"Prema Mbembeu, „uspon u čovječanstvo može biti samo rezultat borbe: borbe za život“, koja se sastoji od uzdizanja iz dubina „izuzetno sterilnog i sušnog područja“ koje je Fanon nazvao rasom, ili zonom nepostojanja. „Izaći iz ovih sterilnih i sušnih područja postojanja prije svega znači izaći izvan ograde rase – zamke u kojoj pogled i moć Drugoga nastoje zatvoriti subjekt“, inzistira Mbembe. Iako zadatak dekolonizacije jest „rušenje granica u svijetu“, rasa je ograda koju treba otvoriti i u konačnici iskorijeniti: „rušenje granica u svijetu pretpostavlja aboliciju rase“."
Najnovija knjiga političkog filozofa Achillea Mbembea traži od nas da izađemo izvan ograda rase.
U svojoj najnovijoj knjizi Out of the Dark Night: Essays on Decolonization (2021), kritički teoretičar Achille Mbembe nudi afropolitanizam kao naziv kozmopolitske vizije za budućnost čovječanstva. „Zapravo,“ tvrdi on, „sudbina našeg planeta odigrat će se, u velikoj mjeri, u Africi. Ovaj planetarni obrat afričke situacije predstavljat će glavni kulturni i filozofski događaj dvadeset i prvog stoljeća.“ Artikulirajući svoj koncept afropolitanizma, Mbembe pokušava preispitati intelektualno, moralno i političko nasljeđe afričkog nacionalizma. Ono što smatra izuzetno spasivim u tom nasljeđu jest „poruka radosti koju nosi velika univerzalna budućnost, jednako otvorena za sve ljude, sve nacije i sve vrste“. U mjeri u kojoj „čovječanstvo“ snosi odgovornost za stvaranje ove univerzalne budućnosti – čovječanstvo koje nije unaprijed dano, već „izvučeno i stvoreno tijekom borbi“ – bit će poučno istražiti kakvu vrstu čovječanstva Mbembe zamišlja.
Mbembe prepoznaje da je, unatoč tome što je „genomika unijela novu složenost u figuru čovjeka“, u međuvremenu „rasa ponovno ušla u domenu biološke istine, sada promatrane kroz molekularni pogled“. Ovakav razvoj događaja prijeti onome što Mbembe promiče kao „projekt nerasijalizma“. Iako ne artikulira u detalje što sve nerasijalizam iziskuje, on je intimno isprepleten sa „samim čovječanstvom“ kao političkim projektom. „U suvremenim rekonfiguracijama i mutacijama rase i rasizma na kocki je cijepanje samog čovječanstva na zasebne vrste i podvrste kao rezultat tržišnog libertarijanizma i genetske tehnologije“, drži Mbembe. Ovdje i drugdje, unatoč vlastitom upozorenju da „čovječanstvo nije unaprijed dano“, Mbembe piše kao da je rasizam način cijepanja „samog čovječanstva“ – jedinstvenog, složenog i kolektivnog bića. U takvim konstrukcijama, ne samo da se čovječanstvo pretpostavlja kao specifična „vrsta“ koju se može razaznati u njezinoj različitosti od drugih oblika života, već se također postulira kao kategorički nedjeljiva na manje komponente na temelju rase, nacije, roda ili klase. Ostaje malo mjesta za uvažavanje mogućnosti da su takvi „rascjepi“ i „podjele“ same po sebi različiti načini zamišljanja čovječanstva – kao skupa nacija, na primjer, ili kao transnacionalne konstituente globalnog rata između klasa.
U mjeri u kojoj „samo čovječanstvo“ nije apolitična činjenica nego osporavana ideja i ideal, potrebno je pažljivo propitati njegovu mobilizaciju u borbama za pravdu, uključujući rasnu pravdu. Da postavim jedno goruće pitanje između ostalih: koji posao obavlja „čovječanstvo“ kao konstitutivni jezik „ne-rasnog“ svijeta, osobito u kontekstu „suvremenog neoliberalnog poretka koji tvrdi da je prevazišao rasno“? Osim prakse antirasizma, ovo bi se propitivanje moglo proširiti na bilo koju politiku koja imenuje i rangira kvalitete, želje ili raspoloženja za koje se kaže da odgovaraju biti čovječanstva – uključujući, primjerice, Mbembeovu vlastitu identifikaciju „onog najljudskijeg očekivanja života izvan zakona tržišta i prava vlasništva“. Iako bismo mogli sudjelovati u Mbembeovu antikapitalizmu, posve je druga stvar utemeljiti ga na očekivanjima ili kvalitetama za koje se tvrdi da su „najljudskije“. Polemizirajmo: kako razmišljati o ljudskim bićima koja su živjela, borila se ili ubijala za pravo na vlasništvo – jesu li njihova očekivanja, sklonosti, raspoloženja išta manje ljudska?
Frantz Fanon, psihijatar i militantni teoretičar dekolonizacije, onaj je prema kome se Mbembe okreće kada predlaže politiku „uspona u čovječanstvo“. Preko Fanona, Mbembe uviđa da dekolonizacija ima za cilj „radikalno redefiniranje autohtonog bića i njegova otvaranja mogućnosti da postane ljudski oblik bića, a ne stvar“. Ta mogućnost postajanja čovjekom zahtijeva, s jedne strane, afirmaciju drugačije ljudskosti, „mogućnost rekonstitucije ljudskog nakon suučesništva humanizma s kolonijalnim rasizmom“. S druge strane, zahtijeva da se postane „vlastiti temelj“ sebe sama, za potrebe stvaranja „oblika života koji bi se istinski mogli okarakterizirati kao potpuno ljudskima“.
Što je „potpuno ljudski“ oblik života? Je li to moguće postulirati bez perpetuiranja hijerarhija među različitim bićima, podjednako ljudima i ne-ljudima, i njihovim različitim načinima življenja i umiranja? Kakve borbe iziskuje „uspon u čovječanstvo“ ako se ne pretpostavlja mogućnost dekolonizacije čovječanstva? Prema Mbembeu, „uspon u čovječanstvo može biti samo rezultat borbe: borbe za život“, koja se sastoji od uzdizanja iz dubina „izuzetno sterilnog i sušnog područja“ koje je Fanon nazvao rasom, ili zonom nepostojanja. „Izaći iz ovih sterilnih i sušnih područja postojanja prije svega znači izaći izvan ograde rase – zamke u kojoj pogled i moć Drugoga nastoje zatvoriti subjekt“, inzistira Mbembe. Iako zadatak dekolonizacije jest „rušenje granica u svijetu“, rasa je ograda koju treba otvoriti i u konačnici iskorijeniti: „rušenje granica u svijetu pretpostavlja aboliciju rase“.
Kako ukinuti rasu? Tako da se postane čovjekom: u Mbembeovim očima, tako da se postane „ne-rasnim“ bićem. Unutar takve sheme, ispada kao da se čovjekom može postati samo kao ne-rasno biće, dok je jedini način da se bude ne-rasno biće taj da se postane ljudsko biće. Čini se kao da se ovime implicira sljedeće: što je više netko rasijaliziran, to je manje ljudsko biće, te što je netko više ljudsko biće, to je manje rasijaliziran. Stoga moramo postaviti ključno pitanje o razlici između Mbembeova projekta ne-rasijalizma i francuskog republikanizma, koji provodi „univerzalizam slijep na boje“ u svojoj „radikalnoj ravnodušnosti prema razlikama“. Je li distinkcija između njih dvoje problem (ne)prepoznavanja implicitne „bjelačkosti“ bivanja ljudskim bićem u tradiciji kolonijalnog humanizma koju utjelovljuje Francuska? Što se događa nakon što je implicitna bjelačkost čovjeka prepoznata – je li onda zadatak inzistirati na ljudskosti „ne-bijelaca“, kao što to čini Mbembe kroz (ono što se može konceptualizirati samo kao) derasijalizaciju? Kako se projekt ne-rasijalizma razlikuje od inzistiranja na tome da nedvojbeno živimo u postrasnom dobu u kojemu su svi životi važni? Želimo li dekolonizirati čovječanstvo, držim da su ovo neka od pitanja o kojima treba razmisliti.
Mbembeov Out of the Dark Night: Essays on Decolonization je humanistički poziv na to da se živi u skladu s čovječanstvom, da se uzdigne do njega iz dubina rase i rasijalizacije. Na trenutke poetičan, neobično eruditski, preporučena literatura čak i onima koji bi, umjesto da ga ostave iza sebe, radije vratili mrak.
Ayça Çubukçu je izvanredna profesorica ljudskih prava na Londonskoj školi ekonomije i političkih znanosti. Autorica je knjige For the Love of Humanity: the World Tribunal on Iraq (2018).
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.
28. prosinca 2024.Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica”
Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
24. prosinca 2024.Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada
Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
21. prosinca 2024.„U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva
Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
20. prosinca 2024.Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase
I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
19. prosinca 2024.Akademski bojkot i pitanje krivnje
Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
17. prosinca 2024.Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora”
"Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjost Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael" i "Alternative i budućnosti". "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas", a od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
10. prosinca 2024.Showing up
Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
4. prosinca 2024.Teatralizacija politike iza scene kapitala
Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.
30. studenoga 2024.Boriti se s nadom, boriti se bez nade, ali apsolutno se boriti
Koncept burn out-a ne misli se samo u neoliberalnom individualističkom okviru, jer postoje i brojni primjeri njegova propitivanja kroz različite revolucionarne borbe na ljevici. Jednu od takvih analiza nam daje i Hannah Proctor u knjizi „Burn out: The Emotional Experience of Political Defeat”, u kojoj učimo iz historije poraza progresivnih pokreta. Iako je sam termin burn out prvi put upotrebljen 1974., sagorijevanja u političkim kolektivima su se iskušavala kao umor, (lijeva) melankolija, doživljaj stalnih poraza, depresija, nostalgija, hitnosti i inercija, militantna briga, iscrpljenost, zajedničko raspadanje, ogorčenje, razočarenje nakon emotivnih ulaganja politički projekt koji se pokaže pun mana, autoviktimizacija, nasilje, bolesti različitih društvenih pokreta i kao žalovanja. Nekada je, dakle, burn out bio simptom koji proživljavaju oni koji su se borili za bolje društvo, dok je u današnjem neoliberalnom kontekstu indikator stanja onih koji nastoje da uspiju unutar postojećeg sistema, te koji burn out „liječe“ postavljanjem granica, označavanjem drugih kao toksičnih i okretanjem glave na drugu stranu kako bi se sačuvao unutrašnji mir. Međutim, unatoč promjeni od politiziranog kolektiviteta do apatije i rastućeg individualizma, historijska iskustva nam daju neke lekcije i za sadašnjost i za budućnost, a knjiga nas podsjeća kako kolektivna briga nije opcija (za srednjoklasni komfor) već preduvjet svake borbe, političke akcije i prakse.