Neoliberalna država globalnog Juga (2): bliži li se kraj autoritarnog neoliberalizma?

"Indija i Turska su jedine dvije velike države globalnog Juga u kojima je kulturni nacionalizam ostvario pobjedu nad sekularizmom i uspostavio kontinuiranu vlast. Međutim, oba primjera pokazuju da kulturni nacionalizam ulazi u svoju autoritarnu fazu, koju u slučaju Indije neki autori_ce nazivaju i fašističkom. U trenutnim geopolitičkim okolnostima u kojima ove dvije države imaju bitnu ulogu, razvoj ovakvih tendencija poziva na oprez, a istovremeno zlokobno potvrđuje tezu da formalno demokratske institucije nisu dovoljne da bi spriječile razvoj autoritarnih političkih oblika vlasti."

Predizborni skup AKP-a, Balıkesir, Turska, 30. lipnja 2007. godine (izvor: commons.wikimedia.org)
U prvom dijelu temata oslikali smo shematizam političke i ekonomske povijesti postkolonijalnih društava na primjeru Indije. Temeljni politički sukob u ovim društvima odvija se između sekularnog i kulturnog nacionalizma, odnosno modela ekonomskog razvoja koji su se vezivali uz ta dva politička, ideološka i klasna bloka. Naravno, takva shema nije primjenjiva na sve nacionalne države ili studije slučaja. Međutim, jednako kao što prilikom analize recentne političke povijesti Zapadne Europe koristimo obrazac koji se zasniva na najmanjem zajedničkom nazivniku, a definiran je sličnostima tamošnjih ekonomskih modela i političkih sustava, isti analitički princip možemo koristiti i u slučaju zemalja globalnog Juga ili barem onih država koje u tom kontekstu imaju određenu geopolitičku važnost.
 
Dakle, ako u slučaju analize političkog krajobraza Zapadne Europe 1990-ih i 2000-ih koristimo termin Treći put, onda je jasno da je riječ o fazi u povijesti zapadne socijaldemokracije koju karakterizira odmicanje socijaldemokratskih političkih partija od svoje povijesne glasačke baze (organiziranog radništva) i istovremeno napuštanje politika vođenih klasnim interesima radnika, u zamjenu za neoliberalne politike i pogodovanje interesu kapitala. Takve tendencije lako se prepoznaju u vladavini britanskih Laburista (1997-2010), njemačkog SPD-a (1998-2005) ili pak francuskih socijalista koji su vjerojatno bili i vjesnici Trećeg puta još 1980-ih, propašću Mitterandova inicijalnog socijalističkog programa nakon izbora 1981. Drugim riječima, iako postoje razlike između ova tri primjera, postoji i visoka razina zajedničkih karakteristika koje nam omogućuju da Treći put gledamo kao fazu u političkoj povijesti Zapadne Europe, a ponekad i šire.
 

Turski model: od Kemala preko Menderesa do Erdoğana

U prvom tekstu detaljnije sam opisao termine sekularni (developmentalistički) i kulturni nacionalizam koje koristimo kako bismo okarakterizirali tendencije u političkoj i ekonomskoj povijesti postkolonijalnih društava, kao što su Turska, Egipat, Iran ili pak Indija. U nastavku ćemo se zadržati na Turskoj, koja je dolaskom na vlast umjereno islamističkog AKP-a postala svojevrsni model tranzicije iz sekularnog u kulturni nacionalizam, do te mjere da je u politološkoj i sociološkoj literaturi „turski model“ postao koncept kojem su posvećeni svesci što afirmativne, što kritičke literature.
 
Pritom, Turska nije klasična postkolonijalna država, iako se takvi elementi mogu pronaći u njenoj povijesti tijekom devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća. Naime, propadajuće Osmansko Carstvo svoju geopolitičku i ekonomsku nemoć tih desetljeća moglo je najviše zahvaliti opterećenju kreditima francuskih i britanskih banaka, odnosno ovisnošću o većim i jačim imperijalnim silama koje su, pored ostvarivanja ekonomske dominacije, podupirale različite nacionalno-oslobodilačke težnje u okvirima tadašnjeg Osmanskog Carstva (Grke, Bugare, Srbe, Albance itd.). U tom su kontekstu dolazak Mladih Turaka na vlast, potom sekularistička vlast Kemala Paše Atatürka, a pogotovo osnivanje Republike 1923. godine, imale antiimperijalističke elemente. Pobjeda nad britanskim snagama na Galipolju u službenoj se politici sjećanja u Turskoj i danas obilježava kao važan datum u procesu stvaranja Republike te uspostavljanja kemalizma, koji će vladati turskom državom u kontinuitetu sve do 1950-ih, kada se uspostavlja sustav parlamentarne demokracije.
 
Vanparlamentarna turska ljevica iz 1960-ih i 1970-ih, kao i kurdske političke i vojne formacije, zadržale su antiimperijalizam kao značajni aspekt vlastite ideologije, a svoju su gerilsku borbu doživljavale kao dio šireg globalnog pokreta za narodno oslobođenje koji je tih desetljeća bio aktivan u Africi i Aziji. U frakcijama turskog islamizma koje su 1970-ih stasale oko tada najprominentnijeg kulturnog nacionalista, Necmettina Erbakana, također su u ranijoj fazi postojali antiimperijalistički elementi, koji su zagovarali jačanje domaće ekonomije i suradnju s islamskim zemljama, protiveći se približavanju SAD-u i Zapadu.
 
Drugu polovicu dvadesetog stoljeća u Turskoj obilježavale su političke tenzije između stožerne kemalističke Republikanske narodne stranke (CHP) i umjerenih islamista čija je matična stranka bila Demokratska stranka (DP) Adnana Menderesa. Kemalistička vlast, a onda i moderna Turska svojih prvih par desetljeća svakako nije nastojala biti egalitarna država. Seljaci, koji su prepoznati kao remetilački faktor zbog veza s tradicionalnim institucijama Islama i kurdskim identitetom, a onda i radnici koji su potencijalno mogli biti radikalizirani uvozom socijalističkih ideja i politika izvana, bili su isključeni iz političke participacije. Nacionalna buržoazija, vojska te profesionalna urbana srednja klasa bili su vladajući klasni blok. Pritom je interesima buržoazije takva uloga države (s protekcionističkim mjerama te limitiranim tržištem i demokracijom) u prvi mah i odgovarala, čineći ih bitnim akterima vladajućeg političkog bloka.
 
Drugim riječima, takva sekularistička i kemalistička Turska bila je u skladu s klasnim interesima dijela buržoazije, pogotovo u velikim urbanim sredinama poput Istanbula[1]. Nakon Drugog svjetskog rata, globalne okolnosti u bitnome se mijenjaju i Turska se polako demokratizira u svim segmentima. Jedna je od zemlja osnivačica Ujedinjenih naroda, a potpisivanjem Philadelphijske deklaracije obvezala se poštovati standarde i na polju radničkih prava, poput osmosatnog radnog vremena i prava na štrajk[2].
 
Drugi demokratski izbori 1950. godine po prvi put dovode na vlast spomenutu Menderesovu nekemalističku Demokratsku stranku. Adnan Menderes i DP svoju politiku temelje na drugačijim principima, što pretpostavlja i drugačiji klasni blok koji podržava tu vlast. Za razliku od urbanih sredina, Menderes se obraća ruralnim krajevima Anatolije, koji će na kraju dvadesetog stoljeća postati i najjače uporište umjerenog islamizma, protržišnih reformi, liberalizacije ekonomije i izvozne orijentiranosti. Anatolija se smatrala gubitnikom kemalističke vlasti i dijelom države koji je ekonomski i na svaki drugi način stagnirao za vrijeme sekularnog nacionalizma, te stoga nije neobično da je upravo u ovom dijelu države (umjereni) islamizam naišao na najveću podršku, postajući važna kockica u mozaiku onoga što će se, primjerice dvijetisućitih, nazivati turskim ekonomskim čudom.
 
Zametak tog booma i stvaranja buduće anatolijske poslovne klase, kao važnog aktera u dovođenju AKP-a i umjerenog islamizma na vlast, povjesničari vide upravo u reformama za vrijeme Menderesa i njegovog DP-a. Njegova će vlast ostati upamćena i po Istanbulskom pogromu, odnosno nasilju koje je inicirala upravo DP protiv grčkog stanovništva koje je ostalo živjeti u Istanbulu nakon osnivanja Republike, većinom pripadnika trgovačke klase još iz vremena Osmanskog carstva, koji nakon Grčko-turskog rata (1919-1922) nisu izbjegli u maticu zemlju. Istanbulski pogrom, s današnjim vremenskim odmakom, vrlo je sličan pogromu protiv muslimana u indijskoj državi Gujarat tijekom devedesetih i dvijetisućitih, kada je na nacionalnu i globalnu političku scenu stupio hinduistički kulturni nacionalizam u verziji tadašnjeg gujaratskog guvernera, a današnjeg premijera Indije Narendre Modija[3].
 
DP-ova desetogodišnja vladavina Turskom stoga se može smatrati prvim eksperimentom uparivanja kulturnog nacionalizma i liberalnih ekonomskih politika (koje je Menderes počeo provoditi u opoziciji prema etatizmu i relativno zatvorenoj ekonomiji iz vremena kemalističke dominacije). Istovremeno, Menderesove su kulturne politike islamsku komponentu turskog identiteta dovele na prominentno mjesto. Dok je kemalizam smatrao ulemu svojim klasnim i političkim neprijateljom, Menderes je investirao u izgradnju džamija po Anatoliji i ruralnim krajevima, u kojima je uloga uleme i dalje ostala iznimno bitna komunalna institucija[4].
 
Vlast Menderesa i DP-a je pedesetih ugušila vojska u jednom od mnogih vojnih pučeva koji su obilježili drugu polovicu dvadesetog stoljeća u Turskoj, a sam Menderes je pogubljen. Idućih četrdeset godina, Tursku će obilježiti relativno česte promjene vlasti, te nestabilne političke koalicije i vladajuće većine. Vojska će u tom periodu konstantno intervenirati u politički život, pokušavajući „uvesti reda“ u kaos političkog pluralizma, često predstavljajući zasebnu političku snagu u nestabilnom hladnoratovskom periodu, kada je nestabilna Turska na granicama s Iranom i SSSR-om stvarala Sjedinjenim Državama i NATO-u dodatnu glavobolju.
 
U periodizaciji turske povijesti se 1960-e često uzimaju kao godine slobode, demokratizacije, razvoja kulture i urbanog života. Razvijala se sekularna kultura oko novoosnovanih časopisa kao što je sekularistički Yön te kulturnih institucija, zajedno s vanparlamentarnom (maoističkom, staljinističkom, ali i nesvrstanom) ljevicom, što je bio turski refleks globalnih tendencija i 1968. Ruralno stanovništvo tih se godina počelo masovnije doseljavati u gradove te su kraj 1960-ih i 1970-te u Turskoj obilježene naglom i neplanskom urbanizacijom. Naime, kretanje stanovništva sa sela u gradove nije pratio ni razvoj infrastrukture, a kamoli razvoj industrije koji bi omogućio dovoljno radnih mjesta za rastuće gradsko stanovništvo.
 
Upravo se taj moment, odnosno usporena i nedovoljna industrijalizacija koja nije realizirala masovnu zaposlenost netom urbaniziranog stanovništva, smatrala najvećim neuspjehom turskog razvojnog modela koji je proizvela kemalistička elita. Sve političke turbulencije i konačna pobjeda AKP-a na izborima početkom 2000-ih odgođeni su rezultat propasti sekularističkog/developmentalističkog ekonomskog modela. U konačnici, to je za posljedicu imalo stvaranje armije neformalnih radnika i radnica, odnosno siromašne urbane populacije koja će postati glavni glasački blok u dovođenju umjerenih islamista na vlast tijekom ranih dvije tisućitih.
 
Kako piše Nikolina Rajković, turski kulturni nacionalizam, odnosno islamizam, imao je svoje različite manifestacije kroz povijest turske Republike, a uspio je doći na vlast tek kada je konsolidirao svoj glasački blok i političku infrastrukturu, koju je Rajković opisala kao „paralelne institucije“, stvorene u predgrađima velikih gradova s manjkom zdravstvenih, obrazovnih i socijalnih institucija. Merhamet (samilost) i sadaka (milodar) odigrali su bitnu ulogu u ideologiji turskog umjerenog islamizma kao jedni od važnijih elemenata islamskog socijalnog morala i moment namirivanja egzistencijalnih i socijalnih potreba u zajednici koji se povijesno dominantno vezuje uz ljevicu. To je pogotovo relevantno za kontekst u kojem je ljevica nakon vojnog puča 1980-ih represivnim mjerama doslovno izbrisana iz turskog političkog života i pogurnuta na društvenu marginu i doslovno u podzemlje.
 
Paralelne strukture, zajedno s vjerskim školama (medresama) i džamijama postaju važna mjesta stasanja političke klase koja će preuzeti vlast u Turskoj dvije tisućitih i držati je do danas. Sam vođa tog pokreta i današnji predsjednik Recep Tayyip Erdoğan, politički se formirao i izgradio upravo u takvom miljeu i na takvoj infrastrukturi. Kroz takve paralelne institucije odvija se mobilizacija glasačkog tijela putem zadovoljenja njegovih materijalnih potreba, uz ideološko/političko obrazovanje.
 
Bitan faktor koji je nedostajao u tom kontekstu bila je sama materijalna reprodukcija političkog pokreta. Ona je s jedne strane bila osiguravana činjenicom da su islamisti najprije preuzimali vlast na lokalu i tako prisvajali poluge vlasti te resurse za daljnji razvoj političke stranke. U tom je kontekstu Erdoğanova pobjeda na izborima devedesetih u Istanbulu bila ključna za razvoj projekta umjerenog islamizma kroz Partiju pravde i razvoja (AKP).
 
S druge strane, važan aspekt materijalne reprodukcije pokreta i njegovog konačnog elektoralnog uspjeha bio je generacijsko-klasni odmak od do tada dominantne verzije islamizma. Naime, islamisti nove generacije, čiji je Erdoğan najistureniji predstavnik odmiču se od dotadašnjeg političkog oca Necmettina Erbakana, koji je u kratkom periodu devedesetih držao poziciju premijera, a na političkoj je sceni Turske bio prisutan od šezdesetih. U klasnom smislu, Erdoğanov projekt svog važnog saveznika nalazi upravo u rastućoj srednjoj klasi te malom i srednjem biznisu.
 
Osnivanjem AKP-a i umjerenim islamizmom u čijoj je srži spomenuti socijalni moralizam , ali i zagovaranjem poduzetništva, dobiva se i podrška srednje klase, posebice u Anatoliji. Razvoj poduzetništva uz specifičnu islamsku etiku, kao temelj ekonomske politike AKP-a, u literaturi ubrzo dobiva i opisnu kvalifikaciju „islamskog kalvinizma“. Umjereni islamizam, kao turska verzija kulturnog nacionalizma, ponudio je alternativni model ekonomskog razvoja postojećem sekularnom nacionalizmu koji je već odavno bio u opadanju i koji je zasnivao svoju glasačku bazu na državnom aparatu, profesionalnim klasama i vojsci. Ostatak populacije se osjećao, što zbog vlastite subalterne pozicije (neformalni radnici), što zbog ideologije (islamisti), a što zbog direktnih klasnih interesa (poduzetnici) isključeni iz države i politike.
 

Erdoğanov autoritarni neoliberalizam

Erdoğanova vlast, iako je uspjela mobilizirati veliku podršku radničke klase i siromašnih, u svojoj suštini je neoliberalna. Oni su svoje interese ostvarivali kroz privatni zdravstveni sektor, između ostalog zato što je javni bio zatvoren za neformalne radnike, odnosno ograničen isključivo na formalno zaposlene. Privatni sektor, barem onaj blizak AKP-u, pritom je bio organiziran prema socijalnim principima, pa samim time i dostupan siromašnim stanovnicima predgrađa. Istovremeno je AKP-ova vlast pogodovala turskoj izvoznoj industriji i tako razvijala zapostavljene dijelove zemlje, kao već spomenutu „protestantsku“ Anatoliju. U literaturi se često ističe da AKP-ova vlast pokazuje da neoliberalizam može, u specifičnim okolnostima, dobiti podršku i obespravljenih, iako dugoročno gledajući, takva vlast nije okrenuta predstavljanju, a kamo li zadovoljavanju interesa većine.
 
Međutim, paralelno s time, Erdoğanova je vlast sve više poprimala karakteristike autoritarnog neoliberalnog režima, što postaje najočitije 2013. godine, uslijed prosvjeda na trgu Taksim. Represiju prema aktivistima_kinjama prati i militantnija politika prema susjedstvu (Siriji) i Kurdima. Iako je prvu fazu vlasti AKP-a karakterizirala gotovo pacifistička politika prema kurdskom pitanju i želja za rješavanjem tog gotovo stoljetnog političkog sukoba, to se mijenja 2010-ih. Turska se istovremeno aktivno uključuje u rat u Siriji. Zakonskim promjenama, direktnim političkim intervencijama, te dvorskim spletkama i razilaženjem sa svim svojim suradnicima iz početne faza razvoja AKP-a, Erdoğan razvija model autoritarne vlasti i postaje personifikacija onoga što se u sociološkoj i politološkoj literaturi naziva autoritarnim neoliberalizmom.
 
Iako je uzurpirao gotovo sve poluge vlasti, u Turskoj i dalje formalno postoje elementi demokracije, što se pokazalo i pobjedom oporbenog CHP-a i njihovog gradonačelničkog kandidata Ekrema İmamoğlua na izborima u Istanbulu prije nekoliko godina. Iduće godine Tursku čekaju parlamentarni izbori, a trenutno se država nalazi u najvećoj ekonomskoj krizi još od devedesetih, s velikom inflacijom kojom sam Erdoğan, očito, ne zna upravljati.
 
Istovremeno je ostao bez standardnih dimnih zavjesa, vojnih intervencija, represije nad Kurdima i svađe sa susjedstvom koje su mu služile kao mehanizam jačanja vlasti i vlastitih ovlasti. Ili preciznije, toliko ih je puta iskoristio da su zalihe presušile, a inflacija neće nestati bombardiranjem kurdskih položaja na granicama sa Sirijom. Nakon dugo godina, ankete po prvi put pokazuju da bi koalicija anti-AKP sekularnih snaga koju zasad čine tradicionalna sekularistička CHP i liberalno-nacionalistička IYI mogla dobiti izbore, (pogotovo) na valu ekonomske krize koja će potrajati.
 

Zaključak

Turski model tranzicije iz sekularnog nacionalizma u kulturni nacionalizam (umjereni islamizam) došao je u svoju završnu fazu. Ista analogija može se primijeniti i na indijski slučaj, iako se vlast premijera Modija i njegova BJP-a čini puno stabilnijom od Erdoğanove. Entuzijazam koji je vladao i u stručnoj javnosti povodom dolaska i učvršćivanja na vlasti kulturnih nacionalista u više zemalja globalnog Juga i njihova provođenja ekonomskih politika koje su trebale ispraviti efekte propasti sekularnog razvojnog modela i njegovog neuspjeha u masovnom podizanju većine stanovništva iz siromaštva, naglo je splasnuo.
 
Napravimo li korak unazad i pogledamo više primjera od 1980-ih naovamo, uočit ćemo kako je kulturni nacionalizam imao nekoliko varijanti. Iran se uzima kao arhetipski primjer pobjede kulturnog nacionalizma i političkog islama kroz revoluciju. Međutim, klasna i teološko-ideološka konfiguracija Iranske revolucije, kao i činjenica da je riječ o državi koja je pod stalnim sankcijama još od revolucije, teško nam može u Iranu ponuditi model za promatranje transformacije kulturnog nacionalizma.
 
Egipat je (kao druga velika islamska država s jakom islamističkom poviješću) nakon Arapskog proljeća i dolaska na vlast Muslimanskog bratstva doživio vojni puč i svaki pokušaj da kulturni nacionalizam pokuša provesti svoj model ekonomskog razvoja je propao. Stav je puno boljih poznavatelja političkih prilika u Egiptu da takav model nikada nije ni bio jasno artikuliran kroz djelovanje Muslimanskog bratstva. Riječ je o političkom pokretu koji je bio prilično deficitaran po pitanju ekonomskih politika i cijeli je svoj diskurs temeljio na antikorupcijskom moralizmu u islamističkom ruhu.
 
Indija i Turska tako su jedine dvije velike države globalnog Juga u kojima je kulturni nacionalizam ostvario pobjedu nad sekularizmom i uspostavio kontinuiranu vlast. Međutim, oba primjera pokazuju da kulturni nacionalizam ulazi u svoju autoritarnu fazu, koju u slučaju Indije neki autori_ce nazivaju i fašističkom. U trenutnim geopolitičkim okolnostima u kojima ove dvije države imaju bitnu ulogu, razvoj ovakvih tendencija poziva na oprez, a istovremeno zlokobno potvrđuje tezu da formalno demokratske institucije nisu dovoljne da bi spriječile razvoj autoritarnih političkih oblika vlasti.






Bilješke:

[1] Çağlar Keyder, “The Political Economy of Turkish Democracy, New Left Review 115, no.1 1979; 1 Hartmur Elsenhans, “Middle Classes and New Cultural-Identitarian Political Movements: Perspectives” u The Transformation of Politicised religion from Zealots into leaders, ur. Harmut Elsenhans et al. (Burlington: Ashgate Publishing Company, 2015)

[2] Görkem Akgöz, “Petitioning as Industrial Bargaining in a Turkish State Factory: The Changing Nature of Petitioning in Early Republican Turkey” u On the Road to Global Labour History, ur. Karl Heinz Roth (Leiden: Brill, 2017)

[3] Aijaz Ahmad, On Communalism and Globalization: Offensives of the Far Right (Three Essays Collective, Gurgaon, 2009)

[4] Najjednostavnije rečeno, prema definiciji Samija Zubaide, riječ je o teolozima, stručnjacima i praktičarima u polju islamskog prava. Kako islamsko pravo ne poznaje odvojenost religije i države, ulema je predstavljala klasu koja upravo personificira tu neodvojivost. Riječ je o islamskim učenjacima i autoritetima čija je važnost posebice dolazila do izražaja u manjim i perifernim sredinama do koje ruka države nije tako lako i često mogla dosezati. Više u: Sami Zubaida, Law and Power in the Islamic World (London: da I.B. Tauris, 2003).






Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.






Vezani članci

  • 27. prosinca 2020. Neoliberalna država globalnog Juga (1): kako je kulturni nacionalizam pobijedio sekularni Prvi u nizu tekstova o globalnom Jugu nastao je kao bilješka za pripremu razgovora s teoretičarkom Radhikom Desai, koji se ove godine održao u sklopu Subversive festivala, a u njemu ćemo na primjeru Indije prikazati politički obrat između sekularnog i kulturnog nacionalizma, što je tema kojom se Desai bavila u svojim publikacijama u jeku dolaska na vlast BJP-a u Indiji i rasta Hindutve kao fundamentalističkog društvenog pokreta u Indiji.
  • 29. prosinca 2020. Ethos: kontradikcije turskog društva na Netflixu Turska mini-serija Ethos redatelja Berkuna Oye, u produkciji Netflixa, doživjela je međunarodni uspjeh i pohvale kritike. Kroz osam nastavaka serija dramatski umješno gradi nekoliko isprepletenih životnih priča likova različitog socijalnog i kulturnog habitusa i klasnog statusa u suvremenom Istanbulu. Redatelj gotovo dokumentaristički portretira svoje likove i situira njihove odluke, uvjerenja i vrijednosti unutar šireg socioekonomskog i historijskog konteksta turskog društva, kritički se odnoseći prema nasljeđu Erdoğanovog „umjerenog“ islamizma, ali i traumama moderne Turske koje sežu nešto dalje u povijest.
  • 27. siječnja 2015. Političke organizacije različitog ideološkog predznaka i izgradnja paralelnih struktura u društvu
  • 18. rujna 2016. Kako do mobilizacije: lijeve stranke i sindikati na Balkanu Prenosimo tekst o mogućnostima zajedničkog djelovanja na mobilizaciji i stvaranju lijevih alternativa na Balkanu, ali i preprekama ostvarenju dugoročne zajedničke strategije, nastao u razgovoru sa sindikalistima i političkim aktivistima iz regije: „Osnovni problem elektoralističke strategije koja nade polaže u dovođenje proradničke partije na vlast jest pogrešno razumijevanje odnosa moći u kapitalističkoj državi, odnosno vjerovanje u to da samim osvajanjem vlasti nominalno radničke stranke osvajaju i moć potrebnu za reformiranje sustava u korist radništva.“
  • 22. studenoga 2020. Politika nije isključiva privilegija stranaka Politička ljevica koja pretendira na osvajanje moći izbornim metodama ne može biti samo posrednik izvanparlamentarnih aktivnosti, već mora i potaknuti demokratsku samoorganizaciju odozdo. U intervjuu sa Stathisom Kouvelakisom, političkim teoretičarem i bivšim članom Syrize razgovarali smo o srazu grčke vlade pod njezinim vodstvom s neoliberalnim centrom eurozone, makedonskom pitanju, režimima i sukonstituciji roda, klase i rase, kulturalizaciji Gramscijevog poimanja hegemonije te ograničenom dosegu komunikativne racionalnosti u političkom polju.
  • 27. prosinca 2017. Prema sintezi parlamentarnog i vanparlamentarnog rada Uloga paralelnih struktura u organiziranju i edukaciji radničke baze za političko djelovanje i promjenu dominantnih političkih i ekonomskih odnosa postaje sve važnija s krizom liberalne demokracije i komodifikacijom sfere društvene reprodukcije. O nesistemskim karakteristikama i protusistemskim potencijalima paralelnih struktura, dosezima i ograničenjima parlamentarnog i vanparlamentarnog političkog rada te važnosti demokratizacije javne sfere solidarne ekonomije razgovarali/e smo s Markom Kržanom iz stranke Levica.
  • 20. prosinca 2020. Filipini: paralelne strukture u džunglama Na Filipinima i dalje traje jedan od najdugotrajnijih svjetskih revolucionarnih ustanaka, a uz nepoštivanje radničkih prava u zadnje vrijeme pojačana je i nasilna eksproprijacija zemlje autohtonih naroda, kao i ubojstva boraca i borkinja za zaštitu njihovih prava, te okolišnih aktivista. Kako komunistički gerilci opstaju u žrvnju između domaće fašistoidne vlasti Rodriga Dutertea i interesa stranih korporacija?
  • 3. veljače 2017. Solidarne prakse kao baza ljevice Paralelne strukture sve se češće javljaju kao strategija lijevih organizacija i pokreta za sidrenje u društvenom polju. Budući da odgovaraju na potrebe za nečime što u postojećim strukturama nedostaje te ih dopunjavaju, podrazumijeva se da one donose neku novu vrijednost. S druge strane, inzistiranje na paralelnim strukturama ponekad prati i zahtjev za udaljavanjem od tradicionalnih obrazaca, čime se zapada u opasnost da se, ionako erodirane, institucije socijalne države i dalje oslabljuju. O primjerima praksi te ulozi paralelnih struktura u izgradnji lijevih pokreta i organizacija razgovarali smo s Jovicom Lončarom iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju.
  • 9. veljače 2014. Čileanski put u socijalizam – kronika
  • 31. kolovoza 2021. Globalni kulturni ratovi i kakve veze pandemija ima s tim? (prvi dio) Pitanje porijekla neke zaraze otvara prostor za simplifikacije, moralnu paniku, teorije zavjere, antivaksersku propagandu i stigmatiziranje već marginaliziranih skupina. Razmatranje povijesti HIV-a pokazuje na koji se način taj virus životinjskog porijekla iz okoline rijeke Kongo kretao do Kariba i SAD-a te kakvu je ulogu u tome imalo nedostatno kolonijalno javno zdravstvo. Iako je pandemija AIDS-a posebice pogađala određene pozicije u mapama seksualnosti i rada (gej muškarce, karipske migrantkinje i migrante, kućanske i seksualne radnice, siromašne korisnike i korisnice intravenoznih droga), iz historijsko-strukturne analize jasno je da njezin uzrok nisu bile specifične skupine ljudi već globalni politički i socioekonomski kontekst.
  • 29. prosinca 2019. Južni vjetar novog sindikalizma: region kao radnička priča U europskoj podjeli uloga, postsocijalističke zemlje Balkanskog poluotoka funkcioniraju kao rezervoar radne snage koja migrira u zemlje centra ili je firme iz centra jeftino upošljavaju putem podugovaranja i u sklopu direktnih stranih investicija. U pokušaju da stvore povoljnu investitorsku klimu, države oslabljuju i uklanjaju zakonske zaštite na koje se mogu pozvati radnice i radnici, dopuštajući i financijski potičući neljudske uvjete rada. Do relativno uspješnih radničkih borbi uglavnom dolazi u javnom sektoru, gdje je i sindikalna infrastruktura jača, kao u slučaju prosvjetnog štrajka u Hrvatskoj ili štrajka u Pošti Srbije. Međutim, otvaraju se i perspektive novog sindikalizma, kao odgovora na prekarnost u privatnom sektoru: nakon duge pravne bitke, 30 000 radnica i radnika zaposlenih u albanskim call centrima za talijansko tržište dobilo je svoj sindikat. Pročitajte pregled sindikalnih aktivnosti na europskoj periferiji.
  • 16. prosinca 2018. O kulturnom radu, njegovom globalnom karakteru i lokalnom aspektu Kako stoji u Strateškom planu Ministarstva Kulture RH za 2019-2021, država trenutno subvencionira socijalne doprinose za 9,58 posto samostalnih umjetnika_ca, odnosno samo 1349 osoba. Nadalje, plan je ne povećavati broj samostalnih umjetnika_ca, te ih definirati kao one „koji su ostvarili izniman doprinos hrvatskoj kulturi i umjetnosti“. Što sa svima ostalima koji djeluju u iznimno prekariziranom sektoru kulture? O strukturnim preprekama koje onemogućavaju nadilaženje individualizacije i atomiziranosti kulturnog radništva pročitajte u tekstu Maria Kikaša.
  • 19. kolovoza 2012. Apartheid poslije apartheida Prenosimo tekst Marija Kikaša „FIFA: Dobar posao u Južnoj Africi“ objavljen u 336. broju Zareza (u tematu „Nogomet i neoliberalizam“), kao i kratak autorov komentar najnovijih događaja u ovoj afričkoj državi nakon masakra rudara u rudniku Lonmin. Snimke spomenutog brutalnog čina policijskih snaga JAR-a obišle su svijet zajedno sa šturim analizama samog štrajka rudara koji se u južnoafričkim, ali i u zapadnim medijima prikazuju kao sukob rivalskih sindikata, izostavljajući krucijalnu ulogu menadžmenta rudnika (i britanske firme Lonmin) te režima Afričkog nacionalnog kongresa u razlozima štrajka i njegovim posljedicama.
  • 24. rujna 2016. Društveni parametri coming-outa U razgovoru s Mariom Kikašem iz RAD.-a adresiramo pitanja odnosa LGBTIQ+ populacije i pokreta prema državi, koja adekvatne odgovore dobivaju tek napuštanjem terena rasprave o vrijednostima, odnosno njihovim smještanjem u historijski okvir, određen razvojem kapitalističkih odnosa i građanske države te historije opresije nad marginalnim i subverzivnim društvenim grupama. Iz toga proizlazi i perspektiva daljnjeg razvoja LGBTIQ+ pokreta prema razvijanju kapaciteta društvenih institucija za inkluziju marginaliziranih skupina. Dolazimo do zahtjeva za izgradnjom šire progresivne koalicije koja neće tek braniti postojeće kapacitete socijalne države već i graditi nove.
  • 11. kolovoza 2011. Kad je narodu dosta čuda – o rezultatima čileanskog eksperimenta
  • 7. svibnja 2011. Zajednička agrarna politika nejednakosti

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve