Branimir Janković
27. studenoga 2022.
Još jedan nerealizirani „kraj povijesti“: Albanija iz pera Lee Ypi
Knjiga Lee Ypi pod nazivom Free: Coming of Age at the End of History tematizira socijalistički i tranzicijski period Albanije tijekom 1980-ih i 1990-ih godina, koji profesorica političke teorije predočava kroz autobiografsku vizuru. Uz ambivalencije pristupa sociološke autobiografije (veća pristupačnost u literarnom smislu, ali i zamke nedovoljne kritičnosti emocionalnih opisa spram znanstvenih objašnjenja), kao središnja misao knjige pojavljuje se promišljanje razlika između ideje slobode u albanskom socijalizmu i liberalnih sloboda u kapitalizmu, te mogućnosti da ih većina uistinu prakticira u oba slučaja. Tranzicija, baš kao ni nakon drugih slomova socijalizma, nije donijela „kraj povijesti“, već produbljenje nejednakosti i nesigurnosti.
Knjiga Lee Ypi Free: Coming of Age at the End of History (2021, 2022) izazvala je veliku pažnju britanskog tiska i niz komentara te je nagrađivana i predlagana za brojne nagrade, a ubrzo je prevedena na devetnaest jezika. U knjizi profesorica političke teorije na London School of Economics piše o svojim sjećanjima na djetinjstvo u socijalističkoj Albaniji 1980-ih i tranziciju koja je uslijedila 1990-ih te naknadnu revalorizaciju tih sjećanja iz perspektive društvene znanstvenice. Albanija je itekako prisutna u britanskoj javnosti s obzirom na veliki broj migracija iz Albanije u Britaniju, koje i dalje ne prestaju i česta su tema britanskih medija, koji osim o albanskoj zajednici u Velikoj Britaniji i migracijama donose i reportaže iz današnje Albanije.
Iako je Albanija geografski mnogo bliža Hrvatskoj nego Engleskoj (albanska nacionalna manjina u Hrvatskoj prema popisu stanovništva iz 2021. godine, po brojnosti je s 13 817 članova iza Srba, Bošnjaka i Roma, no ispred Talijana, Mađara i mnogih drugih), interes u hrvatskoj stručnoj i široj javnosti za Albaniju gotovo i ne postoji[1]. Primjerice, što se tiče hrvatske historiografije, bavljenje Jugoslavijom fokusirano je na hrvatsku povijest, odnosno hrvatsko-srpske sukobe, uz nešto malo slovenske i bosanskohercegovačke povijesti. Dakle, bez interesa za Makedoniju, Crnu Goru i Kosovo, pa onda i Albaniju i njezino iskustvo socijalizma, odnosno tranzicije (zbog čega i ne prevodimo knjige o njoj). To je razlog više zašto vrijedi upozoriti na ovu knjigu, koja nas se tiče zbog niza usporedivih pitanja i problema.
Osim fokusa na Albaniju, knjiga Lee Ypi zadire u već spomenuta pitanja socijalizma i tranzicije, i tematizira žene u tom okviru. Ona se svakako uklapa u naše sadašnje prepoznavanje moći autobiografskog diskursa. Osim nedavne Nobelove nagrade za književnost Annie Ernaux, čija su djela označavana terminom sociološke autobiografije, tu je svakako Povratak u Reims Didiera Eribona te Édouard Louis i njegova djela. Svi navedeni autori i autorice te recepcija njihovih djela ukazuju da pisati o sebi i vlastitoj obiteljskoj povijesti može imati snažan učinak ne samo u literarnom nego i u političkom smislu. Tako je i autobiografska knjiga Lee Ypi postigla mnogo veći učinak nego njezine stručne knjige, dolazeći do bitno šire publike i izazivajući snažnu pažnju javnosti.
Međutim, takav pristup nije oslobođen niza zamki. Nekad se, primjerice, daje prednost osobnom iskustvu nad analizom i objašnjenjem. Isto tako, često je upadanje u naglašeno emocionalni ili nedovoljno kritički odnos prema vlastitoj obiteljskoj povijesti. To je primjetno i kod Ypi, koja ne ulazi u određene detalje koje bi pratilo otvaranje kompleksnih pitanja vezanih uz političku i klasnu poziciju članova svoje obitelji. Obiteljske povijesti i osobne priče nerijetko kriju specifične i proturječne pozicije i razvojne puteve u kojima se svi možemo afirmativno ili kritički ogledati.
Premda danas popularna, autobiografska perspektiva bila je važna i puno prije, primjerice za govor o Ruskoj revoluciji, Sovjetskom Savezu i drugim socijalističkim sustavima. Tražila su se osobna svjedočanstva i putopisi kao izravni uvidi u jedan od ključnih političkih prevrata 20. stoljeća. O tome je riječ u djelima Miroslava Krleže, Augusta Cesarca, Ante Cilige, Andréa Gidea i mnogih drugih[2]. U to se uklapaju i osobni izvještaji Pere Zlatara upravo iz Albanije: Albanija u eri Envera Hoxhe (sv. I, Glasnik iz Tirane: dnevnici s putovanja, sv. II, 1984. Gospodar Zemlje orlova: politički životopis, Zagreb, 1984).
Socijalistička Albanija – toliko specifična, toliko opća
Lea Ypi opisuje svoje djetinjstvo i tinejdžerske godine u socijalističkoj i postsocijalističkoj tranzicijskoj Albaniji tijekom 1980-ih i 1990-ih godina. Autorica u prvom dijelu knjige pripovijeda iz naknadno rekonstruirane perspektive djeteta koje je potpuno vjerovalo u sve socijalističke ideologeme i postupno otkrivalo ideološke pukotine u roditeljskom ponašanju te početkom tranzicije konačno saznalo sve obiteljske tajne. Kako je sama navela – ona je vjerovala, njezini roditelji nisu. Tome je tako jer je njezina obitelj bila na „krivoj strani klasne borbe“[3] i nije imala odgovarajuću biografiju u socijalizmu. Politički i klasno bili su na suprotnoj strani, onoj strani albanske povijesti obilježenoj talijanskom fašističkom okupacijom čiji su suradnici ili sudionici kasnije slovili za kvislinge i nacionalne izdajnike te klasne neprijatelje i s kojima je još k tome dijelila isto prezime, a – kasnije će se pokazati – i izravno srodstvo. Naknadno je saznala da je članovima njezine obitelji konfiscirana imovina i da su neki bili u zatvoru (među kojima je bilo i pripadnika nekomunističke ljevice).
Sve se to neizbježno odrazilo na status njezinih roditelja i problematičnost njihove „biografije“; njezina je obitelj k tome doživljavana kao obitelj intelektualaca (što je tada bio još jedan nedostatak). Sve je to utjecalo na zadršku koju su njezini roditelji imali prema Ypinoj dječjoj ideološkoj pravovjernosti razvijanoj u obrazovnim institucijama, usklađenoj s partijskom linijom, što ju je zbunjivalo (tek je kasnije osvijestila koliziju svog života i realnosti). Stoga je jedno od nosivih pitanja prvog dijela njezine knjige kako se kao dijete nositi s proturječjima koje je željela pomiriti (pitajući se, primjerice, zašto prosvjednici zahtijevaju slobodu ako joj učiteljica govori da nam je socijalizam donio slobodu).
Jedna od najizoliranijih europskih zemalja, Albanija je imala epizode savezništva i prekida sa SSSR i Kinom, poimajući sebe između „revizionističkog Istoka“ i „imperijalističkog Zapada“ te ostajući na kraju potpuno sama, sa svojom „kulturnom revolucijom“. Bivajući u iznimno rigidnom političkom režimu, albanskim građanima i građankama koji, za razliku od jugoslavenskih nisu mogli putovali van države, turisti su bili neuobičajena pojava (u zemlji „čiji su vlastiti građani putovali svijetom samo u mislima“[4]), kao i oni zapadnjacima u europskom dvorištu. Albanija je prekinula i s Jugoslavijom kada je ona raskinula sa SSSR-om, ali zajedničko im je referiranje na partizanske pokrete koji su im donijeli oslobođenje u Drugom svjetskom ratu, i dakako na socijalistički okvir u vlastitim specifičnim izvedenicama. Vezivalo ih je i praćenje jugoslavenskih televizijskih kanala (posebno popularne kulture i sporta) te je Jugoslavija na taj način ostala neprekinuto prisutna kod albanskog stanovništva, o čemu piše i Ypi.
Spominjanje snažne državne represije znači i da autorica piše o njezinim različitim oblicima, osobito tematizirajući zatvaranja političkih protivnika i doušnike obavještajne službe. Potonji su često bili prijatelji i članovi obitelji, napose oni koji su kao politički protivnici ili za to osumnjičeni završili u zatvoru pa prisiljeni biti doušnici. Ypi navodi da se čak razvio čitav metagovor o „obrazovanju“ rođaka, koji je zapravo bio šifrirani razgovor (u koji ona kao dijete nije mogla proniknuti) o onima koji su bili zatvarani i osuđivani (godina i smjer studija bile su šifre za to koliko su dugo osuđivani i zbog čega). Iako govori o suviše revnim partijcima, spominje i one koji su vadili druge iz nevolja (sugestivna epizoda o dobrom partijcu Mihalu).
Autorica se neizbježno dotiče uspješnog iskorjenjivanja nepismenosti (na televiziji su prikazivane starice iz udaljenih sela koje su napokon bile opismenjene), kao i izgradnje bolnica i provođenja elektrifikacije, ali i potiranja religije, zatvaranja i ubijanja ljudi[5], kao oba spektra prisutna u socijalističkoj Albaniji. Usprkos bitnih različitosti između Albanije i Jugoslavije te drugih socijalističkih zemalja, politički i ideološki okviri, socijalistički rituali i memorijalizacijske prakse, praznici poput Prvog maja i pioniri, pozivanje na Narodnooslobodilačku borbu i partizane, kao i šira pitanja slobode i jednakosti, čine usporedive pozadine i u određenoj mjeri slična iskustva.
U knjizi, dakle, prvo dolazi dječja perspektiva (kojoj nije sve poznato), začinjena dječjim pitanjima i propitivanjima zašto je nešto tako kako jest i kako to razumjeti. Zatim se uključuje autoričin sve stariji glas, koji uz sjećanja donosi naknadno znanje i refleksiju. Pritom autorica na kraju knjige ističe da nije riječ o nostalgiji ili romantiziranju, ali ni demoniziranju svog djetinjstva. Umjesto toga, navodi da je priča njezina života zapravo bila potraga za pravim pitanjima, „pitanjima koja se nikada nije sjetila postaviti“[6], primjerice, ona o stalnom ispreplitanju slobode i jednakosti, kako u političkoj, tako i u socioekonomskoj sferi.
Stoga je pojam slobode i u naslovu knjige. Na nju se u knjizi poziva čitav niz osoba i pokreta, svatko sa svojim poimanjima. U socijalističkoj Albaniji govorilo se o „pravoj“ slobodi koju imaju njezini građani i građanke nasuprot građanske klase na socioekonomski „neslobodnom“ Zapadu, dok su prosvjednici_e 1990. godine, početkom tranzicije, tražili upravo te „zapadne“ političke i ekonomske slobode. No, ubrzo su mnogi tijekom tranzicije uočavali ograničenja koja ih sapinju, usprkos nominalnih političkih i ekonomskih sloboda. Kako su shvatili i u Ypinoj obitelji – imamo putovnicu, ali ne i novac da putujemo. Time toliko apostrofirano pitanje slobode u socijalizmu ostaje na drugačiji način, ali podjednako otvoreno i u kapitalizmu. Po pitanju slobode u različitim sistemima i okolnostima, autorica smatra da usprkos svim faktorima na koje ne možemo individualno utjecati, svi imamo pri ruci unutarnju slobodu, ponajprije kao slobodu donošenja vlastitih odluka za koje preuzimamo odgovornost. Međutim, o takvom se poimanju unutarnje slobode itekako može i treba kritički raspravljati.
Žene i socijalizam
Knjiga nudi pogled u iskustva žena u socijalističkoj Albaniji[7]. U prvom planu su žene iz njezine obitelji i neposredne okoline, ponajprije njezina baka Nini kojoj je i posvetila knjigu. Potjecala je iz Soluna i oduvijek je bila samosvojna te je s Ypi pričala francuski i otvarala joj šire poglede. Iako je politički i klasno bila na suprotnoj strani socijalističke revolucije, oduševljeno joj je govorila o Francuskoj revoluciji i idealima slobode, jednakosti i bratstva. To se asocijativno može povezati s autoričinim kasnijim tematiziranjem slobode u liberalizmu, u odnosu na socijalizam. Knjigom se provlači središnja misao da su nakon pada socijalizma nastupile liberalne slobode, koje građani nisu bili u mogućnosti uistinu prakticirati u svim njihovim aspektima. Blisko je to lijevim kritikama Francuske revolucije – iako je u odnosu na feudalno društvo proklamirala da su svi ljudi jednaki, nije bilo ekonomskih uvjeta kako bi svi bili zaista jednaki u pravima i šansama.
Autorica mnogo prostora posvećuje i svojoj učiteljici Nori, koja je tijekom socijalizma ideološki bila posve u skladu s prevladavajućom partijskom linijom. Iako su na spomen Nore Ypini roditelji kolutali očima, učiteljica Nora po svemu sudeći formativno je djelovala na Ypi svojom predanom emocionalnom posvećenošću političkim i socioekonomskim pitanjima, kao i jasnim i nedvosmislenim odgovorima na njih. Govorila je svojim učenicima o imperijalističkom Zapadu i punoj slobodi ostvarenoj u socijalističkoj Albaniji, kao i da je bolja diktatura proletarijata nego diktatura buržoazije (otjelovljena u potrošačkom društvu), ali i o siromašnim Crnim ljudima koji nisu bili slobodni u liberalnoj demokraciji. Komentirala je brojna događanja u svijetu – u socijalističkim i kapitalističkim zemljama – o kojima se izvještavalo u albanskim medijima.
Danas se u hrvatskim medijima o nekim dijelovima svijeta nakratko govori samo kada se u njima nešto tragično dešava, a u socijalističkoj Jugoslaviji i Albaniji se – bez obzira na sva snažna ograničenja – govorilo o svijetu, jer ih se sve to itekako politički ticalo. Tako i Ypi spominje medijsko isticanje solidarnosti sa štrajkovima diljem svijeta i pažljivo praćenje svega što se događalo u svijetu tijekom turbulentnih 1980-ih. Premda to nije izrijekom navela, očito je učiteljica Nora – zajedno s Ypinim obiteljskim povijestima i pričama – utjecala na njezino shvaćanje koliko je politika bitna te da se oko nje treba angažirati.
Nezaobilazna figura je i autoričina majka koja je bila žestoko protiv socijalizma, što se osobito vidjelo u periodu tranzicije. Angažirala se tada u raznim udruženjima žena i Demokratskoj stranci Albanije, opozicijskoj stranci desnog centra. Jedino što je priznavala socijalističkoj Albaniji bilo je to što su i muškarci i žene jednako poticani na rad i to u svim zanimanjima. Ypi je, međutim, u knjizi naknadno nadopunjuje i ispravlja, napominjući da usprkos tom vidu emancipacije ne treba zaboraviti da su čitav dodatni posao u kućanstvima i odgoju djece i dalje obavljale žene, koje su na kraju dana još trebale biti i seksualno na raspolaganju muževima, kojima pak kućanstvo nije bilo mjesto rada već slobodnog vremena za čitanje novina i gledanje televizije. Autorica stoga ističe da je socijalizam uspio u skidanju vela sa ženinih glava, ali da se to nije dogodilo i u glavama njihovih muževa[8]. Ne treba, međutim, gubiti iz vida da je za Albaniju, kao i za mnoge socijalističke zemlje, karakteristično uvođenje bitno duljeg porodiljnog dopusta i ostalih oblika institucionalne skrbi za djecu.
Zanimljiva je epizoda kada su tijekom tranzicije u posjeti Ypinoj majci došle žene iz zapadnoeuropskih organizacija, točnije Francuske, zanimajući se za perspektive feminizma, ženskih sloboda i političkih kvota u Albaniji. Na to je autoričina majka odgovorila da žene kojima ona pomaže više zanima kako vidjeti svoju djecu u inozemstvu koju godinama nisu vidjele, te da su njihove žene zatrpane poslom. Dodala je da pitanja političkog predstavljanja i participacije nisu najvažnija pitanja koja ih muče. Francuskinje su tvrdile da znaju kako je pod socijalizmom bilo mnogo retorike o jednakosti žena, no da ih zanima što je bila stvarnost te jesu li albanske žene iskusile uznemiravanje. Sve je to moguće povezati s diskusijama o ženama u jugoslavenskom socijalizmu[9].
Realizirana tranzicija i nerealizirani „kraj povijesti“
Tranzicija, a ne samo socijalizam, još je jedna velika tema ove knjige. Pritom dio o tranziciji nije puki prirepak kako bi se ispratila kronologija do kraja, već polovica knjige pripada socijalizmu, a polovica tranziciji[10]. U periodu tranzicije i nakon nje objavljivana su djela koja o iskustvu života u realnom socijalizmu pišu s nostalgijom ili češće kako bi se obračunali s tom prošlosti (nerijetko u žanru o preživljavanju demonskog socijalizma), ne govoreći u pravilu o tranziciji. Tranzicija je i općenito zapostavljeni predmet proučavanja, osobito kod povjesničara[11], dok je o tome itekako pisano u književnosti[12]. Također, iako postoje svjedočanstva žena o socijalizmu, izostaju svjedočanstva žena o tranziciji[13].
Raspad socijalističkog režima i tranzicija u Albaniji započeli su 1990., a prethodila im je smrt Envera Hoxhe 1985. godine. Okolnosti su bile teška ekonomska situacija, praćena stalnim redovima za svakodnevne potrepštine, o kojima mnogo piše autorica. Neposredna tranzicija započela je protestima i stradalima na demonstracijama pa autorica napominje da je tranzicija u liberalizam bila „zapečaćena krvlju“[14]. Političke promjene praćene su sveprisutnim pojmovima kao što su slobodno tržište, privatizacija, borba protiv korupcije, šok terapija. Bili su to pojmovi i liberalni narativi koji se nisu propitivali, već ih se držalo za nužnost i upotrebljavalo kao općeprihvaćene mantre.
Nema više socijalističkog vokabulara niti socijalizma odnosno komunizma kao sistema, ideala i kategorije mišljenja. Kako autorica navodi: „Milton Friedman i Friedrich von Hayek zamijenili su Karla Marxa i Friedricha Engelsa gotovo preko noći“[15]. Dolazak Svjetske banke značio je i opće gašenje tvornica, masovnu nezaposlenost te ogromno iseljavanje. U školama se umjesto dijalektičkog materijalizma predaje tržišna ekonomija. Bivša nastavnica marksizma sada djeluje u udrugama civilnog društva[16], kao dio sveopćeg zaokreta od države prema civilnom društvu. Umjesto kolektiva sada djeluju atomizirani pojedinci, a nema više ni raznih oblika solidarnosti koje se prakticiralo u radnim kolektivima i među rodbinom[17].
Kad je riječ o Ypinoj obitelji u tranziciji, majka je završila u prijevremenoj mirovini, što ju je potaknulo na angažirani rad u ženskim organizacijama i u političkoj stranci. Otac je prvo neko vrijeme bio nezaposlen pa je zatim dobio posao u državnoj firmi. Kasnije je postao direktor u luci i zapalo ga je provođenje mjera štednje i „strukturnih reformi“ zbog imperativa rezanja troškova i smanjivanja dugova. Kasnije će kratko ući i u politiku, pri čemu su u knjizi – za razliku od majčinih – nedovoljno elaborirani njegovi politički nazori. Ypi opisuje i susret s Vincentom, stručnjakom za tranzicijske zemlje i bolne rezove koji provodi dodijeljene mu zadatke diljem svijeta, i džeparom Flamurom koji je morao napustiti školu kad je zatvorena tvornica u kojoj je radila njegova majka.
U takvoj tranzicijskoj situaciji mnogi su – i iz Ypina okruženja – željeli pobjeći u Italiju i pridružiti se brojnoj tamošnjoj albanskoj emigraciji. Ubrzo je, međutim, uslijedila promjena pogleda – talijanska javnost prvo ih je gledala kao žrtve režima, a ubrzo nakon njegove promjene kao ekonomske migrante kojima pod svaku cijenu treba spriječiti ulazak u zemlju jer predstavljaju opasnost za nju. Kako autorica navodi, počinje čuvanje granica i represija nad imigrantima koja će uskoro postati standard i u drugim zemljama.
Albanija nije, dakle, primjer „kraja povijesti“ iz naslova knjige. Naime, 1997. godine izbila je pobuna i oružani sukobi (s tisućama mrtvih), koje autorica naziva građanskim ratom, kada su građanima propale ušteđevine u privatnim štedionicama, što je samo još više pojačalo emigraciju. Strani mediji objašnjavali su da je rat izbio zbog međuetničkih sukoba, a ne kraha financijskog sustava, vidjevši problem u društveno-političkim tenzijama u Albaniji, a ne u proturječjima kapitalizma. Tako i Albanija, možemo reći, predstavlja još jednu iznevjerenu tranziciju, još jedan nerealizirani „kraj povijesti“ poslije sloma socijalizma – posve suprotno od onoga što su najavljivale velike liberalne pripovijesti. Tu još jednom zvone autoričine riječi kako su ljudi u kapitalizmu slobodni i jednaki, ali samo na papiru.
Što nakon socijalizma i tranzicije?
Ypini otac i majka dijelili su sličan odmak od albanskog socijalizma, uz sve političke razlike između njih dvoje. Majka je unaprijed bila protiv svakog socijalizma, a otac protiv socijalizma kao prakse, no sa senzibilitetom za jednakost. Otac je bio kritičar određenih aspekata kapitalizma, ali bez ikakvih sentimenata prema socijalizmu u Albaniji, kao rigidnom političkom režimu. U tranziciji se politički aktivirala ponajviše majka, a nakratko i otac. Oboje su bili za tranziciju, uz određene očeve rezerve prema „strukturnim reformama“ koje je morao provoditi.
Ypi je za vrijeme tranzicije bila aktivna u brojnim organizacijama civilnog društva. Počela je ići u džamiju, na valu povratka religije koja je u socijalističkoj Albaniji bila zabranjena. Željela je studirati filozofiju, ne da opisuje svijet već da ga promijeni, s čime se otac složio, napominjući neka se samo ne bavi Marxom. Ypi je otišla, kao i mnogi drugi, u Italiju i više se nije vraćala u Albaniju. Njezine kolege sa studija govorili su joj da to nije bio pravi socijalizam (bilo u Albaniji, bilo u drugim zemljama realnog socijalizma od SSSR-a do Jugoslavije), već prije izvitopereni socijalizam. No autorica odgovara da se i iz svega toga itekako mogu izvući relevantna iskustva. Unatoč očevoj želji, ipak se bavila Marxom i sada ga predaje studentima i studenticama, te je na početku knjige stavila moto Rose Luxemburg. Zanima je sloboda u liberalnoj i socijalističkoj tradiciji. Svi su se pozivali na to da baš oni donose pravu slobodu i demokraciju (kako u socijalističkoj Albaniji, tako na liberalnom Zapadu). No što je prava sloboda? U tom smislu, autorica vidi socijalizam, između ostalog, kao teoriju ljudske slobode.
Riječ je o literarno uspjelom tekstu koji adresira niz političkih i socioekonomskih pitanja (nisam ih uspio sva ni navesti). Knjiga zasijeca u političku i socijalnu povijest socijalizma i tranzicije, a donosi i određenu rodnu perspektivu, te je neizbježno otvorena za drugačija tumačenja i asocijacije. Pritom mi čitateljski nije bilo najvažnije autoričino tematiziranje slobode, ali svakako jest njezino povezivanje osobnog i akademskog – neovisno o spomenutim zamkama takvog pristupa koje ni autorica nije uspjela izbjeći – te politička i socijalna pitanja o kojima govori (podjednako i za socijalizam i za tranziciju). Albanija je mjesto relevantnih pitanja, ne samo u jugoslavenskoj i postjugoslavenskoj perspektivi, nego i šire, u globalnim okvirima. Uz već spomenutu slobodu, jednakost i bratstvo, tu je svakako pitanje izravnih i neizravnih prisila i ograničenja, te dakako solidarnosti u dinamičnim vremenima koja se stalno mijenjanju.
Bilješke:
[1] Među iznimkama su prilozi na Bilten.org.
[2] Usp. Branimir Janković, „Upotrebe Povrataka iz SSSR-a: jugoslavenski André Gide“, Književna smotra, 3, 2017, 61-68. https://hrcak.srce.hr/190765
[3] Lea Ypi, Free: Coming of Age at the End of History (Penguin Books, 2022), 142.
[4] Ypi 2022, 93.
[5] Usp. Fatos Ljubonja, Ponovno osuđen (s albanskog prevela Merima Krijezi), Kikinda: Partizanska knjiga, 2021.
[6] Ypi 2022, 31.
[7] Svjedočanstvima žena o životu u socijalističkoj Hrvatskoj posvećena je knjiga Dijane Dijanić, Mirke Merunke-Golubić, Ive Niemčić, Dijane Stanić, Ženski biografski leksikon. Sjećanja žena na život u socijalizmu (Zagreb: Centar za ženske studije, 2004).
[8] Referirajući na iskustvo jugoslavenskog socijalizma, Lilijana Burcar napominje kako do promjene na tom planu ne može doći unutar dvije generacije, ali da su se „rezultati ustrajnog institucionalnog podruštvljenja reproduktivnog rada, a time i mogućnosti drugačije podjele preostalog rada među partnerima, počeli vidljivo očitovati krajem sedamdesetih i u osamdesetim godinama“, te da „to još uvijek ne znači da rad unutar obitelji nije u cijelosti prenesen na pleća majke, ali za nju predstavlja veliku razliku u količini reproduktivnog rada koji mora obaviti ako za to postoji paralelna, razgranata i dostupna mreža javnih servisa ili ako potonja ne postoji“, v. Burcar, Restauracija kapitalizma: repatrijarhalizacija društva (Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku: Centar za ženske studije, 2020), fusnota 65, 142.
[9] Usp. perspektive lijevih i liberalnih feminističkih struja: Lilijana Burcar, Restauracija kapitalizma: repatrijarhalizacija društva (Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku: Centar za ženske studije, 2020); Zsófia Lóránd, Feministički izazov socijalističkoj državi u Jugoslaviji (Zaprešić: Fraktura, 2020); Nađa Bobičić, „Jugoslovenska – socijalistička – feministička historija“, Slobodni Filozofski, http://slobodnifilozofski.com/2021/12/jugoslovenska-socijalisticka-feministicka-istorija.html
[10] Treba napomenuti da postoji literatura koja kritički razmatra upotrebu značenjski opterećenog pojma tranzicije, pledirajući za pojam transformacije: Thomas Carothers, „The End of Transition Paradigm“, Journal of Democracy, 13 (1), 2002, 5-21; Raj Kollmorgen, „Theories of Postcommunist Transformation. Approaches, Debates, and Problems of Theory Building in the Second Decade of Research“, Studies of Transition States and Societies, 5 (2), 2013, 88-106; Krešimir Žažar, „Što nakon (društvene) tranzicije? Kritičke crtice uz upotrebu tranzicijskoga pristupa u sociološkim razmatranjima hrvatskoga društva“, Revija za sociologiju, 45 (2), 2015, 171-199. No, autorica i akteri u njezinoj knjizi upotrebljavaju upravo navedeni pojam tranzicije, svjedočeći o tome koliko je bio snažan, ukorijenjen i sveprisutan.
[11] Iznimka je primjerice Philipp Ther, Europe since 1989: A History, Princeton University Press, 2016.
[12] Usp. Boris Koroman, Suvremena hrvatska proza i tranzicija, Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada: Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta; Pula: Sveučilište Jurja Dobrile, 2018; Igor Gajin, Lelek tranzicije: hrvatska književnost, kultura i mediji u razdoblju postsocijalizma, Zagreb: Disput, 2020.
[13] Iznimka je dijelom možda Eva Grlić, Sjećanja i neobjavljene priče (Zagreb: V.B.Z., 2021).
[14] Ypi, 2022, 153.
[15] Ypi, 2022, 154.
[16] O nastavnicima marksizma u tranziciji usp. Branimir Janković, „Artikuliranje stranputice: slučaj socijalističkih povjesničara nakon pada socijalizma“, Stranputice humanistike, ur. Petar Bagarić, Ozren Biti, Tea Škokić, Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku, 2017, str. 135-152.
[17] Tekst sam pisao u periodu kad je umro slovenski ekonomist i političar Jože Mencinger – medijski napisi u Hrvatskoj isticali su kako je spriječio da se u Sloveniji dogodi tranzicija na hrvatski način, koja je, između ostalog, radikalno odbacivala sve iz socijalizma, već je nasuprot tome pokušao vrednovati određene njegove elemente.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.
