Kapitalistička laž o recikliranju

"Do danas je samo 10 posto plastike u svijetu reciklirano. Plastika koja završi u kantama za recikliranje već se trideset godina naprosto premješta po cijelom svijetu, prodaje u zemlje poput Kine ili Indonezije, koje jednako tako ne uspijevaju reciklirati ovaj materijal, koji se zato prodaje dalje. Plastika se na kraju baca na odlagališta otpada ili u ocean, gdje postoje prave planine plastike koje sežu sve do najvećih dubina, a pronađena je i u uzorcima ljudske krvi te plućnog tkiva."

Recikliranje, 5. travnja 2005. godine (izvor: Andy Arthur @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Svi znamo da bismo trebali reciklirati plastiku. U školi, kod kuće i na radnom mjestu uče nas trima R: „reduciraj, ponovno upotrijebi, recikliraj“ (reduce, reuse, recycle). Od malih nogu učimo odvajati plastiku iz otpada pomoću trokuta za recikliranje i iznositi plave kante na pločnik jednom tjedno jer to može pomoći u borbi protiv onečišćenja, posebice onečišćenja oceanâ. Naučili su nas da svi možemo biti dio rješenja – samo ako recikliramo.
 
Međutim, problem je u tome što recikliranje plastike nije i nikada nije bilo održivo rješenje za onečišćenje. Kao što je nedavno objašnjeno u ekspozeu NPR-a i Frontlinea, industrija recikliranja od svog je početka izgrađena na laži: da se plastika može reciklirati i da će se reciklirati. Zašto? Prije svega, kako bi se prodalo što više plastike. Drugim riječima, recikliranje nije održiv sustav gospodarenja otpadom u ogromnim razmjerima, nego reklamna strategija.
 

Plastika i fosilna goriva

Plastika je masovno ušla na američko tržište tijekom 1950-ih. Prema Upravi za energetske informacije (Energy Information Administration, EIA), „plastika se proizvodi od prirodnog plina, sirovina dobivenih preradom prirodnog plina i sirovina dobivenih rafiniranjem sirove nafte“. Prodaja plastike stoga predstavlja značajan izvor prihoda za velike naftne kompanije. Međutim, naftna industrija je početkom 1980-ih naišla na problem: nije prodavala dovoljno plastike da bi ostvarivala profit. Istraživanje unutar naftne industrije, koje je prije dvije godine otkrio NPR, otkriva jedan od razloga zbog kojih je tome tako: plastika se u svijesti potrošača poistovjećivala s onečišćenjem. Ljudi nisu htjeli kupovati proizvode za koje su znali da će naprosto završiti u okolišu, u njihovom susjedstvu ili u vodoopskrbnom sustavu.
 
Istovremeno su se na lokalnoj, državnoj i saveznoj razini predlagali zakoni koji bi regulirali korištenje plastike i ograničili efekte onečišćenja plastikom na okoliš. To je predstavljalo veliki problem za izvor profita velikih naftnih kompanija.
 
Direktori naftnih kompanija stoga su u nizu sastanaka upravnih odbora došli do rješenja: promijenit će način na koji se plastika plasira na tržište. Ako ljudi misle da se plastika može reciklirati, ako misle da se recikliranjem mogu boriti protiv onečišćenja, onda će kupovati još više plastike.
 
Problem je u tome što je plastiku nevjerojatno teško – čitaj: neisplativo u kapitalizmu – reciklirati. Plastika nije jednoličan materijal. Postoji mnogo različitih tipova plastike, koji se moraju razvrstati i rastaviti prije preoblikovanja i ponovne upotrebe, što je sam po sebi kompliciran proces. Nadalje, plastični materijali degradiraju svakom ponovnom upotrebom. Ukratko, jeftinije je proizvesti novu plastiku iz nafte nego reciklirati staru plastiku.
 
Kapitalizmom upravljaju pojedinci isključivo radi ostvarivanja profita; oni moraju osigurati tržišnu održivost svojih tvrtki. Stoga su naftni direktori 1990-ih pokrenuli reklamnu kampanju vrijednu 50 milijuna dolara koja je poslala jasnu poruku: plastika se može reciklirati, lako se reciklira i stoga ne predstavlja opasnost za okoliš. Nadalje, odgovornost za zaštitu okoliša leži na „nama“, tj. podjednako na radnicima i kapitalistima.
 
Industrija je potom uložila u „proizvode za dobar osjećaj“, kao što su neprofitne organizacije, kampanje za podizanje svijesti i postrojenja za recikliranje. Istovremeno je lobirala vladu da postavi trokut na svu plastiku, neovisno o tome može li se istu reciklirati i stvarala različita „vijeća za plastiku“ – think tankove i istraživačka tijela – s naftnim novcima. I uspjelo joj je. Proizvodnja plastike i profitabilnost ove industrije naglo su porasli u idućih trideset godina. Ne samo da su lokalne, državne i savezne vlade nasjele na ovaj trik, već su im se u tome pridružili i ekološki aktivisti poput Greenpeacea, promičući recikliranje kao način borbe protiv onečišćenja oceanâ koji se temelji na individualnom izboru. Danas je bacanje plastike u plavu kantu mišićni refleks.
 
Međutim, kao što tvrtke poput Exxona, DuPonta, Dowa i drugih znaju od samog početka: recikliranje ne funkcionira zato što nije profitabilno. Nijedno od desetak postrojenja za reciklažu koje je NPR istražio nije se održalo dulje od jednog desetljeća. Do danas je samo 10 posto plastike u svijetu reciklirano. Plastika koja završi u kantama za recikliranje već se trideset godina naprosto premješta po cijelom svijetu, prodaje u zemlje poput Kine ili Indonezije, koje jednako tako ne uspijevaju reciklirati ovaj materijal, koji se zato prodaje dalje. Plastika se na kraju baca na odlagališta otpada ili u ocean, gdje postoje prave planine plastike koje sežu sve do najvećih dubina, a pronađena je i u uzorcima ljudske krvi te plućnog tkiva.
 
Naravno, ova laž je učinila čuda za bilancu ovih tvrtki: naftna industrija zarađuje 400 milijardi dolara godišnje od proizvodnje i prodaje plastike. Trenutno ulaže u još veću proizvodnju plastike, kladeći se na činjenicu da će buduće profite prije ostvarivati na plastici negoli na nafti i plinu, kako potražnja za električnim automobilima i kamionima bude rasla.
 

Zaštita okoliša bez klasne borbe ne vodi nikamo

Kao što smo istaknuli i ranije, etička ili zelena potrošnja nije pravo rješenje za probleme globalnog okoliša. Ovakva „rješenja“ ne predstavljaju nikakav rizik za kapitalizam, tj. za bilancu kapitalista koji posjeduju i kontroliraju upravo one industrije koje najviše zagađuju. Laž o recikliranju samo je jedan od primjera ove kobne mane zaštite okoliša utemeljene na potrošačkim odlukama. Avioprijevoznici koji lete praznih zrakoplova kako bi sačuvali mjesta u zračnim lukama i naftne kompanije koje spaljuju plin koji ne mogu prodati, su neki od drugih primjera.
 
Ako kapitalistima recikliranje nije profitabilno, onda bi industrije recikliranja, plastike i nafte trebale biti preuzete u javno vlasništvo i djelovati pod demokratskom radničkom i javnom kontrolom. No ne bismo se trebali zaustaviti na tome. Većina svjetskog onečišćenja dolazi iz same industrije – kompanije s liste Fortune 500 glavni su krivci. Samo stotinu tvrtki odgovorno je za 71 posto svih globalnih emisija stakleničkih plinova od 1988. godine. Ove tvrtke treba nacionalizirati i upravljati njima pod demokratskom kontrolom radnika, u skladu s okolišem.
 
Budući da demokrati i republikanci predstavljaju kapitaliste, oni ne mogu biti dio rješenja. Samo radnička partija i radnička vlada mogu početi rješavati ovu katastrofu racionalnim i demokratskim planiranjem ekonomije, utirući put svjetskom socijalizmu i ekološkoj održivosti.





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.






Vezani članci

  • 27. prosinca 2022. Inflacija i prikrivena nejednakost Jedinstvena stopa inflacije nema smisla, jer inflacija na različite načine pogađa kućanstva s različitim prihodima i potrošnjama. Odredba inflacije kao općeg rasta cijena stoga prikriva porast nejednakosti, dok je redefinicija inflacije ekonomista Johna Weeksa ‒ kao procesa u kojem nejednaka povećanja cijena roba i usluga imaju različite posljedice na potrošačke skupine ovisno o obrascima njihove potrošnje ‒ ispravnija. Nove metodologije razvijaju mjerenja indikatora troškova specifičnih kućanstva, pa se pokazuje kako je u kućanstvima u najnižem dohodovnom kvintilu inflacija najveća za hranu i energente, a u onima u najvišem kvintilu za rekreaciju i transport. Međutim, politiziranje inflacije ne tiče se samo promjena statistike, već i boljeg razumijevanja uzroka, kao i društvenih odgovora na inflacijsku nejednakost.
  • 26. prosinca 2022. Redefiniranje muzeja 21. stoljeća: karike koje nedostaju "Od kraja hladnog rata revolucije nisu u modi, a velika većina muzeja, pa i muzealaca, nije zainteresirana za (pri)povijest(i) potlačenih. Upravo tada s našeg prostora nestaju svi Muzeji revolucije, a muzealci se gotovo unisono okreću identitetskim temama, posebice nacionalizmu koji kao ključna paradigma prožima nove stalne postave i privremene izložbene programe."
  • 25. prosinca 2022. „Ako to želiš, budi i ti“: klasa u animiranim dječjim filmovima "Fiktivno, privremeno preuzimanje pozicije druge klase postaje iznimno značajno ako se u obzir uzme revolucionarni potencijal dječje mašte, njihovi neokoštali stavovi i savitljive interpretativne sheme. Film može iskoristiti taj potencijal jedino ako je postavljen kao moralni laboratorij za razmišljanje o drugačijim životima, uzrocima i posljedicama individualnih i kolektivnih odluka i sličnim idejama s kojima dijete teško dolazi u direktni doticaj. Deesencijalizacija ekonomskih odnosa i društvenih pozicija, njihovo obrtanje i preoblikovanje u filmu mogu dovesti ne samo do poticanja kritičke svijesti, već i do boljih, zanimljivijih i slojevitijih priča."
  • 23. prosinca 2022. Moj sifilis Uvjerenje da je sifilis iskorijenjena bolest počiva na neznanstvenim i netočnim informacijama, a još je veći problem to što je liječenje ove bolesti znatno otežano u kontekstu privatizacije zdravstva, kao i snažne društvene stigme povodom spolno prenosivih bolesti, posebice onih koje se statistički više pojavljuju u krugovima MSM populacije. I dok je neimanje zdravstvene knjižice jedan od problema pristupa zdravstvenoj brizi koji osobito pogađa siromašne i rasijalizirane (posebno Rome_kinje bez dokumenata), tu su i preduga čekanja u potkapacitiranim i urušenim javnim institucijama zdravstva, te ograničen pristup liječenju u privatnim klinikama. Dok radimo na izgradnji novog socijalizma i prateće mreže dostupnog i kvalitetnog javnog zdravstva, već se sada možemo usredotočiti na seksualno i zdravstveno obrazovanje koje bi bilo pristupačno za sve.
  • 21. prosinca 2022. Na Netflixu ništa novo Umjesto antiratnih filmova koji bi jasno reprezentirali dehumanizirajuće učinke ratova, srednjostrujaški ratni filmovi (ne samo američki, već i ruski i drugi) nastavljaju (novo)hladnoratovsku propagandu umjetničkim sredstvima: dominantni narativ o ratu je herojski, romantizirajući, patriotsko-nacionalistički i huškački, dok se momenti tragike također pojavljuju u svrhe spektakularnih prikaza herojstva. Ovogodišnji film njemačkog redatelja Edwarda Bergera Na zapadu ništa novo već je proglašen novim antiratnim klasikom kinematografije, međutim, u potpunosti zanemaruje revolucionarne događaje i vojničke pobune u pozadini povijesnih događaja koje prikazuje, dok su likovi desubjektivirani i pasivizirani.
  • 21. prosinca 2022. Hladni dom ubija "Ujedinjeno Kraljevstvo trenutno se suočava s baukom milijuna ljudi koji se skupljaju na javnim mjestima samo kako bi se ugrijali. Takozvane „pučke grijaonice“ niču diljem zemlje dok se dobrotvorne organizacije i lokalne vlasti bore da osiguraju podršku stanovnicima koji si ne mogu priuštiti grijanje svojih domova. No, njihove napore koči ozbiljan nedostatak sredstava – još jedno nasljeđe prvog kruga rezova."
  • 20. prosinca 2022. Gerilske metode Treće kinematografije "Treća kinematografija ne slijedi tradiciju kina kao sredstva osobnog izražavanja, redatelja tretira kao dio kolektiva umjesto kao autora i obraća se masama s namjerom da reprezentira istinu i nadahnjuje revolucionarni aktivizam. Treća kinematografija vidi film i kino kao sredstvo borbe, često stvara anonimno, upriličuje kino-događaje koje prate razgovori i debate, te inzistira na dokumentarizmu kao jedinom revolucionarnom i angažiranom žanru."
  • 19. prosinca 2022. Rad na određeno: od iznimke prema pravilu Hrvatska je jedna od europskih zemalja koje prednjače po broju zaposlenih na određeno, kao i po kratkoći ugovora privremeno zaposlenih osoba, napominje se u publikaciji Raditi na određeno: raširenost, regulacija i iskustva rada putem ugovora na određeno vrijeme u Hrvatskoj. Ova forma zaposlenja, pored visoke zastupljenosti u privatnom sektoru, sve više se primjenjuje i u javnom sektoru. Širenje rada na određeno, platformskog rada, kao i drugih oblika nestandardnog rada, produbljuje prekarnost i potplaćenost, dodatno srozava razinu radničkih prava, otežava sindikalno organiziranje, olakšava diskriminaciju na radnom mjestu, ukida brojne beneficije, onemogućuje bilo kakvo dugoročnije planiranje i doprinosi urušavanju mentalno-emotivnog i fizičkog zdravlja radnika_ca.
  • 16. prosinca 2022. Feminizam, da, ali koji?
    Uvod u teoriju socijalne reprodukcije
    Teorija socijalne reprodukcije (TSR) je feminističko-marksistička radna teorija vrijednosti. Kao ekspanzija marksizma i klasne teorije ona recentrira analizu rada u kapitalizmu na obuhvatniji način, pokazujući nužnu uvezanost opresija, eksploatacije i otuđenja. Tako se kroz kritiku političke ekonomije objašnjava i kako se orodnjena opresija, zajedno s drugim opresijama, sukonstituira sa stvaranjem viška vrijednosti. TSR ne objašnjava samo rodnu dimenziju socijalne reprodukcije, kako se to pretpostavlja u reduktivnim feminizmima koji izostavljaju rasu, klasu, starosnu dob, tjelesno-emotivno-mentalne sposobnosti, migrantski status i druge kategorije, već nastoji pokazati kako su različite opresije konstitutivne za radne odnose, iskustva i klasna mjesta. Kao teorija, politika, iskustvo i borba, socijalno-reproduktivni feminizam pokazuje vezu logike klasnih odnosa, društveno-opresivnih sila i življenih iskustava, dok je istovremeno usidren u horizont revolucionarne promjene svijeta.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve