Romkinja i Roma, kojima je to nemoguće i koji su zbog toga marginalizirani_e, valja propisati mirijade strategija, dokumenata, izveštaja, mjera, akcionih planova i osmisliti bezbroj projekata koji će im, navodno, otvoriti put u postojeći sistemski raj[11].
 
Na početku kreiranja evropskog strateškog okvira inkluzije romskih zajednica u društvo nije se insistiralo na rodnom disagregiranju, ali od 2000-ih je sve više statistika počinje da uključuje odvojene podatke i o položaju Romkinja. To je zasluga i romskih aktivistkinja, kao i jačanja vidljivosti romskih rodnih pitanja uopšte. Od tada je sve više narativa o dvostrukoj diskriminaciji, kao i statistika i izveštaja (pa makar izveštaja iz senke) s rodnim predznacima. Pa tako: Romkinje su manje obrazovane, ređe zaposlene u sferi formalnog rada, više obavljaju besplatni rad u domaćinstvima, više su diskriminisane u javnim institucijama, te diskriminisane na poseban način u vlastitim zajednicama.
 
Može se reći da su prolaskom kroz ljudskopravašku optiku Romkinje dobile barem nekakvu vidljivost i rekogniciju, a stvoren je i repertoar uvreženih romsko-feminističkih tema: partnersko i porodično nasilje, nasilje unutar zajednice, prostitucija, trgovina ljudima, rano napuštanje škole i niska obrazovna struktura, rani brakovi, ugovoreni brakovi, silovanje u braku, nehigijenski uvjeti života, neadekvatni uvjeti za reproduktivno i seksualno zdravlje, nedostupnost i neinformisanost o kontracepcijskim sredstvima, needuciranost u pogledu planiranja porodice, slaba educiranost o opresivnim mehanizmima vlastite kulture i običajnosti itsl.
 
Međutim, tijelo Romkinja u rodno-ravnopravnom pogledu konstruirano je kao meta opresije, diskriminacije i nasilja, a romska kultura vidi se kao patrijarhalna, nazadnjačka, primitivna, van tokova naprednog društva. Takva perspektiva često previđa da patrijarhalne prakse i dinamike postoje i u gadžovanskom svijetu ili spekulira da barem nisu tolikog opsega. Patrijarhat (u dvosistemskom ključu) ili patrijarhalni odnosi se ovde pretpostavljaju kao zaseban oblik opresije, pa Romkinje, dakle, treba da se izbave iz patrijarhalnog svijeta i da im se pomogne da se uključe u „civilizovani“ gadži svijet[12]. I tako su se ocrtale neke od feminističkih putanja ove misije izbavljenja. Pretpostavlja se da se one Romkinje koje su izbavljene, osnažene i „prosvetljene“ mogu približiti staklenom stropu, da se mogu uključiti u društvo, kao da ne postoje klasne uslovljenosti i ne-baš-tako-pokretljive društvene hijerarhije, te kao da je opresija na temelju roda ono što naddeterminira sve druge oblike opresija, pa i klasne i druge antagonizme.
 
Naravno, „misije uključivanja i civiliziranja“ romskih zajednica imaju svoju dugačku evropsku istoriju ‒ od nastojanja prisilnih asimilacija preko otvorenih diskriminatornih zakona i zabrana koje se odnose na romske zajednice diljem „prosvećenih“ i razvijenih evropskih zemalja do eugeničkih eksperimenata i Samudaripena[13]. Ona je legitimirana preovlađujućim uvjerenjima da su Romi_kinje devijantni i inferiorni dio društva, da se uvijek radi o lutajućim grupama (oni su u toj vizuri monolitno viđeni kao nomadi), da su neradnici_e, prljavi_e, kriminalni_e i slično. Zato ih valja civilizirati (odnosno: asimilirati) ili im, pak, nema pomoći jer su kao takvi nepromenjivi (česta pretpostavka u konzervativnim narativima). Govori se iz perspektive koja objekt govora čini intrinzično Drugim[14], a postupkom drugojačavanja/drugoiziranja (otherizing) romski drugi ostaje apsolutno Drugi. Stoga je u rodno-ravnopravni pogled upisana kontradikcija spašavanja i uključivanja onih koje se sve vrijeme gazi i isključuje.
 
Feministkinje koje se bave Romkinjama iz ovakve vizure, duboko su zabrinute zbog njihove potčinjenosti normama i običajnostima vlastitih zajednica, te se nastavljaju na bjelačke supremacističke konstrukcije: nekada sa suptilnije upakovanim rasističnim primesama, a nekada u otvoreno antiromskom raspoloženju. Ono što se ističe kao primarna kategorija opresije ipak nije etnicitet, već kategorija roda (ponekad i(li) pola, a klasa kao da ne postoji: ponekad se govori o siromaštvu, ali bez analize političko-ekonomskog polja). Otuda se pretpostavlja i nekakva imaginarna jednaka patnja svih žena ‒ i na temelju toga sestrinska solidarnost.
 
„Tradicionalne i patrijarhalne romske vrijednosti i prakse“ su ono što čini interpretativni okvir prosvetiteljsko-intervencionističkog diskursa rodno-ravnopravnog feminizma: tradicionalna romska podela rodnih uloga; tradicionalno romsko privilegiranje braka (svejedno da li formalnog ili neformalnog) za harmoničnost romskog domaćinstva; praksa da žene ne rade jer njihovi muževi (tradicionalno-romski) očekuju da se bave samo domaćinstvom; rani brakovi kao specifična odlika tradicionalno-romske običajnosti; rađanje dece se (tradicionalno-romski) ne dovodi u pitanje, zbog čega se kontraceptivna sredstva (tradicionalno-romski) odbacuju, a planiranje obitelji ne postoji; marame, dugačke šarene suknje i obavezujuća odeća su također oznaka primitivno-patrijarhalne kulture; kult djevičanstva/nevinosti je tobože sveopšti fenomen (unisone!) romske kulture…
 
Orodnjeno nasilje opisuje se kao fenomen koji je sastavni dio romskih zajednica i njihove mačo kulture, a kao rešenje se ističe podsticanje članova i članica zajednice da prijavljuju nasilje. Rani brakovi (ali i ugovoreni brakovi, prinudni brakovi itsl.) se vide kao posebno zabrinjavajući problem, koji se često opisuje uz moralizirajuće, etnorasistične podtonove i uglavnom interpretira kulturalistički jer se tumači kao inherentna karakteristika romske kulture i tradicije. U ovakvim pristupima fenomenu ranih brakova ponekad se u nizu uzroka navodi i siromaštvo, ali i ono najčešće ostaje u domenu kulturalističkih interpretacija (jer, Romi su tradicionalni siromašni). Dakle, čak i kada se nazire da je siromaštvo jedan od faktora sklapanja braka kao mogućeg izlaska iz loših egzistencijalnih uvjeta, ne daje se nikakva analiza političko-ekonomskog okvira unutar kojeg se rasijalizirano-orodnjeni položaj Romkinja proizvodi na takav način da one najčešće i nemaju drugih mogućnosti.
 
Kultur-rasističke nijanse ove optike ne povezuju orodnjene fenomene analitički sa širim strukturnim uvjetima (sistemskim rasizmom i patrijarhalnim odnosima unutar kapitalizma u celini), već ih tumače kao učinak romske kulture i običajnosti koja je, prije svega, patrijarhalna. Romska kultura je suštinski, dakle, dio patrijarhalnih odnosa: Romi su tradicionalno i običajnosno patrijarhalni, oni su nasilni (između ostalog i zato što su siromašni – kriminalizacija i rasijalizacija siromaštva), a Romkinje su submisivne (svejedno jesu li to po prirodi ili su naučene da budu), lojalne sopstvenom narodu i običajima itd. Kako iz rodno-ravnopravne optike socioekonomski uvjeti nisu prvi na tapetu, uglavnom je sve stvar svijesti, stoga i promjene svijesti i edukacije: važnije je raditi na osnaživanju i osvešćivanju Romkinja, a kada se njih i njihove obitelji prosvijetli (ispravnim gadži vrijednostima), kada im se objasni nasilje njihovih muževa, kada se nasilje prijavi policiji, kada se podijele kontraceptivna sredstva i kada im se objasni koliko je važno da se ide u školu (bez obzira imaju li šta da jedu, jer obrazovanje je čarobni štapić kojim se sve rešava), te kada ih se podstakne da se priključe tržištu rada, kao i programima za započinjanje samostalnog biznisa, onda će ih se navodno izbaviti iz patrijarhalnih ralja.
 
Ovaj feministički diskurs zalaže se za veću vidljivost Romkinja, a oportuno ga koriste brojne organizacije i partije. Primjerice, kao glavna strategija koju koriste državne institucije i organizacije civilnog društva često je promoviranje Romkinja koje su „uspele“. Dakako, vrlo je mali broj Romkinja koje zauzimaju najviše političke, obrazovne, preduzetničke i korporativne niše, a najveći je broj onih koje su „uspele“ u poljima rada koja su potplaćena i prekarna (čistačice, kuharice, vaspitačice, gerontodomaćice, medicinske sestre, zdravstvene medijatorke, pedagoške asistentkinje, umjetnice itsl.).
 
Tako primjeri dobre prakse stvaraju iluziju da se stvar menja, a zapravo se odnosi eksploatacije, discipliniranja, dominacije i potčinjavanja održavaju. Primjeri romskih žena koje su uprkos svemu „uspele“ ističu se u svrhe tokenizma i ostaju u ravni individualističke i meritokratske argumentacije: ako su one mogle (jer smo tobože sve_i sâme_i zaslužne_i za sopstvene položaje, sve smo sâme_i stvorile_i, zaradile_i i postigle_i) onda mogu sve. Problem nije u kapitalističkim institucijama, kamoli u celokupnom društvenom sistemu – za njih je problem uvijek u individuama, konkretnim zajednicama i patrijarhalnim odnosima. Konsekvenca ove optike je individualizacija i prepostavka jednakih šansi unutar kapitalizma: to što su Romkinje potčinjene, manje obrazovane i siromašnije vidi se kao stvar patrijarhalnih karakteristika, ako se to promijeni one imaju jednake šanse za uspeh. Složeniji odnosi moći i klasne relacije ono je što se nastoji izbrisati i učiniti nevidljivim, nešto što takva perspektiva neprekidno normalizira ili pak svodi isključivo na patrijarhalne odnose.
 
Rodno-ravnopravna optika pretežno ostaje etnokulturalistička, esencijalistička, često i biologistička. A Romkinje ostaju prilično nevidljive, ili vidljive samo prigodničarski, recimo u vrijeme Osmog marta (Međunarodni dan žena) ili osmog aprila (Međunarodni dan Roma_kinja) ili drugog avgusta (Evropski dan sećanja na romske žrtve Samudaripena, genocida u Drugom svjetskom ratu), uklopljene u postojeće društvene hijerarhije. Puna medijska pažnja za položaj Romkinja, te pravna, socijalna i bilo koja stvarna podrška za pripadnice manjinskih grupa zapravo izostaje.
 
Rodno-ravnopravni pogled na Romkinje bi se mogao obilježiti i jednom drugačijom klasifikacijom: najbliže odgovara liberalno-feminističkoj optici, a zbog privilegiranja (i biologiziranja) kategorije roda, te insistiranja na lično-političkim temama i projektima za podizanje svijesti, inklinira i ka radikalno-feminističkim opcijama[15]. Uprkos ponekim razlikama između ovih dinamičnih i heterogenih feminističkih struja, obe najčešće pretpostavljaju patrijarhalne odnose kao zasebne i privilegirane društvene odnose (a ponekad i patrijarhat kao zasebni društveni sistem opresije). Ne objašnjavaju dinamike orodnjene opresije kao nešto što je konstitutivno za kapitalizam, već pretpostavljaju da je uzrok negde izvan kapitalističkog sistema proizvodnje, da transistorijski prevazilazi sve sisteme proizvodnje. Stoga ni za jednu ni za drugu opciju glavni problem nije kapitalizam, već su to muškarci i patrijarhalne strukture.
 
Kapitalistički društveno-strukturni uzroci orodnjene nejednakosti se u rodnoravnopravnoj optici ni ne dotiču. Čak i kada se primećuje nejednakost žena kao ekonomsko iskustvo u kapitalizmu, ono se teorijski ne temelji u analizi kapitalističkih odnosa u celini, nego: u patrijarhalno-kulturnim predrasudama i stereotipima (osobito onima koji vladaju u ličnim, obiteljskim i kućnim odnosima), u legalnoj i radnoj diskriminaciji, u muškarcima (svejedno da li se rod objašnjava biologistički ili kulturalistički), u ekonomskoj zavisnosti žena od muškaraca u podeli rada, odnosno u patrijarhatu kao zasebnom sistemu i svemu onome što se smatra njegovim dijelovima.
 
Nadalje, umjesto usredsređivanja na konstruiranu normu bjelačkosti, fokus je na rasijaliziranom Drugom; umjesto adresiranja konstruiranih orodnjenih identiteta u kapitalističkim odnosima, fokus je na Ženi (na koju se primarno gleda kroz optiku žrtve); umjesto adresiranja kapitalizma, kao sistema koji proizvodi rasijalizirane, etnizirane, orodnjene i klasne pozicije, fokus je na uključivanju u postojeći kapitalistički sistem ili napadu na „sistem patrijarhata“ i bijegu u male depolitizirane svjetove (separatne ženske grupe, aktivnosti za osnaživanje žena i aklamaciju tobožnjih ženskih karakteristika, grupe za podizanje svijesti itsl.); umjesto analize i istorizacije patrijarhalnih vrijednosti i odnosa, ova optika proizvodi rasijalizirane narative koje patrijarhat predstavljaju kao trajnu karakteristiku marginaliziranih zajednica, a Romkinje često paternalistički posmatraju kao bespomoćna i inferiorna ljudska bića, nesposobna da se suoče sa rodnim oblicima opresije.
„Zašto nas stalno neko drugi podučava da ograničimo ‘žensko-romske teme’ na rane brakove, trgovinu ljudima, nasilje i pristup obrazovanju? Naravno da su ove teme važne, ali šta je sa drugim dimenzijama naših života? Šta je sa političkom participacijom i pristupom sferi rada? Šta je sa Romkinjama koje su prinuđene da podmićuju lekare kada odlaze na abortus zbog njihovog opravdanog straha od sterilizacije?“[16]
Rodnoravnopravna slika viktimiziranih i potencijalno osnaženih žena u tobožnjoj zajedničkoj borbi svih žena („sestrinstvo“) stoga je ne samo veoma skučen, sužen, kratkovidan i siromašan interpretativni pogled, već se iz ovakve feminističke optike ne nazire nikakva oslobodilačka društvena promjena za Romkinje, koje uglavnom ostaju u mahalama i getoiziranim prostorima. Bliže onima s kojima dijele klasna mjesta, nego bijelim „sestrama“.






Bilješke:

[1] Terminima „gadžo“ i „gadži“ imenuju se ne-Rom i ne-Romkinja. Ponekad to ima i pežorativnu konotaciju, a u daljnjem tekstu ostavljam da termin vibrira u toj značenjskoj ambivalenciji. Također u vezi sa konceptom bjelačkosti, trebalo bi imati u vidu i nemali broj tzv. bijelih Roma_kinja (čija boja kože se percipira kao bijela).

[2] „Jedna od nesretnih posljedica ovoga je da se biti edukovan_a i biti Rom_kinja konstruišu kao međusobno isključivi. Odnosno, obrazovan_a Rom_kinja se smatra manje Romom_kinjom a više gajikanime, jer se nedostatak pristupa obrazovanju oblikovao u oznaku romskog identiteta. Unutar zajednice, barem u SAD-u, među imigrantskim (rumunjskim) Romima_kinjama, ova osoba se može smatrati hasardi (izgubljenom), a neki to čak smatraju lajau (sramotnim). Ali osuda zajednice je uveliko rodno uslovljena. Konotacija je još gora kada se radi o obrazovanoj ženi, jer se indicira da je ona labavog morala, upravo zato što je provela toliko godina među gadje.“ Alexandra Oprea, „Promises and Prospects of the Romani Women’s Movement in Central and Eastern Europe‟, U: The Romani Women’s Movement, 250.

[3] Chandra Talpade Mohanty, „’Under Western Eyes’ Revisited: Feminist Solidarity through Anticapitalist Struggles“, 510. „Početi od društvene pozicije koju zauzimaju siromašne ne-bijele žene iz Svijeta Dvije Trećine (Two-Third World) je važno, štaviše krucijalno za feminističku analizu; upravo je potencijalna epistemička privilegija ovih zajednica žena ono što otvara prostor za demistifikovanje kapitalizma i zamišljanje transnacionalne socijalne i ekonomske pravde.“, Isto, 529.

[4] Laura Corradi, 37, 38.

[5] Ovi i slični reformski ciljevi nisu nevažni, već u nekim drugim, potpunije emancipatorski i transformativno orijentiranim feminističkim optikama, naprosto nisu konačni ciljevi. Baš kao što su u kapitalističkim društvima radnici_e ravnopravni_e s kapitalistima_kinjama u pravnom smislu, a da se time nikako ne adresiraju njihove međusobne dinamike u ekonomskom smislu, tako se i u rodno-ravnopravnoj perspektivi ustrajava na tom tipu formalne jednakosti između muškaraca i žena, bez da se zadire u uvezanost u šire strukture kapitalističke proizvodnje i reprodukcije.

[6] Ova prilično jednostrana optika prevashodno naginje „crno-bijeloj“ podjeli društvenih odnosa i antagonizama, gdje su glavni uzrok neravnopravnosti „muškarci“ (svejedno da li se identitet muškaraca misli biologistički, kulturološki ili tome slično). Stoga bi česta pretpostavka ovog pogleda moglo biti i ono što se u feminističkim teorijama imenuje kao dvosistemskost ili višesistemskost. Ovo podrazumijeva da pored patrijarhata kao nekakvog zasebnog društvenog sistema, utemeljenog na rodnim odnosima, postoje i drugi društveni sistemi (recimo rasni sistem, koji se zasniva na rasijaliziranim društvenim odnosima, pa kapitalizam, koji se zasniva na klasnim odnosima…), čiji je međusobni odnos vrlo izazovno za objasniti, a da se ne upadne u zamke aistorijskih i transistorijskih pristupa, kao i esencijalizirajućih pretpostavki tobože suštinskog muško-ženskog antagonizma. Međutim, budući da rodnoravnopravni pogled često pretpostavlja kapitalizam kao neproblematični društveni okvir, u ovoj se optici sistemi ponekad ni ne tematiziraju niti impliciraju, jer se glavna društvena asimetrija tiče muško-ženskih odnosa, a sve drugo je sporedno. O problemima dvo- i više-sistemskih pristupa videti u: Aruca Čincija (2017).

[7] Trickle-down economic effect (efekt ekonomije kapanja) je liberalna mudrolija prema kojoj se profit tobože spontano preliva sa vlasnika kapitala na radnike.

[8] Četvrtim svijetom, a ponekad i metaforama intermundija (među-prostorima, među-svjetovima), često se označavaju i romske zajednice.

[9] Seksualnost cigana, 73.

[10] Iako se nazivaju i nevladinim organizacijama, organizacije civilnog društva nisu odvojene od vladinih pravila, logike i uslova: često su u direktnim partnerstvima sa državnim institucijama ili se oslanjaju na državne projekte; reproduciraju istu logiku odnosa moći i predstavljaju ekstenziju državne kontrole. Opet, razlikuju se pro-državne organizacije od onih koje nastoje biti kritički orijentirane prema državnim institucijama (kao što su različite i ideološko-političke pozicije s kojih izriču tu kritiku), ali njihova je forma svakako već ograničavajuća i nedovoljna za revolucionarno, pa i reformsko djelovanje.

[11] Ovaj pristup je uprkos mantranju o inkluziji suštinski isključujući, a neke romske feministkinje ga ponekad imenuju i gadžo-centrizmom. „Imenovanje gadžo-centrizma otkriva institucionalnu ideologiju i sistem koji uključuje politike i pristup pravdi, kao i specifičnu kulturu koja istovremeno koristi rod, rasizam, starosnu dob i ekologiju raseljavanja u svrhu isključivanja, predstavljajući to kao proces integracije.“ (Patricia Caro Maya i Sarah Werner Boada, „The Challenges of Kalí NGOization after Francoism: Rethinking Activism in and Beyond Spain, in Practice“, U: The Romani Women’s Movement, 232). Oni koje treba uključiti sistemski se proizvode kao isključene, spacijalno izolovane i segregirane, ograđene, posebno nadzirane, udaljene iz urbanih i ruralnih centara, što dalje od gadži pogleda, a to često znači što manje izloženosti gadžo društva kontaminaciji.

[12] „Slažem se i osećam da ste potpuno u pravu kada ističete da bi prepoznavanje i odavanje počasti sopstvenim načinima organiziranja Kalí žena, kako u prošlosti tako i u sadašnjosti, moglo da demontira duboko rasističnu binarnost, prema kojoj su se zamišljene ‘prave’ španjolske žene payas (gadži) uspešno izborile za svoja prava, dok bi one koje su još uvijek ‘necivilizovane’ (i ‘neintegrisane’) gitanas (Kalís) trebalo da uskoče u voz za gadži emancipaciju. To je dominantni diskurs na koji stalno nailazim u svojim istraživanjima, a plašim se da ga dijele i mnogi istraživači_ce i aktivisti_kinje koji se identifikuju kao feministi_kinje, i to ne samo u španjolskom kontekstu.‟ Isto.

[13] Samudaripen („masovno ubijanje“) je prihvaćeni pojam kojim se na romskom jeziku označava genocid nad romskom populacijom u Drugom svjetskom ratu.

[14] „Kada sam pohađala master program rodnih studija 2006. godine, o Romkinjama i Muslimankama se govorilo kao o vanzemaljkama, kao da su neke udaljene žene, neke koje su prinuđene da se udaju i da nose veo.“ Carmen Gheorghe, Letiţia Mark, Enikő Vincze, „Towards an Anti-Racist Feminism for Social Justice in Romania“ U: The Romani Women’s Movement, 116.

[15] Radikalnofeminističke putanje su kroz istoriju često bile karakterisane kao one koje odveć lako skrenu u univerzalizaciju „ženskosti“ koja vodi u implicitni rasizam. Videti: Paddy Farr (2019). Rodno-ravnopravna optika nema jasan ideološki naboj, jer se u njezinoj logici mogu pronaći brojni elementi iz liberalnih, radikalnofeminističkih, konzervativnih, ali i nekih socijalističkih feminizama: svih onih koji rodnu opresiju izdvajaju kao posebnu i nezavisnu opresiju.

[16] Jelena Jovanović, „Friendship, Empowerment, and Politics in Serbia“, U: The Romani Women’s Movement, 153.






Literatura:

 
Arruzza Cinzia, Fraser Nancy i Bhattacharya Tithi. Feminizam za 99%. Manifest. Zagreb, 2019. Preveli: Karolina Hrga i Martin Beroš. Dostupno na: http://zenstud.hr/wp-content/uploads/2019/08/Arruzza_Cinzia_Bhattacharya_Tithi_Fraser_Nancy_Feminizam_za_99_posto_Manifest_2019.pdf
 
Aruca Čincija, Primedbe o rodu, u: „Stvar“ br. 9, Časopis za teorijske prakse, Gerusija, Novi Sad 2017. Prevela: Andrea Jovanović.
 
Bhattacharya Tithi, Mapping Social Reproduction Theory, Verso Blog, 2018. Dostupno na: https://www.versobooks.com/blogs/3555-mapping-social-reproduction-theory
 
Bhattacharya Tithi (ed.), Social Reproduction Theory: Remapping Class, Recentring Oppression. London: Pluto Press, 2017.
 
Bhattacharya Tithi, What is Social Reproduction Theory?, Socialist Worker, 2013. Dostupno na: https://socialistworker.org/2013/09/10/what-is-social-reproduction-theory + video iz 2017. Dostupno na: https://www.youtube.com/watch?v=Uur-pMk7XjY
 
Bohrer Ashley J., Marxism and Intersectionality. Race, Gender, Class and Sexuality under Contemporary Capitalism. Bielefeld: Transcript-Verlag, 2019.
 
Ceneda Sophia. Romani Women from Central and Eastern Europe: A ‘Fourth World’, or Experience of Multiple Discrimination. Refugee Women’s Resource Project, Asylum Aid, March 2002. Dostupno na: https://www.refworld.org/docid/478e3c9c1a.html
 
Corradi Laura, Gypsy feminism. Intersectional Politics, Alliances, Gender and Queer Activism. London, New York: Routledge, Taylor & Francis Group, 2018.
 
Davis Angela, Women, Race and Class, New York: Random House 1981.
 
Drmaku Jasmina, Ima li ekonomija uticaja na romsku kulturu i tradiciju? U publikaciji „Kada su dokumenti daleko od realnosti. Od političke edukacije ka samoorganizaciji‟, urednica Maja Solar, izdavač Forum Roma Srbije, 2019. Dostupno na: http://www.frs.org.rs/wp-content/uploads/2020/03/Kada-su-dokumenti_final_web.pdf
 
Farr Paddy, Power and Control: Radical Feminism, State Cooptation and Intersectional Queer Theory in Domestic Violence Praxis. December, 2019. Dostupno na: https://www.researchgate.net/publication/338545918_Power_and_Control_Radical_Feminism_State_Cooptation_and_Intersectional_Queer_Theory_in_Domestic_Violence_Praxis
 
Ferguson Susan, Women and Work: Feminism, Labour, and Social Reproduction. London: Pluto Press, 2020.
 
Ferguson Susan, Social Reproduction: What’s the big idea?, Pluto Books Blog, 2016. Dostupno na: https://www.plutobooks.com/blog/social-reproduction-theory-ferguson/
 
Ferguson Susan i McNally David, Društvena reprodukcija onkraj intersekcionalnosti, Zarez, 2016. Dostupno na: http://www.zarez.hr/clanci/susan-ferguson-i-david-mcnally-drustvena-reprodukcija-onkraj-intersekcionalnosti
 
Fremlova Lucie, The Experiences of Romani Lgbtiq People: Queer(Y)(Ing) Roma. University of Brighton, 2017.
 
Jaffe Aaron, Social Reproduction Theory and the Socialist Horizon: Work, Power and Political Strategy. Pluto Press, 2020.
 
Kasumović Robert i Momčilović Predrag. Sakupljači sekundarni sirovina. (Ne)Vidljivi radnici. Forum Roma Srbije, Beograd 2020. Dostupno na: https://www.rosalux.rs/sites/default/files/publications/Skupljaci_sekundarnih_sirovina_FRS_2020.pdf
 
Kóczé Angéla, Missing Intersectionality: Race/Ethnicity, Gender, and Class in Current Research and Policies on Romani Women in Europe. Budapest: CEU University Press, 2009. Dostupno na: https://cps.ceu.edu/sites/cps.ceu.edu/files/cps-policy-study-missing-intersectionality-2009.pdf
 
Kóczé Angéla, Gender, Ethnicity and Class: Romani Women’s Political Activism and Social Struggles. PhD Dissertation. Budapest: CEU, Budapest College, 2011. Dostupno na: https://eige.europa.eu/docs/81_HU.pdf
 
Kóczé Angéla, Reflections on the Position of Romani Women, Children, and Youth in Europe. (VIDEO) https://www.youtube.com/watch?v=nlyDbud5IsI
 
Kuper Britni, Intersekcionalnost. Rekonstrukcija Ženski Fond. Dostupno na: https://www.rwfund.org/kriticne-teme-feministicka-citanka-britni-kuper-intersekcionalnost/
 
Lewis Holly, The Politics of Everybody. Feminism, Queer Theory, and Marxism at the Intersection, Zed Books, London, 2016.
 
Macedonia: „Little by Little We Women Have Learned our Rights‟. The Macedonian Government’s Failure to Uphold the Rights of Romani Women and Girls. Amnesty International: December, 2017. Dostupno na: https://www.amnesty.org/en/documents/EUR65/004/2007/en/
 
Marić Ognjenović Miljana, Rodno uslovljena (ne)balansiranost u romskim porodicama: stvar uverenja ili ipak i nečeg drugog? U publikaciji „Romski životi su važni‟, urednica Maja Solar, izdavač Forum Roma Srbije, 2020. Dostupno na: http://www.frs.org.rs/wp-content/uploads/2021/02/Romski-zivoti-su-vazni-SRP.pdf
 
Mayall David, Gypsy Identities 1500–2000. From Egipcyans and Moon-men to the Ethnic Romany. London, New York: Routledge and Taylor & Francis Group, 2005.
 
McNally David, Intersections and Dialectics: Critical Reconstructions in Social Reproduction Theory. In: Social Reproduction Theory: Remapping Class, Recentring Oppression, Bhattacharya Tithi (ed.). London: Pluto Press, 2017.
 
Mohanty Chandra Talpade, „Under Western Eyes‟ Revisited: Feminist Solidarity through Anticapitalist Struggles. In: „Signs: Journal of Women in Culture and Society‟, vol. 28, no.2, 2003, The University of Chicago Press, pp. 499-535.
 
Pezerović Selma, Tijesna veza rasne i rodne neravnopravnosti. Dostupno na: https://phralipen.hr/2020/08/15/tijesna-veza-rasne-i-rodne-neravnopravnosti/
 
Racialized Labour in Romania Spaces of Marginality at the Periphery of Global Capitalism. Editors: Vincze, E., Petrovici, N., Rat, C., Picker, G. Palgrave Macmillan, 2019.
 
Research on the Social Norms Which Prevent Roma Girls from Access to Education. UNICEF, Sofia, 2016. Dostupno na: https://www.unicef.org/bulgaria/media/1886/file/Social-norms-which-prevent-roma-girls-from-access-to-education-EN.pdf
 
Roberts Adrienne, Gendered States of Punishment and Welfare. Feminist Political Economy, Primitive Accumulation and the Law. Routledge, 2019.
 
Roberts Adrienne, Rodno uvjetovana prekarnost privatizirane društvene reprodukcije: rodno uvjetovano siromaštvo i država (The Gendered Precariousness of Privatized Social Reproduction) (izveštaj + VIDEO) http://slobodnifilozofski.com/skripta-tv/rodno-uvjetovana-prekarnost-privatizirane-drustvene-reprodukcije-rodno-uvjetovano-siromastvo-drzava
 
Roy Arundhati, The NGO-ization of resistance, YouTube. Dostupno na: https://www.youtube.com/watch?v=zTFC9OSGL34
 
Ruccio F. David, Rezervna armija – pandemijsko izdanje. Dostupno na portalu Slobodni Filozofski: http://slobodnifilozofski.com/2020/06/rezervna-armija-pandemijsko-izdanje.html
 
Said Edvard, Orijentalizam. Beograd: Biblioteka XX vek, 2008.
 
Savić Jelena, Nijanse rasijalizacije zdravstvene zaštite. U: „Romski životi su važni 2‟, urednica Maja Solar, izdavač Forum Roma Srbije, Beograd, 2021. (u pripremi za štampu)
 
Second European Union Minorities and Discrimination Survey: Roma women in nine EU Member States. Dostupno na: https://fra.europa.eu/sites/default/files/fra_uploads/fra-2019-eu-minorities-survey-roma-women_en.pdf
 
Seksualnost Cigana. O intimnosti: romska i autsajderska perspektiva. Priredio Džad Nirenberg. Beograd: Rekonstrukcija Ženski Fond, 2013. https://www.rwfund.org/wp-content/uploads/2014/09/Seksualnost-cigana-O-intimnosti-romska-i-autsajderska-perspektiva.pdf
 
Shadow Report on the Situation of Romani Women in the Republic of Macedonia. October-November 2005. Dostupno na: https://www.opensocietyfoundations.org/publications/situation-romani-women-republic-macedonia
 
Solar Maja i Hrga Karolina, Orodnjeno nasilje kao neraskidiva nit kapitalizma. U: „Ne/nasilje i odgovornost, između strukture i kulture: smernice za građenje nenasilnih zajednica‟. Beograd: Rosa Luxemburg Stiftung, Regionalna kancelarija za Jugoistočnu Evropu, 2020.
 
Strategija za socijalno uključivanje Roma i Romkinja u Republici Srbiji za period od 2016. do 2025. godine. Dostupno na: http://www.pravno-informacioni-sistem.rs/SlGlasnikPortal/eli/rep/sgrs/vlada/strategija/2016/26/1/reg
 
Svirčev Žarka, Lutka za Romkinju. U publikaciji „Kada su dokumenti daleko od realnosti. Od političke edukacije ka samoorganizaciji‟, urednica Maja Solar, izdavač Forum Roma Srbije, 2019. Dostupno na: http://www.frs.org.rs/wp-content/uploads/2020/03/Kada-su-dokumenti_final_web.pdf
 
Taylor Keeanga-Yamahtta (ed.) How We Get Free. Black Feminism and the Combahee River Collective. Chicago, Illinois: Haymarket Books, 2017.
 
The Combahee River Collective Statement iz 1977. Dostupno na: https://www.blackpast.org/african-american-history/combahee-river-collective-statement-1977/
 
The Romani Women’s Movement; edited by Angéla Kóczé, Violetta Zentai, Jelena Jovanović and Enikő Vincze. Routledge Taylor & Francis Group: 2019. Dostupno na: https://www.researchgate.net/publication/330713228_A_Reflexive_History_of_the_Romani_Women’s_Movement_Struggles_and_Debates_in_Central_and_Eastern_Europe_Edited_Volume
 
Viewpoint Magazine, Issue 5: Social Reproduction, 2015.
 
Vogel Lise, Beyond Intersectionality. In: „Science & Society‟, Vol. 82, Iss. 2, 2018.
 
Vogel Lise, Marxism and the Oppression of Women: Toward a Unitary Theory. Brill Publishers: Historical Materialism Book Series, 2013.





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.






Vezani članci

  • 28. lipnja 2022. Palmino ulje: mazivo imperija Iako se to na prvi pogled možda ne čini, palmino ulje igra iznimno važnu ulogu u kontekstu suvremenog globalnog kapitalizma. Činjenica da ga pronalazimo u gotovo 50% prehrambenih proizvoda u našim dućanima samo je vrh ledenog brijega. Od kozmetičkih proizvoda, sredstava za čišćenje, podmazivanje, raznih aditiva u brojnim industrijama, palmino ulje je zaslužno za nevjerojatno veliki broj predmeta s kojima svakodnevno dolazimo u dodir, kao i za brojne svakodnevne prakse. Njegova obimna proizvodnja samim tim zahtijeva velike površine zemlje, enormne količine rada, te emitiranje nezanemarive količine zagađenja. Od ekonomskih do ekoloških učinaka i njegove bitne povijesne uloge u rasističkim kolonijalnim praksama, palmino ulje zbilja zaslužuje titulu podmazivača kapitalističkog imperija.
  • 22. lipnja 2022. Kriptovalute su beskorisne za društvene potrebe "Kriza omogućava zatvaranje ili spajanje nekompetitivnih kompanija koje ne stoje dobro; prolaženje kroz niz bankrota; otpuštanje radnika kako ih ne biste morali plaćati; zaustavljanje investicija u nove tehnologije itd. Oni koji prežive krizu potom mogu iznova pokrenuti ekonomiju uz višu profitnu stopu i nastaviti s proizvodnjom. Kapitalizam tako funkcionira i napreduje – ne ide u korist običnih ljudi. U ovakvoj se, prilično teškoj situaciji, nalazimo trenutno."
  • 17. lipnja 2022. Je li životinjska agrikultura jednako loša kao izgaranje fosilnih goriva? Iako ne polazi uvijek iz antispecističke pozicije, svijest o neodrživosti i štetnim utjecajima stočarstva pomalo jača u aktivističkim krugovima, ali i popularnoj kulturi. "Ljudi pojedu samo 55% kalorija svjetskih usjeva, dok je 36% stočna hrana (9% otpada na biogoriva). Ova ionako užasavajuća statistika zapravo je obrnuta diljem globalnog sjevera, Rusije i Brazila, pa 62% žitarica koje se uzgajaju u EU konzumira stoka. Unatoč apsurdnom argumentu da su vegani jednako odgovorni za klimatski krah, 77% soje u svijetu uzgaja se za prehranu životinja (samo 7% je za ljudsku prehranu)."
  • 30. svibnja 2022. Proglas Kolektiva rijeke Combahee Combahee River Collective sačinjavale su Crne lezbijske feministkinje i socijalistkinje koje su tijekom druge polovine 1970-ih prokrčile put važnim borbenim konceptima, političkim artikulacijama i antikapitalističkim praksama. Smatra ih se pretečom lijevih struja intersekcionalnog feminizma, jer su promišljanje oslobođenja Crnih žena utemeljivale kao oslobođenje svih potlačenih od isprepletenih vrsta opresije i eksploatacije koje kapitalistički sistem strukturno proizvodi i reproducira.
  • 15. svibnja 2022. Upravljanje stresom je podvala Cinizam korporativnih modela upravljanja stresom mjerljiv je samo time koliko je stres nusproizvod kapitalističkog sistema akumulacije profita. Rješenja koja neće biti puko palijativna treba tražiti u domeni politike namjesto u individualistički postavljenom idealu brige o sebi.
  • 9. svibnja 2022. Deficiti „dioničarske demokracije“ Lajtmotiv tačerizma, dioničarska demokracija, na tragu neoklasične maksime glasovanja novčanikom, daleko je od toga da bi bila dostojna da je nazivamo ekonomskom demokracijom, već se ispostavlja kao mehanizam reprodukcije nejednakosti, s detrimentalnim posljedicama po sustav mirovinskog osiguranja koji je postao isprepleten s financijskim sektorom, kao još jedan segment života koji je potpao pod štetni utjecaj financijalizacije.
  • 2. svibnja 2022. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Antikapitalistički seminar koji teži otvoriti i razgranati prostor za promišljanje i artikulaciju antikapitalističkih težnji kao kolektivnog projekta u kojem će se prelomiti pogledi iz različitih pozicija, strukturiranih klasnom eksploatacijom te rodom, rasom, etnicitetom i drugim kapitalističkim režimima opresije.
  • 19. travnja 2022. „Crveni“ New Deal u Kini? Politike kineske države s obzirom na regulaciju nekih novih fleksibilnih oblika radnih praksi i aranžmana te slobodnotržišnih ambicija korporativnih giganata daju naslutiti pozitivne pomake u kineskom političko-ekonomskom krajoliku. Međutim, motivacija u njihovoj pozadini nije progresivna već izvire iz potrebe stabilizacije bujajućeg kineskog kapitalizma.
  • 8. travnja 2022. Protiv novog Hladnog rata Zabrinjavajuće intenziviranje kinesko-američkih odnosa u analizama dijela ljevice dovelo je do usporedbe s hladnoratovskom situacijom prošloga stoljeća. Iako umnogome neodgovarajuća, ova analogija ima smisla kada su u pitanju tropi i ideje koje su bile karakteristične za navedeni period. Od kempizma do idealizacije autoritarne Kine, dio ljevice nije u stanju kritički preispitati i situirati ovaj geopolitički sukob, a to je vidljivo i na primjeru nekih poznatijih figura poput Davida Harveyja i Naomi Klein. Razlog tome leži u nedostatku izvora, zastupljenosti i popularnosti gledišta kineske dijaspore, te slabom fokusu na postojeće alternativne izvore koji ukazuju na drugačije perspektive.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve