Kapitalistička laž o recikliranju

Svi znamo da bismo trebali reciklirati plastiku. U školi, kod kuće i na radnom mjestu uče nas trima R: „reduciraj, ponovno upotrijebi, recikliraj“ (reduce, reuse, recycle). Od malih nogu učimo odvajati plastiku iz otpada pomoću trokuta za recikliranje i iznositi plave kante na pločnik jednom tjedno jer to može pomoći u borbi protiv onečišćenja, posebice onečišćenja oceanâ. Naučili su nas da svi možemo biti dio rješenja – samo ako recikliramo.

Međutim, problem je u tome što recikliranje plastike nije i nikada nije bilo održivo rješenje za onečišćenje. Kao što je nedavno objašnjeno u ekspozeu NPR-a i Frontlinea, industrija recikliranja od svog je početka izgrađena na laži: da se plastika može reciklirati i da će se reciklirati. Zašto? Prije svega, kako bi se prodalo što više plastike. Drugim riječima, recikliranje nije održiv sustav gospodarenja otpadom u ogromnim razmjerima, nego reklamna strategija.

Plastika je masovno ušla na američko tržište tijekom 1950-ih. Prema Upravi za energetske informacije (Energy Information Administration, EIA), „plastika se proizvodi od prirodnog plina, sirovina dobivenih preradom prirodnog plina i sirovina dobivenih rafiniranjem sirove nafte“. Prodaja plastike stoga predstavlja značajan izvor prihoda za velike naftne kompanije. Međutim, naftna industrija je početkom 1980-ih naišla na problem: nije prodavala dovoljno plastike da bi ostvarivala profit. Istraživanje unutar naftne industrije, koje je prije dvije godine otkrio NPR, otkriva jedan od razloga zbog kojih je tome tako: plastika se u svijesti potrošača poistovjećivala s onečišćenjem. Ljudi nisu htjeli kupovati proizvode za koje su znali da će naprosto završiti u okolišu, u njihovom susjedstvu ili u vodoopskrbnom sustavu.

Istovremeno su se na lokalnoj, državnoj i saveznoj razini predlagali zakoni koji bi regulirali korištenje plastike i ograničili efekte onečišćenja plastikom na okoliš. To je predstavljalo veliki problem za izvor profita velikih naftnih kompanija.

Direktori naftnih kompanija stoga su u nizu sastanaka upravnih odbora došli do rješenja: promijenit će način na koji se plastika plasira na tržište. Ako ljudi misle da se plastika može reciklirati, ako misle da se recikliranjem mogu boriti protiv onečišćenja, onda će kupovati još više plastike.

Problem je u tome što je plastiku nevjerojatno teško – čitaj: neisplativo u kapitalizmu – reciklirati. Plastika nije jednoličan materijal. Postoji mnogo različitih tipova plastike, koji se moraju razvrstati i rastaviti prije preoblikovanja i ponovne upotrebe, što je sam po sebi kompliciran proces. Nadalje, plastični materijali degradiraju svakom ponovnom upotrebom. Ukratko, jeftinije je proizvesti novu plastiku iz nafte nego reciklirati staru plastiku.

Kapitalizmom upravljaju pojedinci isključivo radi ostvarivanja profita; oni moraju osigurati tržišnu održivost svojih tvrtki. Stoga su naftni direktori 1990-ih pokrenuli reklamnu kampanju vrijednu 50 milijuna dolara koja je poslala jasnu poruku: plastika se može reciklirati, lako se reciklira i stoga ne predstavlja opasnost za okoliš. Nadalje, odgovornost za zaštitu okoliša leži na „nama“, tj. podjednako na radnicima i kapitalistima.

Industrija je potom uložila u „proizvode za dobar osjećaj“, kao što su neprofitne organizacije, kampanje za podizanje svijesti i postrojenja za recikliranje. Istovremeno je lobirala vladu da postavi trokut na svu plastiku, neovisno o tome može li se istu reciklirati i stvarala različita „vijeća za plastiku“ – think tankove i istraživačka tijela – s naftnim novcima. I uspjelo joj je. Proizvodnja plastike i profitabilnost ove industrije naglo su porasli u idućih trideset godina. Ne samo da su lokalne, državne i savezne vlade nasjele na ovaj trik, već su im se u tome pridružili i ekološki aktivisti poput Greenpeacea, promičući recikliranje kao način borbe protiv onečišćenja oceanâ koji se temelji na individualnom izboru. Danas je bacanje plastike u plavu kantu mišićni refleks.

Međutim, kao što tvrtke poput Exxona, DuPonta, Dowa i drugih znaju od samog početka: recikliranje ne funkcionira zato što nije profitabilno. Nijedno od desetak postrojenja za reciklažu koje je NPR istražio nije se održalo dulje od jednog desetljeća. Do danas je samo 10 posto plastike u svijetu reciklirano. Plastika koja završi u kantama za recikliranje već se trideset godina naprosto premješta po cijelom svijetu, prodaje u zemlje poput Kine ili Indonezije, koje jednako tako ne uspijevaju reciklirati ovaj materijal, koji se zato prodaje dalje. Plastika se na kraju baca na odlagališta otpada ili u ocean, gdje postoje prave planine plastike koje sežu sve do najvećih dubina, a pronađena je i u uzorcima ljudske krvi te plućnog tkiva.

Naravno, ova laž je učinila čuda za bilancu ovih tvrtki: naftna industrija zarađuje 400 milijardi dolara godišnje od proizvodnje i prodaje plastike. Trenutno ulaže u još veću proizvodnju plastike, kladeći se na činjenicu da će buduće profite prije ostvarivati na plastici negoli na nafti i plinu, kako potražnja za električnim automobilima i kamionima bude rasla.

Kao što smo istaknuli i ranije, etička ili zelena potrošnja nije pravo rješenje za probleme globalnog okoliša. Ovakva „rješenja“ ne predstavljaju nikakav rizik za kapitalizam, tj. za bilancu kapitalista koji posjeduju i kontroliraju upravo one industrije koje najviše zagađuju. Laž o recikliranju samo je jedan od primjera ove kobne mane zaštite okoliša utemeljene na potrošačkim odlukama. Avioprijevoznici koji lete praznih zrakoplova kako bi sačuvali mjesta u zračnim lukama i naftne kompanije koje spaljuju plin koji ne mogu prodati, su neki od drugih primjera.

Ako kapitalistima recikliranje nije profitabilno, onda bi industrije recikliranja, plastike i nafte trebale biti preuzete u javno vlasništvo i djelovati pod demokratskom radničkom i javnom kontrolom. No ne bismo se trebali zaustaviti na tome. Većina svjetskog onečišćenja dolazi iz same industrije – kompanije s liste Fortune 500 glavni su krivci. Samo stotinu tvrtki odgovorno je za 71 posto svih globalnih emisija stakleničkih plinova od 1988. godine. Ove tvrtke treba nacionalizirati i upravljati njima pod demokratskom kontrolom radnika, u skladu s okolišem.

Budući da demokrati i republikanci predstavljaju kapitaliste, oni ne mogu biti dio rješenja. Samo radnička partija i radnička vlada mogu početi rješavati ovu katastrofu racionalnim i demokratskim planiranjem ekonomije, utirući put svjetskom socijalizmu i ekološkoj održivosti.