„Crveni“ New Deal u Kini?

Politike kineske države s obzirom na regulaciju nekih novih fleksibilnih oblika radnih praksi i aranžmana te slobodnotržišnih ambicija korporativnih giganata daju naslutiti pozitivne pomake u kineskom političko-ekonomskom krajoliku. Međutim, motivacija u njihovoj pozadini nije progresivna već izvire iz potrebe stabilizacije bujajućeg kineskog kapitalizma.

Ulični plakati kojima se obilježava stogodišnjica postojanja Komunističke partije Kine, Guangzhou, Kina, 30. lipnja 2021. godine (izvor: Nissangeniss @ commons.wikimedia.org, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Kevin Lin razmatra što se krije u pozadini nedavnih objava o ekonomskim politikama u Kini – i u kojoj ih se mjeri može smatrati progresivnima

Tijekom samo nekoliko mjeseci, vrtoglavi niz poteza i retorike Kineske države u smjeru prioritiziranja „zajedničkog prosperiteta“, zauzdavanja ogromnih tehnoloških i financijskih kompanija te zaštite prava platformskih i tehnoloških radnika_ca, izazvao je uzbuđenje ili strah, ovisno o tome na kojoj je netko političkoj poziciji i kakvih ekonomskih interesa. No čini se kako je diljem ideološkog spektra, od progresivaca preko srednjostrujaškog liberalnog establišmenta sve do komentatora u poslovnom tisku, postignut univerzalni konsenzus da ovo predstavlja nešto fundamentalno drugačije.

 

Neki na ljevici čak su se zapitali vraća li se Kina zalaganju za „socijalizam“ koji bi mogao ponuditi alternativu vladajućem neoliberalnom kapitalizmu. To zvuči prilično neobično, kao da se protekla tri desetljeća kapitalističkog razvoja Kine mogu ignorirati, ili kao da je socijalizam moguće ostvariti državnim intervencijama.

 

Međupovezana pitanja

Nedavne „crvene“ intervencije zapravo su pragmatične, ciljane reakcije, prije nego li kakav fundamentalni ideološki pomak u odnosu na sve ozbiljnije društvene i ekonomske probleme. Kineska država uviđa da ne može nastaviti odgađati administriranje čitave mreže međupovezanih pitanja koja imaju zajedničke korijene u iskustvu kapitalističke transformacije u toj zemlji.

 

Znakovi rastućih ekonomskih problema već su postajali očigledni krajem 2000-ih, nakon čitavog desetljeća neobuzdanog ekonomskog rasta. Pregrijano tržište nekretnina, ogromna zaduženost državnog bankarskog sektora kroz lokalno državno zaduživanje, financijalizacija ekonomije koja je u nju uvela nestabilnost, i općenito priznata nekontrolirana nejednakost koja je do 2019. godine dosegla 0,465 na Ginijevom koeficijentu, krčkaju se već dvadeset godina.

 

Umjesto da budu razriješeni, mnogi od istih problema pogoršali su se dok je kineska država upregnula politike kako bi spasila ekonomiju i održala visoku stopu rasta nakon globalne financijske krize iz 2007-2008. U ovom trenutku na naplatu dolaze mnogi od ovih odgođenih problema, a izranjaju i novi, poput rastuće moći tehnoloških kompanija i uglavnom nereguliranog platformskog rada, predstavljajući sve zaoštrenije rizike i barijere održivom rastu i stabilnom društvu. Vrijedi razmotriti kako kineska država pristupa ovim problemima.

 

Iskorjenjivanje siromaštva?

Iako s pravom pozdravlja postignuće dokidanja krajnjeg siromaštva, retorika „zajedničkog prosperiteta“, fraza koja datira iz 1950-ih, najtransparentnije je uvažavanje potrebe da se adresira ekonomska nejednakost koja je poprimila groteskne razmjere. Kina trenutno ima više dolarskih milijardera od bilo koje druge zemlje. Ova činjenica akumulacije bogatstva uparena je sa šokantnim priznanjem kineskog premijera da mjesečni prihodi 600 milijuna ljudi mjesečno iznose 1000 renminbija (150 američkih dolara). Međutim, ove brojke ni izbliza ne dočaravaju realnost takve svakodnevne nejednakosti. Osjećaj nepravde samo je zaoštren ekonomskim usporavanjem. Javna rasprava o „involuciji u Kini“, čime se označava iskustvo napornog rada pod intenzivnim pritiscima, ali uz izostanak prikladne naknade, demonstrira duboko ukorijenjene frustracije.

 

Vjerojatno najspektakularniji potez kineske države jest discipliniranje tehnoloških kompanija. Nakon što je podržala izgradnju nacionalnih prvaka u polju, uključujući i državne i privatne firme, čini se kako trenutno zauzdava prijestupe privatnih kompanija koje su postale prevelike, premoćne i prkosne prema državnim regulacijama. Primjerice, na nišanu joj je Jack Maova Ant Group, čija je primarna emisija dionica u Šangaju zaustavljena, a sama kompanija primorana na restrukturiranje. Država je također pokušala razbiti tehnološke monopole.

 

Ekonomsko usporavanje i neuspjesi krupnog poslovanja već su doveli do bankrota giganata kao što su dugom-opterećeni HNA, a nedavno i Evergrande grupacije. Zauzdavanje moći i razuzdanosti privatnih poduzeća i povraćivanje stabilnosti u ekonomiji među glavnim su ciljevima državnih odgovora na osiguravanje političkog legitimiteta.

 

Ustupci pod pritiskom

Suočena s prosvjedima radnika i nezadovoljstvom u čitavom društvu, kineska je država poduzela korake kako bi prisilila tvrtke da se bolje odnose prema radnicima. Dok se štrajkovima tvorničkih radnika bolje upravljalo, radnici za dostavu hrane i kurirske službe za kineske gigantske platformske kompanije i tvrtke za e-trgovinu izbili su u prvi plan. Platformski radnici su se naspram nereguliranog sektora organizirali putem neformalnih mreža kako bi potaknuli bolji tretman, što je rezultiralo nekoliko valova divljih štrajkova u posljednjih pet godina. U posljednje dvije godine, tehnološki radnici i uredski radnici u širem smislu također su predvodili nacionalnu raspravu o prekomjernom radu. Kao odgovor na to, kineska je država pokušala ograničiti radno vrijeme, zahtijevala od tvrtki da se pridržavaju zakona o radu i vršila pritisak na neke tvrtke da uspostave sindikate.

 

Ovi napori nikako nisu zanemarivi. Ako se ove politike i potezi budu propisno implementirali, mogli bi se pokazati kao korisne protumjere najgorim učincima kapitalističkog sustava. Međutim, prilično je upitno može li se s njima adekvatno pozabaviti kroz državnu politiku i izravne intervencije.

 

Neki bi se mogli zapitati: čak i ako se ne radi o izgradnji socijalizma, nije li to ipak progresivno? Trebali bismo to promatrati kao ono što jest – pragmatičan odgovor na probleme koji dosežu kriznu razinu, usmjeren na reformu kineskog kapitalizma i vraćanje stabilnosti nametanjem veće državne kontrole. Cilj je bolje osigurati osnovu za kontinuiranu akumulaciju kapitala.

 

Postoji značajan rizik od romantiziranja „crvenih“ politika. Konkretno, kako se sukobi između SAD-a i Kine intenziviraju, postoji iskušenje da se pozitivne strane Kine suprotstave negativnim fenomenima u SAD-u i drugdje. Međutim, ne možemo se samo usredotočiti na državne politike i područje političke ekonomije, isključujući društvene pokrete, već bismo umjesto toga trebali razumjeti artikulaciju popularnih sentimenata i pokreta.

 

Ako bi međunarodna ljevica trebala hvaliti bilo što, to bi trebali biti oni pokreti koji se bore za istinski progresivnu budućnost. Unatoč godinama potiskivanja, radnici nastavljaju svoju borbu. Feminističke aktivistkinje postavile su seksualno uznemiravanje i rodnu jednakost u prvi plan javne svijesti. Tijekom pandemije, spontano organizirane grupe uzajamne pomoći koje su vodili volonteri i volonterke imale su nezamjenjivu ulogu u osiguravanju pristupa medicinskim potrepštinama i životnoj egzistenciji u karantenama. Ovi postupci i pokreti odozdo su ono što nam daje nadu za izgradnju pravednijeg društva, a ne potezi države.

Kevin Lin je gostujući suradnik na Kineskom sveučilištu u Hong Kongu i piše o radničkim pokretima u Kini.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.

Vezani članci

  • 27. rujna 2024. Solidarnost kao uzajamna pomoć Ako se solidarnost nastoji misliti i prakticirati prije svega kao politika, onda je uzajamna pomoć – kao jedan od oblika solidarnosti ‒ model pomoći koji ne samo da izbavlja ljude iz kriza koje proizvode kapitalistički uvjeti i strukture, nego ih i politizira, i to u pravcu emancipatornih društvenih promjena. U knjizi „Mutual Aid: Building Solidarity During This Crisis (and the Next)‟ (Uzajamna pomoć: Izgradnja solidarnosti tijekom ove (i sljedeće) krize), Dean Spade objašnjava što je uzajamna pomoć, koji su njezini historijski i aktualni primjeri, te kako se ona razlikuje od uvriježenih državnih, neprofitnih i „charity‟ modela pomoći, ali daje i praktična poglavlja, upitnike i orijentire za izbjegavanje zamki u grupnom organiziranju te u pravcu rješavanja sukoba u grupama. Stoga je ova knjiga i priručnik za organiziranje, ne samo uzajamne pomoći nego svih društvenih pokreta koji vode borbe za društvene transformacije i izgradnju svijeta oko ljudskih potreba.
  • 23. rujna 2024. Michel Foucault, “post” – izam i neoliberalizam Na tragu odredbi Erica Hobsbawma o dvama historiografskim pristupima – teleskopskom i mikroskopskom – autor kroz prvu leću prati neke Foucaultove misaone zaokrete, prividno kontradiktorne: od Foucaulta kao otpadnika strukturalizma nakon 1968. godine, do intelektualca koji se uklapa u poststrukturalističko odbacivanje znanosti, objektivnosti i istine te postaje misliocem novog somatizma; od Foucaulta kao „ikone radikala“ i onog koji flertuje s ljevičarenjem, do Foucaulta koji krajem 1970-ih drži predavanja o neoliberalizmu, a marksizam smatra povijesno prevladanim, pretvarajući se u zagovornika konvencionalnog „ljudskopravaštva“. Dubinsku dimenziju Foucaultova mišljenja i djelovanja obilježava nietzscheovstvo (njegov „aristokratski radikalizam“), a u predavanjima o neoliberalizmu, pak, izostaje jasna kritika. Foucaultova retorički nekonformna misao ipak ostaje sadržajno konformna i savršeno usklađena s vladajućim mislima i trendovima njegova doba.
  • 10. rujna 2024. Zapadni kanon i kontrakanon: nedostatak historijsko-materijalističke analize u književnoj kritici U tekstu se razmatraju manjkavosti zapadnog "kanona" i alternativnog "kontrakanona" u književnoj kritici i teoriji. I dok konzervativni branitelji uspostavljenog zapadnog kanona konstruiraju sakralni status za zaslužne ''genije'' i ''velikane", produbljujući larpurlartističke pretpostavke o tobožnjoj autonomiji umjetnosti obrisanoj od svakog traga politike, ni kontrakanonska kritika koja je nastala zamahom tzv. Nove Ljevice ne usmjerava se na političko-ekonomske dinamike, već prije svega na jezik i tekst. Unutar radikalne književne kritike (poststrukturalizma, feminističke kritike inspirirane Lacanom, postmarksističke kritike itsl.), posebno mjesto zauzimaju postkolonijalna kritika i na njoj utemeljene subalterne studije, jer preispituju uspostavu zapadnog kanona na leđima imperijalizma i kolonijalizma. Međutim, i postkolonijalna učenja su ustrajala na tomu da marksistička tumačenja ne mogu obuhvatiti korporealnost života na Istoku. Na tragu marksističkog književnog kritičara Aijaza Ahmada i teoretičara Viveka Chibbera, tekst stoga kritički propituje i postkolonijalni pristup Edwarda Saida (i drugih).
  • 5. rujna 2024. Nema većeg Nijemca od Antinijemca Autor analizira tzv. „antinjemačku” frakciju njemačko-austrijske ljevice, koja se iz povijesnih i političkih razloga snažno zalaže za podršku Izraelu, što ju odvaja od globalne ljevice koja uglavnom podržava borbu za slobodnu Palestinu. Ova frakcija smatra njemački nacionalizam i antisemitizam duboko ukorijenjenim problemima germanofonih društava, a u anticionizmu vidi rizik antisemitizma, te svoje proizraelsko stajalište opravdava kao nužno u kontekstu povijesne odgovornosti Njemačke za Holokaust. Takav stav izaziva sukobe na lijevoj sceni u Njemačkoj i Austriji, pri čemu antinjemački ljevičari druge ljevičarske skupine smatraju regresivnima zbog njihove podrške Palestini.
  • 25. kolovoza 2024. Oteta revolucija i prepreke emancipaciji: Iran na ivici Knjiga „Iran on the Brink: Rising of Workers and Threats of War‟ („Iran na ivici: radnička pobuna i prijetnje ratom‟), napisana u koautorstvu Andreasa Malma i Shore Esmailian, donosi historijski pregled Irana kroz klasnu analizu i globalnu geopolitiku. Konkretna analiza historijskih događaja i radikalno-demokratskih tradicija prije svega pokazuje kako se od Iranske revolucije 1979., kao najmasovnije revolucije i radničke borbe u svjetskoj povijesti, došlo do uspostavljanja Islamske republike te zaoštravanja odnosa SAD-a i Izraela s Iranom. Zauzimajući značajno mjesto u „palestinskom pitanju‟, odnosima s Libanom i Irakom, ova historija je značajna i radi razumijevanja suvremene situacije, te daje orijentire za internacionalnu ljevicu koja bi solidarnost s iranskim narodom gradila u pravcu emancipacije.
  • 23. kolovoza 2024. Izraelska kampanja protiv palestinskih stabala masline Autorica u ovome članku razmatra izraelsko sustavno uklanjanje palestinskih stabala masline, koje značajno utječe na palestinsku ekonomiju i kulturu. Masline su ključne za životne prihode mnogih obitelji te simbol otpora i kulturnog identiteta. Osim što se stabla uklanjaju, priječi se i ograničava njihova ponovna sadnja, što dodatno pogoršava ekonomsku nesigurnost naroda Palestine. Unatoč naporima da se maslinici obnove, dugotrajni rast ovih stabala otežava njihov oporavak.
  • 21. kolovoza 2024. Novi iracionalizam Tekst se bavi iracionalizmom u filozofiji, znanosti, historiji i ideologiji 19. i 20. stoljeća, pokazujući kako ova struja ima duboko reakcionaran i defetistički karakter. Iracionalizam u filozofiji i društvenoj teoriji nije slučajna pojava. György Lukács mu je u „Razaranju uma‟ pristupao kao sastavnom djelu mišljenja i djelovanja u uvjetima imperijalizma i kapitalističke ekspanzije. Bellamy Foster se na tom tragu osvrće na ključne figure moderne i suvremene filozofije iracionalizma, osvjetljujući njihovu reakcionarnu i apologetsku funkciju. Pored potiskivanja marksističke teorije i analize, te indirektne apologetike kapitalističkih društvenih odnosa, u ovim učenjima pod maskom radikalne kritike krije se mistifikacija tih odnosa i zakriva potreba za prevladavanjem kapitalizma. Autor se zalaže za racionalno orijentirani pristup, koji nosi potencijal za promjenom i ukidanjem sistema zasnovanog na eksploataciji, dominaciji, otuđenju, uništenju životnog prostora, iscrpljivanju prirodnih bogatstava i sveukupnom podrivanju opstanka čovječanstva.
  • 28. lipnja 2024. Kada je kamera oružje? Osvrnuvši se na pobjednički dokumentarni film ovogodišnjeg Berlinaea No Other Land, u režiji palestinsko-izraelskog kolektiva, koji je nastajao prije eskalacije 7. listopada, prateći odnos dvojice prijatelja-filmaša i reflektirajući kroz njihov odnos nasilje izraelskog aparthejda, autorica polemički pristupa programatskoj ideji kamere kao oružja Treće kinematografije. Problematizirajući načine na koje danas cirkuliraju slike (kako arhivski, tako i novosnimljeni materijali) u audiovizualnom polju posredovanom novim medijima i tehnologijom, razmatra kako drukčije organizirati njihovu distribuciju da bi se umaknulo komodifikaciji i sačuvalo njihov društveno-transformativni potencijal.
  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve