Mandić u Blitvi

"Na gotovo dvjesto pedeset strana gustog materijala, književnost kao praksa pisanja jedva da se i spominje. Umjesto toga (o) piscu se sudi s obzirom na to u kojoj je mjeri politički djelovao u skladu ili (pretežito) usuprot načelima koje liberalna inteligencija drži transcendentnim. Takvo je analitičko polazište posve legitimno, no ono ne treba auru književnog znalca, koju Mandić sveudilj potura, pridodavši na samom kraju i popis svojih književnih recenzija, valjda kao dokaz vlastite ekspertize."

Prizor iz kazališne adaptacije Krležinog romana Banket u Blitvi u režiji Georgija Para, na fotografiji Zvonimir Zoričić kao Niels Nielsen i Vanja Drach kao Blitwitz-Blithauer, Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, 1981. godine (izvor: Krležin Gvozd - službeni kanal Ive Štivičića)
Prosinačko, specijalno izdanje Svijeta kulture (kako si odvažno tepa, „statusnog magazina Jutarnjeg lista“) podnaslovljeno je „izbor najboljeg iz 2021“. Neiskusnom peru nije uputno zalaziti u suptilne kategorijalne rešetke kojima barataju prekaljeni stručnjaci, no od 66 stranica koliko obaseže magazin, 33 stranice pokrivaju top liste. Na prvih tridesetak nenatjecateljskih stranica nailazimo na nekoliko, pretpostavljamo, statusno važnih tema, među kojima čak dva teksta otpadaju na Krležu, a najveći tekst u izdanju grandiozni je intervju s Igorom Mandićem, „književnim kritičarem, polemičarem, esejistom, kolumnistom“, kojeg uvodno predstavljaju kao „čovjeka koji zaista ima svoje mišljenje“. S obzirom na velebnu karijernu epizodu imanja vlastita mišljenja, koja je tijekom 1980-ih Mandića prometnula u najodvažnijeg krležološkog ikonoklasta (s ove strane pseudo-filozofskog kiča Stanka Lasića), nije pretjerano ustvrditi da, barem implicitno, i ovaj tekst upada u krležijansku kvotu.
 
Netko bi se mogao zapitati otkud toliko Krleže krajem 2021. Tijekom godine nije objavljena nijedna zapažena studija, nisu otkriveni spektakularni zapisi iz rukopisne zaostavštine koji su prethodnim redaktorima možda promakli, ukratko, izgleda kao da nema povoda za ovolikom pažnjom u ovako specijalnom, top of the pops izdanju. Pa ipak, uvodna urednička opaska daje do znanja da se krajem prosinca obilježava četrdeset godina od Krležine smrti, i da su tom prilikom angažirali iskusnog redatelja Buljana koji na desetak kartica zbori o svojim režijama, ne dotičući se gotovo nijednog umjetnički relevantnog aspekta, i nešto manje iskusnog pisca Vulića koji na nešto manje prostora savjesno prepričava enciklopedijsku crticu. Mrgudnoj bi se komentatorici mogla omaknuti objeda kako se u tiskovini koja skviči provincijalnom glamuroznošću ozbiljniji pristup niti ne može očekivati. Međutim, ima ponešto racionalnosti i u toj bunovnosti pa vrijedi zagrepsti po simptomima jedne tužnije dijagnoze.
 
U gorespomenutom intervjuu, prožetom samosažaljevajućom intonacijom, Mandić, koji na sličnom fonu operira već desetljećima, dosljedno se pokazuje kao tašto zanovijetalo. Ovdje nariče: „Društveno sam neuvažavan, i u socijalizmu i danas. U socijalizmu sam objavio svojih prvih dvadeset knjiga…“ Budući da u rečenom socijalizmu nije bilo privatnih nakladnika, objava dvadesetak knjiga od strane državnih poduzeća ne zvuči kao čin neuvažavanja, a još manje nipodaštavajuće zvuči dodjela počasnog doktorata Sveučilišta u Rijeci 2019. godine. No to su tek konjunkturne sitnice, za pravu kritičku i (kvazi)teorijsku autofagiju trebat će ipak posegnuti za ključnim krležološkim djelom, njegovom zbirkom kritičkih osvrta pod naslovom Zbogom, dragi Krleža (1988).
 
U najsvježijem autoritativnom zborniku Povratak Miroslava Krleže (2016), urednik i autor programatskog uvoda Tomislav Brlek napominje kako je, nakon čitavih biblioteka socioloških, političkih, povijesnih i sličnih eksternalističkih perspektiva, konačno sazrelo vrijeme da se posvetimo „Krležinim djelima kao književnim tekstovima“. Prosudba je svakako na mjestu, međutim, kako biografske krležološke homilije u javnom diskursu i dalje figuriraju kao ultimativna riječ struke i prestiža, nužno se nameću misli već spomenutog književnog komparatista i kritičara Mandića, sabrane u navedenoj zbirci. Njezin podnaslov glasi „polemike o mentalitetu post-krležijanske epohe“. Lakovjerni bi čitatelj mogao pomisliti da slijedi brodelovska egzegeza jedne epohe, međutim Mandićeve su nakane negdje drugdje – u polemičkom registru nastoji dovršiti odstrel Krležine figure koji je u akademskom polju već obavio ili tada obavljao Lasić svojim gigantskim projektom Krležologije. Iako Mandić svoje oponente proziva zbog slijepe idolatrije i moralno-političke podobnosti kojom ti dionici suprotnog tabora nadomještaju slabo poznavanje „Krležina opusa i njegova smisla“, i sam pada u istu zamku. Brlekovim riječima, poseže za „tumačenje[m] teksta u kontekstu političke povijesti, umjesto čitanjem konteksta u tekstu Krležina pisma – [čime] književnost isključuje a priori“.
 
Situacija je faktički još gora jer konkretnih čitanja Krležinih tekstova u nekom ekstenzivnijem obliku niti nema. Uglavnom se radi o plošnim psihološko-političkim invektivama s ciljem diskreditacije pisca nakon 1945. zbog tzv. ideološke monomanije koja bezuvjetno inzistira na društvenoj angažiranosti književnosti. I slabije upućeni te krajnje nemotivirani student kroatistike zacijelo zna da prve epizode „sukoba na književnoj ljevici“ kreću od Krležina „Predgovora“ Podravskim motivima Krste Hegedušića (1933) gdje decidirano i domišljeno istupa protiv bezuvjetne tendencioznosti u književnosti, odnosno protiv angažmana kao smisla književnosti. Moguće je da je Mandić to zaboravio, ili naprosto smatrao nebitnim jer je glavna meta njegova napada Krleža nakon 1945. koji je „zbog svoje ideološke monomanije iz svoga umjetničkog, esejističkog i političkog djela izostavio čitavu jednu polovicu svijeta! Ta polovica koja nedostaje, to je kritika negativnosti istog onog sistema za koji se on zalagao“.
 
Za samozvanog poznavaoca Krležina književnog opusa djeluje pomalo neobično da su mu promakle partije tekstova u trećem dijelu Banketa u Blitvi, posvećene upravo tim problemima (pogotovo uzimajući u obzir da je pisao recenziju tog djela, što saznajemo iz bilježaka na samom kraju zbirke). Mandić nastavlja: „Činjenica je, da je on znao i da je u privatnom krugu još od tridesetih godina govorio negativno o procesima u SSSR-u, ali da o njima nikada i ništa na vrijeme nije rekao ni napisao javno i deklarativno.“ S obzirom na Krležinu javnu i u drugoj polovici 1930-ih javno ispisanu potporu jednom „trockistu“ i machovcu kakav je bio Zvonimir Richtmann, te prve dvije knjige Banketa u Blitvi, koje problematiziraju odnos intelektualaca i autoritarne politike, teza o šutnji u najmanju je ruku neobična. Ili možda autor tek misli da nije dosta da se književnik izražava književnošću, što je legitimna pozicija, ali ju je sam Mandić prokazao kao slijepu političku angažiranost, odnosno kao ideološku monomaniju.
 
U naletu pravedničkog gnjeva Mandić denuncira sve kapitalne Krležine projekte kao tek „produženu ruku i transmisiju ideja i naloga partijskog aparata i Agitpropa“. Da je čitao relevantnu literaturu istom strašću kojom je pisao ili kojom je pozivao na „poznavanje činjenica i stanoviti intelektualni profil“ koji su nužni za javnu raspravu, možda bi i naišao na informaciju da je na čelu Agitpropa od 1945. bio Milovan Đilas, štovatelj Krleže, koji je zbog prevelike tolerancije prema Krležinim zastranjenjima u Republici često bio na meti Centralnog komiteta. Postuliranje homogenosti komunističkog partijskog aparata, kojom Mandić barata kao analitički neupitnom, efekt je, između ostalog, političko-teorijske neinformiranosti liberalne perspektive koja se pod teretom revizionističkog koncepta o dva totalitarizma tijekom 1980-ih infiltirirala i u napredne jugoslavenske krugove. U tom smislu Mandić nastupa više kao nesvjesni trbuhozborac tadašnje trendovske liberalne dokse, nego skrupulozan čitatelj djela s kojim se navodno obračunava.
 
Analitički gledano, njegove zajapurene invektive tek su iskreni pokušaj reartikulacije „antitotalitarnih“ Lasićevih teza u popularniju frazeologiju, uglavnom bez i minimalne političke lektire. Koliko metodološki slijedi svog velikog uzora, a usuprot proklamiranim načelima analize, svjedoči i činjenica da se taj književni kritičar i komparatist, govoreći o književniku i njegovu stvaralaštvu, nigdje ne referira na književne tekstove[1]. U rijetkim prilikama kad za potrebe argumenta i posegne za nekim književnim djelom, u donošenju decidiranog suda ne sprečava ga elementarna strukovna neupućenost. Za Mandića tako Kraljevo, ekspresionistički tour de force s malo takmaca i u europskom kontekstu, nije drama nego tek „bučna kulisa za moguću dramu“, dok je Maskerata „dosadno i kvazi pjesničko prenemaganje jednog zakašnjelog pubertetlije“. To je valjda sublimna manifestacija „stanovitog intelektualnog profila“, kako si naš junak tepa.
 
U zaključnim poglavljima, zgražajući se nad doktrinarnom i stilskom krutošću Krležina Ljubljanskog referata, kao posebno upitnu apostrofira tezu da bi književnost trebala biti na „visini ove ili one političke koncepcije“. Međutim, čitava zbirka posvećena je upravo prokazivanju pisca Krleže koji nije dorastao „slobodarskim“ idealima koje Mandić (i Lasić) drže neupitnim. Na gotovo dvjesto pedeset strana gustog materijala, književnost kao praksa pisanja jedva da se i spominje. Umjesto toga (o) piscu se sudi s obzirom na to u kojoj je mjeri politički djelovao u skladu ili (pretežito) usuprot načelima koje liberalna inteligencija drži transcendentnim. Takvo je analitičko polazište posve legitimno, no ono ne treba auru književnog znalca, koju Mandić sveudilj potura, pridodavši na samom kraju i popis svojih književnih recenzija, valjda kao dokaz vlastite ekspertize.
 

* * *

Može djelovati neobično da se danas, nakon desetljeća u kojem je izašlo nekoliko zanimljivih i analitički fundiranih krležoloških studija i zbornika, a gotovo trideset i pet godina nakon izlaska Mandićeve knjige, posvećuje pažnja toj zbirci polemičkih osvrta koji bi htjeli biti kulturološki kompendij „bolje“ strane krležologije. Prilikom dodjeljivanja počasnog doktorata od strane riječkoga sveučilišta, rektorica Snježana Prijić Samaržija istaknula je u laudi: „U vremenima u kojima se kritičko razmišljanje svelo na neinfromirano kritizertstvo, a stav na autocenzorirano povlađivanje autoritetima i navodno neupitnim vrijednostima, potreba za javnim intelektualcima je naša nasušna potreba“. U Mandićevom slučaju teško da može biti riječi o autocenzuri, ali snishodljivo povlađivanje autoritetima (Lasiću) i književno-teorijski neinformirano lamatanje „visokim“ vrijednostima ključne su značajke zbirke Zbogom, dragi Krleža. Aparat teorijski uglavnom nedorasle krležofilske kritike, na koju se Mandić ovdje prvenstveno moralistički ostrvljuje, i u njegovu se slučaju pokazao kao konceptualni horizont koji nije umio prevazići. Tragedija je kulturne sredine da se takav ćorak i više od tri decenije nakon objave tretira kao kulturno dobro prvog ranga.






Bilješke:

[1] Brlek napominje kako u drugom svesku Krležologije Lasić ne analizira niti jedno Krležino djelo, tek ovlaš (pet puta) spominje neka od njih.






Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.






Vezani članci

  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim "U širokom luku od avangardnih preko neoavangardnih do alternativnih umjetničkih praksi, kojim autorica ocrtava dinamični odnos institucije umjetnosti i socijalizma, historijska je ironija da je upravo alternativna scena postala rodno mjesto prekarnih radnih uvjeta. Jugoslavenska socijalistička institucija umjetnosti tako je napravila puni krug – od integracije umjetnika u društvenu podjelu rada do umjetnika-poduzetnika suvremenog neoliberalnog tipa. U sjajnoj analizi Katje Praznik ona se pred nama rastvara kao iznimno zanimljiv analitički predmet, upravo zato što nam dokazuje kako u momentu krize poduzetnički model nije bio rješenje."
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu‟ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.
  • 19. prosinca 2021. Prilog razvijanju konceptualnih okvira rada njege Nakon utemeljujućih debata o socijalnoj reprodukciji, o razlikama između unitarnih i višesistemskih teorija i o nadnicama za kućni rad tijekom 1970-ih, od 1990-ih se u okvirima feminističke ekonomije teorijski utemeljuje i jedna specifična vrsta socijalno-reproduktivnog rada: rad njege. Dakako, geopolitička, povijesna i međunarodna podjela rada reprodukcije, odnosno globalni lanci njege, iziskuju analitičko nijansiranje razlika u zemljama kapitalističkog centra (gdje se rad skrbi poglavito delegira na jeftinu migrantsku i ne-bijelu radnu snagu), u socijalističkim državama (gdje je umnogome državno podruštvljen) i u zemljama globalnog Juga (gdje se socijalno-reproduktivni aranžmani oslanjaju na šire obitelji, zajednice, civilni sektor i neformalni sektor rada). Složenija konceptualizacija rada njege dolazi i iz feminističkih istraživanja socijalnih politika, te kroz konceptualne alatke dijamanata njege i ukupne društvene organizacije rada.
  • 16. prosinca 2021. Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (3. dio) Nakon analize elemenata rodno-ravnopravne i intersekcionalne optike, posljednji dio triptiha o romskom feminizmu donosi prikaz optike teorije socijalne reprodukcije, koja se ovdje razmatra kao analitički i politički najpotentniji okvir za promišljanje položaja Romkinja, a u sprezi s marksističkim razumijevanjem složenih odnosa rada: i proizvodnog (prije svega kroz ukotvljenost u neformalnu sferu rada) i reproduktivnog (kroz marginalizirana domaćinstva u kojima se socijalno reproducira rasijalizirana radna snaga). Pokazuje se kako je najveći broj Romkinja ne samo dio rasijalizirane, etnicizirane i orodnjene radničke klase, već je njihov položaj zapravo potpuno uključen u kapitalizam. Utoliko su i zagovaranja politike inkluzije promašena, a socijalno-reproduktivni pogled naznačuje jedinu revolucionarnu putanju: antikapitalističku.
  • 13. prosinca 2021. Neoliberalna država globalnog Juga (2): bliži li se kraj autoritarnog neoliberalizma? "Indija i Turska su jedine dvije velike države globalnog Juga u kojima je kulturni nacionalizam ostvario pobjedu nad sekularizmom i uspostavio kontinuiranu vlast. Međutim, oba primjera pokazuju da kulturni nacionalizam ulazi u svoju autoritarnu fazu, koju u slučaju Indije neki autori_ce nazivaju i fašističkom. U trenutnim geopolitičkim okolnostima u kojima ove dvije države imaju bitnu ulogu, razvoj ovakvih tendencija poziva na oprez, a istovremeno zlokobno potvrđuje tezu da formalno demokratske institucije nisu dovoljne da bi spriječile razvoj autoritarnih političkih oblika vlasti."
  • 9. prosinca 2021. Domaći uradak: tri nove knjige o radu Knjige Heather Berg Porn Work: Sex, Labor, and Late Capitalism, Phila Jonesa Work without the Worker: Labour in the age of Platform Capitalism i Amelie Horgan Lost in Work: Escaping Capitalism produbljuju analize suvremenih oblika rada. Prva se bavi tipovima rada koji omogućuju pornografsku proizvodnju, a njihovo nijansirano promišljanje pokazuje prelaženje granica između rada i ne-rada, kao i pomjeranje klasnih pozicija: pa je tako u nastojanju da se bude sam svoj šef istovremeno moguće postati vlastiti štrajkolomac. Druga knjiga se bavi platformskim honorarnim radom i njegovom zaglibljenosti u liminalnom stanju između stroja i ljudskog bića, radnika i izvođača, rada i igre: pa tako možemo biti ne samo vlastiti štrajkolomac, nego i vlastita automatizacija. Treća knjiga propituje jaz između iskustva rada i njegove reprezentacije: rad se ne predstavlja kao nešto čemu smo podređeni i na što smo prinuđeni zbog opstanka, već kao nešto što nas konstituira kao subjekte, ne kao nešto što moramo nego kao nešto što jesmo. Sve tri knjige bi mogle da potaknu ne samo propitivanje zastarjelih konceptualizacija rada, već i da naznače horizont za nove načine borbe.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve