Dok su civilizatorski feminizmi usredotočeni na ispravljanje neravnopravnosti u pozicijama muškaraca i žena, dodatno naturalizirajući ove konstrukte, dekolonijalni feminizam propituje društvenu proizvodnju i povijest ovih kategorija, nastalih na temelju kriminalizacije rasijaliziranih i kvir tijela, analizirajući orodnjenu opresiju kao strukturnu. Nasilje se ne misli kao muško, već kao orodnjeno, te kao integralni dio cjelokupne strukture nasilja, potčinjavanja, discipliniranja i eksploatacije. Tako i pristup nasilju nije karceralni, već gradi antikapitalističke analize i prakse zaštite, otvarajući time prostor za drugačije koncepte pravde, samoobranu zajednica, kontinuiranu edukaciju, ali i imaginaciju.
Naslovnice knjiga Françoise Vergès: Un féminisme décolonial (izvor) i Une théorie féministe de la violence (izvor)
Naslov najnovije knjige Fransoaz Veržes (Françoise Vergès) je Feministička teorija nasilja (Une théorie féministe de la violence). Međutim, i ova, kao i njezine druge knjige, razvijaju perspektivu vrlo određene struje feminizma: dekolonijalnog feminizma, koji je ujedno kvir, antiejblistički, antirasistički i antikapitalistički feminizam. O tome šta sve podrazumijeva pod dekolonijalnim feminizmom, ona polaže račun i u knjizi pod istim naslovom: Dekolonijalni feminizam (Un féminisme décolonial). Veržes, dakle, ne pretpostavlja ideju nekakvog univerzalnog i monolitnog feminizma. Štaviše, za nju su brojne feminističke agende ne samo problem koji treba analizirati, već politički promašene i neprihvatljive iz emancipatorske perspektive. Feminizmi mogu biti konzervativni, (neo)liberalni i savršeno uklopljeni u postojeći društveni sistem.
Tu grupu problematičnih struja feminizama Veržes najčešće okuplja pod pojmom civilizatorski feminizam (un féminisme civilisationnel), ali koristi i atribute karceralni (zatvorski) feminizam, rodno-ravnopravni feminizam, državni feminizam, buržoaski i bjelački[1]feminizam, femonacionalizam (koncept kojeg je skovala Sara Farris), femoimperijalizam i femokratija. U najkraćem: civilizatorski feminizam usredsređen je na ispravljanje neravnopravnosti između muškaraca i žena, bez dovođenja u pitanje ovih rodnih konstrukata i načina njihovog esencijaliziranja, te organizacije društva s kojima su strukturno vezani. Riječ je o feminizmu koji se radije bavi pitanjem diskriminacije negoli emancipacije. To je feminizam u kojem dominira odbrana individualnih („ženskih“) prava i sloboda, bez da se ovi koncepti prava i slobode, te njihova genealogija i usidrenost u evropsku modernost, propituju kroz postojanje imperijalizma, kolonijalizma i rasističkog kapitalizma. To je feminizam koji cilja na ravnopravni udeo privilegija koje već postoje za bogate bijele muškarce. To je feminizam koji zagovara najbanalnije seksualne „slobode“, zadržavajući se na simbolici bikinija, mini suknji i(li) paljenja grudnjaka, dok istovremeno pothranjuje represiju nad seks radnicama_cima i(li) trans osobama.
Veržes objašnjava da je misija ovakvog feminizma da u ime ideologije prava žena nametne jednu „civilizatorsku“ perspektivu, shodno kojoj tobože spašava žene (najčešće radnice, siromašne, Crne, muslimanke, pripadnice autohtonih naroda, Romkinje, seks radnice, migrantkinje…) od maskulinog nasilja i opskurantizma. Na taj način civilizatorski feminizam podupire antimigrantske, negrofobne, islamofobne, orijentalističke, ksenofobne i slične konzervativne reprezentacije, shodno kojima se patrijarhalna kultura predstavlja kao da se u najvećoj mjeri događa tamo negde drugde, van Zapada. Ili, ako se događa i na Zapadu, onda se opet tiče tamo nekih Drugih, mračnjačkih, „nazadnih“ kultura i zajednica.
Civilizatorski feminizam je nova kontrarevolucija koja vrlo lako posuđuje vokabular iz kolonizatorsko-civilizatorske misije. „Civilizatorske feministkinje učinkovito igraju ulogu neokolonijalnih upravitelja_ica“[2]. Naime, čak i kada civilizatorski feminizam ne zagovara otvoreno ciljeve ksenofobno-nacionalističkih struja, „oni dijele zajedničke tačke konvergencije“[3]. Shodno tome, ovaj feminizam podržava ratove, restriktivne vizne režime i imperijalističke intervencije u ime spašavanja žena od muškog nasilja i patrijarhalnih kultura, od afričkih i orijentalnih formi obitelji, nošenja burki i sličnog.
„Teren na kojem se civilizatorski feminizam razvio i privukao pažnju moćnika je višestruk: pokušaji francuske armije da se skinu velovi alžirskim ženama; reprezentacija alžirskih borkinja kao žrtava (bilo armije ili njihovih muških saboraca, ali nikada kao bića koja mogu slobodno da donose odluke); ravnodušnost prema načinu na koji republikanska kolonijalnost opresira žene na prekomorskim teritorijama[4] i rasijalizirane žene u Francuskoj; odbijanje denunciranja kapitalizma; vjera u evropsku modernost (…)“[5]
Francuski civilizatorski feminizam, utemeljen na republikanskim vrijednostima, ne samo da negira kolonijalnu i imperijalnu represiju, već briše sve otpore i pobune rasijalizovanih ljudi koje su postojale, te još uvek postoje na prekomorskim teritorijama. Bjelačko-feministička „borba“ se prije svega sastoji od filantropije, od humanitarnih intervencija uz podršku države, a pomoć nije isto što i borba protiv eksploatacije i opresija.
Civilizatorski feminizam je rodno-ravnopravni feminizam, jer je izuzetno reduktivan i bavi se samo ženama (ne svim ženama, iako nastupa u ime svih žena), ne uzimajući u obzir složene strukture opresiranja i eksploatacija koje pored rodnog uključuju pregršt uvezanih načina ugnjetavanja. Dakle, ovaj feminizam nastupa u ime žena kao nekakve tobože univerzalne kategorije i nimalo ne dovodi u pitanje binarne okvire unutar kojih su neprijatelji muškarci, također svojevrsni homogeni entitet i univerzalnost.
„Kada evropske žene svoje iskustvo (a to je najčešće iskustvo buržujki) čine univerzalnim, one doprinose toj podeli svijeta na dvoje: civilizirano/varvarsko, žene/muškarci, bijeli/Crni, a binarna koncepcija roda postaje univerzalna.“[6]
Za razliku od civilizatorskih feminizama, sljubljenih sa državom i kapitalom, dekolonijalni feminizam ne govori samo o ženama. Nastavljajući se na citat Anđele Dejvis (Angela Davis) o tome kako je feminizam mnogo više od roda, Veržes uopšte ne uzima kategorije „žene“ i „muškarci“ zdravo za gotovo. Ona propituje društvenu fabrikaciju, pokazuje istoriju nastanka konstrukata bjelačke muškosti i ženskosti na temelju kriminalizacije rasijaliziranih tijela, te insistira na tome da se odbaci bilo kakva sablast biološkog determinizma koja se stalno nadvija nad mainstream feminizmima. Utoliko dekolonijalni feminizam ne govori o patrijarhatu kao odvojenom i transistorijskom sistemu, već prije o iskustvima opresije i eksploatacije koje proizvodi matrica država-heteropatrijarhat-kapital. Dekolonijalni feminizam se ne bori za žene – jer žene kao (politička) klasa ne postoje[7] ‒ već za sve potlačene i eksploatirane. To je feminizam u kojem su subjekti radnice i radnici, nebijele osobe, a posebice Crne žene, koje trpe mizoginoar (misogynoir, rasističku mizoginiju), trans osobe, a posebice trans žene, LGBTI+ i kvir zajednice, seks radnice_i, zajednice autohtonih naroda, imigranti_kinje, svi ranjeni životi (koji nisu ranjivi u viktimizirajućem smislu, već strukturno načinjeni ranjivima).
Stoga se iz dekolonijalne feminističke perspektive ne govori o muškom nasilju nad ženama, nego o rodno uslovljenom nasilju, koje se misli strukturno: patrijarhalno i orodnjeno nasilje nemoguće je misliti bez promišljanja celokupne strukture nasilja, potčinjavanja, discipliniranja i eksploatacije s kojom je uvezano, i koje trpe i žene i muškarci i rodno varijantne osobe. Veržes ističe kako rodno uslovljeno nasilje ne počiva isključivo na dvama kategorijama roda. „Sve dok borbe protiv rodno uslovljenog i seksualnog nasilja počivaju na kategorijama ‘žene’ i ‘muškarci’, koje su iskovane i nahranjene rasizmom i seksizmom, te poduprte državom, one ne doprinose borbama za oslobođenje.“[8]
Iz ovakve vizure onda nije nevažno o kojim ženama govorimo kada govorimo o nasilju, odnosno iz koje su klase i da li su rasijalizirane i slično (jer klasna mjesta i intersekcije identiteta, između ostalog, pokazuju i kakvi su uslovi mogućnosti da se nasilje prebrodi), a također moramo govoriti i o nasilju nad trans osobama, nad muškarcima, nad brojnim marginaliziranima. Veržes, naravno, govori i o ozbiljnom problemu silovanja muškaraca (posebice muškaraca iz nižih klasa, trans muškaraca, gej muškaraca, rasijaliziranih muškaraca itd.), ne umanjujući užas silovanja žena. Sve to je integralni dio sistema koji kreira brojne forme nasilja. Femicidi i transfemicidi su uvezani s nasiljem kapitalističke eksploatacije i ekstrakcije, nasiljem tržišta, nasiljem prekarnosti, nasiljem policije, sudstva i države, ekološkim nasiljem i katastrofama koje proizilaze iz klimatskih promjena, bolesti i pandemija, nasiljem migrantskih režima, nasiljem nad LGBTIQ+ osobama, nasiljem arhitekture i urbanizma koji sputavaju kretanje i odvajaju (ponekad suptilnijim, a često i vidljivim granicama) radničke i rasijalizirane kvartove od buržoaskih… Orodnjeno nasilje se ne može odvojiti od čitavog snopa nasilnih praksi i obrazaca koje patrijarhalno-rasistički kapitalizam sve vreme proizvodi, a rodno-ravnopravna optika koja (nategnuto) nastoji da odvoji rodno uslovljeno nasilje od društvenih konteksta samim time naturalizuje nasilje pojedinaca (muškaraca), dok strukture koje proizvode nasilje ostavlja netaknutima. Zloupotreba moći je, dakle strukturna, a „ne naprosto izraz ‘maskuline’ abnormalnosti“[9].
Politike zaštite i sigurnosti iz vizure dekolonijalnog feminizma se razlikuju od optika karceralnih (zatvorskih) i državnih feminizama, stoga ovi_e feministi_kinje ne zovu (odmah) policiju u slučaju nasilja. Civilizatorski feminizam je karceralni: podupire policiju, sisteme kažnjavanja i zatvaranja, sve državne, legislativne, red-i-zakon (law-and-order) i sekuritarne poduhvate. Karceralne feministikinje hoće još policije, hoće još kažnjavanja i strožije kazne, hoće još zatvora, jače sudstvo itsl. Međutim, istorija državnih politika zaštite je oduvijek bila rasistička, kolonijalna, seksistička, homofobna, transfobna, ksenofobna i riječ je o hijerarhijama prožetoj zaštiti „odozgo“. Ova istorija se gradila u krvi i mučenju, štiteći određena tijela tako što isključuje, tlači, podvrgava torturama i svim nijansama nasilja ona tijela za koja se smatra da ne zaslužuju zaštitu. Ne zaboravimo i to da su policija i vojska jedne od ključnih instanci silovanja. Svrha policije i države jeste da kriminalizira siromašne, rasijalizirane, osobe s invaliditetom, seks radnice_ke i druge marginalizovane, stoga zaštita ne može da se prepusti onim strukturama koje i postoje da bi održavale i produbljivale podelu na one živote koji zaslužuju protekciju i na one koji to ne zaslužuju. Stoga se dekolonijalni feminizam bori za aboliciju (ukidanje) policije, zatvora i karceralnih mehanizama, te postojećeg sistema pravde, prava i sudstva, a ne za reforme policije i zatvora (pa ni za kviriziranje, feministiziranje i kvotno uključivanje rasijaliziranih osoba u policiju).
Dekolonijalni feminizam, ipak, nije pacifikatorski, ali njegova vodilja jeste mir. Ovaj feminizam odbija pacifikovanje, smirivanje i otupljivanje oštrica borbe, kao i pristojnost, učtivost i ugled koje propovedaju buržoaske feministkinje. To je borbeni feminizam, što znači da ne preza od paljenja, rušenja, štrajkova, masovnih protesta, samoodbrane i sličnih oblika otpora. Ovaj feminizam se usuđuje da misli drugačije politike zaštite, one koje idu „odozdo“ i koje ne uključuju represiju, nadzor, zatvore i paternalizam, da preispita postojeće koncepte pravde i da praktikuje drugačije (restorativna i transformativna pravda), da osmišljava forme zaštite koje su utemeljene u zajednicama (community-based forms of protection), da gradi i inovira forme organizacije, da radi na kontinuiranoj edukaciji koja omogućava razumijevanje sistemske proizvodnje i uvezanosti različitih formi nasilja, kao i da stalno pruža otpor istom, te da stvara alternativne temporalnosti i imaginacije.
Da, ovaj feminizam se usuđuje da imaginira. Jer i imaginiranjem se suprotstavlja postojećem režimu linearne temporalnosti. Oslobađajući se predstava o jednoj određenoj pobjedi nad određenom reakcionarnom formacijom kao vrhuncem linearnog kretanja borbe, kako se to već prikazuje u zadatom „zapadnjačkom“ režimu temporalnosti kao progresa, dekolonijalni feminizam vizira drugačije temporalnosti, one koje zahtevaju ekspanziju iz vizure potlačenih, koje grade sjećanja na one koje_i su izbrisane_i iz hegemonih zapadnjačkih narativa, dok grade budućnost. Imaginacija je proces koji u postojećem otvara ono što nije, ono što premošćuje jaz između realnog i mogućeg, ono što je inspirisalo šezdesetosmaški slogan budimo realni, tražimo nemoguće. Na tom se tragu gradi i feministička pravda koja neće biti karceralna.
Usuditi se imaginirati je posebno važno u (fetišiziranom) svijetu prezasićenom slikama koje se nameću kao „imaginacija“ iako s njom zapravo nemaju veze. Dekolonijalni feminizam poziva da se odbije rečnik koji nam se nameće, te da se pokuša pronaći inspiracija u drugačijim vokabularima koji idu iz dugačkog puta ka slobodi, puta kroz istoriju borbi brojnih opresiranih zajednica, puta ka oslobođenju koji je uvijek bio ispunjen i radošću i željama. Imaginacija je moć zamišljanja da postoje alternative i da ih možemo graditi – pa i one feminističke koje su antikapitalističke.
Bilješke:
[1] Bjelačkost, kao odrednica bjelačkog feminizma, ali i bjelačkog kvira, ne tiče se boje kože onih koji_e ga prigrljuju, već dugačke istorije rasijalizacije i društvenog fabrikovanja privilegije bjelačkosti, tiče se složenih invencija rase, te podupiranja vizije svijeta koja ne dovodi u pitanje bjelačku suprematiju.
[2] Françoise Vergès, A Feminist Theory of Violence: A Decolonial Perspective, Pluto Press, 2022, u Zaključku, potpoglavlje State violence / autonomous defense.
[3] Françoise Vergès, A Decolonial Feminism, Pluto Press, 2021, 4.
[4] Tzv. prekomorske teritorije su francuske administrativne jedinice koje su imale status kolonija francuske imperije a nakon dekolonizacije imaju različite statuse: Gvadalup (Gwadloup ili Guadeloupe), Gvajana (Lagwiyann ili Guyane), Nova Kaledonija (Kanaky ili Nouvelle-Calédonie), Martinik (Matinik/Matnik ili Madinina/Madiana Martinique), Majot (Mahori ili Mayotte), Polinezija (Pōrīnetia Farāni ili Polynésie française), Reinion (Rényon ili La Réunion). Kako Veržes dolazi sa ostrva Reinion, te kako je odrastala u kontekstu antikolonijalnih, antiimperijalističkih i antikapitalističkih borbi, za nju je vrlo važno ne samo da se ova istorija ne briše, nego i da se ne prenebregava sadašnjost koju kolonijalnost proizvodi. U tom smislu ona i koristi koncept kolonijalnosti, kao strukturu odnosa eksploatacije i moći koji su ostali i nakon mnogih (ne svih) formi direktne kolonizacije i koji (i dalje) ostaju uslovi mogućnosti kapitalizma. Na tom tragu Veržes govori i o „lažnoj nevinosti bjelačkog feminizma“ koji tvrdokorno odbija da analizira „prekomorske departmane“ i ne govori o ropstvu, kolonijalizmu i kolonijalnosti, već o „muškoj dominaciji“ i „muškom nasilju“.
[5] Ibid, 35, 36.
[6] Ibid, 27.
[7] Ibid, 31.
[8] Françoise Vergès, A Feminist Theory of Violence: A Decolonial Perspective, Pluto Press, 2022, u Zaključku, potpoglavlje Wounded lives.
[9] Françoise Vergès, A Decolonial Feminism, Pluto Press, 2021, 78.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.
30. svibnja 2022.Proglas Kolektiva rijeke Combahee
Combahee River Collective sačinjavale su Crne lezbijske feministkinje i socijalistkinje koje su tijekom druge polovine 1970-ih prokrčile put važnim borbenim konceptima, političkim artikulacijama i antikapitalističkim praksama. Smatra ih se pretečom lijevih struja intersekcionalnog feminizma, jer su promišljanje oslobođenja Crnih žena utemeljivale kao oslobođenje svih potlačenih od isprepletenih vrsta opresije i eksploatacije koje kapitalistički sistem strukturno proizvodi i reproducira.
16. prosinca 2022.Feminizam, da, ali koji? Uvod u teoriju socijalne reprodukcije
Teorija socijalne reprodukcije (TSR) je feminističko-marksistička radna teorija vrijednosti. Kao ekspanzija marksizma i klasne teorije ona recentrira analizu rada u kapitalizmu na obuhvatniji način, pokazujući nužnu uvezanost opresija, eksploatacije i otuđenja. Tako se kroz kritiku političke ekonomije objašnjava i kako se orodnjena opresija, zajedno s drugim opresijama, sukonstituira sa stvaranjem viška vrijednosti. TSR ne objašnjava samo rodnu dimenziju socijalne reprodukcije, kako se to pretpostavlja u reduktivnim feminizmima koji izostavljaju rasu, klasu, starosnu dob, tjelesno-emotivno-mentalne sposobnosti, migrantski status i druge kategorije, već nastoji pokazati kako su različite opresije konstitutivne za radne odnose, iskustva i klasna mjesta. Kao teorija, politika, iskustvo i borba, socijalno-reproduktivni feminizam pokazuje vezu logike klasnih odnosa, društveno-opresivnih sila i življenih iskustava, dok je istovremeno usidren u horizont revolucionarne promjene svijeta.
11. prosinca 2021.MeToo u popkulturnim reprezentacijama: lično bez politike
Komparativna analiza prikaza seksualnog i orodnjenog nasilja u filmu Promising Young Woman i mini-seriji I May Destroy You nastoji ukazati na srodnost prve reprezentacije radikalnom feminizmu i na srodnost druge interpretacije intersekcionalnom feminizmu. Pretresajući neke od elemenata kulture silovanja i dotičući momente pristanka, prinude, seksualnog napada uz pomoć narkotika, bola, traume i drugih aspekata osjećajnosti, osvete zbog silovanja, retributivne, restorativne i transformativne pravde, te ukazujući na neraskidive veze orodnjene, rasijalizirane i drugih opresija s klasnom eksploatacijom, tekst zaključuje ukazivanjem na nedostatnost psihologiziranih popkulturnih reprezentacija nasilja. Za progresivnije prikaze potrebna je politika.
15. studenoga 2021.Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (1. dio)
Biti Romkinja, identificirati se kao romska feministkinja i baviti se romskim feminizmom nisu iste stvari. Usto, romski feminizam nije unison. I dok koncepti bjelačkosti i gadžo-centrizma donekle opisuju specifičnu opresiju Romkinja, feminističke se optike logički i politički razlikuju i prema tome kako se misli kategoriju roda. U vizuri koja je u prvom dijelu ovog triptiha označena kao „rodno-ravnopravni pogled“, rodno uvjetovana opresija naddeterminira sve druge društvene odnose i sukobe: rod kao analitičko-politička kategorija se privilegira, a ako se misli u relacijama s drugim kategorijama kojima se imenuju društvene opresije i eksploatacija, onda je to prema aditivnom metodološkom modelu. Konačni cilj borbi koje se nastavljaju na ovu optiku je ravnopravnost (uz naglasak na normativnoj dimenziji), a ne postklasna jednakost, koja bi pretpostavljala potpunu transformaciju sistema.
29. studenoga 2021.Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (2. dio)
Za razliku od rodno-ravnopravnih pristupa koji prioritiziraju, a često i singulariziraju kategoriju roda (ili, u goroj varijanti kategoriju spola), intersekcionalni pristupi položaj Romkinja nastoje razumjeti složenije, uzimajući u obzir ne tako lako razlučive intersekcije identitetskih i diskriminacijskih osnova, kao i iskustava koja dovode u pitanje identitet. Na temelju takve metodologije dobivaju se i drugačije statistike, a komparabilni disagregirani podaci daju i drugačiju sliku društvenih odnosa. Razumijevanje romskog feminizma iz ove vizure je istorijski i geopolitički kontekstualiziranije, a paternalističke, spasilačke i rasističke nijanse u pristupu romsko-feminističkim temama nestaju. Međutim, i ova optika ima svoje manjkavosti: gubi iz vida, ili nema dostatna objašnjenja za sistemski okvir, te pretumačenje koncepta klase iz perspektive klasizma u eksplanatorni okvir strukturne i političke analize. O temeljnim razlikama spram rodno-ravnopravne optike, ali i o drugim teškoćama intersekcionalne, govori se u drugom dijelu triptiha o romskom feminizmu.
16. prosinca 2021.Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (3. dio)
Nakon analize elemenata rodno-ravnopravne i intersekcionalne optike, posljednji dio triptiha o romskom feminizmu donosi prikaz optike teorije socijalne reprodukcije, koja se ovdje razmatra kao analitički i politički najpotentniji okvir za promišljanje položaja Romkinja, a u sprezi s marksističkim razumijevanjem složenih odnosa rada: kako proizvodnog (prije svega kroz ukotvljenost u neformalnu sferu rada), tako i reproduktivnog (kroz marginalizirana kućanstva u kojima se socijalno reproducira rasijalizirana radna snaga). Pokazuje se kako je najveći broj Romkinja ne samo dio rasijalizirane, etnicizirane i orodnjene radničke klase, već je njihov položaj zapravo potpuno uključen u kapitalizam. Utoliko su i zagovaranja politike inkluzije promašena, a socijalno-reproduktivni pogled naznačuje jedinu revolucionarnu putanju: antikapitalističku.
14. prosinca 2019.Inkluzija kao depolitizacija romske zajednice
Kulturalizacija romske zajednice kao najbrojnije europske manjine, odnosno njezina konstrukcija kao etničkog partikulariteta kroz modele politike inkluzije koji se u Europi provode posljednjih desetljeća, relativizirala je sistemsku marginalizaciju Romkinja i Roma, dodatno produbljenu neoliberalizacijom mehanizama socijalne države. U osvrtu na zbornik Romi između multikulturalizma i politike štednje (2018) autorica ukazuje na politički instrumentalizirane, neučinkovite institucionalne strategije i programe inkluzije Roma u Srbiji, stavljajući ih u širi kontekst tretmana romskih zajednica diljem Europe.
27. prosinca 2020.Ejblistički režimi u kapitalizmu
Razmatrajući korporealnost ljudskog postojanja u kontekstu šireg razumijevanja rada socijalne reprodukcije koji održava i regenerira radnu snagu kao ključni element stvaranja profita, autorica iz historijsko-materijalističke perspektive ukazuje na koji se način u kapitalizmu tretiraju nenormativna tijela, uz fokus na osobe s invaliditetom.
31. siječnja 2021.Višestruke opresije transrodnih Roma i Romkinja
Diskriminacija trans osoba u kapitalističkim društvima još je dublja ako je povezana s marginalizacijom na osnovi etničke pripadnosti, kao i s podčinjenom klasnom pozicijom. U Srbiji još uvijek ne postoje statistike i istraživanja o siromašnim transrodnim Romkinjama i Romima, međutim oni_e svjedoče o vlastitom iskustvu složenih preplitanja opresija. Autorica skicira kako bi se ova isprepletenost opresija mogla misliti kroz konceptualiziranje spola/roda, heteronormativnosti, tradicionalnog i opozicijskog seksizma, seksualnih orijentacija, etniciteta i klase.
31. kolovoza 2021.Šta je sve od crno-feminističkog značaja?
Ako se Crni feminizam ne misli iz perspektive zasebnih opresija, isključivo kao feminizam za Crne žene, već iz emancipatorne perspektive univerzalnosti u kojoj se različite osi dominacije i eksploatacije promišljaju kao čvrsto uvezane u sistem kapitalizma, onda Crni feminizam postaje označitelj za ujedinjene antikapitalističke borbe. Na taj način i okupacija Palestine i diskriminacija trans osoba i ukidanje policije te drugih kapitalističkih institucija, kao i kolektivna briga itsl., čine polje crno-feminističke borbe, o čemu na panelu o paralelama između Crnog feminizma i pokreta Black Lives Matter govore Charlene Carruthers, Reina Gossett i Barbara Smith.
31. prosinca 2019.Rodno, seksualno i ekonomsko nasilje u neoliberalizmu
Iako se rodno uvjetovano nasilje pri tumačenju često svodi na interpersonalno nasilje, marksistička feministkinja Tithi Bhattacharya pokušava utvrditi kakve socioekonomske okolnosti pogoduju njegovoj proizvodnji. Eskalaciju nasilja razmatra u kontekstu četrdesetogodišnjeg pogubnog utjecaja neoliberalnih politika na polje socijalne reprodukcije i tržište rada. Pogledajte snimku i pročitajte pregled predavanja održanog u sklopu 12. Subversive festivala u suradnji s Centrom za ženske studije, a snimke s proteklih festivala potražite na plejlisti.
25. listopada 2020.Borba radnica i radnika iz Lancashirea protiv ropstva
"Buržoazija je znala da će ukidanje ropstva potaknuti radničku klasu na borbu protiv vlastitog nadničkog ropstva. Vlasnici mlinova organizirali su sastanak kako bi pridobili podršku za Jug te okrivili ciljeve Sjevera za patnju tekstilnih radnica i radnika. Njihova su se nastojanja pokazala jalovima jer je radnička borba protiv kapitalizma bila povezana s borbom za ukidanje ropstva. Radnice i radnici zaposleni u industriji pamuka okupili su se 31. prosinca 1862. godine u mančesterskom Free Trade Hallu ne bi li izglasali nastavak podrške blokadi. Odbili su pomaknuti ijednu balu pamuka s Juga, iako im je ta odluka prouzrokovala ogromne teškoće, znajući da su ruke koje su zadnje dirale taj pamuk bile ruke robova."
27. prosinca 2017.Pet funti godišnje
Povijesna aproprijacija borbe za žensko pravo glasa od strane buržoaskih feminističkih pokreta, do danas uspješno marginalizira doprinose lijevih feministkinja sufražetskom pokretu, a pritom i dimenziju egalitarnosti u kojoj se ogledaju ograničenja liberalne pozicije, koja uspjehom naziva činjenicu da je aktivno i pasivno pravo glasa bilo izboreno za ograničen broj privilegiranih žena. Andreja Gregorina, voditeljica marksističko-feminističkog kružoka FEMATIK, u okviru kojega se promišljala ova tema, ukazuje na demarkacije u polju političke participacije i subjektivacije žena te na važnost socijalističke agende kao zaloga radikalizaciji feminističke borbe.
29. listopada 2022.Ljudi svakodnevno proizvode teoriju
"Jedan od načina na koje pokreti mogu raditi prema integraciji s pojačanim naglaskom na međugeneracijskoj dimenziji, jest da respektiraju povijest borbe i uvide proizašle iz nje, čineći si pritom uslugu što neće morati otkrivati toplu vodu svaki put kada nastupi ogroman rast političke svijesti i borbenosti. Imamo mnogo toga za naučiti jedni od drugih u konkretnoj praksi borbe i solidarnosti."
31. prosinca 2020.Nerazradivost seksualnosti u radikalnom feminizmu
Organiziranje i iskustva seksualnih radnica_ka pomaknuti su na margine feminističkih solidarnosti i promišljanja kada im se pristupa s abolicionističkim zahtjevima koji dolaze iz radikalnog feminizma, a koji se s lakoćom, u redukcionizmu i banalnosti pristupa tim temama, stapaju s državnim i kapitalističkim interesima. Iz tih raspuklih (pa i gotovo iščezlih) savezništva moguće je izvući i raspetljati uglavnom zaobilaženu i potiskivanu povijest u rukavce koji će voditi u smjeru zakonodavstva, medicine ili rada, no koji će uvijek vraćati prema istim problemima i rupama koji sačinjavaju radikalnofeminističke politike i teorije. Tekst zahvaća crtice ove povijesti, ukazujući kako su se današnje rasprave o seksualnom radu oblikovale i na čemu se temelje.
31. prosinca 2018.Zamke radikalnog feminizma
Zbog sve brojnijih netrpeljivih istupa pobornica trans-isključujućeg radikalnog feminizma (TERF), već se neko vrijeme preispituje pozicija radikalnog feminizma na lijevom dijelu političkog spektra. Netrpeljivost prema trans osobama, posebice ženama, ponovo je vidljivim učinila njegove teorijske manjkavosti, poput transhistorijske definicije uzroka opresije žena, kao i izostanka klasne analize. Pročitajte prijevod teksta Erice West o razlikama između radikalnog i crvenog feminizma, te političkoj promašenosti separatističke strategije radikalnog feminizma koja iz progresivnih borbi isključuje klasno deprivilegirane muškarce i trans osobe.
16. kolovoza 2020.J.K. Rowling i bjelačka supremacistička historija „biološkog spola“
Slavna spisateljica J.K. Rowling već godinama koristi svoju platformu u svrhu transfobne agitacije, a sve pod krinkom tobožnjeg feminizma i znanstvene utemeljenosti „biološkog spola“. Iako se rasprava o njezinoj hobističkoj netrpeljivosti može činiti irelevantnom, riječ je o idejama koje, osim što imaju dalekosežne posljedice po sigurnost, kvalitetu života i dostojanstvo transrodnih osoba, svoje korijene vuku iz viktorijanskog znanstvenog rasizma, seksizma i homofobije. U tekstu se ukazuje na isprepletenost evolucionističke i eugeničke misli 19. stoljeća sa suvremenim „rodno kritičkim feminizmom“.
11. listopada 2021.U korijenu problema
"Unatoč tome što je koncept institucionalnog rasizma dobio određenu pažnju javnosti kroz Macphersonovo izvješće (iako je bio usko definiran i primijenjen), radikalna antirasistička tradicija posljednjih se godina često našla izvan fokusa. Izgurao ju je liberalniji pristup antirasizmu koji se pojavio osamdesetih kroz lokalne laburističke stranke i koji radije sagledava problem kroz individualiziranu i psihologiziranu optiku, pronalazeći suvremeni izraz rasizma unutar nevjerojatno uskih (ali isplativih) parametara zločina iz mržnje, te u prihvaćanju nesvjesne diskriminatorne pristranosti."
31. prosinca 2020.Feminizam i transfobija
Recentno jačanje transfobije u feminističkim i kvir prostorima očituje se u osnivanju trans-isključujućih organizacija ili preokretanjem politika postojećih u tom smjeru, kako bi se ucrtale granice između feminizma i LGB aktivizma u odnosu na trans organiziranje na međunarodnoj (LGB Alliance u Velikoj Britaniji s ograncima u Brazilu, Australiji, SAD-u...) i regionalnoj razini (Marks21, Lezbejska i gej solidarna mreža...). Transfobne politike nedavno je javno prigrlio i Centar za ženske studije u Zagrebu. Te se politike nastoje racionalizirati nizom pojednostavljenih tvrdnji koje apeliraju na „zdravi razum“ i opća uvjerenja, onkraj teorijskih i empirijskih uvida. Ovaj tekst nas u formi FAQ-a, s uvodnim osvrtom, vodi kroz diskurs i logiku kojima se ta racionalizacija odvija, a nastao je u kontekstu ad hoc antikapitalističke kvir inicijative feministkinja i feminista protiv transfobije.
19. srpnja 2020.Ne možemo govoriti o rasizmu bez razumijevanja bjelačkosti
"Bijeli životi već su bitniji od drugih, stoga proklamirati da su bitni znači pridati im dodatnu vrijednost, što nas opasno približava terenu bjelačke supremacije. To ne znači da su sve bijele osobe u zapadnim društvima materijalno dobro zbrinute ili da ne trpe oskudicu, nego da to nije posljedica činjenice da su bijeli. Crni životi i dalje su obezvrjeđeni, a kako bismo došli do željene situacije u kojoj su svi životi (uistinu) bitni, prvo oni moraju ostvariti paritet tako što će postati bitni. Ovo uistinu nije toliko teško razumjeti, osim ako to odabirete ne razumjeti."
31. prosinca 2019.U ime ženskih prava: uspon femonacionalizma
"U predavanju ću se baviti nekima od tema koje sam obrađivala u knjizi In the Name of Women’s Rights. The Rise of Femonationalism (Duke, 2017). U tom djelu istražujem nerijetku praksu da anti-islamističke i ksenofobne inicijative iskorištavaju feminističke ideje, kao i načine na koje se to događa. Uvodim termin „femonacionalizam“, kako bih njime opisala prakse i zagovaračke kampanje u sklopu kojih se, prikazivanjem muslimanskih muškaraca kao ugnjetavača, te naglašavanjem potrebe za spašavanjem muslimanskih žena, ove anti-islamističke skupine koriste rodnom jednakošću ne bi li opravdale svoje predrasude."
4. svibnja 2019.Neoliberalizam, migrantkinje i komodifikacija brige
Statistički podaci jasno ukazuju da je europsko tržište rada strogo rodno i rasno uvjetovano. Istovremeno s rastom nezaposlenosti među muškarcima, ona je među ženama u padu. Međutim, ovi naizgled suprotni učinci krize ne ukazuju na privilegirani položaj radnica, već na proces ubrzane feminizacije migracija, kao rezultat porasta potražnje za radnom snagom u tradicionalno „ženskim“ poljima kućanskog rada i rada brige. Autorica objašnjava što nam sudbina migrantkinja može reći o sve lošijem položaju radništva u cjelini. Sara R. Farris održat će 7. svibnja u 19h u kinu Europa predavanje pod naslovom „U ime ženskih prava: uspon femonacionalizma“, u sklopu ovogodišnjeg 12. Subversive festivala.
12. srpnja 2020.Zašto su feminizam i antirasizam sastavni dijelovi klasne borbe
Kapital je strukturno ovisan o domestifikaciji žena i familijalizaciji socijalno-reproduktivnog rada, kao i o proizvodnji te institucionalnoj konsolidaciji konstrukata rasijaliziranog Drugog. Svođenjem feminizma i antirasističke borbe na politike identiteta, kojima je namjera režimom kvota kompenzirati stereotipni odnos prema ženama i rasijaliziranim osobama, zakrivaju se doprinosi socijalističkog feminizma kao feminističke klasne borbe za sistemsku emancipaciju sviju žena i dokidanje strukturnih nejednakosti, a izmiče iz vida i uloga rasizma u smanjivanju vrijednosti rada, osiguravanju supereksploatacije i organizacijske razjedinjenosti radničke klase te legitimaciji imperijalističke eksproprijacije i porobljavanja autohtonog stanovništva.
31. siječnja 2016.Kulturni materijalizam i politike identiteta
Kako stvoriti univerzalni socijalistički projekt u kontekstu prioritiziranja „identitetskih politika“ danas je jedno od ključnih pitanja prilikom promišljanja lijevih progresivnih strategija otpora. Iz Up&Undergrounda 27/28 prenosimo prijevod teksta Richarda Seymoura o važnosti materijalizacije kulture i „identitetskih pitanja“ te neophodnosti da se u izgradnji univerzalnog političkog subjekta operacionalizira realno postojeća partikularna iskustva nepravde kao dio materijalnih procesa.
