Emocija koja dominantno konstruira reakcionarni tip diskursa je strah, ali postoje i reakcionarni obrasci racionalnosti. Naslanjajući se na fukoovske i historijsko-materijalističke analize uvjeta proizvodnje znanja, u različitim reakcionarnim epistemologijama mogu se uočiti postojani elementi: individualizacija društvenih fenomena; brojni self-help svjetonazori; zabrane i postupci isključivanja neistomišljenika_ca; usidrenost u biološkim i drugim esencijalizmima; oštro suprotstavljanje razuma i ludila; tendenciozna pitanja koja uokviruju besmislene rasprave; kvazi-znanstvena fascinacija činjenicama i „zdravim razumom“; površna upotreba brojki, informacija, grafova i referenci van analitičkih konteksta. Tako je i debata omiljena forma raspravljanja reakcionarnih demagoga, a konstrukcija neprijatelja (u liku postmodernih, rodnih, društveno-znanstvenih i sličnih figura) „politički“ ključ ovih diskursa.
„Svjetlo na duši“ (2003), António Segui, miješana tehnika na platnu, Centro de Arte Moderna Manuel de Brito (CAMB), Palácio dos Anjos, Algés, Portugal, 28. travnja 2018. godine (izvor: Pedro Ribeiro Simões @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
„u svakom društvu produkcija diskursa u isti mah kontroliše, selektuje, organizuje i raspodjeljuje, i to izvesnim postupcima čija je uloga da ukrote moći i opasnosti diskursa, da ovladaju njegovim nepredvidljivim događajima, da izbjegnu njegovu tešku i opasnu materijalnost.“
Michel Foucault, Poredak diskursa
Reakcionari se organiziraju. Riječi koje govore ili pišu, kao i sve druge riječi, imaju svoju genealogiju, moć i interese u pozadini. Postoje čvorišta diskursa, zajednice, vidljivi obrasci znanja i ustaljene prakse. A postoje i materijalni uvjeti u kojima i reakcionari i svi ostali žive. U situacijama njihovog pogoršanja, odnosno u periodima ekonomske krize, reakcionarni diskursi lakše igraju na kartu impulsa kojima se iznalaze vidljiviji i „ranjiviji“ neprijatelji.
Reakcionarna radikalizacija pokazuje određene emocionalne strukture i često se naslanja na sjecište identiteta i traume, te na afekt straha. Mnogi reakcionarni diskursi vezuju se uz neku prijetnju i hipotetsku opasnost – uništenje obitelji, fiksnih rodnih identiteta „muškarca“ i „žene“, braka, heteroseksualnosti, države, civilizacije same; „bijeli genocid“ i slično. Ove hipotetske prijetnje unutar diskursa reakcionara istovremeno su potvrda njihovog identiteta i potvrda pripadnosti zajednici koja njihovom identitetu daju smisao – instrumentalizacijom traume[1] učvršćuje se identitet koristan za radikalizaciju.
Reakcionarne grupe pored obrazaca emocionalnosti imaju i svoje racionalnosti, takoreći svoja „znanja“. Iako raznorodni, reakcionarni diskursi često dijele određene pretpostavke. To je osobito vidljivo u diskursima koji pretendiraju na „znanstvenost“. Dakle, moglo bi se reći da postoji određeni reakcionarni episteme.
Jedna od značajki reakcionarne epistemologije je svođenje većine društvenih pojava na agregate individualnih odluka. Iz takve perspektive treba čitati jednog od popularnijih reakcionarnih demagoga, Jordana Petersona, kada piše ili govori o spremanju svoje sobe ili kuće – ne kao samorazumljivom savjetu za poboljšanjem kvalitete svog života, već kao uvjetu komentiranja „svijeta oko sebe“: „Počisti u vlastitom dvorištu prije negoli kritiziraš svijet“. Tako postavlja nedostižnu ljestvicu ulaska u diskurs o društvenim pitanjima, istovremeno parafrazirajući Margaret Thatcher prema kojoj ne postoji društvo, već samo pojedinci i njihove obitelji[2].
Kada se individualizira društveni kontekst, jedino na što se može utjecati je individua i otuda brojni self-help pogledi na svijet: „psihološki“ self-help Jordana Petersona, seksistički self-help pick-up artista i antifeminista, optimistični self-help Stevena Pinkera s grafovima, financijski self-help kapitalističkih propagandista, rasistički self-help o tome kako se pripremiti za nadolazeći rasni ili građanski rat… Takav odnos prema društvenom kontekstu služi i za stvaranje neprijatelja koji su u reakcionarnim diskursima najčešće, u najširem smislu te riječi, aktivisti – problematične figure koje, za razliku od self-help mudrosti, često ne ciljaju samo na individualnu razinu, odnosno uvode društveni kontekst u diskurs.
Skoro svi reakcionarni diskursi će imati slične, ako ne i analogne, mehanizme individualizacije društvenih pojava. Ponekad će to biti gotovo eksplicitno, poput sastavljanja popisa nepoželjnih profesora_ica na sveučilištima, koji_e skoro svi rade u disciplinama društvenih znanosti, ili pokretanja peticija za ukidanje kolegijâ „socijalne pravde“ što je u svojoj srži poziv na ukidanje kolegija društvenih znanosti. Polja istraživanja poput rodnih studija i kritične rasne teorije lako postaju bauk na desnici i zbog toga što počivaju na razmatranjima društvenog konteksta – na konstruktivističkim pristupima rodu i rasi.
Takav odnos prema društvenom kontekstu za demagoge ima i praktičnu svrhu jer odrađuje zabranu kao postupak isključivanja diskursa. Foucault zabranu kao postupak isključivanja opisuje ovako:
„Najočigledniji i najpoznatiji je zabrana. Sasvim dobro znamo da nemamo pravo da kažemo sve, da ne možemo govoriti o bilo čemu u bilo kojim okolnostima i da, konačno, nema svako pravo da govori o svemu. Tabu predmeta govora, ritual okolnosti govora, privilegirano ili isključivo pravo subjekta koji govori – to su tri tipa zabrane koji se međusobno presecaju, osnažuju i nadopunjuju i tako formiraju složen okvir koji se neprestano menja.“[3]
Nakon što isključe nepodobne profesore_ice i sveučilišne kolegije, reakcionarnim demagozima ostaje privilegija tumačenja društvene stvarnosti.
Još jedna značajka reakcionarne epistemologije su biološki esencijalizmi, koji često datiraju od 19. stoljeća i međusobno se nadopunjuju s individualizacijom društvenog konteksta. Tako se u seksističkim diskursima tvrdi da su muškarci nasilni zbog testosterona, žene su po prirodi kućanice i majke, a rodne uloge po potrebi se dodatno opravdavaju pozivajući se na društva lovaca i sakupljača. Kategorije muškarca i žene postaju biološke kategorije, bez svoje povijesti, moći koja ih stvara i održava, moći koju provode i pozicije u širem društvenom kontekstu. Zato reakcionarni diskursi napadaju pojam roda kao društveni konstrukt, te inzistiraju na pojmu spola, odbijajući prihvatiti da je i spol društveno konstruiran, te perpetuirajući cis-rodne, heteronormativne aranžmane koji podupiru kapitalističke odnose.
Jedan od primjera biološkog esencijalizma može se pronaći u knjizi The Bell Curve[4] Charlesa Murrayja, gdje se iznosi zaključak da su Crni ljudi prirodno manje inteligentni od bijelih. U ovoj knjizi se daju i politički prijedlozi – zalaže se za obrazovanje podređeno „nadarenoj djeci“, umjesto trošenja vremena i resursa na djecu koja imaju problema s obrazovanjem[5]. Obrazovanje mora biti podređeno održavanju „biološke stvarnosti“ intelektualne superiornosti jedne rase nad drugom, te postaje samo nastavak „prirode“.
Uplitanje u „prirodu“, kako je konceptualiziraju reakcionarni demagozi, osim radi njezinog poticanja ili pospješivanja njenih procesa, predstavlja se s apokaliptičnim prijetnjama, a politički stavovi koji odudaraju od njihovih često se naturaliziraju i uvijaju u medicinske metafore, pa se predstavljaju kao „rak“ ili „mentalna bolest“.
Nadalje, epistemološka značajka mnogih reakcionarnih diskursa je i pozivanje na logiku i glorifikacija „zdravog razuma“ odnosno reifikacija razuma[6], što, prema Foucaultu, odrađuje funkciju drugog principa isključivanja diskursa:
„Postoji u našem društvu drugi princip isključivanja, ne više zabrana, nego podela i odbacivanje. Mislim na suprotstavljanje razuma i ludila.“[7]
Dakle, oni koji se s „racionalnim“ reakcionarnim demagozima ne slažu, označeni su u polju emocionalnosti, mentalne bolesti ili ludila, što je oprimjereno frazom koju je popularizirao Ben Shapiro: „Činjenice nije briga za vaše osjećaje“ („Facts don’t care about your feelings.“). Činjenice se postavljaju nasuprot osjećajima koji se guraju u domenu iracionalnog[8]. Tako se reakcionarni demagog postavlja u poziciju gdje on na strani razuma govori samo činjenice, a nečijem neslaganju ostaje samo prostor iracionalnog[9].
Kako se konstruiraju te činjenice, o kakvoj se uporabi (raz)uma radi? Selektivne informacije, fascinacija sirovim brojkama, (dekontekstualiziranim i često netočnim) statističkim podacima, grafovima[10] van konteksta, referencama na istraživanja bez dublje analize, metodološki individualizam i slično[11]. Iako ovi diskursi pokušavaju stvoriti dojam znanstvenosti, koristeći u te svrhe relativnu bliskost s „biologijom“, navodno odbacujući „emocionalne“ iskaze i isključujući društvene znanosti[12] kao primjer „neznanstvenosti“, razum koriste usko, a znanost isključivo kao patinu. Iza te estetizacije znanosti možemo pronaći specifičan scijentizam[13].
Uz samoidentifikaciju „racionalnog muškarca“, koja je povezana s biologizacijom muškaraca kao racionalnih nasuprot „emocionalnim ženama“, ide i to da se razum i logika vide isključivo kao individualne osobine koje posjeduje samo nekolicina[14], a ne kao alati u procesima društvene proizvodnje znanja. Time se razum kao individualna sposobnost vidi kao jedini instrument stvaranja znanja ili pronalaska istine. Takvo razumijevanje razuma povlači znanje natrag iz društvenog konteksta, iz područja kolektivnog znanja, i produkciju znanja predstavlja kao individualnu aktivnost nekolicine „razumnih ljudi“. Znanje se u reakcionarnom balonu ograđuje i individualizira. Na taj način i „debata“ ili „pobijanje argumentima“ postaje omiljena forma reakcionarnih diskursa.
Ponekad je u tim dijalozima i iskazima cilj samo da se postave neka tendenciozna pitanja i time uokvire potencijalne rasprave, primjerice: „Vladaju li Židovi svijetom?“, „Postoje li trans ljudi?“, „Je li se holokaust stvarno dogodio?“, „Je li njihovo postojanje prijetnja nama?“ Uspjeh reakcionarnog diskursa već se vidi u tome što na takva i slična pitanja odgovaramo u obliku debata. Uspjeh je i u tome što se raspravlja trebamo li tolerirati (ponekad čak i poticati) reakcionarni diskurs i što se progurala ideja o „neutralnom jeziku“, lišenom svoje povijesti, kontekstualnosti i dinamika moći.
Druga strana novčića glorifikacije (reakcionarno shvaćenog) razuma je konstruiranje neprijatelja razuma u liku „postmodernih neomarksista“[15], postmodernista uopće, „teoretičara rodne ideologije“, „social justice warriorsa“, sociologa znanja, a napose filozofa znanosti (uz neke iznimke). Foucault je, primjerice, sveden na „oca rodne ideologije“[16], Derrida na nekoga tko je bio protiv mogućnosti znanja i razuma, a obojici se pripisuje postupak dekonstrukcije svih hijerarhija. Naravno, reakcija nerijetko (greškom) miješa njih dvojicu, pa Jordan Peterson priča o jednom, opisujući drugog.
Neki reakcionarni epistemolozi, pak, pišu i knjige o genealogiji postmodernizma u ovom svjetlu, poput Explaining Postmodernism[17] Stephena Hicksa (na koju se Peterson često referira). Foucault, Derrida, Lyotard i Rorty ovdje su predstavljeni kao dio iste škole misli, skupa s Rousseauom i Kantom, a zajedničko im je tobožnje protivljenje razumu, pa tako npr. Kant postaje opasan već samo zbog ideje da razum nije dovoljan[18]. Dakle, kod Hicksa imamo povijest filozofije u kojoj Kant i Rousseau, kao začetnici prosvjetiteljske misli, dijele istu poziciju kao i postmoderni autori, kojima kao značajnu međusobnu sličnost možemo pronaći njihove kritike prosvjetiteljstva. Na drugoj strani, kao „muškarci razuma“ ili „racionalni muškarci razuma“ nalaze se, primjerice, Francis Bacon, René Descartes i John Locke[19].
* * *
Reakcionarni diskursi nastoje onemogućiti kritičke diskurse o društvu, a time i politički angažman oko njegove promjene. Individualizacijom društvenog konteksta uklanja se fundamentalna mogućnost sastavljanja kritičkih iskaza o kapitalizmu. Biologizacijom se društveni odnosi u kapitalizmu naturaliziraju ili vide kao najbliži „ljudskoj prirodi“. Na taj se način i država, rodne uloge, hijerarhije, novac, institucije, eksploatacija, klase itd. – predstavlja kao nešto prirodno ili bar najviše u skladu s prirodom. Reifikacijom razuma i individualizacijom znanja broj legitimnih govornika sužava se na malu brojku privilegiranih individua.
Diskursi o tome kako bijeli straight muškarci teško nalaze intimne partnerice zadobivaju auru znanstvenosti, dok se diskursi o materijalnim uvjetima života ljudi potiskuju ili brišu. Legitimne teme postaju rapid onset gender dysphoria[20], znanstveni rasizam[21], razni arhetipi, „ženski mozak“ i „muški mozak“[22] itsl., dok teme poput radničkih prava, cijene života, diskriminacije i nasilja bivaju unutar reakcionarne episteme označene kao emocionalno prigovaranje i time isključene. Prijetnjom se doživljavaju diskursi koji dolaze od subjekata koji nemaju želju za apologijom statusa quo ili prizivanjem nekog idealiziranog zlatnog doba iz prošlosti. Dakle, ovdje se razvija volja za istinom kapitalističkog realizma.
Reakcionarna radikalizacija oduzima svojim subjektima mentalne alate kojima bi prepoznali vlastitu radikalizaciju, kao i (društvene) razloge svog nezadovoljstva. Kada antifeministički i ženomrzački diskursi nezadovoljnim muškarcima serviraju konstruiranu sliku „ludih feministkinja“, oni isključuju feminizam kao široko polje u kojem je moguće pronaći alatke pomoću kojih bi ti isti muškarci mogli razumjeti opresije koje doživljavaju i one u kojima sudjeluju. Isključujući razne govorne subjekte, discipline i znanja, subjektima radikalizacije ostaje samo ono što im nude demagozi. Također, ostaje moralizacija, koja se pak dobro poklapa s atomiziranim i individualiziranim neoliberalnim etikama odgovornosti. Društveni problemi postaju moralne manjkavosti pojedinaca ili biološke manjkavosti čitavih skupina ljudi.
Misao i praksa koji bi išli prema uklanjanju ili umanjivanju problema današnjeg društva, morali bi biti oslobođeni okova reakcionarnih diskursa i njihovih značajki. Da bi misao bila politički progresivna, morala bi se osloboditi modernističkih zabluda i kartezijanskih perspektiva koje još uvijek žive unutar reakcionarnog epistemea i preuzeti sebi ono što Foucault naziva kritičkom ontologijom, gdje naše promatranje ne smije uzimati sfere moći i znanja kao odvojene:
„Kritičku ontologiju sebe samih svakako ne smijemo uzeti kao teoriju, doktrinu, čak niti kao permanentno tijelo znanja koje se akumulira; moramo je koncipirati kao stav, kao ethos, filozofski život u kojem je kritika onoga što jesmo istovremeno historijska analiza granica koje su nam nametnute i eksperimentiranje s mogućnošću njihova nadilaženja.“[23]
Bilješke:
[1] Postoje i prakse emocionalnog samoranjavanja, poput onih u ženomrzačkim i antifeminističkim incel prostorima, gdje se muškarce koji sebe percipiraju ugroženima jer ne mogu pronaći intimne partnerice potiče da pri osjećaju bliskosti s nekom ženom zamisle kako se ona „jebe s drugim“. Takva praksa potiče konstruiranje slike žene kao prijetnje i na taj način održava identitet incela, stavljajući ga u poziciju u kojoj sam sebi oduzima mogućnosti drugačije komunikacije sa ženama.
[2] Misao za koju inspiracija potječe iz metodološkog individualizma neoklasične ekonomske teorije i njezinog homo economicusa.
[5] Ako vam se ne čitaju rasistički pamfleti koji glume znanstvene radove, odličan prikaz te knjige možete pronaći u Shaunovom videu na YouTubeu, koji u detalje ulazi u njezine metodološke probleme i političke zaključke: The Bell Curve
[6] Ovdje pojam reifikacije koristim onako kako ga definira Gajo Petrović: „reifikacija ili postvarenje, tj. akt (ili rezultat akta) preobražavanja ljudskih svojstava, odnosa i djelatnosti u svojstva, odnose i djelatnosti stvari koje su nezavisne od čovjeka i upravljaju njegovim životom.“, v. Gajo Petrović, Filozofija i marksizam (Zagreb: Mladost, 1965), 180.
[7] M. Foucault, Poredak diskursa, 10.
[8] Unatoč tome što će društveno-humanističke znanosti, poput psihologije i drugih, osjećaje promatrati kao činjenice jer su im one objekti razmatranja kao mentalna stanja pojedinaca_ki.
[9] Kako to opisuje Aisling McCrea u „The magical thinking of guys who love logic“: „Prema njegovim podržavateljima, a čak i nekima koji ga možda ne podržavaju, Ben Shapiro obožava činjenice. Zašto? Zato što kaže da obožava činjenice. On ne temelji svoje tvrdnje na osjećajima, a znamo da je tomu tako jer nam on to sam kaže. (…) Inzistirajući neprestano na ovakvoj interpretaciji vlastitog karaktera, potaknut idolopoklonstvom svojih lojalnih obožavatelja i zajedljivim naslovima svojih clickbait videa, Shapiro se pretvara u sliku samoga sebe kao Racionalnog čovjeka. Izreknite magične riječi dovoljno puta, i publika će se naći pod vašim činima“ Dostupno na: https://theoutline.com/post/7083/the-magical-thinking-of-guys-who-love-logic
[10] Primjere besmislenih grafova lako je pronaći na PragerU YouTube kanalu, koji glumi obrazovni kanal dok širi reakcionarnu propagandu. Tako ćete u njihovim video-prilozima pronaći grafove koji pokušavaju prikazati varijablu umjetničke vrijednosti umjetničkog djela koja arbitrarno u dvadesetom stoljeću pada na nulu; obrnuto proporcionalni odnos između varijabli zadovoljstva žena i napretka feminizma te slične primjere gdje nema objašnjenja metodologije mjerenja prikazanih varijabli, često čak ni oznaka osi grafova – no, njihova estetika se svakako utječe znanstvenosti.
[11] Primjer je Steven Pinker koji lošim korištenjem podataka dolazi do zaključaka da samo trebamo pustiti da se progres slobodno odvija u obliku kojeg poznajemo.
[12] Tako po strani ostaju marksističke analize materijalnih uvjeta, fukoovske analize odnosa moći i znanja, a čak i općenite sociološke analize osnovnih nejednakosti u društvu itsl. postaju nešto iracionalno jer imaju dodira s empirijom, iskazima marginaliziranih ljudi (koji samim isključenjem iz kategorije „razumnih ljudi“ gube glas) i društvenim te povijesnim kontekstom. Izjave o društvenoj stvarnosti koje ne mogu biti izrečene u nekoliko linija dijaloga između „razumnih ljudi“ bivaju izgurane iz domene legitimnog znanja (ili bar minimalno objekta promatranja) odnosno legitimne uporabe razuma.
[13] Scijentizam je stav prema kojem je jedini legitimni izvor pristupa istini znanost. Kod scijentističkog stava je značajno što znanost koncipira isključivo kroz metodologije prirodnih znanosti i otvoreno odbija kritički pristup znanosti koji dolazi iz drugih disciplina.
[14] Što je blisko i tropima teorije zavjere prema kojima samo mali broj ljudi ima unutarnji život, često kodiran kao „duša“.
[15] Iliti koji god novi oblik nacističke, antisemitske teorije zavjere o kulturbolschewismusu preferirate.
[16] Dok se funkciju „majke rodne ideologije“ često pripisuje Judith Butler.
[18] Hicksove interpretacije svih navedenih autora su manjkave, ako to nije vidljivo već iz stavljanja Rousseaua i Kanta pod isti nazivnik s postmodernim autorima iz 20. stoljeća, ali ovdje nam je važnija funkcija koju odrađuju za taj tip diskursa. Npr. Foucault će biti problematičan zbog neostavljanja prostora u svojoj misli znanju odvojenom od moći (a time i reakcionarnom poimanju razuma). Na sličan način i ostali postmoderni autori postaju neprijatelji jer razum izvlače iz apstrakcije nazad u sfere moći, povijesti i društvenog te materijalnog konteksta.
[19] Locke će često poslužiti kao apologet kapitalizma i kolonijalizma, Descartes kao oličenje i filozofsko opravdanje individualnog razuma te metodološkog individualizma, a Bacon će biti svjetlo prirodnih znanosti protiv mraka nerazuma.
[20] Rapid onset gender dysphoria je ideja koju popularizira Abigail Shrier u knjizi Irreversible Damage, metodologijom ispitivanja roditelja trans djece o tome kada se kod njihove djece pojavljuje rodna disforija. Iz perspektive roditelja, disforija se naglo pojavljuje i to Shrier u svojoj knjizi koristi da zaključi kako kod djece postoji iracionalna želja za tranzicijom. Na taj način se disforija koju mnogi trans ljudi doživljavaju gura u sferu iracionalnog, dok se fiksirane, naučene rodne uloge učvršćuju.
[21] Znanstveni rasizam u diskursima o kvocijentu inteligencije ili genetici pokušava opravdavati razne vrste diskriminacije, opresije i eksploatacije kao „prirodne pojave“. Ako je to previše plosnato, u svrhu legitimiranja složenih hijerarhija ostaju alfa i beta mužjaci (preuzeti iz istraživanja o vukovima u zatočeništvu), jungijanski arhetipovi i Petersonovi jastozi, između ostalih.
[22] Konceptualizacije „ženskog“ i „muškog“ mozga koristit će ne samo za obranu tobože urođenih i fiksnih rodnih uloga te heteropatrijarhata, već i za biologizaciju zla i nasilja. Muško nasilje u tim diskursima postaje prirodno, bilo to eksplicitno u diskursima koji ga opravdavaju ili implicitno u transfobnim i mizandrističkim mentalnim gimnastikama.
[23] Foucault, M., What is Enlightenment?
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.
31. prosinca 2019.Foucault i revizija liberalizma
U predavanjima iz kasnih 1970-ih, Foucault kroz prizmu analize guvernmentaliteta poduzima analizu (neo)liberalizma, tumačeći ga kao tehnologiju upravljanja, a ne ideologiju vladajuće klase. Kao ključno obilježje neoliberalizma naglašava odbacivanje laissez-faire principa, odnosno konstrukciju i institucionalno održavanje tržišnog natjecanja od strane aktivne intervencionističke države. Dok prvi val recepcije afirmativno pristupa Foucaultovim analizama kao nadopuni marksističkog promišljanja liberalizma, drugi val neopravdano implicira Foucaultovu podršku neoliberalnom projektu u maniri trećeputaške socijaldemokracije, ali i historijski kontekstualizira njegove teze, koje, unatoč netematiziranju demokracije i samoupravljanja te individualističkim ograničenjima, mogu poslužiti kao polazište suvremenoj ljevici u problematiziranju ključnih pitanja društvene transformacije.
4. prosinca 2023.Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize
Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
25. prosinca 2022.„Ako to želiš, budi i ti“: klasa u animiranim dječjim filmovima
U dječjim animiranim filmovima, a osobito u individualističkim reprezentacijama dispozicija i postignuća likova, zanemaruju se prikazi socioekonomske stratifikacije i klasnih podjela, a djeca i njihovi kapaciteti za razumijevanje sadržaja (pa i korijena nejednakosti) uporno podcjenjuju. Prema još uvijek prevladavajućoj viktorijanskoj optici, djeca su nevina i krhka bića koja treba štititi od svijeta, dok djeca u realnom svijetu vrlo brzo uviđaju pravila i implikacije klasnih pozicija, a rano dožive i vršnjačko nasilje upravo na tim osnovama. Klasa je, za razliku od orodnjenog, rasiziranog i seksualnog identiteta, u animiranim filmovima prikazana sporedno, uglavnom kroz nekoliko okvira: dobroćudni (narativi u kojima se siromaštvo i klasna nejednakost ili ne prikazuju ili se radnička klasa prikazuje kao da nikada nije prijetnja višoj, već s njom dijeli interese), zloćudni (klasna mobilnost je određena moralnim zaslugama protagonista), konsenzualni (bogati se prikazuju kao obični ljudi s kojima je moguće suosjećati), okvir divljenja (bogati su divni jer nesebično pomažu svijetu) i oponašanja (svi bi trebali imitirati stil i oznake bogatstva). Izbjegavajući nagovore na programatsko usmjerenje animiranog filma u buđenje klasne svijesti djece, autorica ističe značaj fiktivnog u senzibiliziranju za drugačije klasne pozicije, kao i revolucionarni potencijal dječje mašte.
12. rujna 2023.Dan nezavisnosti
Učestalost retoričkih tropa o neovisnosti (nezavisnosti) pojedinaca_ki sasvim je u skladu s (neo)liberalnom ideologijom individualizma, prikrivajući temeljnu ovisnost (zavisnost) ljudi od društvenih odnosa koji su u kapitalističkim društvima posredovani tržištem. I dok se neke figure ovisnosti – poput ovisnosti od opijata, od institucija, ovisnosti žena od muškaraca, ovisnosti od obitelji, od ljubavnih partnera, pa i ovisnosti od samih sebe – posebice propagiraju kao nepoželjne, ova retorika pogoduje demontiranju institucija, servisa i formi skrbi o kojima ljudi u znatnoj mjeri ovise kako bi preživjeli, kao i otvaranju novih tržišnih niša kao dodatnih izvora profitabilnosti u industrijama zabave, skrbi i liječenja psihe. Ideali neovisnosti i autonomije, dakako, nisu sami po sebi loši (centralni su u svakom emancipatornom političkom projektu), no trik kojim nam se podmeće brisanje kolektivnih spona prikriva složenije društvene dinamike i suštinsku međuovisnost živih bića na planeti.
31. prosinca 2020.Feminizam i transfobija
Recentno jačanje transfobije u feminističkim i kvir prostorima očituje se u osnivanju trans-isključujućih organizacija ili preokretanjem politika postojećih u tom smjeru, kako bi se ucrtale granice između feminizma i LGB aktivizma u odnosu na trans organiziranje na međunarodnoj (LGB Alliance u Velikoj Britaniji s ograncima u Brazilu, Australiji, SAD-u...) i regionalnoj razini (Marks21, Lezbejska i gej solidarna mreža...). Transfobne politike nedavno je javno prigrlio i Centar za ženske studije u Zagrebu. Te se politike nastoje racionalizirati nizom pojednostavljenih tvrdnji koje apeliraju na „zdravi razum“ i opća uvjerenja, onkraj teorijskih i empirijskih uvida. Ovaj tekst nas u formi FAQ-a, s uvodnim osvrtom, vodi kroz diskurs i logiku kojima se ta racionalizacija odvija, a nastao je u kontekstu ad hoc antikapitalističke kvir inicijative feministkinja i feminista protiv transfobije.
30. lipnja 2021.Interseks osobe i njihovi problemi
Interseks stanja obično se razumijevaju kao stanja koja variraju „između“ ženskog i muškog spola, i čija genetska, kromosomska, hormonska, i anatomska (ne)preklapanja uzdrmavaju binarnu konstrukciju „ženske“ i „muške“ spolnosti. Patrijarhalna proizvodnja medicinsko-biologijskog znanja ne samo da diskurzivno gura interspolne osobe u identitetske kutije „ženskosti“ i „muškosti“ te produbljuje njihovu marginalizaciju, već nameće i opasne prakse sakaćenja tijela koja se ne uklapaju u dominantnu taksonomiju. Raspršivanje ustajalih mitova možemo započeti ozbiljnijim informiranjem o iskustvima interseks osoba, kao i povezivanjem s organizacijama koja štite njihova prava.
5. srpnja 2020.Kratka povijest Jordana Petersona
O intelektualnom i političkom razvojnom putu kliničkog psihologa i popularnog društvenog kritičara Jordana Petersona – od neartikuliranog ljevičara do proklamatora teza o duboko pokvarenoj ljudskoj naravi baziranoj na biološkom esencijalizmu i opravdanosti dominacije jedne vrste ljudi nad drugima.
26. srpnja 2020.Liberali još uvijek misle da će utvrđivanje činjenica zaustaviti desnicu
Strategija nadjačavanja političke dominacije konzervativaca koju zagovaraju intelektualni predvodnici američke Demokratske stranke već se desetljećima svodi na provjeravanje činjenica i osporavanje dezinformacija koje desničari plasiraju preko svojih moćnih medijskih kuća. Ovakvim optimizmom u pogledu moći komunikativnog djelovanja liberali pokazuju da ne razumiju razliku između političke utakmice i argumentirane rasprave.
10. rujna 2022.Populisti ne integriraju mase u političke procese
Čitav je spektar značenja ideje populizma: od pozitivno konstruiranog političkog stila do negativno nabijenog termina kojim (uglavnom) liberalni mediji podjednako demoniziraju sve što se stigmatizira kao „ekstremno lijevo“ i „ekstremno desno“. I dok populistička retorička strategija upotrebljava kategorije poput „narod“ (spram „elita“) ili „99%“ (spram „1%“) te nastoji uvjeriti da je na strani „većine“, važno je istaći da je populistički stil nešto sasvim drugo od ozbiljnog političkog organiziranja masa. Masovna politika, koja se gradi kroz dugoročnije i ukorjenjenije masovne partije, pokrete i društvenost radničke klase, ne oslanja se na medijsku prezentnost stranaka i glasačku podršku pasivnog naroda, već na demokratičnu i institucionalniju (samo)organizaciju masa. O različitim ciljevima lijevih i desnih populizama, ograničenjima postmarksističke verzije populizma, usponu populističke desnice, neoliberaliziranju lijevog centra i nestanku radničke ljevice u Italiji, razgovarali smo s Davidom Broderom tijekom njegova gostovanja na 15. Subversive festivalu.
