Nađa Bobičić 28. prosinca 2021.

Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija

Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.

Kata Pejnović (lijevo) u radnom predsjedništvu IV kongresa SSRNH, Zagreb, 1953. godine, fotografija iz Kata Pejnović: monografija, glavna i odgovorna urednica Marija Šoljan Bakarić (1977) (izvor: AFŽ arhiv)
Ko, i sa kakvih teorijskih i političkih pretpostavki piše istoriju? To je prvo pitanje koje se postavlja kada se analiziraju savremeni narativi o bilo kojem proteklom periodu, pa tako i o periodu jugoslovenskog samoupravnog socijalizma. U ovom tekstu, pitanje je ko i na koji način ispisuje dosadašnju istoriju jugoslovenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena.
 
Takođe, koliki je značaj narativa o toj istoriji? U sadašnjem regionalnom kontekstu, kada u dominantnom govoru preovladava revizionistički konzervativni diskurs, ulog za revitalizaciju progresivne jugoslovenske istorije još je i veći, posebno uzevši u obzir njeno kontinuirano i temeljno trodecenijsko brisanje.
 
Neophodnosti pisanja istorije ženskog radničkog pokreta bila je svjesna već Aleksandra Kolontaj, koja nije bila samo pionirka ovog pokreta, već i jedna od njegovih prvih hroničarki (Kollontai, [1907–1916] 1984). Ona iz prve ruke bilježi istoriju okupljanja socijalističkih žena. Socijalistkinje su se neformalno prvi put sastale u Londonu 1896. godine, kada je ženski radnički pokret bio tek u povoju. U narednim je godinama angažovanje žena u socijalističkim pokretima bilo sve prisutnije, a do 1907. pokret se toliko omasovio da je bilo moguće organizovati prvu Međunarodnu konferenciju socijalistkinja u Štutgartu. Osim toga, javila se i potreba za osnivanjem internacionalnog ženskog biroa za koordinaciju organizacija u različitim državama. Biro je takođe osnovan u Štutgartu, sa časopisom Die Gleichheit (Ravnopravnost) kao centralnim organom. Cilj međunarodnih konferencija i biroa bio je da se omogući predstavnicama radničke klase da se zauzmu za sebe i postanu politički subjekti, kako opisuje prve korake ovog pokreta Aleksandra Kolontaj (isto, 57).
 
Osim ispisivanja sopstvenog narativa o lijevom putu rodne emancipacije, pisanje ove istorije za Aleksandru Kolontaj značilo je i preuzimanje hegemonije naspram dominantnog diskursa buržoaskih feministkinja, te otpor brisanju dostignuća radnih žena. Zato ona preokreće diskurs građanskih feministkinja:
„Ova je borba podstakla ‘feminizam’ – pokušaj buržoaskih žena da se udruže i suprotstave svoju zajedničku snagu neprijatelju, muškarcima. Kako su ušle u arenu rada, ove žene su na sebe ponosno referisale kao na ‘avangardu ženskog pokreta’. One su zaboravile da su po pitanju dobijanja ekonomske nezavisnosti, kao i u drugim poljima, išle stopama svojih mlađih sestara i ubirale plodove napora njihovih žuljavih ruku.“ (Kollontai [1909] 1977, 62)
(Sa distance od stotinu godina treba voditi računa o tome da se dekontekstualizovano ne izjednačava pojam feminizma koji koristi Aleksandra Kolontaj, a koji se prije svega odnosio na tzv „buržoaske struje“, što bi u savremenom kontekstu bilo blisko liberalnim strujama, sa širim pojmom feminizma, koji se danas koristi, i u koji takođe pored liberalnih, radikalnih, postmodernih i drugih feminističkih struja spadaju mnogobrojne socijalističke, marksističke i raznorodne lijeve feminističke struje.)
 
Iz savremene pozicije lijevih feminizama, kod ovog je citata od posebnog značaja ukazivanje na to da su buržoaske feministkinje brisale i revidirale istoriju ovih struja još od samih njihovih početaka, te umnogome preuzimale zasluge socijalističkog pokreta. Ustvari su predvodnice promjena bile upravo radnice, zbog nužnosti da izađu na tržište rada kako bi materijalno podržale opstanak svojih porodica. Takođe, iz ideoloških ali i praktičnih razloga (kako bi dobile na masovnosti pokreta), socijalističke su partije, poput njemačke Socijaldemokratske partije, prve postavljale zahtjeve za opštim pravom glasa, što se odnosilo na sve žene i sve klase, neovisno o imovinskom i obrazovnom cenzusu.
 
Kada se ovaj komad istorije isključi iz priče o rodnoj emancipaciji u Evropi prve polovine 20. vijeka, priča najednom dobija gotovo isključivo legalistički prizvuk, ili se svodi na aistorijsku „borbu polova“, dok klasni aspekat, koji je u priči o izlasku žena u javni prostor neodvojiv od rodnog, biva izbrisan.
 
Kako se danas, vijek nakon teksta Aleksandre Kolontaj, piše o istoriji emancipacije žena u socijalističkoj Jugoslaviji? Da li preteže rodna ili klasna perspektiva? Da li neki dijelovi slagalice nedostaju? I kakve to posljedice ima na savremene feminističke tokove u postjugoslovenskoj regiji? To su ključna pitanja ovog teksta.
 

Kako se piše jugoslovenska istorija ženske i radničke emancipacije?

Pitanje koje se nameće kao konstanta u dosadašnjim istraživanjima jeste – da li su, kada, u kojoj mjeri žene bile samostalni agensi, isprva u jugoslovenskom radničkom pokretu, i potom za vrijeme jugoslovenske varijante socijalizma. U nekim skorijim raspravama, ono je preformulisano i u pitanje – da li je postojao autonomni feministički pokret u SFRJ. Uopšte, samo ovo pitanje i njegove varijacije mogu se čitati kao nasljeđe iz osamdesetih, pa je stoga potrebna promjena perspektive i formulisanje drugačijih pitanja, koja, između ostalog, ne iznose kritiku „od spolja“ – od strane liberalnih i radikalnih feminističkih struja, već kritiku „iznutra“ – na osnovu same istorije lijevih feminizama u Evropi i Jugoslaviji.
 
U prethodne tri decenije, dominantna, liberalna periodizacija feminizama u Jugoslaviji zasnivala se na direktnoj paraleli sa angloameričkom periodizacijom na tzv. tri talasa feminizma: u prvoj fazi su djelovale međuratne građanske feministkinje; druga generacija koja označava povratak feminizma u Jugoslaviju djelovala je od 1978. i konferencije Drug-ca žena; i treći talas čine feministkinje aktivne od devedesetih godina. Naravno, drugi i treći talas generacijski su bliski, pa su neke feministkinje bile aktivne u toku oba.
 
Kada se angloamerička trotalasna podjela prenese na jugoslovenski kontekst iz nje u dosadašnjim periodizacijama – svjesno ili ne – izostaje period najveće emancipacije žena Jugoslavije, odnosno period od kraja Drugog svjetskog rata do osamdesetih. Razlog tome jeste što se pod „feminizmom“ u ove periodizacije vrlo usko upisuju samo tradicije građanske i poznije liberalne provenijencije, koje su u našem regionalnom kontekstu po pravilu bile ograničene na višu srednju i više klase, dakle, vrlo ograničenog dometa. Ovakva perspektiva ima nekoliko posljedica.
 
U prvom koraku, lako se od previđanja cijelog jednog neizmjerno značajnog perioda emancipacije dođe do revizionističkih ideja kojima se doslovce briše istorijska činjenica da je sa dolaskom socijalizma došlo i do emancipacije žena, te da je upravo ovaj pokret kao osnovu svog programa imao politička prava za radničku klasu u cjelini – dakle i radnice i radnike. U drugom koraku, čak i kada se pomene da je nekad postojao Antifašistički front žena unutar NOB-a, disproporcionalno se insistira na tome kako u SFRJ nije postignuta potpuna emancipacija žena, iako je taj sistem u tom pogledu imao veći učinak u odnosu na napore poduzete u tom smjeru u rojalističkom sistemu koji mu je prethodio, i kapitalističkom koji ga je naslijedio. Treći korak jeste sukobljavanje feminističkih zahtjeva za ravnopravnošću žena sa teorijom i praksom socijalizma kao rodno nesenzibilisanima – čime se briše ne samo regionalna istorija, već i sve struje feminizama koje nastaju u tradiciji marksističke misli. U ovom koraku produbljuje se umjetni jaz između dva saveznička progresivna pokreta koja su se u vijek i po dugoj istoriji sve više približavala, i koji su u socijalističkoj Jugoslaviji ostvarili velike rezultate.
 
Uočiti i kritikovati liberalnu hegemoniju u istoriografiji ženske emancipacije u Jugoslaviji samo je prvi nivo. Potrebno je, poput Aleksandre Kolontaj, takođe ispisati ljevičarsku istoriju jugoslovenskog feminizma. Na taj bi se način proširio pojam feminizma tako da se njegove istorije približe istorijskom i savremenom iskustvu ovdašnje regije, umjesto da se one ukalupljuju prema modelima kapitalističkih centara.
 

1. Istraživanje perioda do 1975.

Periodom između dva svjetska rata do sada se najopsežnije bavila Jovanka Kecman, koja je u studiji Žene Jugoslavije u radničkom pokretu i ženskim organizacijama 1918–1941 (Kecman 1978) sakupila podatke o pionirskim pokušajima organizovanja žena na ljevici. Ona konstituisanje ženskog radničkog pokreta prikazuje u dvije etape, koje na kraju kulminiraju odlukama KPJ iz 1940. godine o nužnosti potpunog uključivanja žena u pokret i buduću oružanu borbu. Klasični marksistički pristup Jovanke Kecman takođe podrazumijeva oštru kritiku tzv. buržoaskih feministkinja kao nedovoljno radikalnih i okrenutih ka očuvanju kapitalističkog sistema. Ipak, i pored tih kritika, kako bi dala potpuniju sliku međuratnog konteksta, ona opsežno prikazuje njihov rad, prateći ga paralelno sa razvojem ženskog radničkog pokreta.
 
Dimitrije Tucović je 1910. godine prisustvovao Međunarodnom kongresu u Kopenhagenu, tokom kojeg je organizovana i jedna od Međunarodnih konferencija žena socijalista, o čijem je radu pisala Aleksandra Kolontaj. Iste godine Tucović je ohrabrio osnivanje Sekretarijata žena socijaldemokrata i pokrenuo list Jednakost (vjerovatno po ugledu na istoimeno njemačko izdanje, koje je uređivala Klara Cetkin). Neposredno pred početak Prvog svjetskog rata, 8. marta 1914. prvi put je u Jugoslaviji proslavljen Međunarodni dan radnih žena.
 
Jovanka Kecman piše o periodu do Šestojanuarske diktature, te od 1929. do početka rata. Neposredno nakon rata, već u aprilu 1919. godine, kada je održan Kongres ujedinjenja na kojem je osnovana Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunista), postavilo se pitanje položaja žena i nužnosti njihove potpune društvene emancipacije. U dokumentima sa ovog kongresa eksplicitno je istaknuto da se partija bori za jednaka prava „bez razlike na pol i poreklo“, te da zagovara potpunu pravnu i političku jednakost bez obzira na pol, i glasačko pravo „svakog građanina i građanke starih 20 godina“. U statutu je precizirano i kako Kongres Partije sačinjavaju između ostalih i dva izaslanika Centralnog sekretarijata žena (Kecman 1978, 77). Kako je u arhivskoj građi otkrila Kecman, i pored odluka Kongresa, neki od jugoslovenskih socijalista nisu bili imuni na konzervativizam, ironično, smatrajući da ženama treba oduzeti pravo glasa „jer su konzervativne“ (Kecman 1978, 78). Na takve kvazi-argumente većina je ipak negodovala, a neke od (malobrojnih) žena istupile su iz pokreta, dok su druge nastavile rad u okviru Partije, predvođene Centralnim sekretarijatom žena socijalista-komunista. Takođe, za vrijeme Kongresa ujedinjenja, održana je Konferencija žena socijalista-komunista, koja je ujedinjavala sve ženske socijalističke pokrete u jedinstveni ženski socijalistički pokret Jugoslavije (isto).
 
U Nacrtu statuta Centralnog sekretarijata žena socijalista-komunista, žene svoju ulogu u Partiji sažimaju na sljedeći način:
„Žene socijalistkinje (komunistkinje) usvajaju maksimum i minimum programa Partije komunista Jugoslavije i smatraju se dijelom partijske cjeline. Istovremeno, isključuju svaku zasebnu žensku organizaciju, a sebe smatraju tehničko-izvršnim odborom u agitaciji i organizovanju žena“ (prema: Kecman 1978, 78).
Događaji nakon 1920. godine i zabrane partijskih aktivnosti, kao i stalne razmirice između različitih frakcija, reflektovali su se i na nesistematičan pristup uključivanju žena. Broj članica Partije konstantno je bio nizak. Kecman je među arhivskom građom pronašla podatak da je i pored osnivanja Komisije za rad među ženama, 1926. godine u Partiji bilo samo pedeset žena od ukupno tri tisuće članova i članica (Kecman 1978, 137).
 
Druga etapa razvoja ženskog proleterskog pokreta u Jugoslaviji, od 1929. do 1941., počela je kao i prethodna, kako piše Kecman, s dobijanjem direktiva od Kominterne, koje u uslovima ilegalnog rada nisu mogle biti sprovedene, kao i otporima te nerazumijevanjem značaja uključivanja žena (Kecman 1978, 206–207).
 
Nakon 1935. godine, odnosno smjernica sa Sedmog kongresa Kominterne koje su pozivale na saradnju sa najširim frontom progresivnih snaga, dolazi do pomjeranja kursa u odnosu prema autonomnim ženskim organizacijama. Zato mlađe komunistkinje počinju da se infiltriraju u onovremene feminističke organizacije, Partija pokreće listove namijenjene ženama, i u većoj se mjeri posvećuje tzv. ženskom pitanju, kako ovaj period rekonstruiše Kecman. Rezultati se vide relativno brzo, iako ni tada nisu ocijenjeni kao zadovoljavajući. U izvještaju partijske Komisije za rad među ženama 1935. je utvrđeno da učešće žena u Partiji iznosi jedva 1 posto, a na Petoj zemaljskoj konferenciji 1940. nešto više, oko 6 posto (prema: Kecman 1978, 414).
 
Na istoj konferenciji, referatom Vide Tomšič i podrškom partijskog rukovodstva sa Titom na čelu, utvrđen je stav KPJ prema ženskom pitanju, koji će imati dalekosežne posljedice tokom i nakon rata. Utvrđena su četiri ključna zahtjeva u vezi sa položajem žene, koja su uključena u program Partije:
1) Zaštita materinstva; ukidanje svih razlika među bračnom i vanbračnom decom.

2) Ukidanje dvojnoga morala u našem javnom i privatnom životu; uvođenje građanskog braka i mogućnost razvoda.

3) Pravo na rad, za jednak rad jednaka plata, zaštita žena na radu, zaštitno zakonodavstvo, pristup ženama u sva zvanja koja odgovaraju njihovoj stručnosti i sposobnosti.

4) Priznanje svih političkih prava, pre svega prava glasa, što predstavlja najvidniju, najglasniju, najizraženiju afirmaciju žene kao punopravnog građanina i jedno od najelementarnijih političkih prava savremenog civilizovanog sveta (prema: Čirić-Bogetić 1972, 78).
U referatu je data i iscrpna analiza tadašnjeg položaja žena u Jugoslaviji, stanja u ženskom pokretu, temeljnih marksističkih teorijskih stavova i stava KPJ o ženskom pitanju. Na samoj konferenciji iznesena su dva argumenta kao razlog da se žensko pitanje postavi kao izdvojeno: a) u jugoslovenskom kontekstu to pitanje objektivno postoji kao odvojeno i traži sopstvena rješenja, b) ako tom pitanju KPJ promišljeno i organizovano pristupi, omogućilo bi se da veći broj žena pristupi nastupajućoj proleterskoj borbi (isto).
 
S tim u vezi je i ideološko postavljanje borbe za žensku emancipaciju, koja je moguća isključivo u odnosu sa radničkim borbama, odnosno sa ukidanjem privatnog vlasništva i klasnog društva, stoji u referatu. U skladu sa klasičnim marksističkim postavkama, usklađen je i odnos Vide Tomšič prema feminističkom pokretu, čije pojave u redovima KPJ:
„treba da označimo kao desničarsku oportunističku pomoć građanskom ženskom pokretu kod širenja iluzije da se tobože može rešiti žensko pitanje u okviru klasnog društva pomoću nekojih reformi. Na taj način odvajaju se žene od revolucionarnog proletarijata i njegove partije. Prema tome, to je pokušaj likvidiranja vodeće uloge Partije u borbi za jednakost žene“ (prema: Kecman 1978, 92).“
U ovom referatu Vide Tomšič iz 1940. posebno značajno jeste razumijevanje i insistiranje na specifičnosti ženskog pitanja, iako je ono ujedno dio radničkih borbi za egalitarni, socijalistički sistem. Ustvari, pokazuje se da jugoslovenske komunistkinje međuratnih generacija imaju dvostrukog „neprijatelja“, te da se kreću na tankoj granici između Scile i Haribde – između otpora jednakom i masovnom uključenju žena u društvo, koji je dolazio iz redova sopstvenog radničkog pokreta; i feminističkih pokreta građanskih provenijencija koji su se zalagali za promjene u okviru postojećeg sistema.
 
Vratimo li se na studiju Jovanke Kecman, osim iscrpne građe te, čak do danas, najtemeljnijeg uvida u međuratni ženski komunistički pokret, još jedan njen posebno značajan aspekt jeste i taj što autorka uzima u obzir pokrete u svim jugoslovenskim republikama, ne zadržavajući se samo na građi koja se odnosi na jednu od republika. Taj komparativni pristup, koji je u trenutku nastanka ove studije sedamdesetih godina prošlog vijeka bio očekivan, nakon raspada Jugoslavije gotovo da je izgubljen.
 
U trenutnoj klimi brisanja socijalističke jugoslovenske istorije, ne čudi ni što ova studija Jovanke Kecman dugo vremena nije bila šire poznata u feminističkim krugovima, kamoli lijevim, sem kod onih istraživačica koje su specifično zainteresovane za međuratni period. Ovaj dio istorije je maltene izbrisan u najčešćim periodizacijama feminizma nakalemljenima na ideju o tzv. tri talasa (koja odgovaraju razvoju feminističkog pokreta u anglo-američkim društvima), ili se u najširem javnom govoru ističu pojedine uspješne predstavnice srednjih klasa i njihova profesionalna postignuća.
 
Za razliku od stava Jovanke Kecman prema buržoaskom feminističkom pokretu, koji tumači u najbolju ruku kao prostor u koji su ušle mlade komunistkinje kako bi ga iskoristile i razotkrile njegovu nerevolucionarnost, Lidija Sklevicki u svojim tekstovima zauzima oprečnu perspektivu. Ona djelovanje autonomnih ženskih društava vidi kao raznoliko i na visokom stupnju organizovanosti (Sklevicky 1984a; 1984b). Za nju su upravo autonomnost i fokusiranost tih organizacija na emancipaciju žena ono što ih čini politički angažovanima:
„Za građanske ženske organizacije položaj žena je problem po sebi. Postavljaju ga same žene, njihove organizacije predstavljaju rad žena za žene. Autonomne ženske organizacije imaju kao svoj krajnji cilj integraciju žena u postojeći poredak“ (Sklevicky 1984b, 454).
Dakle, Sklevicki upravo u toj želji da se žene integrišu u sistem (koji ih na tom stupnju razvoja ne bi mogao integrisati kao punopravne građanke) čita avangardnost ovog pokreta:
„Iz današnje bi perspektive bilo apsurdno zamjerati im što nisu mogle misliti nešto drugo, treće npr. – revoluciju, u situaciji kada su njihovi zahtjevi za reformom avangardni po definiciji“ (isto).
Međutim, ista autorka ne pokazuje ovoliki stepen razumijevanja prema komunističkoj organizaciji koja je u istom tom trenutku mogla i misliti i sprovesti revoluciju, kritikujući ženski radnički pokret upravo zbog, prema njenom mišljenju (i pored postojanja ženskih organizacija unutar partije od 1919.), nepostojanja autonomnosti žena u organizovanju (Sklevicky 1984a, 416).
 
I pristupi drugih istraživačica međuratnom periodu mogu se uslovno razvrstati u dvije struje – jednu koja je bliža klasičnom marksističkom pristupu Jovanke Kecman, i drugu koja je bliža uspostavljanju kontinuiteta građanskih feminizama Lidije Sklevicki.
 
Iz klasičnog marksističkog pristupa, i Snežana Pejanović posvećuje nekoliko stranica ovom periodu, u svojoj široko postavljenoj klasičnoj marksističkoj studiji o ženskoj emancipaciji kroz istoriju (Pejanović 1984, 115–120). Kratki presjek ovog doba dao je u svojem tekstu i Slavoljub Cvetković (Cvetković 1998).
 
Sažetak istraživanja Jovanke Kecman uz dodatne istorijske izvore dala je u knjizi Žensko pitanje u Srbiji u XIX i XX veku Neda Božinović (Božinović 1996). Ovo je do danas jedina studija koja daje širok istorijski pregled odnosa ženskog pitanja i ljevice, i posvećuje pažnju svim etapama ovog odnosa u Srbiji, a time, dijelom, i u Jugoslaviji (to znači da se ona kao referenca podrazumijeva i u pregledu koji se odnosi na ratni i poslijeratni period u nastavku ovog teksta).
 
Na tragu Lidije Sklevicki, o tri vrste ženskih pokreta u periodu između dva svjetska rata piše i Jelena Petrović, a razvrstava ih kao: građanski feminizam, ženski proletarijat i pro-patrijarhalno žensko zadrugarstvo (Petrović 2019). U segmentu o građanskom feminizmu ona postavlja pitanje (koje sama autorka definiše kao „ideološki kompleksno i često paradoksalno“) saradnje između feminističkog i proleterskog pokreta pred rat, te o odgovornosti novog socijalističkog sistema koji je nakon Drugog svjetskog rata izbrisao doprinos građanskih feminističkih pokreta kao desničarskih (isto, 36–37). Petrović takođe navodi referat Vide Tomšič iz 1940. u kojem se ona ograđuje od feminizma, dok segment o ženskom proletarijatu završava tezom kako je KPJ paternalistički podvela ženski doprinos tokom međuratnog i ratnog perioda u opštu priču o društvenoj emancipaciji (isto, 40). Obje teze nisu detaljnije razrađene, ali se može rekonstruisati pozicija slična onoj Lidije Sklevicki koja polazi iz perspektive autonomije ženskog pitanja u odnosu na klasno, te u prvi plan stavlja tezu da je socijalistički sistem zanemario žensko pitanje.
 
Proleterski ženski pokret, iz specifično književnoistorijskog ugla, jednim dijelom proučavala je i Stanislava Barać, u doktorskoj disertaciji koja je potom objavljena kao studija Feministička kontrajavnost: Žanr ženskog portreta u srpskoj periodici 1920–1941 (Barać 2015). Ova disertacija, mada primarno polazi iz uskog disciplinarnog književnoteorijskog polja, daje širi uvid u tadašnje jugoslovenske prilike i izazove sa kojima su se žene nosile. Takođe, od posebnog je značaja za ovaj pregled zato što su dva poglavlja posvećena djelovanju komunistkinja u ženskim časopisima onoga vremena, i njihovim dinamičnim odnosima sa feminističkim pokretom.
 
Drugi svjetski rat i početak poslijeratnog perioda (do sredine pedesetih), odnosno istraživanje masovnog učešća žena Jugoslavije u Antifašističkoj fronti žena, nesumnjivo je bila najpodsticajnija tema kojom se bavio veliki broj feministkinja. Međutim, hronološka periodizacija na period tokom i poslije rata se ne poklapa sa time kako većina savremenih istraživačica sa jugoslovenskog područja pristupa istoriji ženskog revolucionarnog pokreta u Jugoslaviji. Za dosadašnja feministička istraživanja bilo bi tačnije reći da pristupaju temi kroz podjelu na period tokom i poslije prestanka djelovanja AFŽ-a, koji je ukinut 1953. godine. O (hronološki) prvoj etapi poslijeratnog perioda, do sredine pedesetih (što varira od teksta do teksta; negdje se kao granična uzima 1953., kao godina transformacije AFŽ-a, negdje 1955. ili 1957.) ima sve više literature. Dijelom i zato što je ukidanje, ili preoblikovanje ove organizacije jedno od izazovnijih mjesta za feministička tumačenja te često dovodi do različitih i suprotstavljenih stanovišta. Danas bi se čak moglo govoriti o nekoliko generacija feminističkog istraživanja ove organizacije.
 
Što se pristupâ istoriji AFŽ-a tiče, u njima ima varijacija, ali, uz nekoliko važnih izuzetaka poput Bonfiljoli i Burcar, većina ih se nadovezuje na ideje koje je iznijela Lidija Sklevicki u nedovršenoj doktorskoj disertaciji Emancipacija i organizacija: Uloga Antifašističke fronte žena u postrevolucionarnim mijenama društva (teza je prijavljena 1988., priređeni odlomci u: Sklevicky 1996; i u: Sklevicky [1989] 2013). Njena analiza se zasnivala na rekonstrukciji promjena u organizacionim strukturama AFŽ-a – od veće autonomije do preoblikovanja u nove tipove organizacija.
 
Ta interpretacija, po sličnom obrascu kao i prethodno pomenuta analiza ženskih pokreta iz međuratnog perioda iste autorke, zasniva se na perspektivi koja daje prioritet autonomnosti građanskih ženskih organizacija. Time se ne uzima u obzir primarna intencija ovih pokreta kao proleterskih ženskih pokreta, nastalih na idejama koje su tokom Druge internacionale formulisale komunistkinje poput Klare Cetkin i Aleksandre Kolontaj, a koje se zasnivaju na relativnoj autonomiji unutar radničkog pokreta, čiji je krajnji cilj zajednička borba i ravnopravno uključivanje žena u organizacione i društvene strukture. Za te je pokrete samostalno organizovanje sredstvo, a ne neupitna vrijednost koja sama po sebi omogućava emancipaciju žena. Naprotiv.
 
Tokom posljednjih desetak godina, interesovanje za proučavanje AFŽ-a iz različitih multidisciplinarnih perspektiva (ali sa neupitnim primatom istorijske nauke) i iz dominantno liberalne perspektive – od proučavanja glasila (Stojaković 2012a, Stojaković 2012b, Stojaković 2014), preko usmene istorije (eng. „oral history“) (Pantelić 2011a, Pantelić 2011b), do višeslojnih analiza u odnosu na retorički, institucionalni i nivo svakodnevice (Batinić 2015) – bilo je sve veće. Između ostalih, o ovoj su temi, hronološkim redom, pisale: Jancar-Webster 1990, 1999, Wiesinger 2009, Katz 2011, Jelušić 2015, Jorgić 2018.
 
Godine 2015. pokrenut je i onlajn arhiv AFŽ-a (http://www.afzarhiv.org/) od strane Udruženja za kulturu i umjetnost Crvena. U izdanju iste organizacije objavljen je i zbornik radova Izgubljena revolucija: AFŽ između mita i zaborava (Dugandžić i Okić 2016). Prilozi u zborniku bave se intersekcionalnom interpretacijom djelovanja aktivistkinja AFŽ-a (Bonfiglioli), figurom učiteljice u godinama nakon rata (Ajla Demiragić), analizom emancipatorskog medijskog diskursa u „ženskim“ časopisima iz perioda neposredno po završetku ratnih zbivanja (Danijela Majstorović), socijalističkim dispozitivom (Boriša Mraović) i novim koncepcijama jedne moguće istorije AFŽ-a (Tijana Okić).
 
O poslijeratnoj aktivnosti AFŽ-a, kroz učešće u osnivanju i aktivnostima Međunarodne demokratske federacije žena, kao prevashodno lijeve organizacije, tokom turbulentnih godina sukobâ između Jugoslavije i SSSR-a, potaknutih rezolucijom Informbiroa, pisala je Aleksandra Đorđević (2017). Ovaj je tekst posebno vrijedan i zanimljiv zbog toga što prikazuje međunarodne odnose kroz prizmu odnosa ženskih organizacija, te ulogu AFŽ-a osvjetljava i izvan unutrašnje politike, kako ga se najčešće percipira.
 
O ovom je, ranom poslijeratnom periodu, napisana i disertacija Kjare Bonfiljoli. Ona je analizirala veze AFŽ-a sa Unijom talijanskih žena (ital. Unione Donne Italiane – UDI) u prvoj deceniji nakon Drugog svjetskog rata (Bonfiglioli 2012, o djelovanju AFŽ-a tokom ranog hladnoratovskog perioda i u tekstu Bonfiglioli 2014). Ona feminističke kritike neautonomnosti ženskih organizacija unutar komunističkih partija dijelom prihvata, ali smatra da su takva tumačenja uslovljena otporom mlađih generacija feministkinja zbog patronizovanja koje su doživjele od starijih, nekada partizanskih generacija (isto, 56; i u tekstu: Bonfiglioli 2014, 4). Međutim, nepostojanje autonomnih organizacija žena ne poistovjećuje sa neagensnošću žena, što je diskurs koji je nastao ne samo iz feminističkih pobuda, već je vezan i za hladnoratovski, zapadni pogled, piše Bonfiljoli (isto, 33). Učešće u strukturama kao što je AFŽ, smatra ona, trajno je mijenjalo živote žena, zbog čega ih ne tumači samo kao kratkotrajnu disrupciju poretka (isto, 83).
 
Iz tih razloga ona predlaže drugačije tumačenje o ukidanju AFŽ-a od onoga koje nudi Lidija Sklevicki, uzimajući u obzir političku i ekonomsku transformaciju jugoslovenskog sistema početkom pedesetih, kao i ulogu koju su u toj transformaciji imale istaknute komunistkinje (Bonfiglioli 2012, 198, 222), među kojima je i Vida Tomšič. Djelovanje ovih komunistkinja Bonfiljoli tumači u ključu integrisanja ženskog pitanja kroz sve partijske i državne nivoe, što upoređuje sa savremenim politikama urodnjavanja (eng. „gender mainstreaming“), u smislu da su komunistkinje imale vjeru u institucije i da su sebi postavile nimalo lak zadatak da reformišu sistem na svakom nivou (isto, 221). Bonfiljoli navodi dokumente koji su prethodili četvrtom Kongresu, u kojima Vida Tomšič i ostale komunistkinje objašnjavaju svoje razloge za samoraspuštanje AFŽ-a, kao logičan korak u procesu uključenja žena u novi samoupravni sistem. Iako je dio razloga za raspuštanje bio u tome što bi se odvojena ženska organizacija mogla naći na udaru kritike socijalističke vlasti, objašnjava ona, motiv je bio u uvjerenju liderki AFŽ-a da je moguće sprovesti „urodnjavanje“ kroz nove institucije, te da bi posebna ženska organizacija ustvari udaljila aktivistkinje od opštih partijskih politika (isto, 203).
 
U sličnom pravcu kojim ide kritika Kjare Bonfiljoli, ide i ona koju razvija Lilijana Burcar. Obje istraživačice svoje kritike zasnivaju na idejama Vide Tomšič, pristupajući ovoj temi u odnosu na postavke socijalističke feminističke istorije (što znači, iz diskursa onog tipa emancipatorske tradicije kojoj AFŽ primarno pripada). Lilijana Burcar istoriju ove organizacije ne tumači kroz postepeni gubitak samostalnosti, koncipirane na način drugotalasnog feminizma zapadnog tipa, već je tokom cjelokupnog njenog djelovanja vidi kao dio istorije radničkog pokreta (Burcar 2014). Ova autorka, polazeći iz lijeve feminističke struje mišljenja, pravi odmak u odnosu na, kako ih naziva, „interpretacije liberalnog feminizma“: „Drugim riječima, teza koja se širi po nekoć zajedničkom jugoslovenskom prostoru jest da je socijalistička revolucija pojela, ako ne i kanibalizirala, svoje vlastito feminističko čedo.“ (Burcar [2015] 2020, 122)
 
Ovo znači da „autonomiju“ ženskih pokreta ne bi trebalo dekontekstualizovano čitati. U različitim periodima i pokretima, i sam taj koncept mijenja značenja. Jedno je značila „autonomija“ tokom međuratnog perioda u Kraljevini Jugoslaviji (ili čak tokom različitih podetapa tog perioda, kako pokazuje Kecman), drugo tokom osamdesetih godina u SFRJ (kako primjećuje i Kjara Bonfiljoli), a nešto sasvim treće u savremenom kontekstu ponovnog jačanja lijevih ideja i propitivanja novih opcija savezništva između feminizma i ljevice.
 
O stepenu, potrebi i načinu samostalnog organizovanja žena u radničkim partijama i tijelima, pisale su, i u praksi se aktivno time bavile, prije svega sâme marksistkinje, koje su ovim pokretima iznutra pripadale, poput Cetkin, Kolontaj, Tomšič, Marije Šoljan, Nede Božinović… Moguće je, dakle, i organizaciju žena unutar jugoslovenskog NOB-a i kasnije FNRJ kritički čitati iz duge tradicije klasičnih, ali i savremenih lijevih teorija. Uostalom, te tradicije kao svoje eksplicitne orijentire uzimaju i osnivačice AFŽ-a, pa i Vida Tomšič, još od referata iz 1940. godine.
 
Naredna smjena generacija koja je nastupila sedamdesetih, dolaskom nove feminističke generacije drugotalasnog tipa, jednako se tako može čitati iz ugla socijalističkog feminizma, a ne samo kao još jedan mitski događaj ponovnog, dekontekstualizovanog vraćanja feminizma. Ili pak, samo kao tačku u kontinuitetu građanskih feminizama, kako ih naziva Sklevicki, odnosno liberalnih, kako ih naziva Burcar.
 
Feministička su istraživanja djelovanja AFŽ-a tako dugo dolazila iz dvosistemske tradicije liberalnih i radikalnih feministkinja sa naših prostora, zbog čega se debata manje-više svela na dekontekstualizovanu kritiku nepostojanja „autonomije“ žena unutar Komunističke partije. U pitanju su u pravilu multidisciplinarna, ali primarno istorijska istraživanja, koja ne polaze nužno iz polja lijevih feminističkih pristupa. Takva istraživanja često aršinima drugih feminističkih tradicija kritički pristupaju događajima iz istorije lijevih ženskih pokreta.
 
Osim po načinu na koji isprva postavljaju okvir rasprave – za ili protiv autonomije – to se ogleda i u njihovu previđanju cijele jedne, takođe kritičke, tradicije pristupa dinamičnoj istoriji odnosa feminizma/ženskog pitanja i marksizma, koja dolazi od strane socijalističkih, marksističkih i srodnih feminizama. Međutim, ova dominacija jednog pristupa istoriji AFŽ-a, u kojem se 1953. čita kao polumitski tragički događaj prekida ženske emancipacije, mijenja se posljednjih godina, iz razloga koji su prethodno skicirani.
 
Perspektive koje uvode Kjara Bonfiljoli i Lilijana Burcar donose uvid u argumente samih marksistkinja onoga vremena, bilo da je riječ o razlozima za osnivanje ili ukidanje ove organizacije, ili o načinu koncipiranja njihovih oblika rada u odnosu na ostale partijske strukture (npr. jedna velika ženska organizacija tokom rata i obnove, naspram težnje da žene budu zastupljene u svim organima i nivoima tokom daljeg razvoja sistema). Između ostalog, kako obrazlaže Burcar:
„Na prostoru nekadašnje socijalističke Jugoslavije, čak i među novim antifa i neomarksističkim skupinama, svjedočimo povijesno nekontekstualiziranim reinterpretacijama, a time i sadržajnom brisanju ili poništavanju emancipacijskih politika te postignuća samoupravnog socijalizma. […] Usvajanje i ukorjenjivanje takvih revizionističkih teza pod oznakom samoproglašene lijeve kritike moguće je samo zbog nepoznavanja i istovremenog brisanja povijesnih činjenica, a prije svega zbog miješanja i nerazumijevanja osnovnih razlika između socijalističkog feminizma i liberalnog feminizma. Činjenica jest da je Antifašistička fronta žena bila jedna od organizacija u koju su žene bile mobilizirane u vrijeme Narodnooslobodilačke borbe. Isto tako, AFŽ nije bila u potpunosti samostalna, već jedna od potpornih organizacija koje su djelovale u okviru Narodnog fronta; od samih se početaka usklađivala i ravnala po strategijama koje je određivala Komunistička partija Jugoslavije.“ (Burcar 2020, 121-123).
Kako to pokazuje još rad Jovanke Kecman, može se otići i korak dalje u prošlost – ne samo da je AFŽ djelovala kao dio NOB-a, već je nastala iz rada komunistkinja koje su djelovale uz KPJ tokom međuratnog perioda (osobito razgranato i brojno tokom tridesetih godina). AFŽ nije nastala iz vakuuma, niti je nakon nje, sve do 1978. i nove generacije feministkinja, postojao vakuum, nego su u dosadašnjim dominantnim narativima temeljno izbrisane decenije rada ženskog radničkog pokreta, koji je u prethodnoj socijalističkoj istoriografiji, pa čak i u popularnom izdavaštvu (u knjigama posvećenim heroinama NOB-a, i serijama knjiga o učešću žena u NOB-u u svakoj od jugoslovenskih republika), vrlo temeljno opisan i dokumentovan.
 
Poslijeratni period – od sredine pedesetih do 1975. gotovo je u potpunosti neistražen. Priloge tom još uvijek nedovoljno poznatom polju, čije upoznavanje bi moglo dati značajne uvide za prevazilaženje dosadašnjih ideja o tome kako nakon AFŽ-a nije bilo ničega do Drug-ce, osim Nede Božinović, dala je i Lilijana Burcar, koja kritiku mitologizacije ukidanja AFŽ-a upotpunjuje i analizom konkretnih politika u polju socijalne reprodukcije koje su se donosile u SFRJ (između ostalog, procesom institucionalizacije porodiljskog odsustva, odsustva zarad njege i brige o djeci, njegovateljskom i odgojno-starateljskom infrastrukturom, te pravom na abortus) (Burcar 2020, 128-148). Andreja Gregorina imala je uvid u ličnu zaostavštinu Marije Šoljan, jedne od najuticajnijih socijalističkih političarki i djelatnica, saradnice Vide Tomšič u procesu ženske emancipacije (Gregorina 2016). Jelena Tešija se u svojoj master tezi bavila Savezom ženskih društava Hrvatske, organizacijom koja je naslijedila AFŽ u periodu od 1953. do 1961. (Tešija 2014). U ranije citiranoj studiji, i Jelena Batinić posljednje poglavlje posvećuje analizi promjene prikaza lika partizanke od Drugog svjetskog rata nadalje (Batinić 2015). Konačno, tekst Sabrine Ramet (Ramet 1999) izuzetak je iz ove uslovne periodizacije, jer autorka piše o položaju žena i njihovom učešću u političkom životu „tokom Titove epohe“, što zapravo znači da pokriva cjelokupni period poslijeratne socijalističke Jugoslavije.
 

2. Istraživanje perioda od 1975. do 1990.

Ono što je ukidanje AFŽ-a za prvi period, to je konferencija Drug-ca žena: žensko pitanje – novi pristup za ovaj drugi period. O konferenciji koja je 1978. godine značila prelomni trenutak za novu generaciju jugoslovenskih teoretičarki tokom posljednjih desetak godina pisani su brojni tekstovi, organizovani događaji i konferencije, i odbranjena jedna master teza. Ukratko, taj se događaj najčešće čita kao nepobitan dokaz da je feminizma moglo biti i u socijalizmu, ili barem da je u socijalizmu samoupravnog, jugoslovenskog tipa moglo biti feminističkih pristupa koji nisu bili razvijeni u liniji klasičnog marksističkog odnosa prema ženskom pitanju.
 
O mladoj generaciji feministkinja i „jugo-feminizmu“ već sredinom devedesetih piše Sabrina Ramet: „Najvećim dijelom nisu bile marksistkinje. Većina su bile mlade stručnjakinje i akademkinje rođene nakon Drugog svjetskog rata“ (Ramet 1995, 219). Ona među prvima, ako ne i prva, argumentuje tezu kako je Jugoslavija bila jedina zemlja Istočne Evrope u kojoj se razvijao feministički pokret (isto, 231).
 
Kjara Bonfiljoli, osim što se u doktorskoj disertaciji bavila upoređivanjem AFŽ-a i UDI-ja, autorka je i master teze o konferenciji Drug-ca žena. Ona je kroz arhivski rad i oralno-istorijski metod detaljno rekonstruisala događaj, interpretirajući ga u ključu transnacionalnog feminističkog susreta (Bonfiglioli 2008). Svjedočanstva sa tog skupa učesnice su ponovo oživjele na konferenciji 78 Revisited, organizovanoj 2006. godine u Sarajevu (fragmenti transkripta dostupni su u specijalnom tematu časopisa Profemina, u: Dugandžić Živanović 2011). U istom tematu zastupljen je i prilog Sandre Prlende o kontekstu u kojem se odvijala Drug-ca (Prlenda 2011). Ista autorka je u koautorstvu sa Biljanom Kašić napisala tekst u kojem se, iz liberalne vizure politika sjećanja, eksplicitno se nadovezujući na Lidiju Sklevicki, pokušava promisliti i koncipirati moguća metodologija za istoriografiju ženskog iskustva u socijalističkoj Jugoslaviji, koja podrazumijeva i temeljan feministički arhivski rad (Kašić i Prlenda 2015). Neke od metoda koje predlažu preuzimaju iz postkolonijalne teorije, poput metoda interpolacije (eng. „writing back“, ne toliko „re-writing“) i notiranja kompleksnih temporalnosti (eng. „timescape“). Između ostalog, koristeći se ovim metodama, nasuprot idejama o linearnosti pokreta autorke uočavaju raznolikost u jugoslovenskom feminističkom pokretu, od liberalnih, marksističkih, liberalno-demokratskih, pacifističkih do ekoloških pozicija, koje su sve bile aktivne u istom periodu, baveći se simultano trima ključnim temama: „ženskim pitanjem“, écriture féminine (ženskim pismom) i nasiljem nad ženama (isto, 39). Autorke smatraju da je odnos ovih pitanja i feminizma u socijalizmu ambivalentan, te da mu treba pristupiti uzimajući u obzir svu kompleksnost tadašnjeg jugoslovenskog iskustva. Ipak, ne dovode u pitanje pretpostavljeni jaz između socijalizma i feminizma, pa i tekst završavaju otvorenim pitanjem „kako i zašto su starije generacije komunistkinja iz srednjostrujaških socijalističkih institucija uopšte dopustile da se feminizam dogodi“ (isto 44).
 
Teza prema kojoj u socijalizmu uopšte nije bilo feminizma, najčešće bez ideje o mnogobrojnim razlikama u zemljama sa socijalističkim uređenjima, ili o totalitarnom pristupu „komunizma“ prema svemu pa i ženama, imala je apsolutnu hegemoniju u periodu tzv. kraja istorije. Kako je sredinom 2000. postalo jasno da taj kraj nije ni na vidiku, a da zemljama u tzv. tranziciji nije došlo blagostanje čim su prešle u kapitalizam, već obratno, tako su se sve češće javljale nijansiranije perspektive na period socijalizma. Neka od tih istraživanja su otvoreno marksistička i zasnivaju se na tezama o restauraciji kapitalizma, druga opet više iz istraživačke korektnosti ukazuju ne samo na mane, već i na dostignuća ovog sistema. Sve više istraživačica, stoga, počelo je da piše o periodu socijaliz(a)ma kao kompleksnom, kontekstualno uslovljenom vremenu, sa različitim politikama prema ženama. Odgovor na ova multiperspektivna istraživanja došao je 2014. u tekstu Nanet Fank. Ona je kolonizatorskim diskursom ponovo prigovorila „revizionističkim feminističkim istraživačicama“ (eng. „revisionist feminist scholars“), smatrajući da u socijalizmu žene nisu imale nikakvu mogućnost agensnosti.
 
Uslijedili su mnogobrojni odgovori. Između ostalih, Kristen Godsi (Kristen Ghodsee) problematizuje logičku postavku iza koncepcije agensnosti koju razvija Nanet Fank (Ghodsee 2015). Godsi kritikuje to što Fank prije svega ne definiše šta bi to bila agensnost sve do šeste stranice svog eseja, sem što kroz tekst podvlači kako su socijalističke vlade ženama zabranjivale da rade po sopstvenoj volji, što Godsi upoređuje sa time kako su i u SAD-u ljevičarske feminističke organizacije takođe bile nadgledane, iako Fank to previđa. Kada Fank konačno definiše agensnost, ona pravi razliku između „proaktivne“ i „reaktivne“ agensnosti. Pod prvom podrazumijeva djelovanje na osnovu sopstvene volje, politika, posvećenosti, inicijative. Upravo su žene unutar državnih socijalističkih institucija djelovale na osnovu svoje posvećenosti obrazovanju, sistemskom pristupu poslovima njege i brige, socijalnoj sigurnosti, objašnjava Godsi. Potom korak po korak razlaže izvedbu premisa Nanet Fank na nivou elementarne logike. Osim formalne analize, Godsi razotkriva kako ideja o „proaktivnoj“ agensnosti koju iznosi Fank nije neutralna, već je vezana uz zagovaranje određenog seta liberalnih, prozapadnih političkih ciljeva. Prema tom određenju bi nastupanje iz pozicije komunizma samo po sebi bilo određeno kao „reaktivno“. Naspram ove ideje Godsi zaključuje tekst tezom kako u dvadeset prvom vijeku treba napraviti prostora za postojanje višestrukih feminizama, jednih koji bi insistirali na osvajanju specifičnih političkih prava, i drugih koji bi ukazivali na širu društvenu pravdu i unapređenje ljudskih života uz izgradnju ravnopravnijeg društva (Ghodsee, 252).
 
Deseti broj časopisa Aspasia predstavlja višestruk odgovor na tekst Nanet Fank, ali donosi i retrospektivu nakon dekade izlaženja časopisa. Naime, prvi broj iz 2007. je za temu imao „ponovno čitanje i preosmišljavanje teorijskih i istorijskih odnosa između feminizma, komunizma i (državnog) socijalizma“ (eng. „[…] revisiting and rethinking the theoretical and historical relationships between feminism, communism, and (state) socialism“), kako piše u uredničkoj bilješci (de Haan 2007, vi). Deset godina kasnije, najavljujući temu broja, Franciska de Han konstatuje kako su, i pored sve većeg broja istraživanja ženskih organizacija u okviru državnog socijalizma, ona tek u povoju, te da mnoge arhive još uvijek nisu ili su tek minimalno istražene (de Haan 2017, 107). O iskustvima jugoslovenskog feminizma za ovaj temat pisale su Jasmina Lukić i Kjara Bonfiljoli. Jasmina Lukić prisjeća se ličnih iskustava, i piše o nivou ženske emancipacije u SFRJ, koji je prema njoj bio zadovoljavajući, ali nije do kraja sprovedeno obećanje potpune jednakosti (Lukić 2017). Bonfiljoli pak piše prilog o višestrukom, globalnom značaju rada Vide Tomšič, kao protivargument zapadnim, kulturnoimperijalističkim stavovima Nanet Fank prema postsocijalističkim evropskim državama (Bonfiglioli 2017).
 
I dva teksta Adriane Zaharijević doprinos su ovoj debati. U prvom reaguje na usputnu fusnotu kojom Nensi Frejzer tvrdi kako u socijalizmu nije bilo feminizama, iznoseći argumente u prilog tezi da u Jugoslaviji jesu postojale razvijene feminističke struje mišljenja, prije svega misleći na feminističku generaciju od 1978. godine (Zaharijević 2015). U drugom tekstu ova autorka u tadašnjim tendencijama notira tri pristupa položaju žena u jugoslovenskom socijalizmu. Prvi, koji je u tradiciji klasičnog marksizma, naziva emancipatorskim. Drugi, koji u perspektivu uvodi rodnu analizu koju povezuje sa socijalizmom – i to tako da su žene stavljene u središte univerzalne borbe – naziva socijalističkim feminizmom. Treći, koji je primarno feministički drugotalasnog tipa i iz te perspektive kritikuje manjkavosti socijalističkog sistema u pogledu rodne ravnopravnosti, naziva liberacionističkim (Zaharijević 2017, 265).
 
Novom generacijom jugoslovenskih feministkinja, koja je djelovala od sedamdesetih godina, do sada se najekstenzivnije bavila Žofija Lorand u svojoj doktorskoj disertaciji, koja je nešto kasnije objavljena i u formi monografije, a potom u Frakturinom izdanju prevedena i na hrvatski jezik. Kao karakteristično za ovu generaciju, Lorand ističe da su se, osim feminističkom literaturom, ove teoretičarke inspirisale kritičkim marksizmom, poststrukturalističkim francuskim feminizmom i novim teorijama u psihologiji, antropologiji i sociologiji, ali su se nadovezivale i na partizansku tradiciju (Lóránd 2018, 2).
 
Kao što je bilo riječi na početku teksta, trotalasna podjela primijenjena na jugoslovenski kontekst najčešće uzima u obzir samo feminizam shvaćen u najužem smislu, iz liberalne perspektive. Mada na početku svoje studije eksplicitno navodi kako njeno interesovanje vezano uz feminističke pokrete od sedamdesetih godina ne znači da nije postojalo ništa između tog perioda i prvih feminističkih pokreta od 19. vijeka – implicitno je jasno da i Lorand prati jednu usku liberalnu nit jugoslovenskog feminizma. Zato i kada predstavlja istoriju „novog“ jugoslovenskog feminizma, predstavlja je u tri talasne etape.
 
Odrednica „novi“, koja se javlja i u primarnim tekstovima feministkinja onog vremena u sintagmi „neofeminizam“, označava vezu ovog feminizma sa međuratnim građanskim feminizmima, čime se ženska emancipacija u socijalizmu doslovce preskače i ne čita kao dio istorije feminizma. Lorand prvu fazu „neofeminizma“ smješta od početka sedamdesetih do 1978., odnosno do Drug-ce, kada feministički pokret dobija na vidljivosti i na neki način se uspostavlja. Tokom drugog „talasa“, sredinom osamdesetih, prema njenoj interpretaciji, feministkinje se u većoj mjeri okreću aktivizmu i radu u manjim grupama. Nakon 1990. razvijaju se mnoge feminističke grupe u različitim pravcima, a s početkom rata mnoge od tih grupa okreću se pacifizmu, gdje Lorand ujedno postavlja i granicu sopstvenog istraživanja (isto, 5). Ove različite faze odgovaraju dominaciji različitih disciplina i diskursa, u odnosu na koje Lorand postavlja strukturu svoje studije. To su, redom, akademski diskurs, potom umjetnički i literarni, diskurs popularne kulture i masovnih medija, i na kraju, aktivistički diskurs (isto, 6).
 
Lorand djelovanje jugoslovenskih feministkinja ne čita u ključu disidentstva kakvo je postojalo u tzv. Istočnom bloku, već kao formu neposluha i kritičkog diskursa (eng. „a critical discourse and a form of dissent, rather than dissidence“; isto, 9). To je stoga što njihovu poziciju tumači kao kritičnu prema sistemu, ali djelimično i kao saradnju sa sistemom. Jedan od karakterističnijih uvida u studiji je onaj u kojem se iznevjeravanje obećanja potpune jednakosti upoređuje sa postfeminističkim idejama, koje su se zasnivale na premisi da su žene ostvarile svoja prava, pa je feminizam prevaziđen (isto, 66-67).
 
Mada temi pristupa veoma široko, uključujući raznovrsnu građu, i korektno uzimajući u obzir specifičnost jugoslovenskog položaja u hladnoratovskom svijetu, najveća slabost ove studije leži upravo u pretpostavci da treba biti krajnje kritički orijentisan prema sistemu jugoslovenskog socijalizma, sa neekspliciranih (ali lako prepoznatljivih) liberalnih, posthladnoratovskih stajališta. Iako u konkretnim analizama izbjegava zaoštrenije stavove, Lorand kao da u potpunosti preuzima narativ jedne (konkretno, liberalne) struje feministkinja onog vremena. S druge strane, kod pojedinih autorki koje su se više koristile marksističkom analizom, uglavnom previđa ili ne prepoznaje cijeli taj aspekat kritičkog aparata, i ne uzima u obzir višedecenijsku distancu i tadašnji kontekst u kojem nastaju drugotalasne feminističke teorije.
 
U pristupu ove autorke primjećuje se tendencija koja važi i za većinu dosadašnjih pristupa AFŽ-u – socijalistički sistem kritikuje se uz ponavljanje hladnoratovskih floskula, bez poznavanja razvoja marksističkog odnosa prema ženskom pitanju odnosno prema feminizmu. Tako posmatrano, kao da se samo obrće pozicija koju je zvanični (pozni) jugoslovenski socijalizam imao o feminizmu – marksističkim pristupima pripisuju se banalne teze koje je lako osporiti, i briše se lijevi aspekt feminističke istorije, ili se u najboljem slučaju usputno navodi da su na feministkinje uticale novoljevičarske marksističke struje. Takođe, Lorand feministkinje onoga vremena, koje su se u međuvremenu politički vrlo različito razvile – od predstavnica konzervativnih preko liberalnih do socijaldemokratskih struja – stavlja maltene u jedan koš, i neupitno vjeruje njihovim često i kontradiktornim sjećanjima, kao da od perioda o kojem piše nije prošlo gotovo pola vijeka. Studiju Žofije Lorand možda je najbolje čitati u kontekstu još jednog liberalnog pristupa istoriji jugoslovenskog (neo)feminizma, što znači da je ostavljen prazan prostor za pogled i sa druge, lijeve strane.
 
Smjena generacija tokom sedamdesetih i osamdesetih godina ostavila je dugotrajne posljedice na daljnji razvoj feminističkog pokreta na prostoru nekadašnje Jugoslavije. Barem tokom naredne dvije decenije, od devedesetih do pred kraj prve decenije 21. vijeka, globalni feministički pokret gotovo se odrekao lijeve istorije mišljenja, primarno zbog urušavanja i rušenja socijalističkih sistema, koje je u Jugoslaviji imalo izuzetno tragične posljedice. U međuvremenu, a taj je proces i dalje u toku, dolazi do još jedne promjene paradigme na feminističkoj ljevici, a da o prethodnoj ili dominira samo jedna vizura, ili ona uopšte i nije temeljno istražena.
 

*

Na osnovu kritičkog prikaza dosadašnje literature mogu se mapirati dva najčešća savremena pristupa istoriji ženskog pitanja/feminizma i socijalizma u Jugoslaviji. S jedne strane su pristupi koji zagovaraju autonomno žensko djelovanje i koji su prevashodno proistekli iz dvosistemskih struja unutar drugotalasnog feminizma. Drugi se manje ili više nadovezuju na lijeve tradicije mišljenja i dovode u pitanje sâmu koncepciju samostalnosti, odnosno autonomije, zasnovanu na idejama zapadnih feminizama, nastalih u (post)hladnoratovskim okolnostima. Treba skrenuti pažnju i na to da je ova podjela uslovna, jer je većina sekundarne literature pisana u nijansiranom, prije negoli u zaoštrenom ključu.





Literatura:

 
Barać, Stanislava. 2015. Feministička kontrajavnost: Žanr ženskog portreta u srpskoj periodici 1920–1941. Beograd: Institut za književnost i umetnost.
 
Batinić, Jelena. 2015. Women and Yugoslav Partisans. New York: Cambridge University Press.
 
Bonfiglioli, Chiara. 2008. “Belgrade, 1978. Remembering the conference «Drugarica žena. Žensko Pitanje – Novi Pristup?» / «Comrade Woman. The Women’s Question: A New Approach? » thirty years after”. Master’s thesis, University of Utrecht.
 
Bonfiglioli, Chiara. 2012. “Revolutionary Networks: Women’s Political and Social Activism in Cold War Italy and Yugoslavia (1945–1957).” PhD diss., University of Utrecht.
 
Bonfiglioli, Chiara. 2014. “Women’s Political and Social Activism in the Early Cold War Era: The Case of Yugoslavia”. Aspasia 8: 1–25. Božinović 1996.
 
Bonfiglioli, Chiara. 2016a. „O Vidi Tomšič, marksističkom feminizmu i djelovanju“. Slobodni Filozofski. Pristupljeno 7.10.2019. http://slobodnifilozofski.com/2016/03/chiara-bonfiglioli-o-vidi-tomsic.html
 
Bonfiglioli, Chiara. 2016b. “The first UN world conference on women (1975) as a cold war encounter: Recovering anti-imperialist, non-aligned and socialist genealogies”. Filozofija i društvo 27(3): 521–541.
 
Bonfiglioli, Chiara. 2017. “On Vida Tomšič, Marxist Feminism, and Agency”. In: Ten Years After: Communism and Feminism Revisited, ed. Francisca de Haan. Aspasia 10, 145–151.
 
Božinović, Neda. 1996. Žensko pitanje u Srbiji u XIX i XX veku. Beograd: Devedesetčetvrta; Žene u crnom.
 
Burcar, Lilijana. 2014. „Izkrivljanje in degradacija samoupravnega socializma v imenu liberalnoga feminizma in novodobnega »antifa«“. Borec LXVI 706–708: 54–82.
 
Burcar, Lilijana. [2015] 2020. Restauracija kapitalizma: repatrijarhalizacija društva. Zagreb: Centar za ženske studije, Institut za etnologiju i folkloristiku.
 
Cvetković, Slavoljub. 1998. „Borba za ravnopravnost i jednakost žena kao deo klasnog i modernizacijskog procesa u Srbiji“. U: Srbija u modernizacijskim procesima 19. i 20. veka – 2, ur. Latinka Perović, 309–316. Beograd: Centar za savremenu istoriju.
 
Čirić-Bogetić, Ljubinka. 1972. „Odluke Pete zemaljske konferencije KPJ o radu među ženama i njihova realizacija u periodu 1940-1941“. U: Peta zemaljska konferencija KPJ. Zbornik radova, Zlatko Čepo i Ivan Jelić, ur., 75–98. Zagreb: Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske; Školska knjiga.
 
De Haan, Franciscia. 2007. “Editorial. ASPASIA Statement of Purpose”. Aspasia 1: vi.
 
De Haan, Franciscia. 2017. “Ten Years After. Communism and Feminism Revisited”. Aspasia 10: 102–111.
 
Dugandžić Živanović, Danijela. 2011. „Fragmenti ženskih sjećanja, 1978. i danas“. Profemina 2: 125–152.
 
Dugandžić, Andreja i Tijana Okić, ur. 2016. Izgubljena revolucija: AFŽ između mita i zaborava. Sarajevo: Udruženje za kulturu i umjetnost CRVENA.
 
Đorđević, Aleksandra. 2017. „Drugarice i (ne)prijateljice – učešće Antifašističkog fronta žena Jugoslavije u radu Međunarodne demokratske federacije žena 1945–1950“. Arhiv, časopis Arhiva Jugoslavije 1–2: 146–162.
 
Funk, Nanette. 2014. “A very tangled knot: Official state socialist women’s organizations, women’s agency and feminism in Eastern European state socialism”. European Journal of Women’s Studies 21(4): 344–360.
 
Ghodsee, Kristen. 2015. “Untangling the knot: A response to Nanette Funk”. European Journal of Women’s Studies 22(2): 248–252.
 
Gregorina, Andreja. 2016. “Žensko i klasno – zaboravljeni historijat”. Slobodni Filozofski. Pristupljeno 15.12.2021. http://slobodnifilozofski.com/2016/12/zensko-klasno-zaboravljeni-historijat.html
 
Jancar-Webster, Barbara. 1990. Women & Revolution in Yugoslavia 1941–1945. Denver: Arden Press.
 
Jancar-Webster, Barbara. 1999. “Women in the Yugoslav National Liberation Movement”. In: Gender Politics in the Western Balkans: Women and Society in Yugoslavia and the Yugoslav Successor States, ed. Sabrina P. Ramet, 67–88. University Park, Pennsylvania: The Pennsylvania State University Press.
 
Jelušić, Iva. 2015. “Making a Partisan: Founding Narratives on the Participation of Women in the People’s Liberation Struggle in Yugoslavia”. Master’s thesis. Central European University.
 
Jorgić, Kristina. 2018. „Pitanje ženske emancipacije između marksizma-lenjinizma i prakse KPJ“. Genero 22: 1–20.
 
Kašić, Biljana i Sandra Prlenda. 2015. “Yugoslav Feminists in Socialism: Disrupting the Mainstream Narratives”. Genero 19: 27–48.
 
Katz, Vera. 2011. „O društvenom položaju žena u Bosni i Hercegovini 1942.–1953.“. Prilozi 40: 135–155.
 
Kecman, Jovanka. 1978. Žene Jugoslavije u radničkom pokretu i ženskim organizacijama 1918–1941. Beograd: Narodna knjiga; Institut za savremenu istoriju.
 
Kollontai, Alexandra. [1907–1916] 1984a. “International Socialist Conferences of Women Workers”. In: Alexandra Kollontai: Selected Articles and Speeches, 36–58. New York: Progress Publishers, International Publishers.
 
Kollontai, Alexandra. [1909] 1977. “From ‘The Social Basis of the Woman Question’”. In: Selected Writings of Alexandra Kollontai, trans. and intr. Alix Holt, 58–73. Westport, Conn: Lawrence Hill and Company.
 
Lóránd, Zsófia. 2018. The Feminist Challenge to the Socialist State in Yugoslavia. London: Palgrave Macmillan.
 
Lukić, Jasmina. 2017. “One Socialist Story, or How I Became a Feminist”. In: Ten Years After: Communism and Feminism Revisited, ed. Francisca de Haan, 135–145.
 
Pantelić, Ivana. 2011a. Partizanke kao građanke. Beograd: Institut za savremenu istoriju; Evoluta.
 
Pantelić, Ivana. 2011b. „Partizanke i Antifašistički front žena Jugoslavije (1942–1953)“. Profemina 2: 81–97.
 
Pejanović, Snežana. 1984. Društvena jednakost i emancipacija žene. Gornji Milanovac: Dečje Novine; Beograd: Prosvetni pregled.
 
Petrović, Jelena. 2019. Women’s Authorship in Interwar Yugoslavia. The Politics of Love and Struggle. London: Palgrave, Macmillan.
 
Prlenda, Sandra. 2011. „Lomeći valove: feminizam u socijalizmu“. Profemina 2: 153–156.
 
Ramet, Sabrina P. 1995. Social Currents in Eastern Europe. Durham: Duke University Press.
 
Ramet, Sabrina P. 1999. “In Tito’s Time”. In: Gender Politics in the Western Balkans: Women and Society in Yugoslavia and the Yugoslav Successor States, ed. Sabrina P. Ramet, 89–105. University Park, Pennsylvania: The Pennsylvania State University Press.
 
Sklevicky, Lydia. 1984a. „Karakteristike organiziranog djelovanja žena u Jugoslaviji u razdoblju do drugog svjetskog rata (I)“. Polja 308: 415–417.
 
Sklevicky, Lydia. 1984b. „Karakteristike organiziranog djelovanja žena u Jugoslaviji u razdoblju do drugog svjetskog rata (II)“. Polja 309: 454–456.
 
Sklevicky, Lydia. 1996. Konji, žene, ratovi, prir. Dunja Rihtman Auguštin. Zagreb: Ženska infoteka.
 
Sklevicky, Lydia. [1989] 2013. “Emancipated integration or integrated emancipation: the case of post-revolutionary Yugoslavia”. In: Current Issues in Women’s History, eds. Arina Angerman, Geerte Binnema, Annamieke Keunen, Vefie Poels & Jacqueline Zirkzee, 93–108. London, New York: Routledge.
 
Stojaković, Gordana. 2012a. „Antifašistički front žena Jugoslavije (AFŽ) 1946–1953: pogled kroz AFŽ štampu“. U: Rod i levica, ur. Lidija Vasiljević, 13–39. Beograd: Ženski informaciono-dokumentacioni trening centar (ŽINDOK).
 
Stojaković, Gordana. 2012b. Rodna perspektiva u novinama Antifašističkog fronta žena (1945–1953). Novi Sad: Zavod za ravnopravnost polova.
 
Stojaković, Gordana. 2014. „Vida Tomšič – zašto je ukinut AFŽ“. AFŽ arhiv. Pristupljeno 30.9.2019. http://www.afzarhiv.org/items/show/353
 
Tesija, Jelena. 2014. “The End of the AFŽ – The End of Meaningful Women’s Activism? Rethinking the History of Women’s Organizations in Croatia, 1953–1961”. Master’s thesis. Central European University.
 
Wiesinger, Barbara N. 2009. „Rat partizanki – Žene u oružanom otporu u Jugoslaviji 1941–1945.“. Historijska traganja 4: 201–226.
 
Zaharijević, Adriana. 2015. „Fusnota u globalnoj istoriji: kako se može čitati istorija jugoslovenskog feminizma?“. Sociologija 52(1): 72–89.
 
Zaharijević, Adriana. 2017. “The Strange Case of Yugoslav Feminism: Feminism and Socialism in ‘the East’”. In: The Cultural Life of Capitalism in Yugoslavia, Dijana Jelaća, Maša Kolanović i Danijela Lugarić, eds., 263–284. London: Palgrave Macmillan.








Tekst predstavlja prerađene dijelove doktorske disertacije „Jugoslovenski socijalistički feminizam u odnosu na savremene teorije nastale na presjeku pitanja klase i roda“, odbranjene na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu 2020. godine.








Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.






Tagovi:
, , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,

Vezani članci

  • 15. ožujka 2016. O Vidi Tomšič, marksističkom feminizmu i djelovanju Autorica donosi kritiku članka Nanette Funk, koja obnovljeni interes za politički rad osoba poput Vide Tomšič (1913-1998) označava kao „reaktivnu formaciju“ spram neoliberalizma te akademski trend koji bi mogao „ugroziti reputaciju“ ženskih i rodnih studija u regiji. Bonfiglioli ukazuje da su navedeni stavovi tipičan pokušaj nasilnog kreiranja binarne distinkcije između ženske „volje za djelovanjem“[*] i socijalističke državne politike, tvrdeći kako je ostvarivanje ženskih prava unutar komunističkih partija i ženskih organizacija pod državnim socijalizmom uistinu bilo moguće. Nadalje, smatra kako je nužno smjestiti transnacionalni aktivizam Vide Tomšič u kontekst globalnog sustava antifašističkih, antikolonijalnih te internacionalističkih poslijeratnih mreža.
  • 27. prosinca 2017. Pet funti godišnje Povijesna aproprijacija borbe za žensko pravo glasa od strane buržoaskih feminističkih pokreta, do danas uspješno marginalizira doprinose lijevih feministkinja sufražetskom pokretu, a pritom i dimenziju egalitarnosti u kojoj se ogledaju ograničenja liberalne pozicije, koja uspjehom naziva činjenicu da je aktivno i pasivno pravo glasa bilo izboreno za ograničen broj privilegiranih žena. Andreja Gregorina, voditeljica marksističko-feminističkog kružoka FEMATIK, u okviru kojega se promišljala ova tema, ukazuje na demarkacije u polju političke participacije i subjektivacije žena te na važnost socijalističke agende kao zaloga radikalizaciji feminističke borbe.
  • 21. prosinca 2019. Onkraj tradicije liberalnog feminizma Konferencija “Gender Struggle in Eastern Europe. Legacy of the Socialist Past and Contemporary Issues”, održana u Litvi sredinom listopada, otvorila je prostor da se kroz rodnu i klasnu analizu društvenih i ekonomskih prilika u zemljama Istočne Europe te detektiranje aktera koji ugrožavaju društvene slobode i ekonomsku egalitarnost nastavi rad na izgradnji zajedničkih strategija borbe protiv nacionalističkih tendencija i neoliberalnih politika.
  • 22. listopada 2017. 11 HM teza Feministička borba za reproduktivna prava na području bivše Jugoslavije već više od dva desetljeća svoje argumente promišlja primarno u okvirima liberalnog koncepta ljudskih prava, strateški odvojena od socioekonomskog konteksta i vlastitog socijalističkog nasljeđa. Ponuđenih jedanaest historijsko-materijalističkih teza dio su nastojanja da se borbu za pravo na abortus ponovno pozicionira u kontekst klasne borbe, a feminističku teoriju i praksu u kontekst šireg antikapitalističkog projekta, što je i jedini način da legalni pobačaj postane i egalitaran, odnosno dostupan svim ženama. Tekst je korišten kao argumentacijska podloga prosvjedne akcije koju je u rujnu ove godine u Zagrebu organizirala Platforma za obranu reproduktivnih prava žena.
  • 11. prosinca 2021. MeToo u popkulturnim reprezentacijama: lično bez politike Komparativna analiza prikaza seksualnog i orodnjenog nasilja u filmu Promising Young Woman i mini-seriji I May Destroy You nastoji ukazati na srodnost prve reprezentacije radikalnom feminizmu i na srodnost druge interpretacije intersekcionalnom feminizmu. Pretresajući neke od elemenata kulture silovanja i dotičući momente pristanka, prinude, seksualnog napada uz pomoć narkotika, bola, traume i drugih aspekata osjećajnosti, osvete zbog silovanja, retributivne, restorativne i transformativne pravde, te ukazujući na neraskidive veze orodnjene, rasijalizirane i drugih opresija s klasnom eksploatacijom, tekst zaključuje ukazivanjem na nedostatnost psihologiziranih popkulturnih reprezentacija nasilja. Za progresivnije prikaze potrebna je politika.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 31. listopada 2016. Borba u polju diseminacije znanja U uvjetima depolitiziranog identitetskog (post)diskursa odvojenost koncepta roda od pripadajućih ekonomskih kategorija ideološka je nadgradnja buržoasko-tehnokratske vizije kurikularne reforme. U tom se kontekstu ključnima pokazuju emancipatorni napori za smještanjem feminističkog obrazovanja unutar obrazovnih institucija, ali uz očuvanje neformalnih oblika proizvodnje znanja koja bi trebala težiti širem, klasnom povezivanju te pomjeranju obrazovnog modela individualnog osnaživanja prema sistemskoj, kolektivnoj borbi za zajedničke društvene interese. O navedenim temama razgovarali smo s Andrejom Gregorinom iz Centra za ženske studije u Zagrebu.
  • 31. prosinca 2018. Feministička internacionala: Preuzimanje i prevrednovanje štrajka Štrajk, kao jedan od radikalnih instrumenata radničke borbe, danas je sveden na reformističke akcije sindikalno organizirane radne snage koja od države i kapitala pokušava ispregovarati sektorske ustupke za svoje članove_ice. Međunarodni štrajk žena, koji je prvi puta organiziran 8. marta 2017. godine, progovara o ženskoj borbi kao klasnoj borbi, uključujući u pokret različite radničke realnosti, one nezaposlenih i trans osoba, migranata i kućanica, žena koje trpe nasilje i domorodačkog stanovništva kojem je oteta zemlja zbog štetnih ekoloških projekata. Na koji način revolucionirati prakse feminističkog pokreta temeljem borbe protiv rodne i kolonijalne podjele rada koje su ključne za kapitalističku eksploataciju, pročitajte u tekstu Verónice Gago.
  • 13. studenoga 2011. Feminizam i politika zajedničkog
  • 31. prosinca 2020. Feminizam i transfobija Recentno jačanje transfobije u feminističkim i kvir prostorima očituje se u osnivanju trans-isključujućih organizacija ili preokretanjem politika postojećih u tom smjeru, kako bi se ucrtale granice između feminizma i LGB aktivizma u odnosu na trans organiziranje na međunarodnoj (LGB Alliance u Velikoj Britaniji s ograncima u Brazilu, Australiji, SAD-u...) i regionalnoj razini (Marks21, Lezbejska i gej solidarna mreža...). Transfobne politike nedavno je javno prigrlio i Centar za ženske studije u Zagrebu. Te se politike nastoje racionalizirati nizom pojednostavljenih tvrdnji koje apeliraju na „zdravi razum“ i opća uvjerenja, onkraj teorijskih i empirijskih uvida. Ovaj tekst nas u formi FAQ-a, s uvodnim osvrtom, vodi kroz diskurs i logiku kojima se ta racionalizacija odvija, a nastao je u kontekstu ad hoc antikapitalističke kvir inicijative feministkinja i feminista protiv transfobije.
  • 24. kolovoza 2018. Dok je kapitalizma, bit će i fašizma Historijska povezanost fašizama i krize kapitalističkog načina proizvodnje, te antifašističkog pokreta i međunarodne borbe radništva, rijetko se spominje u raspravama o jačanju suvremenih ekstremno desnih političkih opcija. Donosimo tekst Andreje Gregorine o komunističkom nasljeđu antifašističke borbe kroz teorijski i praktični rad revolucionarke i marksističke feministkinje Clare Zetkin, autorice prve plauzibilne analize o borbi protiv fašizma koju je Kominterna u formi rezolucije usvojila 1923. godine. U narednom tekstu, autorica će se osvrnuti na političko djelovanje Giuseppine Martinuzzi, istarske revolucionarke i članice talijanske socijalističke i komunističke partije, s naglaskom na razdoblje jačanja talijanskog fašističkog pokreta.
  • 1. ožujka 2018. Dok se svaka kuharica ne politizuje Dovođenje u pitanje eksplanatorne moći historijsko-materijalističke analize eksploatacije žena nije samo udaljilo feminističku borbu od socioekonomskih pitanja, nego i otvorilo put aproprijaciji progresivnih dosega socijalističkog i marksističkog feminizma. Iz 9. broja časopisa Stvar prenosimo tekst u kojem Maja Solar analizira položaj žena u carističkoj Rusiji i nakon Oktobra, ukazujući na važnost promišljanja „ženskog pitanja“ kao dijela klasne borbe i emancipatornih dosega revolucionarnog nasljeđa u području socijalnih, ekonomskih i političkih prava, koja su danas ponovo pod direktnim udarom kapitala.
  • 19. travnja 2016. Dom je negdje drugdje Izostanak adekvatne socijalne potpore za ranjive skupine u društvu rezultat je oslanjanja socijalnih politika na održivost i pouzdanost struktura nuklearne obitelji koja je dominantno izgrađena prema heteronormativnom modelu. Ekonomsko nasilje koje trpe LGBTIQ+ osobe nije sustavno mišljeno u klasnim odrednicama, što samo naglašava potrebu za povezivanjem klasne i LGBTIQ+ borbe te ukazuje na važnost daljnjeg promišljanja posljedica koje iz toga proizlaze, poput nezaposlenosti i beskućništva LGBTIQ+ osoba, naročito mladih.
  • 14. lipnja 2015. Kako je feminizam postao sluškinja kapitalizmu – i kako ga reaproprirati Preusmjeravanjem pažnje sa socioekonomskih pitanja na kulturno formirane rodne razlike, politizacijom osobnog i kritikom paternalizma države blagostanja, feminizam drugog vala potpomogao je konsolidaciji neoliberalnog kapitalizma. Donosimo prijevod teksta Nancy Fraser u kojem autorica analizira na koji je način liberalno-individualistički feminizam postao saveznik kapitala u eksploataciji žena te što treba poduzeti kako bi feministički pokret reaproprirao svoju poziciju u borbi za ekonomski pravedno i solidarno društvo.
  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 16. kolovoza 2020. J.K. Rowling i bjelačka supremacistička historija „biološkog spola“ Slavna spisateljica J.K. Rowling već godinama koristi svoju platformu u svrhu transfobne agitacije, a sve pod krinkom tobožnjeg feminizma i znanstvene utemeljenosti „biološkog spola“. Iako se rasprava o njezinoj hobističkoj netrpeljivosti može činiti irelevantnom, riječ je o idejama koje, osim što imaju dalekosežne posljedice po sigurnost, kvalitetu života i dostojanstvo transrodnih osoba, svoje korijene vuku iz viktorijanskog znanstvenog rasizma, seksizma i homofobije. U tekstu se ukazuje na isprepletenost evolucionističke i eugeničke misli 19. stoljeća sa suvremenim „rodno kritičkim feminizmom“.
  • 11. svibnja 2015. Još jednom o kućanskom radu
  • 22. siječnja 2021. Kako sam postala zagovornica prava seksualnih radnica_ka "Na jednoj od sesija, pod naslovom „Borba protiv nasilja nad ganskim seksualnim radnicama_ima“ gostovale su Bridget Dixon i Mariama Yusuf, koje rade sa Savezom za dostojanstvo žena. Govorile su o nasilju s kojim se suočavaju seksualne radnice u Gani, osobito onom policijskih službenika, koji ih uhićuju i siluju, da bi im potom oteli zaradu. Dixon i Yusuf jasno su naglasile da se ovi nasilni postupci usmjeravaju protiv seksualnih radnica zato što je njihov rad kriminaliziran."
  • 14. travnja 2018. Kapital je društveni odnos Kapitalizam kao proizvodni, ali i društveno-vlasnički odnos, specifičan je historijski poredak koji odgovarajućim institucionalnim mehanizmima osigurava uvjete za vlastiti opstanak. O tome kako liberalna pravno-institucionalna aparatura formalizira, a potom i afirmira klasne, rodne i rasne razlike, o doprinosima luksemburgijanske kritike političke ekonomije suvremenim marksističkim feminističkim analizama, te o emancipatornim antikapitalističkim strategijama otpora koje nužno moraju uključivati i aspekt proizvodnje i aspekt reprodukcije, razgovarale/i smo s Ankicom Čakardić, docenticom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
  • 31. prosinca 2020. Klasa i identitet: ljubomržnja ili sukonstitucija? U osvrtu na nedavnu polemiku na književnoj sceni o klasi i autanju, autorica ukazuje na važnost daljnjeg razmatranja kompleksne uloge klasnog položaja u životnim odlukama. Strukturno određenje klase govori o tupoj, nepersonalnoj ekonomskoj prinudi ugrađenoj u kapitalističko društvo, ali ne objašnjava jednoznačno karakter pojedinke_ca. Iako povezana s identitetom, klasa se ne može mehanički derivirati iz identiteta, kao ni obratno.
  • 11. ožujka 2017. Klasno cvijeće U osvrtu na revolucionarni historijat Osmog marta, autorica evaluira njegova suvremena obilježavanja koja više nego ikad moramo jasno pozicionirati kroz antikapitalističku optiku te ekonomski i politički angažman žena kako bismo nadišli/e liberalno konceptualiziranje oslobođenja žena oprimjereno individualnim uspjesima snažnih pojedinki. O socijalističkom nasljeđu obilježavanja Osmog marta te važnosti dugoročnih strategija obrane reproduktivnih i drugih prava piše Andreja Gregorina, koordinatorica obrazovnog programa Centra za ženske studije i članica feminističkog kolektiva FAKTIV.
  • 27. prosinca 2019. Kontekstualizirani svjetovi Elene Ferrante Donosimo prilog materijalističkom čitanju Napuljske tetralogije Elene Ferrante kao primjera feminističke i radničke književnosti. Opetovano iznevjeravajući konvencije žanra romanse, Ferrante u Tetralogiji zahvaća razdoblje od 60-ak godina te na više od 1700 stranica minuciozno skicira konture klasne i rodne opresije, odnosno načine na koje se kapitalizam i patrijarhat međusobno konstituiraju.
  • 31. prosinca 2020. Nerazradivost seksualnosti u radikalnom feminizmu Organiziranje i iskustva seksualnih radnica_ka pomaknuti su na margine feminističkih solidarnosti i promišljanja kada im se pristupa s abolicionističkim zahtjevima koji dolaze iz radikalnog feminizma, a koji se s lakoćom, u redukcionizmu i banalnosti pristupa tim temama, stapaju s državnim i kapitalističkim interesima. Iz tih raspuklih (pa i gotovo iščezlih) savezništva moguće je izvući i raspetljati uglavnom zaobilaženu i potiskivanu povijest u rukavce koji će voditi u smjeru zakonodavstva, medicine ili rada, no koji će uvijek vraćati prema istim problemima i rupama koji sačinjavaju radikalnofeminističke politike i teorije. Tekst zahvaća crtice ove povijesti, ukazujući kako su se današnje rasprave o seksualnom radu oblikovale i na čemu se temelje.
  • 31. prosinca 2019. Mikrokrediti su najbolji primjer orodnjenosti financijalizacije Sistem zaduživanja posljednjih je desetljeća, uslijed bankarske krize i financijalizacije kapitalizma, ojačao u svim kapitalističkim društvima, jer je nadnica za većinu najamnih radnika i radnica pala, natjeravši ih da za regeneraciju i osnovnu reprodukciju dižu kredite. Mjere poput mikrofinanciranja, uvedene kao prividna pomoć najsiromašnijima, među kojima su u najvećem postotku žene, ukazuju nam na rodnu konstituciju tržišta rada i financijskih tržišta. Borba protiv nelegitimnog duga stoga mora biti postavljena kao strukturno internacionalno pitanje koje će zahvatiti i antikapitalističku borbu protiv rodne i drugih opresija. Donosimo intervju s Éricom Toussaintom, predsjednikom CADTM-a (Odbora za poništenje nelegitimnog duga).
  • 28. lipnja 2020. Nema Stonewalla bez neredâ Pedeset i jednu godinu nakon pobune u Stonewallu – borbe za dekriminalizaciju LGBTIQ+ osoba, u kojoj su ključnu ulogu odigrale nebijele transfeminine seksualne radnice – sistematično i sistemski ugnjetavane populacije SAD-a pokrenule su najveći ustanak u povijesti države, boreći se protiv policijske brutalnosti kao neosporivog agenta imperijalizma, bjelačkog supremacizma i kapitalističkog patrijarhata. U oba slučaja, unatoč legitimnosti nereda kao eksplozije gnjeva potlačenih naspram opresivnog statusa quo, potrebno je organizacijskim naporima ekspandirati revolucijski potencijal prve bačene cigle.
  • 25. srpnja 2021. Nema prava na život bez pristojne nadnice "Valja obratiti pozornost na temeljne radne standarde Međunarodne organizacije rada (International Labour Organization, ILO), sastavljene od osam konvencija, među kojima nije i ona o minimalnoj nadnici niti išta vezano uz minimalne nadnice. To je naprosto zapanjujuće. Konvencije jamče slobodu udruživanja i pravo na kolektivno pregovaranje, zabranjuju dječji rad, diskriminaciju, prisilni rad, itd. Međutim, izostaje konvencija o nadnicama, i to nije slučajno, jer je nadnica mjesto na kojem se kapital i rad frontalno sukobljavaju. Ova konvencija očito nije ušla u temeljne radne standarde tripartitnog sustava ILO-a iz političkih razloga."
  • 4. svibnja 2019. Neoliberalizam, migrantkinje i komodifikacija brige Statistički podaci jasno ukazuju da je europsko tržište rada strogo rodno i rasno uvjetovano. Istovremeno s rastom nezaposlenosti među muškarcima, ona je među ženama u padu. Međutim, ovi naizgled suprotni učinci krize ne ukazuju na privilegirani položaj radnica, već na proces ubrzane feminizacije migracija, kao rezultat porasta potražnje za radnom snagom u tradicionalno „ženskim“ poljima kućanskog rada i rada brige. Autorica objašnjava što nam sudbina migrantkinja može reći o sve lošijem položaju radništva u cjelini. Sara R. Farris održat će 7. svibnja u 19h u kinu Europa predavanje pod naslovom „U ime ženskih prava: uspon femonacionalizma“, u sklopu ovogodišnjeg 12. Subversive festivala.
  • 24. srpnja 2013. Nepodnošljiva lakoća društvene reprodukcije
  • 31. prosinca 2016. Nijedna više Sve aktualniji napadi na ženska prava okupili su Europu na prosvjedima. Oni najmasovniji, održani u Poljskoj na „crni ponedjeljak“, 2.10.2016., istaknuli su probleme s kojima se žene suočavaju pri ugrožavanju njihovih reproduktivnih prava. Samo dva tjedna kasnije, 19.10. u Argentini su održani prosvjedi na „crnu srijedu“ povodom brutalnog ubojstva mlade Lucíje Pérez, no žene Argentine nisu propustile prepoznati ulogu kapitalističke agende u uzrocima njihovih problema. Ovaj put je izostala masovna solidarizacija iz Europe, pokazujući da naš internacionalizam teško prelazi kontinentalne granice. Kako bismo te granice bar nakratko premostili, preveli smo članak Luciane Zorzoli.
  • 26. prosinca 2017. Od socijalne države do socijalne majke U interesu kapitala i nacionalnih država, populacijske politike sve više posežu za instant socijalnim mjerama i jačanjem uloge obitelji i porodice, restrikcijama u području reproduktivnog zdravlja, te radu migrantkinja i migranata u komodificiranoj sferi društvene reprodukcije. O raznim načinima proizvodnje i oblicima zasnovanosti režimâ materinstva, njihovim ulogama u proizvodnji rodno uvjetovane prekarnosti u vrijeme krize kapitalizma i konzervativnog napada na reproduktivna prava te neophodnosti socijalizacije polja reprodukcije, razgovarale/i smo s Anom Vilenicom, historičarkom i teoretičarkom umjetnosti iz Beograda te istraživačicom na London South Bank Universityju.
  • 30. rujna 2019. Paradoks neplaćenog umjetničkog rada: ljubav u ritmu eksploatacije Na tragu naturalizacije kućanskog rada i umjetnost se percipira kao „rad iz ljubavi“. Narativi koji svode umjetnost na emanaciju individualnog kreativnog genija, prikrivajući njezin status kao rada u navodno autonomnom umjetničkom polju, sprečavaju, odnosno otežavaju borbu umjetnica i umjetnika za bolje uvjete rada, te ih prepuštaju prekarnim, potplaćenim i neplaćenim pseudopoduzetničkim aranžmanima.
  • 28. studenoga 2018. Platforma za novu politiku U listopadu ove godine u Tbilisiju u Gruziji održan je New Politics in Post-Socialist Europe and the Former Soviet Union, prvi sastanak progresivnih lijevih organizacija, partija i kolektiva iz zemalja Jugoistočne Europe i bivšeg Sovjetskog Saveza s ciljem stvaranja platforme za drukčiju politiku. Pročitajte izvještaj Andreje Gregorine, jedne od govornica na panelu „Autoritativne tendencije, biopolitika i politička ekologija reprodukcije“, na kojem se iz feminističko-materijalističke perspektive raspravljalo o strategijama otpora protiv konzervativnih pokreta i inicijativa u zemljama Jugoistočne Europe te bivšeg Sovjetskog Saveza.
  • 20. rujna 2017. Politička dimenzija reproduktivne sfere Historijsko-materijalistički pristup koji temu reproduktivnih prava politizira unutar neoliberalnog socioekonomskog okvira, a kao temeljno polje borbe prepoznaje sferu šire društvene reprodukcije, odnosno kapitalističkog sustava akumulacije, marginaliziran je unutar feminističkih strategija otpora koje argumentacijsku liniju grade na reaktivnim liberalno-legislativnim zahtjevima i konzervativnom zagovaranju autonomije ženskog tijela. O pravu na abortus i pravu na roditeljstvo kao ekonomskim kategorijama, posljedicama institucionalizacije socijalnih zahtjeva desnih subpolitičkih subjekata, režimima roda unutar kapitalizma, klasnim mobilizacijskim potencijalima LGBTIQ+ aktivizma, te o borbi za reproduktivno zdravlje kao dijelu šireg socijalističkog projekta razgovarale_i smo s Mijom Gonan, feminističkom i queer aktivistkinjom i teoretičarkom.
  • 27. siječnja 2015. Političke organizacije različitog ideološkog predznaka i izgradnja paralelnih struktura u društvu
  • 19. prosinca 2021. Prilog razvijanju konceptualnih okvira rada njege Nakon utemeljujućih debata o socijalnoj reprodukciji, o razlikama između unitarnih i višesistemskih teorija i o nadnicama za kućni rad tijekom 1970-ih, od 1990-ih se u okvirima feminističke ekonomije teorijski utemeljuje i jedna specifična vrsta socijalno-reproduktivnog rada: rad njege. Dakako, geopolitička, povijesna i međunarodna podjela rada reprodukcije, odnosno globalni lanci njege, iziskuju analitičko nijansiranje razlika u zemljama kapitalističkog centra (gdje se rad skrbi poglavito delegira na jeftinu migrantsku i ne-bijelu radnu snagu), u socijalističkim državama (gdje je umnogome državno podruštvljen) i u zemljama globalnog Juga (gdje se socijalno-reproduktivni aranžmani oslanjaju na šire obitelji, zajednice, civilni sektor i neformalni sektor rada). Složenija konceptualizacija rada njege dolazi i iz feminističkih istraživanja socijalnih politika, te kroz konceptualne alatke dijamanata njege i ukupne društvene organizacije rada.
  • 22. studenoga 2020. Radne žene traže svoj glas Borba oko Amandmana o jednakim pravima, koja se sedamdesetih godina prošloga stoljeća u SAD-u vodila između antifeminističkih konzervativki predvođenih Phyllis Schlafly i feministkinja kao što su Gloria Steinem, Betty Friedan, Shirley Chisholm i Bella Abzug, nedavno prikazana u miniseriji Mrs. America, zakriva val sindikalnog organiziranja radnih žena koje su istovremeno izvojevale niz pobjeda nad korporacijama – tematiku kojom se bavi dokumentarni film 9do5: Priča o jednom pokretu. U vrijeme novog vala organiziranja, ovi zanemareni narativi nisu samo od inspirativne, već i strateške važnosti.
  • 15. studenoga 2021. Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (1. dio) Biti Romkinja, identificirati se kao romska feministkinja i baviti se romskim feminizmom nisu iste stvari. Usto, romski feminizam nije unison. I dok koncepti bjelačkosti i gadžo-centrizma donekle opisuju specifičnu opresiju Romkinja, feminističke se optike logički i politički razlikuju i prema tome kako se misli kategoriju roda. U vizuri koja je u prvom dijelu ovog triptiha označena kao „rodno-ravnopravni pogled“, rodno uvjetovana opresija naddeterminira sve druge društvene odnose i sukobe: rod kao analitičko-politička kategorija se privilegira, a ako se misli u relacijama s drugim kategorijama kojima se imenuju društvene opresije i eksploatacija, onda je to prema aditivnom metodološkom modelu. Konačni cilj borbi koje se nastavljaju na ovu optiku je ravnopravnost (uz naglasak na normativnoj dimenziji), a ne postklasna jednakost, koja bi pretpostavljala potpunu transformaciju sistema.
  • 29. studenoga 2021. Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (2. dio) Za razliku od rodno-ravnopravnih pristupa koji prioritiziraju, a često i singulariziraju kategoriju roda (ili, u goroj varijanti kategoriju spola), intersekcionalni pristupi položaj Romkinja nastoje razumjeti složenije, uzimajući u obzir ne tako lako razlučive intersekcije identitetskih i diskriminacijskih osnova, kao i iskustava koja dovode u pitanje identitet. Na temelju takve metodologije dobivaju se i drugačije statistike, a komparabilni disagregirani podaci daju i drugačiju sliku društvenih odnosa. Razumijevanje romskog feminizma iz ove vizure je istorijski i geopolitički kontekstualiziranije, a paternalističke, spasilačke i rasističke nijanse u pristupu romsko-feminističkim temama nestaju. Međutim, i ova optika ima svoje manjkavosti: gubi iz vida, ili nema dostatna objašnjenja za sistemski okvir, te pretumačenje koncepta klase iz perspektive klasizma u eksplanatorni okvir strukturne i političke analize. O temeljnim razlikama spram rodno-ravnopravne optike, ali i o drugim teškoćama intersekcionalne, govori se u drugom dijelu triptiha o romskom feminizmu.
  • 16. prosinca 2021. Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (3. dio) Nakon analize elemenata rodno-ravnopravne i intersekcionalne optike, posljednji dio triptiha o romskom feminizmu donosi prikaz optike teorije socijalne reprodukcije, koja se ovdje razmatra kao analitički i politički najpotentniji okvir za promišljanje položaja Romkinja, a u sprezi s marksističkim razumijevanjem složenih odnosa rada: kako proizvodnog (prije svega kroz ukotvljenost u neformalnu sferu rada), tako i reproduktivnog (kroz marginalizirana kućanstva u kojima se socijalno reproducira rasijalizirana radna snaga). Pokazuje se kako je najveći broj Romkinja ne samo dio rasijalizirane, etnicizirane i orodnjene radničke klase, već je njihov položaj zapravo potpuno uključen u kapitalizam. Utoliko su i zagovaranja politike inkluzije promašena, a socijalno-reproduktivni pogled naznačuje jedinu revolucionarnu putanju: antikapitalističku.
  • 26. siječnja 2017. Rod kao društvena temporalnost: Butler (i Marx) Autorica donosi neke od važnih teorijskih i analitičkih uvida za razumijevanje rodne i spolne opresije, ukazujući na vezu između temporalnosti i kapitalističke eksploatacije. Na primjeru analize performativnosti roda (Judith Butler), Arruzza ukazuje i na njezin temeljni propust. Butler temporalnosti pristupa na ahistorijskoj, apstraktnoj razini, oslanjajući se primarno na lingvistički pristup društvenim praksama, zanemarujući pritom materijalne i ekonomske aspekte potonjih. Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Jane Pamuković u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo dr. sc. Ankice Čakardić.
  • 10. listopada 2019. Rosa Luxemburg i Clara Zetkin – Politička suradnja kao revolucionarna praksa Zajednička borba Luxemburg i Zetkin za revolucionarnu poziciju i ciljeve socijalističkog pokreta, a protiv revizionizma u njemačkom i međunarodnom radničkom pokretu, najuočljivija kroz kritiku oportunističkih praksi socijaldemokratskih partija s kraja 19. i početka 20. stoljeća, trajala je više od dva desetljeća. Zbog česte razdvojenosti, represije sustava i zdravstvenih tegoba, dvije su revolucionarke svoje prijateljstvo održavale putem pisama, čija analiza ukazuje na dodirne točke i intenzitet njihove suradnje.
  • 2. svibnja 2020. Sedam teza o socijalnoj reprodukciji i pandemiji COVID-19 Članice Marksističko-feminističkog kolektiva iz antikapitalističke pozicije i okvira teorije socijalne reprodukcije demontiraju kapitalistički odgovor na aktualnu zdravstvenu krizu, uzimajući za polazišnu točku jedan od ključnih elemenata kapitalističkog sistema proizvodnje – rad koji proizvodi i održava život, a koji je istovremeno prva linija borbe protiv pandemije korona virusa.
  • 31. prosinca 2019. Seksualni rad nasuprot rada "Prepoznati seksualni rad kao rad za neke je liberalni čin koji se izjednačava s trgovanjem tijelima. Protivno takvoj, pogrešnoj ideji, Morgane Merteuil predlaže razmatranje seksualnog rada kao jednog aspekta reproduktivnog rada radne snage i uspostavlja poveznice koje ujedinjuju kapitalističku proizvodnju, eksploataciju najamnog rada i opresiju nad ženama. Ona zorno prikazuje kako je borba seksualnih radnica moćna poluga koja dovodi u pitanje rad u njegovoj cjelini, te kako represija putem seksualnog rada nije ništa drugo doli oruđe klasne dominacije u internacionalnoj (rasističkoj) podjeli rada i stigmatizaciji prostitutke, koje hrani patrijarhat." Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Ane Mrnarević u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 2019, uz mentorstvo dr. sc. Maje Solar.
  • 31. kolovoza 2021.
    Featured Video Play Icon         Šta je sve od crno-feminističkog značaja?     Ako se Crni feminizam ne misli iz perspektive zasebnih opresija, isključivo kao feminizam za Crne žene, već iz emancipatorne perspektive univerzalnosti u kojoj se različite osi dominacije i eksploatacije promišljaju kao čvrsto uvezane u sistem kapitalizma, onda Crni feminizam postaje označitelj za ujedinjene antikapitalističke borbe. Na taj način i okupacija Palestine i diskriminacija trans osoba i ukidanje policije te drugih kapitalističkih institucija, kao i kolektivna briga itsl., čine polje crno-feminističke borbe, o čemu na panelu o paralelama između Crnog feminizma i pokreta Black Lives Matter govore Charlene Carruthers, Reina Gossett i Barbara Smith.
  • 31. prosinca 2018. Socijalna reprodukcija: izvor života u kapitalizmu Kapitalistički status quo, odnosno mogućnost nastavka globalne proizvodnje i akumulacije kapitala inherentno je vezana uz oblike discipliniranja reproduktivne sfere. U periodima ekonomskih kriza kapital pojačano spušta cijenu nadnice te prebacuje troškove egzistencije na produktivni, a osobito reproduktivni rad, temeljni resurs te „historijski i analitički preduvjet kapitalističkog načina proizvodnje“.
  • 31. prosinca 2016. Solidarnost u prostorima nevidljivosti Dominantna javna percepcija o temama kojima se bavi LGBTIQ+ pokret dovela je do njihove redukcije na problematiku ljudskih prava, uz često prenaglašavanje prvih dvaju identiteta koje ovaj akronim označava. Unatoč proklamiranim najboljim namjerama liberalnog mainstreama, takva „borba“ za prava LGBTIQ+ osoba zapravo rezultira održavanjem nevidljivosti redovnih i svakodnevnih poteškoća ove populacije i prateće uloge društvenih institucija, primjerice obitelji, u njihovom perpetuiranju. S Ninom Čolović, iz LGBTIQ inicijative „AUT“, razgovarali smo o tim redovnim i svakodnevnim problemima koje LGBTIQ+ osobe doživljavaju isključivanjem iz obitelji i posljedičnom društvenom marginalizacijom.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. prosinca 2018. Zamke radikalnog feminizma Zbog sve brojnijih netrpeljivih istupa pobornica trans-isključujućeg radikalnog feminizma (TERF), već se neko vrijeme preispituje pozicija radikalnog feminizma na lijevom dijelu političkog spektra. Netrpeljivost prema trans osobama, posebice ženama, ponovo je vidljivim učinila njegove teorijske manjkavosti, poput transhistorijske definicije uzroka opresije žena, kao i izostanka klasne analize. Pročitajte prijevod teksta Erice West o razlikama između radikalnog i crvenog feminizma, te političkoj promašenosti separatističke strategije radikalnog feminizma koja iz progresivnih borbi isključuje klasno deprivilegirane muškarce i trans osobe.
  • 4. prosinca 2012. Zašto feminizam i marksizam ne djeluju kao cjelina?
  • 12. srpnja 2020. Zašto su feminizam i antirasizam sastavni dijelovi klasne borbe Kapital je strukturno ovisan o domestifikaciji žena i familijalizaciji socijalno-reproduktivnog rada, kao i o proizvodnji te institucionalnoj konsolidaciji konstrukata rasijaliziranog Drugog. Svođenjem feminizma i antirasističke borbe na politike identiteta, kojima je namjera režimom kvota kompenzirati stereotipni odnos prema ženama i rasijaliziranim osobama, zakrivaju se doprinosi socijalističkog feminizma kao feminističke klasne borbe za sistemsku emancipaciju sviju žena i dokidanje strukturnih nejednakosti, a izmiče iz vida i uloga rasizma u smanjivanju vrijednosti rada, osiguravanju supereksploatacije i organizacijske razjedinjenosti radničke klase te legitimaciji imperijalističke eksproprijacije i porobljavanja autohtonog stanovništva.
  • 31. prosinca 2016. Žensko i klasno – zaboravljeni historijat U trenutku kada su feminističke borbe i diskusije najzad došle na dnevni red ljevice, otvara se i diskusija o feminističkom nasljeđu jugoslavenskog socijalizma i Narodnooslobodilačke borbe kojom je inauguriran. Tako je 29. prosinca u Sarajevu predstavljen zbornik Izgubljena revolucija: AFŽ između mita i zaborava, a mi donosimo tekst Andreje Gregorine iz zagrebačkog Centra za ženske studije, u kojemu adresira današnje potencijale AFŽ-ovske tradicije. Te je potencijale važno obnavljati danas, kaže Gregorina, kada se ženski pokret dominantno oslanja na liberalno-radikalnu tradiciju i brani autonomiju ženskog tijela, dočim se ugroženost žena materijalnim uvjetima društvene reprodukcije često zanemaruje.
  • 4. rujna 2017.
    Featured Video Play Icon         Lijeve emancipatorne prakse – što nas (ni)je naučila povijest feminističke borbe     Dok proces derogacije socijalne države i rezanja radničkih prava produbljuje klasne nejednakosti i potiče feminizaciju siromaštva, a sveprisutni liberalni feminizam problem vidi prvenstveno u neadekvatnoj implementaciji neoliberalnih politika, važno je prisjetiti se zanemarenih progresivnih praksi lijevog feminizma, odnosno njegova savezništva s radničkih pokretom u borbi protiv kapitalizma. Donosimo izvještaj s tribine „Lijeve emancipatorne prakse - što nas (ni)je naučila povijest feminističke borbe“ na kojoj su sudjelovale Jelena Tešija iz uredništva portala Libela i feminističkog kolektiva fAKTIV, Karolina Leaković, članica Socijaldemokratskog foruma žena SDP-a i Danijela Dolenec, predavačica na Fakultetu političkih znanosti, predsjednica uprave Instituta za političku ekologiju te članica platforme Zagreb je NAŠ!, uz moderaturu Jakova Kolaka. Tribina je nastala kao završni rad Jakova Kolaka u sklopu ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije 16/17 pod mentorstvom Andreje Gregorine, a u organizaciji Kluba studenata fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.
  • 28. lipnja 2020.
    Featured Video Play Icon         Onkraj logike paralelnih pokreta: treći feministički val kao klasna formacija     Oslanjajući se na kritiku „logike paralelnih pokreta“ Lise Vogel, Cinzia Arruzza nadopunjuje teoriju socijalne reprodukcije klasnom analizom. Međutim, pojam klase kod Marxa je ambivalentan, a u marksističkoj tradiciji najčešće gravitira između objektivističkih i političkih interpretacija. Nastojeći da uobliči dinamičniji koncept klase, Arruzza se posebice nadovezuje na distinkciju Meiksins Wood, koja razumije klasu kao rezultat neurednog i složenog historijskog procesa klasne formacije, odnosno samokonstitucije, koji iziskuje i iskustvo borbe, a baziran je i na klasnoj situaciji, odnosno pozicioniranosti pojedinki i pojedinaca unutar društvenih hijerarhija sukladno objektivnim kriterijima. Ovakvo tumačenje omogućava da se uvidi kako i novi val feminističkih borbi – u čijem je središtu štrajk kao pokretačka snaga procesa feminističke antikapitalističke subjektivacije – ima klasni karakter. Donosimo snimku i tekstualni pregled predavanja.
  • 11. rujna 2015.
    Featured Video Play Icon         Marksizam i podčinjavanje žena     Pogledajte snimku predavanja Lise Vogel, održanog u sklopu programa konferencije 8. Subversive festivala. Nakon izlaganja u kojem je naznačila glavne teze koje iznosi u svojoj knjizi, kontekst u kojem je knjiga izvorno nastala i njezinu dosadašnju recepciju, Vogel u raspravi s moderatoricom Ankicom Čakardić i publikom govori o konceptima intersekcionalnosti i patrijarhata, teorijskoj rigoroznosti i empirijskim istraživanjima te budućnosti marksističkog feminizma.
  • 27. rujna 2017.
    Featured Video Play Icon         Promjena okvira #15
    O reproduktivnim pravima         U petnaestoj bilingvalnoj epizodi emisije Promjena okvira pogledajte prilog o reproduktivnim pravima u kojem se iz historijsko-materijalističke perspektive bavimo politizacijom prava na pobačaj i roditeljstvo, proizvodnjom režima materinstva u kapitalizmu te vezom društvene reprodukcije i reprodukcije kapitala, ograničenim dosegom liberalnih i radikalno feminističkih projekata u kontekstu reproduktivnih pitanja te konzervativnom agendom i naturalizacijom rodnih uloga. O navedenim temama u prilogu govore Mia Gonan, Maya Andrea Gonzalez, Nataša Mihoci i Ana Vilenica. Također, u ovoj epizodi donosimo fragmente prosvjednih reakcija na tzv. Hod za život. Nove epizode i reprize emisije pratite srijedom na TV Istra.
  • 29. kolovoza 2020.
    Featured Video Play Icon         Promjena okvira #49 – Holly Lewis     U četrdesetdevetoj bilingvalnoj epizodi emisije Promjena okvira pogledajte intervju s filozofkinjom i kvir marksistkinjom Holly Lewis, profesoricom sa Sveučilišta u Austinu te suosnivačicom međunarodne istraživačke platforme Sexuality and Political Economy Network. Intervju je snimljen u siječnju ove godine u Zagrebu, gdje je Lewis održala seminar u okviru Škole neophodnog znanja, u organizaciji Multimedijalnog instituta MaMa. S Lewis smo razgovarali_e o razlikama između tradicionalnog i opozicijskog seksizma, heteronormativnosti, trans-isključivom radikalnom feminizmu, seksualnom radu te antikapitalističkim potencijalima kvirnosti. Nove epizode možete pratiti na Kanalu Ri, a dosad objavljene bilingvalne epizode potražite na plejlisti.
  • 19. prosinca 2016.
    Featured Video Play Icon         Razgovor o knjizi „Garments Against Women“     Anne Boyer američka je pjesnikinja, esejistica i predavačica na Kansas City Art Institutu. Objavila je nekoliko knjiga poezije, a u zagrebačkoj Booksi predstavila je svoju posljednju, višestruko nagrađenu knjigu „Garments Against Women“ – zbirku pjesama inspiriranih autoričinim životnim iskustvima u kontekstu razornih posljedica recentne financijske krize. Nakon čitanja nekoliko pjesama iz knjige, Boyer je s Dunjom Kučinac i publikom razgovarala o temama svoje književnosti, borbi za glas u muškom (spisateljskom) svijetu, mizoginiji nekih kultnih filozofa, strategijama opstanka u kapitalističkom sustavu, društvenoj reprodukciji, biopolitici te odnosima tijela i pisanja, javnog i privatnog, individualnog i kolektivnog.
  • 23. lipnja 2017.
    Featured Video Play Icon         Rodno uvjetovana prekarnost privatizirane društvene reprodukcije: rodno uvjetovano siromaštvo i država     Problematizirajući rodnu dimenziju kriminalizacije siromaštva u neoliberalizmu, Adrienne Roberts koristi historijsko-materijalističku analizu te adresira pitanje procesa komodifikacije zemlje i rada, odnosno paralelni nastanak penalizirajućeg legislativnog okvira i aparata socijalne države, smještajući ga u kontekst kapitalističkog načina proizvodnje i društvene reprodukcije. Donosimo integralnu snimku i kratki osvrt na njezino predavanje „Rodno uvjetovana prekarnost privatizirane društvene reprodukcije: rodno uvjetovano siromaštvo i država“, održano 16. svibnja 2017. u sklopu AlterEkonomskog foruma 10. Subversive Festivala.
  • 31. prosinca 2019.
    Featured Video Play Icon         Rodno, seksualno i ekonomsko nasilje u neoliberalizmu     Iako se rodno uvjetovano nasilje pri tumačenju često svodi na interpersonalno nasilje, marksistička feministkinja Tithi Bhattacharya pokušava utvrditi kakve socioekonomske okolnosti pogoduju njegovoj proizvodnji. Eskalaciju nasilja razmatra u kontekstu četrdesetogodišnjeg pogubnog utjecaja neoliberalnih politika na polje socijalne reprodukcije i tržište rada. Pogledajte snimku i pročitajte pregled predavanja održanog u sklopu 12. Subversive festivala u suradnji s Centrom za ženske studije, a snimke s proteklih festivala potražite na plejlisti.
  • 31. prosinca 2019.
    Featured Video Play Icon         U ime ženskih prava: uspon femonacionalizma     "U predavanju ću se baviti nekima od tema koje sam obrađivala u knjizi In the Name of Women’s Rights. The Rise of Femonationalism (Duke, 2017). U tom djelu istražujem nerijetku praksu da anti-islamističke i ksenofobne inicijative iskorištavaju feminističke ideje, kao i načine na koje se to događa. Uvodim termin „femonacionalizam“, kako bih njime opisala prakse i zagovaračke kampanje u sklopu kojih se, prikazivanjem muslimanskih muškaraca kao ugnjetavača, te naglašavanjem potrebe za spašavanjem muslimanskih žena, ove anti-islamističke skupine koriste rodnom jednakošću ne bi li opravdale svoje predrasude."
  • 4. svibnja 2019.
    Featured Video Play Icon         Što je teorija socijalne reprodukcije?     Ususret dvama predavanjima Tithi Bhattacharyje na ovogodišnjem 12. Subversive festivalu, donosimo prijevod kratkog intervjua u kojem pojašnjava što je teorija socijalne reprodukcije i tko proizvodi radnu snagu u kapitalizmu, upućujući nas na nužnost nadilaženja istraživačkog fokusa na obitelj te uključivanja šireg antisistemskog otpora kako u teorijsko tako u praktično feminističko djelovanje.
Arhiva članaka

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve