Proglas Kolektiva rijeke Combahee

Combahee River Collective sačinjavale su Crne lezbijske feministkinje i socijalistkinje koje su tijekom druge polovine 1970-ih prokrčile put važnim borbenim konceptima, političkim artikulacijama i antikapitalističkim praksama. Smatra ih se pretečom lijevih struja intersekcionalnog feminizma, jer su promišljanje oslobođenja Crnih žena utemeljivale kao oslobođenje svih potlačenih od isprepletenih vrsta opresije i eksploatacije koje kapitalistički sistem strukturno proizvodi i reproducira.

Kip Harriet Tubman u akciji spašavanja robova preko rijeke Combahee, Harlem, New York, SAD, 21. srpnja 2012. godine (izvor: denisbin @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Nazvan prema akciji Harriet Tubman iz 1853. godine, u kojoj je preko rijeke Combahee prevela i oslobodila 750 robova, Combahee River Collective sačinjavale su Crne lezbijske feministkinje i socijalistkinje koje su tijekom druge polovine 1970-ih prokrčile put važnim borbenim konceptima, političkim artikulacijama i antikapitalističkim praksama. Smatra ih se pretečom lijevih struja intersekcionalnog feminizma, jer su promišljanje oslobođenja Crnih žena utemeljivale kao oslobođenje svih potlačenih od isprepletenih vrsta opresije i eksploatacije koje kapitalistički sistem strukturno proizvodi i reproducira. Pored uviđanja nedostataka kako bjelačkih feminističkih pokreta i grupa, tako i Crnog pokreta nacionalnog oslobođenja, te ograničenja radikalno-feminističkih praksi „podizanja svijesti“, oštro su odbacivale sve oblike biološkog esencijalizma, afirmirale koncepte kolektivnih povlačenja (retreat) i zajedničkog rada, te prve uvele u upotrebu koncept „politika identiteta“. Pojam identiteta se, međutim, ovdje upotrebljava u znatno drugačijem (i progresivnijem) smislu od onoga koji prevladava danas. Proglas koji je CRC objavio 1977., a koji vam ovdje donosimo u prvom prijevodu na naše jezike, predstavlja važan dokument koji je poslužio kao inspiracija progresivnim feminističkim strujama.



Mi smo kolektiv Crnih feministkinja koje se okupljaju od 1974. godine[1]. Tijekom tog perioda bavile smo se procesom definisanja i razjašnjavanja naše politike, te smo se istovremeno angažirale u političkom radu kako unutar grupe tako i u savezu sa drugim progresivnim organizacijama i pokretima. Najopštije obrazloženje naše politike u sadašnjem trenutku bilo bi to da smo aktivno posvećene borbi protiv rasne, polne, heteroseksualne i klasne opresije, a kao svoj konkretni zadatak vidimo razvoj integralne analize i prakse temeljene na činjenici da su glavni sistemi opresija međusobno povezani. Sinteza ovih opresija stvara uslove naših života. Kao Crne žene, u Crnom feminizmu prepoznajemo logičan politički pokret u borbi protiv višestrukih i simultanih opresija s kojima se suočavaju sve nebijele žene.
 
U tekstu ćemo razmotriti četiri glavne teme: (1) genezu savremenog Crnog feminizma; (2) ono u šta verujemo, odnosno specifično područje naše politike; (3) probleme organizovanja Crnih feministkinja, uključujući i kratku žensku istoriju (herstory) našeg kolektiva; i (4) crno-feminističke teme i prakse.
 

1. Geneza savremenog Crnog feminizma

Prije nego li se osvrnemo na nedavni razvoj Crnog feminizma, želele bismo da potvrdimo kako svoje poreklo pronalazimo u povijesnoj stvarnosti kontinuirane, vitalno značajne borbe afroameričkih žena za opstanak i oslobođenje. Krajnje negativan odnos Crnih žena prema američkom političkom sustavu (sustavu vladavine bijelih muškaraca) uvek je bio određen našim pripadanjem dvama opresiranim kastama – rasijaliziranoj i polnoj. Kao što ističe Anđela Dejvis (Angela Davis) u „Reflections on the Black Woman’s Role in the Community of Slaves“ („Razmišljanjima o ulozi Crne žene u robovskim zajednicama“), Crne žene su oduvek utjelovljavale, ako ništa, svojom fizičkom pojavom, neprijateljski stav prema vladavini bijelih muškaraca i aktivno su se opirale napadima te vladavine i njezinim prodorima u njihove zajednice, što na dramatičnije, što na suptilnije načine. Oduvek je bilo Crnih aktivistkinja – neke su poznate, poput Sodžurner Trut (Sojourner Truth), Herijet Tabmen (Harriet Tubman), Frensis Elen Votkins Harper (Frances E. W. Harper), Ajda Bel Vels Barnet (Ida B. Wells-Barnett) i Meri Čerč Terel (Mary Church Terrell), a hiljade i hiljade su nepoznate – koje su delile svest o tome kako njihov polni identitet u kombinaciji s rasnim identitetom čini njihovu celokupnu životnu situaciju i fokus političkih borbi jedinstvenim. Savremeni Crni feminizam rezultat je bezbrojnih generacija lične požrtvovnosti, militantnosti i rada naših majki i sestara.
 
Razvitak djelovanja Crnih feministkinja najrazvidnije se može pratiti zajedno s Drugim talasom američkog ženskog pokreta, počevši od kraja 1960-ih. Crne žene, radničke žene i druge žene iz Trećeg sveta djelovale su u feminističkom pokretu od njegovog začetka, ali su reakcionarne snage izvan samog pokreta, te rasizam i elitizam unutar njega, doprineli tome da naše učestvovanje ostane neprepoznato. Crne feministkinje, koje su prije svega djelovale u Nju Jorku, 1973. godine su osetile da je formiranje posebne crno-feminističke grupe nužno. Tako je nastala Nacionalna Crna feministička organizacija (National Black Feminist Organization, NBFO).
 
Crna feministička politika očigledno je povezana i s pokretima za oslobođenje Crnih ljudi (Black liberation), posebno onima iz 1960-ih i 1970-ih. Mnoge od nas bile su aktivne u tim pokretima (Građanska prava (Civil Rights), Crni nacionalizam (Black nationalism) i Crne pantere (Black Panthers)), a njihove ideologije, ciljevi i taktike za postizanje ciljeva uvelike su uticali na naše živote i mijenjali ih. Naša iskustva u ovim pokretima za oslobođenje, kao i razočarenje njima, te iskustva na periferiji muške bjelačke ljevice, doveli su do potrebe za razvojem politike koja je antirasistička (za razliku od politike bijelih žena) i antiseksistička (za razliku od politika Crnih i bijelih muškaraca).
 
Nesumljivo, postoji i lična geneza Crnog feminizma, odnosno politička spoznaja koja proizilazi iz naizgled ličnih iskustava iz života pojedinih Crnih žena. Iskustvo polne opresije stalni je faktor našeg svakodnevnog postojanja kao Crnih feministkinja i mnogih drugih Crnih žena koje se ne definišu kao feministkinje. Još kao deca smo shvatile da se razlikujemo od dečaka i da se prema nama ophodi drugačije. Primjerice, u istom dahu govorili su nam da budemo tihe kako bismo „ličile na dame“ i kako bismo bile prihvatljivije u očima bijelih ljudi. Odrastajući, postajale smo svesne pretnje fizičkog i seksualnog zlostavljanja od strane muškaraca. Međutim, nismo imale načina da konceptualiziramo ono što nam je bilo očigledno, ono što smo znale da je zapravo posrijedi.
 
Crne feministkinje često su govorile o mahnitosti koju su osećale prije nego što su postale svesne koncepata polne politike, patrijarhalne vladavine i ‒ najvažnije ‒ feminizma, političke analize i prakse koju mi žene koristimo u borbi protiv našeg ugnjetavanja. Činjenica da su rasna politika i rasizam sveprisutni faktori u našim životima, nije nam dopustila (a većini Crnih žena još uvek ne dopušta) da se dublje zagledamo u vlastita iskustva i da iz te zajedničke i rastuće svesti izgradimo politiku koja će promijeniti naše živote i neizbežno okončati naše ugnjetavanje. Naš razvoj također mora biti u vezi sa savremenim ekonomskim i političkim položajem Crnih ljudi. Generacija Crne omladine nakon Drugog svetskog rata bila je prva koja je mogla minimalno sudjelovati u određenim obrazovnim i poslovnim opcijama koje su ranije bile u potpunosti zatvorene za Crne ljude. Iako je naša ekonomska pozicija još uvek na samom dnu američke kapitalističke ekonomije, nekolicina nas uspela je dobiti određene alatke kao rezultat tokenizma u obrazovanju i zapošljavanju, što nam je potencijalno omogućilo učinkovitiju borbu protiv ugnjetavanja.
 
Kombinovana antirasistička i antiseksistička pozicija inicijalno nas je zbližila, a kako smo se politički razvijale adresirale smo i heteroseksizam te ekonomsku opresiju u kapitalizmu.
 

2. U šta verujemo

Prije svega, naša je politika proizašla iz zajedničkog uverenja da su Crne žene same po sebi vredne, da je naše oslobođenje nužnost ‒ ne kao puki dodatak oslobođenju nekog drugog, nego zbog potrebe za autonomijom koju smo osjećale kao ljudskih bića. Ovo se možda doima toliko očiglednim da zvuči banalno, ali evidentno je da nijedan drugi navodno progresivni pokret nije uzeo u obzir našu specifičnu opresiju kao prioritet ili ozbiljno radio na okončanju te opresije. Već sâmo navođenje pežorativnih stereotipa koji se pripisuju Crnim ženama (primjerice mamica, matrijarha, Safira, kučka, buldajka[*]), a kamoli katalogizovanje okrutnog, a često i ubilačkog tretmana koji doživljavamo, ukazuje na to koliko se malo vrednosti pridavalo našim životima tokom četiri stoljeća ropstva na zapadnoj hemisferi. Uvidele smo da su jedini ljudi kojima je stalo do nas dovoljno da konzistentno rade na našem oslobođenju: mi sâme. Naša politika razvija se iz zdrave ljubavi prema nama samima, našim sestrama i našoj zajednici, što nam omogućava da nastavimo svoju borbu i rad.
 
Ova usmjerenost na vlastitu opresiju opredmećena je u konceptu politike identiteta. Verujemo da najdublja i potencijalno najradikalnija politika direktno proizilazi iz našeg vlastitog identiteta, a ne rada na okončanju nečije tuđe opresije. U slučaju Crnih žena ovo je posebno odbojan, opasan i preteći, a samim time i revolucionaran koncept, jer je iz političkih pokreta koji su nam prethodili očigledno da su svi drugi bili dostojniji oslobođenja od nas samih. Odbacujemo i pijedestale i titulu kraljice i koračanje deset koraka iza drugih. Prepoznajte nas kao ljudska bića, bit će dovoljno.
 
Verujemo da je polna politika u patrijarhatu jednako sveprožimajuća u životima Crnih žena kao i politika klase i rase. Također nam je često teško odvojiti rasnu od klasne ili od polne opresije jer ih u našim životima najčešće proživljavamo istovremeno. Znamo da postoji rasno-polna opresija koja nije niti samo rasna niti samo polna, primjerice povijest silovanja Crnih žena od strane bijelih muškaraca kao oružje političke represije.
 
Iako smo feministkinje i lezbejke, osećamo solidarnost s progresivnim Crnim muškarcima i ne zagovaramo frakcionalizaciju kakvu bijele žene koje su separatistkinje zahtevaju. Naša situacija kao Crnih ljudi iziskuje solidarnost oko činjenice rase, kakvu bijele žene naravno nemaju s bijelim muškarcima, osim kada je riječ o njihovoj negativnoj solidarnosti kao rasnih opresora. S Crnim muškarcima borimo se protiv rasizma, u isti mah se boreći s njima protiv seksizma.
 
Shvatamo da je za oslobođenje svih opresiranih ljudi nužno uništenje političko-ekonomskih sistema kapitalizma i imperijalizma, kao i patrijarhata. Socijalistkinje smo jer verujemo da rad mora biti organizovan radi zajedničke dobrobiti onih koji rade i stvaraju proizvode, a ne radi profita za gazde. Materijalni resursi moraju biti jednako distribuirani između onih koji stvaraju te resurse. Međutim, nismo uverene da će socijalistička revolucija koja ujedno nije feministička i antirasistička jamčiti naše oslobođenje. Došle smo do tačke kada je nužno razviti razumevanje klasnih odnosa koje uzima u obzir specifičnu klasnu poziciju Crnih žena, koje su u pravilu marginalni deo radne snage, dok se neke od nas u ovom trenutku privremeno posmatra kao dvostruko poželjne tokene u ešalonima bijelih okovratnika i profesionalnim nišama. Potrebno je da artikuliramo realnu klasnu situaciju osoba koje nisu samo radni ljudi bez rase i pola, već za koje su rasna i polna opresija značajne determinante u njihovim radnim/ekonomskim životima. Iako se u suštini slažemo s primjenom Marksove teorije na vrlo specifične ekonomske odnose koje je analizirao, znamo da se njegova analiza mora proširiti kako bismo razumele vlastitu specifičnu ekonomsku situaciju kao Crnih žena.
 
Smatramo da smo politički već doprinele ekspanzijom feminističkog principa lično je političko. U našim sesijama za podizanje svesti smo, primjerice, na mnogo načina već otišle dalje od saznanja bijelih žena, jer se bavimo i implikacijama rase i klase, pored pola. Čak i naš stil govorenja/svedočenja Crnih žena na Crnom jeziku o našim iskustvima ima odjeka i u kulturnom i u političkom. Uložile smo mnogo energije udubljujući se u kulturnu i iskustvenu prirodu naše opresije iz nužde, jer ništa od ovoga nije bilo razmatrano ranije. Niko ranije nije proučavao višeslojnu teksturu života Crnih žena. Primjer ove vrste saznanja/konceptualizacije dogodio se na sastanku dok smo diskutovale o načinima na koje su naši ortaci_kinje, osobito Crni muškarci, napadali naše ranije intelektualne interese. Primijetile smo da smo sve, na račun toga što smo „pametne“, također tretirane kao „ružne“, tj. „pametno-ružne“. „Pametno-ružne“ se iskristaliziralo kao način na koji je većina nas bila prinuđena da razvije svoj intelekt, uz veliku cijenu po naše „društvene“ živote. Sankcije u Crnim i bijelim zajednicama protiv Crnih žena intelektualki neuporedivo su veće od onih za bijele žene, posebice obrazovane žene iz srednjih i viših klasa.
 
Kao što smo već napomenule, odbacujemo stav lezbejskog separatizma jer za nas to nije održiva politička analiza ili strategija – izostavlja previše toga, previše ljudi, osobito Crne muškarce, žene i decu. Gajimo veliku dozu kritike i prezira prema tome kako su muškarci socijalizirani u ovom društvu: šta podržavaju, kako se ponašaju i kako ugnjetavaju. Međutim, nismo obmanute predstavom da je njihova muškost sama po sebi ‒ tj. njihova biološka muškost ‒ ono što ih definira. Kao Crne žene, smatramo da je bilo koja vrsta biološkog determinizma izuzetno opasna i reakcionarna osnova za izgradnju politike. Ujedno, moramo se zapitati da li je lezbejski separatizam adekvatna i progresivna politička analiza i strategija, čak i za one koje je praktikuju, jer u potpunosti negira sve osim polnih izvora ženske opresije, negirajući činjenice klase i rase.
 

3. Problemi organizovanja Crnih feministkinja

Tokom višegodišnjeg zajedničkog rada kroz crno-feministički kolektiv iskusile smo uspehe i poraze, radost i tugu, pobede i neuspehe. Ustanovile smo da je veoma teško organizovati se oko crno-feminističkih pitanja, a u nekim slučajevima čak i proglasiti se Crnim feministkinjama. Pokušale smo da promislimo razloge ovih poteškoća, osobito s obzirom na to da je pokret bijelih žena zadržao svoju snagu i nastavio se širiti u različitim pravcima. U ovom odeljku razmotrićemo neke opšte uzroke organizacijskih problema sa kojima se suočavamo, i govorićemo podrobnije o organizacijskim fazama našeg kolektiva.
 
Glavni izvor teškoća u našem političkom radu proizlazi iz toga što se protiv opresije ne pokušavamo boriti samo na jednom ili čak dva fronta, već pokušavamo da adresiramo čitav spektar opresija. Pritom se ne možemo osloniti na rasne, polne, heteroseksualne ili klasne privilegije, niti imamo pristup ikakvim resursima ili moći, za razliku od društvenih skupina koje poseduju navedene privilegije.
 
Psihičko breme bivanja Crnom ženom i prepreke koje ono nosi za sobom u postizanju političke svesti i političkom radu nipošto se ne smiju zanemariti. U društvu koje je ujedno rasističko i seksističko, psiha Crne žene gotovo je obezvređena. Jedna od ranih pripadnica našeg kolektiva sažela je to na sledeći način: „Mi smo sve oštećena ljudska bića samim time što smo Crne žene.“ Razvlaštene smo u psihičkom i u svakom drugom smislu, ali uprkos tome borbu za promjenu položaja svih Crnih žena osećamo neophodnom. U eseju „A Black Feminist’s Search for Sisterhood“ Mišel Volis (Michele Wallace) zaključuje sledeće: „Egzistiramo kao žene koje su Crne, koje su feministkinje, koje su trenutno odsječene od sveta i djeluju samostalno, jer u našem društvu još uvek ne postoje uslovi koji bi približno bili saobrazni našoj borbi – s obzirom na to da se nalazimo na dnu, morale bismo uraditi ono što još niko nije uradio: morale bismo se boriti protiv celog sveta.“[2]
 
Volis je pesimistična, ali i realistična u svojoj proceni pozicije Crnih feministkinja, naročito u osvrtu na gotovo uobičajenu izolaciju kojoj je većina nas podvrgnuta. Međutim, našu bismo poziciju na dnu mogle iskoristiti kao izravan skok u revolucionarnu praksu. Oslobođenje Crnih žena nužno bi podrazumevalo slobodu za sve ostale ugnjetavane skupine, jer bi naša sloboda iziskivala uništenje svih sistema opresije.
 
Feminizam se, ipak, ispostavlja kao velika pretnja većini Crnih ljudi, jer dovodi u pitanje neke od osnovnih pretpostavki naše egzistencije – da pol treba služiti kao determinanta u odnosima moći. Evo kako su muške i ženske uloge definirane u pamfletu Crnih nacionalista iz ranih 1970-ih godina:
„Smatramo da je muškarac glava kuće, kao što to nalaže i tradicija. On stoji na čelu domaćinstva/nacije zato što je njegovo poznavanje sveta šire, njegova osvešćenost veća, njegovo razumevanje potpunije, a njegova primjena svih ovih saznanja mudrija… Naposletku, potpuno je razumljivo da muškarac bude na čelu domaćinstva, jer je on sposoban da zaštiti i očuva njegov razvoj… Žene ne mogu da čine isto što i muškarci – one po prirodi funkcioniraju drugačije. Jednakost muškaraca i žena je nešto što se ne može dogoditi čak ni u svetu apstrakcija. Muškarci među sobom nisu jednaki u svojim sposobnostima, iskustvu, pa čak ni u razumu. Vrednost muškaraca i žena može se sagledati kao vrednost zlata i srebra – iako nisu jednaki, oboje imaju veliku vrednost. Moramo uvideti da se muškarci i žene međusobno nadopunjuju, jer nema domaćinstva/porodice bez muškarca i njegove supruge. Oboje su neophodni za razvitak svakog života.“[3]
Materijalni uslovi većine Crnih žena veoma će ih teško navesti da uzdrmaju ekonomske i polne aranžmane koji, čini se, predstavljaju određeni stepen stabilnosti u njihovim životima. Mnogo Crnih žena ima solidnu predstavu o rasizmu i seksizmu, ali usled svakodnevnih životnih ograničenja, ne mogu rizikovati upuštanje u istovremenu borbu protiv njih.
 
Opće je poznato da je reakcija Crnih muškaraca na feminizam do sada bila negativna. Oni su, naravno, još više od Crnih žena ugroženi mogućnošću organizovanja Crnih feministkinja oko vlastitih potreba. Jasno im je da bi time mogli ne samo da izgube vredne i predane saveznice u svojoj borbi, već bi mogli biti primorani i da promijene svoje habitualne seksističke načine ophođenja i ugnjetavanja Crnih žena. Optužbe da Crni feminizam unosi podele unutar borbe Crnih ljudi ozbiljne su strategije obeshrabrivanja razvoja autonomnog pokreta Crnih žena.
 
Uprkos tome, stotine žena bilo je u različitim periodima aktivno tokom trogodišnjeg djelovanja naše grupe. Svaka od Crnih žena koja joj je pristupila, učinila je to iz snažne potrebe za nekim prostorom za djelovanje koji je do tada izostajao u njenom životu.
 
Kada smo se početkom 1974. godine, nakon prve Istočne regionalne konferencije NBFO-a, krenule sastajati, nismo imale strategiju organizovanja, pa čak ni jasan fokus djelovanja. Naprosto smo htele da vidimo čime raspolažemo. Nakon nekoliko meseci bez sastajanja, ponovo smo se počele okupljati krajem godine i intenzivno provoditi raznolike akcije podizanja svesti. Prevladavao je doživljaj da smo nakon dugo godina konačno pronašle jedne drugu. Iako nismo politički djelovale kao grupa, pojedine pripadnice nastavile su svoje angažmane na lezbejskoj političkoj sceni, protiv zloupotrebe sterilizacije i za pravo na abortus, u aktivnostima oko Međunarodnog dana žena koji je organizirala Internacionala žena Trećeg sveta, te na podršci tokom suđenja dr. Kenetu Edelinu (Kenneth Edelin), Džoun Litl (Joan Little) i Ines Garsia (Inéz García). Tokom prvog ljeta postojanja kolektiva, kada je članstvo drastično opalo, mi koje smo se u njemu zadržale posvetile smo se ozbiljnom razmatranju mogućnosti otvaranja skloništa za pretučene žene u bostonskoj Crnoj zajednici. (U to vreme nije bilo takvog skloništa u Bostonu.) U tom periodu smo donele i odluku da postanemo nezavisni kolektiv, s obzirom na to da smo imale ozbiljna neslaganja s buržoasko-feminističkom pozicijom NBFO-a, kao i s njegovim odsustvom jasnog političkog fokusa.
 
U tom periodu kontaktirale su nas socijalističke feministkinje sa kojima smo radile na aktivnostima povezanima uz pravo na abortus, i sugerisale nam učešće na Nacionalnoj konferenciji socijalističkih feministkinja u Jelou Springsu. Jedna članica našeg kolektiva prisustvovala je, i uprkos uskogrudnosti ideologije promovirane na toj konkretnoj konferenciji, postale smo svesnije potrebe da razumemo vlastitu ekonomsku situaciju te proizvedemo vlastitu ekonomsku analizu.
 
Ujesen, kada se članstvo donekle obnovilo, doživele smo nekoliko meseci komparabilne neaktivnosti i unutrašnjih neslaganja koja su inicijalno koncipirana kao lezbejski-strejt rascep, ali su ujedno bila posledica klasnih i političkih razlika. Tokom ljeta, one među nama koje su se još uvek sastajale, ustanovile su da postoji potreba za političkim radom i prevazilaženjem angažmana na podizanju svesti odnosno bivanja isključivo grupom za emotivnu podršku/, kao i toga da grupa isključivo služi za emotivnu podršku. Početkom 1976. godine, kada su neke članice koje nisu želele da se bave političkim radom i koje su izrazile svoja neslaganja, svojevoljno prestale dolaziti na sastanke, ponovo smo se zapitale o našim ciljevima. U to vreme smo, zajedno s pristupanjem novih članica, odlučile da postanemo istraživačka grupa. Oduvek smo među sobom delile materijal za čitanje, a neke od nas napisale su i članke o Crnom feminizmu za grupnu diskusiju nekoliko meseci prije donošenja navedene odluke. Otpočele smo rad kao istraživačka grupa i krenule da raspravljamo o mogućnosti pokretanja crno-feminističke publikacije. Zajedničko povlačenje na odmor tokom poznog proleća dalo nam je vremena kako za političke diskusije, tako i za adresiranje interpersonalnih problema. Trenutno planiramo priređivanje zbirke tekstova o Crnom feminizmu. Smatramo da je apsolutno bitno da drugim Crnim ženama ukažemo na stvarne razmjere naše politike i verujemo da to možemo postići pisanjem i distribucijom naših radova. Činjenica da pojedine Crne feministkinje žive u izolaciji širom zemlje, da je naše članstvo malobrojno te da posedujemo određene veštine u pisanju, štampanju i izdavaštvu, nagoni nas na realizovanje ovih projekata kao oruđa organizovanja Crnih feministkinja, uz nastavak političkog rada u saradnji sa drugim grupama.
 

4. Crno-feminističke teme i poduhvati

Tokom zajedničkog rada identifikovale smo i radile na mnogim problemima od posebne važnosti za Crne žene. Uključivost naše politike pobuđuje nam interes za svaku situaciju u kojoj su ugroženi životi žena, ljudi iz Trećeg sveta, te radnih ljudi. Naravno, osobito smo posvećene angažmanu u onim borbama u kojima su rasa, pol i klasa simultano prisutni kao faktori opresije. Moguće je da se, primjerice, uključimo u radničko organizovanje u fabrici koja zapošljava žene iz Trećeg sveta, ili u protest protiv bolnice koja uskraćuje već nedostatnu zdravstvenu skrb zajednicama ljudi iz Trećeg sveta, ili radimo na uspostavljanju kriznih centara za žrtve silovanja u Crnim kvartovima. Organizovanje oko socijalnih servisa i dječjih vrtića takođe će nam se vjerojatno naći u fokusu. Rad koji je potrebno obaviti i nebrojeni problemi koje on za sobom povlači tek su odraz sveprisutnosti opresije koja se nad nama vrši.
 
Problemi i projekti na kojima su članice našeg kolektiva zapravo do sada radile ticali su se zloupotrebe sterilizacije, prava na abortus, pretučenih žena, silovanja i zdravstvene skrbi. Pored toga, organizovale smo brojne radionice i tribine o Crnom feminizmu na univerzitetskim kampusima, ženskim konferencijama i, najskorije, sa ženama u srednjim školama.
 
Jedan od problema koji je od ključne važnosti za nas i koji smo počele javno da adresiramo tiče se rasizma unutar pokreta bijelih žena. Kao Crne feministkinje, neprestano se i bolno suočavamo sa svešću o tome koliko su bijele žene malo toga učinile na planu razumevanja i borbe protiv rasizma u vlastitim redovima, što bi između ostalog zahtevalo baratanje s daleko više od površnog poimanja rase, boje kože, te Crne istorije i kulture. Iskorenjivanje rasizma iz pokreta bijelih žena po definiciji je rad koji moraju obaviti one same, ali mi ćemo nastaviti da o tom problemu govorimo i pozivamo na odgovornost u tom pogledu.
 
U sprovođenju naše politike nismo uverenja da ciljevi uvek opravdavaju sredstva. Mnoga reakcionarna i destruktivna djela učinjena su u ime postizanja „ispravnih“ političkih ciljeva. Kao feministkinje ne želimo da se poigravamo ljudima u ime politike. Verujemo u kolektivni proces i nehijerarhijsku raspodelu moći unutar naše grupe, kao i u našu viziju revolucionarnog društva. Posvećene smo neprekidnom propitivanju naše politike, kako se ona razvija kroz kritiku i samokritiku kao ključne aspekte naše prakse. U uvodu svoje knjige Sisterhood is Powerful (Sestrinstvo je moćno) Robin Morgan piše: „Nemam ni najblažu predstavu o tome kakvu bi revolucionarnu ulogu bijeli heteroseksualni muškarci mogli da odigraju, s obzirom na to da su upravo oni utjelovljenje reakcionarnih interesa i moći.“
 
Kao Crne feministkinje i lezbejke mi znamo da imamo jasno definisanu revolucionarnu zadaću i spremne smo za celoživotnu borbu i rad koji nam predstoje.





Bilješke:

[1] Ovaj proglas objavljen je u aprilu 1977. godine.

[2] Wallace, Michele. „A Black Feminist’s Search for Sisterhood“, u: The Village Voice, 28. juli 1975., 6-7.

[3] Mumininas of Committee for Unified Newark, Mwanamke Mwananchi (The Nationalist Woman) (Newark, New Jersey: Mumininas of CUN, 1971), 4-5.

[*] U izvoru: mammy, matriarch, Sapphire, whore, bulldagger. Arhetip mamice (mammy) potiče iz perioda ropstva kao i iz doba Jim Crow zakona: odnosio se na Crne robinje koje su bile dadilje i kućne radnice, potom na Crne služavke i upravnice domaćinstva. Mamica je u bjelačkoj imaginaciji označavala žene čija je suština da budu Majke i skrbnice svih članova_ica domaćinstva, po mogućstvu krupne, često oslikavane kao lenje i submisivne, ponekad i prljave, uz očekivanje da obožavaju bijele ljude i da su posvećene obiteljima kod kojih rade. Sličan rasijalizirani stereotip bila je i figura Tetke Džemajme (Aunt Jemima), potom figura matrijarhe kojom se istovremeno upućivalo i na (tobožnju) dominaciju Crne žene u obitelji i demaskulinizaciju Crnih muškaraca. Safira je mitska slika kojom se Crna žena prikazuje kao goropadna, svadljiva, tvrdoglava i drska, ponekad kao demonsko i amazonsko biće. Kučka upućuje na mit o promiskuitetnoj i nezajažljivoj seksualnosti Crnih žena, a buldajka se odnosi na maksuliniziranu lezbejku. O nekim od rasnih stereotipa kojima su se reprezentovale Crne žene, videti: bell hooks, Ain’t I a Woman? Black Women and Feminism. (op. prev.)






Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.






Vezani članci

  • 28. lipnja 2022. Palmino ulje: mazivo imperija Iako se to na prvi pogled možda ne čini, palmino ulje igra iznimno važnu ulogu u kontekstu suvremenog globalnog kapitalizma. Činjenica da ga pronalazimo u gotovo 50% prehrambenih proizvoda u našim dućanima samo je vrh ledenog brijega. Od kozmetičkih proizvoda, sredstava za čišćenje, podmazivanje, raznih aditiva u brojnim industrijama, palmino ulje je zaslužno za nevjerojatno veliki broj predmeta s kojima svakodnevno dolazimo u dodir, kao i za brojne svakodnevne prakse. Njegova obimna proizvodnja samim tim zahtijeva velike površine zemlje, enormne količine rada, te emitiranje nezanemarive količine zagađenja. Od ekonomskih do ekoloških učinaka i njegove bitne povijesne uloge u rasističkim kolonijalnim praksama, palmino ulje zbilja zaslužuje titulu podmazivača kapitalističkog imperija.
  • 22. lipnja 2022. Kriptovalute su beskorisne za društvene potrebe "Kriza omogućava zatvaranje ili spajanje nekompetitivnih kompanija koje ne stoje dobro; prolaženje kroz niz bankrota; otpuštanje radnika kako ih ne biste morali plaćati; zaustavljanje investicija u nove tehnologije itd. Oni koji prežive krizu potom mogu iznova pokrenuti ekonomiju uz višu profitnu stopu i nastaviti s proizvodnjom. Kapitalizam tako funkcionira i napreduje – ne ide u korist običnih ljudi. U ovakvoj se, prilično teškoj situaciji, nalazimo trenutno."
  • 17. lipnja 2022. Je li životinjska agrikultura jednako loša kao izgaranje fosilnih goriva? Iako ne polazi uvijek iz antispecističke pozicije, svijest o neodrživosti i štetnim utjecajima stočarstva pomalo jača u aktivističkim krugovima, ali i popularnoj kulturi. "Ljudi pojedu samo 55% kalorija svjetskih usjeva, dok je 36% stočna hrana (9% otpada na biogoriva). Ova ionako užasavajuća statistika zapravo je obrnuta diljem globalnog sjevera, Rusije i Brazila, pa 62% žitarica koje se uzgajaju u EU konzumira stoka. Unatoč apsurdnom argumentu da su vegani jednako odgovorni za klimatski krah, 77% soje u svijetu uzgaja se za prehranu životinja (samo 7% je za ljudsku prehranu)."
  • 15. svibnja 2022. Upravljanje stresom je podvala Cinizam korporativnih modela upravljanja stresom mjerljiv je samo time koliko je stres nusproizvod kapitalističkog sistema akumulacije profita. Rješenja koja neće biti puko palijativna treba tražiti u domeni politike namjesto u individualistički postavljenom idealu brige o sebi.
  • 9. svibnja 2022. Deficiti „dioničarske demokracije“ Lajtmotiv tačerizma, dioničarska demokracija, na tragu neoklasične maksime glasovanja novčanikom, daleko je od toga da bi bila dostojna da je nazivamo ekonomskom demokracijom, već se ispostavlja kao mehanizam reprodukcije nejednakosti, s detrimentalnim posljedicama po sustav mirovinskog osiguranja koji je postao isprepleten s financijskim sektorom, kao još jedan segment života koji je potpao pod štetni utjecaj financijalizacije.
  • 2. svibnja 2022. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Antikapitalistički seminar koji teži otvoriti i razgranati prostor za promišljanje i artikulaciju antikapitalističkih težnji kao kolektivnog projekta u kojem će se prelomiti pogledi iz različitih pozicija, strukturiranih klasnom eksploatacijom te rodom, rasom, etnicitetom i drugim kapitalističkim režimima opresije.
  • 19. travnja 2022. „Crveni“ New Deal u Kini? Politike kineske države s obzirom na regulaciju nekih novih fleksibilnih oblika radnih praksi i aranžmana te slobodnotržišnih ambicija korporativnih giganata daju naslutiti pozitivne pomake u kineskom političko-ekonomskom krajoliku. Međutim, motivacija u njihovoj pozadini nije progresivna već izvire iz potrebe stabilizacije bujajućeg kineskog kapitalizma.
  • 8. travnja 2022. Protiv novog Hladnog rata Zabrinjavajuće intenziviranje kinesko-američkih odnosa u analizama dijela ljevice dovelo je do usporedbe s hladnoratovskom situacijom prošloga stoljeća. Iako umnogome neodgovarajuća, ova analogija ima smisla kada su u pitanju tropi i ideje koje su bile karakteristične za navedeni period. Od kempizma do idealizacije autoritarne Kine, dio ljevice nije u stanju kritički preispitati i situirati ovaj geopolitički sukob, a to je vidljivo i na primjeru nekih poznatijih figura poput Davida Harveyja i Naomi Klein. Razlog tome leži u nedostatku izvora, zastupljenosti i popularnosti gledišta kineske dijaspore, te slabom fokusu na postojeće alternativne izvore koji ukazuju na drugačije perspektive.
  • 31. ožujka 2022. Osmomartovski manifest „Za feministički otpis dugova“ "Dug ugnjetava ljude i na globalnom Jugu i na globalnom Sjeveru (bilo kroz politike strukturne prilagodbe bilo kroz štednju koju su nametnule međunarodne financijske institucije) i ima posebno razorne posljedice za žene* (kao i za najranjivije skupine stanovništva) kao radnice, male proizvođačice, seljakinje, korisnice ciljanih usluga, osobe kojima je „delegirana“ rad brige, i dr."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve