Jedinstvena stopa inflacije nema smisla, jer inflacija na različite načine pogađa kućanstva s različitim prihodima i potrošnjama. Odredba inflacije kao općeg rasta cijena stoga prikriva porast nejednakosti, dok je redefinicija inflacije ekonomista Johna Weeksa ‒ kao procesa u kojem nejednaka povećanja cijena roba i usluga imaju različite posljedice na potrošačke skupine ovisno o obrascima njihove potrošnje ‒ ispravnija. Nove metodologije razvijaju mjerenja indikatora troškova specifičnih kućanstva, pa se pokazuje kako je u kućanstvima u najnižem dohodovnom kvintilu inflacija najveća za hranu i energente, a u onima u najvišem kvintilu za rekreaciju i transport. Međutim, politiziranje inflacije ne tiče se samo promjena statistike, već i boljeg razumijevanja uzroka, kao i društvenih odgovora na inflacijsku nejednakost.
Kolica za kupnju, 19. studenog 2017. godine (izvor: HippoPx)
O problemima jedinstvenog potrošačkog indeksa cijena
Uvod
Razgovor o fenomenu kojeg zovemo inflacija u stručnim je krugovima i javnim raspravama gotovo potpuno ostavljen ekonomistima. U pozadini takve situacije mogao bi stajati sljedeći rezon: ako je ekonomija disciplina koja se bavi znanstvenim proučavanjem ekonomskih fenomena, i ako se o novcu gotovo isključivo analitički predaje na ekonomskim fakultetima, koga da pitamo o promjenama u vrijednosti novca ako ne ekonomiste? Mada je rezoniranje koje ekonomska pitanja ostavlja ekonomistima generalno neprihvatljivo, oni koji ga prihvaćaju mogli su gledati na dugi period niskih inflacija koji je iza nas kao razlog da se takva podjela posla ne propituje. Danas, kada smo izloženi internacionalno raširenom fenomenu promjene cijena kakav u najbogatijim državama nije viđen desetljećima[1], otvara se niz dodatnih pitanja koja ekonomska struka u pravilu teško i rijetko postavlja.
Primjerice, koliko je smislena jedinstvena stopa inflacije kada je logički samorazumljivo, te u istraživanjima koja ću ovdje predstaviti pokazano, da kućanstva s niskim prihodima porast cijena pogađa drastično drugačije? Da bismo o tome nešto mogli preciznije reći i sukladno tome zagovarati fiskalne politike, potrebna su nam adekvatna istraživanja o inflaciji i nejednakostima koje ona stvara i naglašava. Ove su godine napravljeni korisni koraci u tom pravcu u Velikoj Britaniji, Europskoj Uniji i Hrvatskoj. Iz istraživanja proizlazi da bismo se umjesto jedinstvene stope inflacije trebali baviti izračunavanjem različitih stopa koje pogađaju kućanstva s različitim socioekonomskim i demografskim profilima, te o posljedičnoj pojavi koju možemo zvati inflacijska nejednakost.
Što je inflacija i zašto treba biti predmetom javne rasprave
U udžbenicima se inflacija tipično definira kao „opći rast nivoa cijena“ ili „trajni rast opće razine cijena“ koji „smanjuje kupovnu moć novca“, dok je „stopa inflacije stopa po kojoj rastu cijene“[2]. U praksi, izračunavanja inflacije vrše nacionalni statistički uredi preko indeksa potrošačkih cijena. Načini na koji se cijene prikupljaju i kako ih se u izračunima tretira donekle varira od zemlje do zemlje[3], no osnova je svugdje redovno prikupljanje cijena proizvoda reprezentativne potrošačke košarice s kojima su „obuhvaćena sva dobra i usluge koje kupuje referentno stanovništvo radi finalne potrošnje“[4]. U Hrvatskoj se radi o oko 900 proizvoda.
Iako je inflacija u stručnim krugovima poznata kao koncept s mnogo otvorenih pitanja i problema[5], američki ekonomist John Weeks upozoravao je da je ovakvo definiranje i mjerenje analitički previše jednostavno i empirijski neprikladno, jer inflacija na različite načine pogađa kućanstva s različitim prihodima i potrošnjama. Dok se dijelu populacije s višim prihodima inflacija manifestira kroz smanjenu štednju ili jeftinije luksuze, istraživanja iz raznih zemalja ukazuju da je mnogima inflacija pitanje koje uključuje povremeno gladovanje, smrzavanje ili smrt.
U Velikoj Britaniji tako znamo da je zimski višak smrtnosti[6], broj umrlih od preniskih temperatura ili nedovoljne uhranjenosti, drastično porastao zbog poskupljenja energenata i hrane, ali i zbog većih poskupljenja (naj)jeftinije hrane. Također, na uzorku od preko 4000 britanskih kućanstava znamo da jedan od troje ispitanih samohranih roditelja zbog poskupljenja hrane povremeno preskače obrok[7]. Razlažući sliku utjecaja hladnih domova, Michael Marmot, profesor epidemiologije s londonskog UCL-a i bivši predsjednik Svjetskog liječničkog udruženja (World Medical Association, WMA) sažeo je kako hladnoća, usko povezana s malim prihodima, osim što ubija starije, narušava zdravlje odraslih i djece[8].
S obzirom na to da u Hrvatskoj, u usporedbi s Velikom Britanijom, na hranu odlazi najmanje dvostruko, ili čak trostruko veći dio mjesečnog budžeta (ovisno uzmemo li Eurostat ili DZS statistike), te da je broj relativno i apsolutno siromašnijih kućanstava u Hrvatskoj također znatno veći, za očekivati je da će se drastične negativne promjene koje vidimo u Velikoj Britaniji osjetiti još snažnije u Hrvatskoj.
Kako inflacija nije pojava za koju je odgovornost na bilo koji način moguće pripisati pojedincima_kama ili individualnim kućanstvima, odgovor na nju trebao bi biti opće društveni, od izračuna do mjera za ublažavanje negativnih posljedica. Da o potrebi ublažavanja velikih udara inflacije na nivou država u cjelini u Europskoj uniji postoji konsenzus, pokazuju fiskalne mjere podrške potrošačima koje su države uvele ove godine, prvenstveno kako bi ublažile porast cijena energenata[9].
Računima iz samoposluge protiv službene stope inflacije
Jack Monroe je skrenula pažnju britanske javnosti na različiti utjecaj promjene cijena na kućanstva s manjim prihodima. Autorica niza knjiga o tome kako kuhati na što manjem budžetu je, prikupljajući račune iz samoposluga za potrebe svog pisanja, primijetila da su promjene u cijenama hrane drugačije distribuirane. Generalni trend koji je zapazila, i na što je upozoravala niz godina, jest da najjeftinija hrana, ona o kojoj ovisi najranjivije stanovništvo, najviše poskupljuje. Te je razlike osobito zapazila u siječnju 2022. godine, kada je Veliku Britaniju pogodio val poskupljenja hrane. Službene statistike koje su pokazivale rast troškova života od 5 posto, napisala je Monroe na Twitteru, drastično su krivo procijenile na koji način inflacija pogađa one s najmanjim prihodima[10].
This time last year, the cheapest pasta in my local supermarket (one of the Big Four), was 29p for 500g. Today it’s 70p. That’s a 141% price increase as it hits the poorest and most vulnerable households.
Koristeći sačuvane račune, autorica je pokazala da su cijene mnogih najjeftinijih artikala, onih o kojima ovisi životni standard stanovništva s najmanjim dohotkom, narasle u šokantnim postocima. Grah u konzervi je u godinu dana poskupio 45 posto, špageti u konzervi 169 posto, curry umak 196 posto te pakovanje jabuka 51 posto.
Istovremeno, ono što je bitno za centralnu temu ovog teksta, neki od najskupljih proizvoda cijenu nisu mijenjali godinama. Jedan od odgovora koji su ponuđeni za ovakvu situaciju jest ekstreman porast ulaznih cijena u proizvodnju hrane, te minimalne marže kod najjeftinijih proizvoda, koje ne dozvoljavaju pokrivanje ulaznih promjena. Kod najskupljih proizvoda, argument glasi, situacija je obrnuta: marže su veće i prostora za pokrivanje većih ulaznih cijena ima u tome da se smanje marže.
Uzroci ovih razlika u promjenama cijena ne mijenjaju ništa u onome na što se tekstom želi ukazati. Istraživanja koja ću predstaviti u nastavku teksta pokazuju da inflacija ne pogađa cijelo stanovništvo na način koji nam stopa inflacije implicitno sugerira, te da su razlike u posljedicama inflacije na kućanstva s različitim prihodima drastične. Zbog toga nije društveno-analitički smisleno govoriti o jednoj stopi inflacije. Osim ako nas ne zadovoljava da promjenu cijena prikažemo kategorijom koja nam, zbog razlika o kojima je riječ u nastavku, više sakriva nego što govori o tome kako promjene pogađaju različite skupine stanovništva.
Istraživanja prije trenutnog inflatornog vala
Analizirajući problem definicije inflacije kao posljedicu teorijsko-analitičkog pristupa srednjostrujaške ekonomije (neoklasike), John Weeks redefinira znanstveni objekt istraživanja, postavljajući drugačije ono što bismo trebali imati na umu kada govorimo o inflaciji. Prema Weeksu, inflacija nije opći rast cijena, već
„proces u kojem nejednaka povećanja cijena roba i usluga koje prolaze kroz kvalitativne promjene imaju različite posljedice na kućanstva i poduzeća ovisno o obrascima njihove potrošnje.“[11]
Weeksova redefinicija naslanja se na radove koji su još 1970-ih pokazivali da promjene cijena drugačije pogađaju različite društvene skupine i da skrivaju nejednakosti.
Tako, primjerice, britanski ekonomist John Muellbauer u teorijsko-empirijskom radu 1974. godine ukazuje na problem sa shvaćanjem inflacije iz perspektive umirovljenika i kućanstava s malim prihodima. To da životni troškovi umirovljenika rastu znatno povećanom stopom u odnosu na ostatak populacije, Muellbauer pokazuje, postalo je vidljivo tek kada je britansko ministarstvo rada uvelo umirovljenički indeks potrošačkih cijena, zasebno godišnje praćenje cijena proizvoda koje tipično konzumiraju kućanstva s jedno ili dvoje umirovljenih[12].
Muellbauer je također proučavao kako promjene cijena utječu na kućanstva u različitim prihodovnim razredima, pokazavši da su tadašnji indeksi potrošačkih cijena u Velikoj Britaniji dvadeset godina prikrivali promjene koje su se odvijale na štetu kućanstava s najmanjim prihodima[13]. S obzirom na to da su tadašnje statistike u Britaniji pokazivale da se dugi niz godina smanjuje nejednakost prihoda, Muellbauer je na osnovu svog rada utvrdio da je indeks potrošačkih cijena, zbog preuveličavanja smanjivanja nejednakosti, zbog prikrivanja nejednakog utjecaja inflacije, pristran u korist nejednakosti (inegalitarian bias)[14].
U kontekstu skakanja cijena hrane u Hrvatskoj ove godine, vrijedi napomenuti autorovo zapažanje da korištenjem jednog zajedničkog indeksa cijena do najvećeg prikrivanja porasta nejednakosti dolazi vezano uz porast cijena hrane. Time se otvara pitanje da li indeks potrošačkih cijena (IPC) kojeg izrađuje Državni zavod za državnu statistiku također skriva nejednakosti, tj. da li i za njega možemo reći da je pristran u korist nejednakosti[15]. Muellbauer zaključuje kako njegov rad pokazuje da su „monetarna mjerenja nejednakosti vrlo vjerojatno ozbiljno obmanjujuća“ te da jedan indeks potrošačkih cijena za sve nije „adekvatan za razumijevanje i formuliranje socijalnih politika“[16].
Monroeina zapažanja u kontekstu novijih stručnih istraživanja
Da se kod Jack Monroe nije radilo o reklamnom triku, kako su neki kritičari implicirali, već da je pitanje bitno za razumijevanje društvene zbilje[17], kao i za perspektivu statističke struke, može se zaključiti iz reakcija medija[18] i važnih institucija poput britanskog Državnog ureda za statistiku (Office for National Statistics, ONS) i Nacionalnog instituta za ekonomska i društvena istraživanja (National Institute of Economic and Social Research, NIESR).
Samo sedam dana nakon Monroinog tweeta, šef inflacijskih statistika Mike Hardie objavio je na blogu ONS-a osvrt u kojem je priznao da je potrebno modificirati prikupljanje i obrađivanje potrošačkih cijena kako bi se reflektirale razlike u potrošnji kućanstava[19]. Da ONS radi na velikom broju poboljšanja vidi se iz nekoliko mjeseci kasnije objavljenog detaljnog plana „Transformacija potrošačkog indeksa cijena“[20]. No, unatoč svim planiranim promjenama, Hardie je priznao da bi za uvide koje je Monroe tražila trebali „detaljne informacije o tome koje točno proizvode ljudi u svakom dohodovnom razredu kupuju, kako bismo mogli proizvesti uistinu točne podatke o tome koliko točno tko kupuje“.
Nekoliko mjeseci kasnije se oglasio i NIESR, najstariji nezavisni ekonomski istraživački institut koji je 1938. godine osnovala grupa reformatora, između kojih i John Maynard Keynes te William Beveridge. Max Mosley, ekonomist instituta je potvrdio da Monroe s pravom upozorava na probleme, jer je službena stopa inflacije samo agregatni prosjek promjena cijena preko 700 proizvoda koje ONS prati. Mosley naglašava da prosjek maskira ekstremne promjene nekih cijena, kao i to da kućanstva s najmanjim prihodima kupuju najjeftinije proizvode, čije se cijene ponekad ekstremno mijenjaju. ONS je svjestan ovog problema, no Monroe ih je pogurnula da krenu s novim pilot programom, napominje Mosley.
ONS-ov eksperimentalni program prikupljanja promjena cijena najjeftinijih proizvoda (tzv. budžetnih linija proizvoda) sastoji se od redovnog skidanja cijena s mrežnih stranica samoposluga. Prvi je izvještaj objavljen 30. svibnja, zadnji 25. listopada 2022. godine[21]. Premda rezultati zbog drugačije metodologije prikupljanja i izračuna nisu direktno usporedivi sa službenim statistikama inflacije, upozorava ONS, dva su podatka zanimljiva: od rujna 2021. do rujna 2022., 30 proizvoda koji su praćeni u prosjeku su poskupili za 17 posto, što je malo više od službenog indeksa potrošačkih cijena hrane od 15 posto; keksi, kruh, zamrznuto povrće i mlijeko su poskupili 30 posto i više, dok su na vrhu tablice čaj s 45 posto, tjestenina s 50 posto i rekorder, ulje za kuhanje sa 65 posto.
Jedan od problema koji je naveden u metodološkog sekciji ONS-ove objave jest da se kod nestanka najjeftinijih proizvoda iz ponude često dešava da je sljedeći najjeftiniji zamjenski proizvod znatno skuplji, što utječe na preciznost indeksa. Nestanak najjeftinijih proizvoda Monroe je više puta isticala svojim tweetovima. Problem različitog efekta inflacije na skupine u drugačijim prihodovnim razredima je prisutan i u javnosti SAD-a, svjedoči tekst u Forbesu iz lipnja ove godine, „Inflacija će napraviti pustoš u radničkoj klasi“[22].
Velika Britanija od 2017. godine razvija nove indikatore troškova kućanstva (Household Costs Indices, HCIs) kako bi dopunila indeks potrošačkih cijena kvartalnim izvještajima iz kojih se vidi na koji način inflacija pogađa kućanstva s različitim prihodima i potrošnjama[23]. Prvo potpuno izdanje planirano je za 2023. godinu. Privremena izdanja već su dostupna, a prvi su rezultati iznenađujući i kontroverzni, jer pokazuju da kućanstva s visokim primanjima u drugoj polovici 2021. godine imaju višu stopu inflacije zbog porasta troškova transporta i porasta poreza na transakcije nekretninama,
Slika 1 – Britanski ONS, godišnje stope inflacije za kućanstva po ekvivaliziranom raspoloživom dohotku (decili) u listopadu 2022.
stavki koje čine puno veći dio njihove potrošnje negoli je to slučaj za kućanstva s manjim prihodima, kod kojih su glavne stavke troškovi za hranu i stanovanje[24].
Kako bi u međuvremenu prikupio dodatne uvide, ONS je sličnim pristupom odnedavno uveo zasebne statistike inflacije po ekvivaliziranom raspoloživom dohotku za kućanstva podijeljena u dohodovne razrede po decilima (Slika 1), sa zasebnim proračunom koji uključuje i troškove stanovanja (svjetliji stupci)[25]. U prvom izvještaju iz listopada 2022. godine, razlika između inflacije deset posto kućanstava s najmanjim (prvi decil, lijevo) i deset posto kućanstava s najvišim prihodima (zadnji decil, desno) popela se na rekordnih 2,9 posto[26]. To da je deset posto kućanstava s najmanjih prihodima u listopadu 2022. pogođeno godišnjom stopom inflacije od 12,5%, a deset posto s najvišim prihodima stopom od 9,6% predstavlja znatnu razliku u usporedbi dvaju stopa inflacije, na štetu onih s najmanjim prihodima. Dodatno, zbog toga što se veliki dio inflacije nalazi u poskupljenju energenata, populacija iznad osamdeset godina starosti opterećena je još većom efektivnom inflacijom od 15,3 posto[27].
Mediji i podaci važnih istraživačkih centara u Velikoj Britaniji
Novinari britanskog Guardiana su u lipnju ove godine, koristeći podatke dvaju istraživačkih centara (Resolution Foundation i NIESR)[28], konstruirali grafove kojima pokazuju različitost utjecaja inflacije kada je gledamo u duhu kritike John Weeksa, ne kao opći rast cijena, već kao nejednaka povećanja cijena koja imaju različite posljedice na kućanstva ovisno o obrascima njihove potrošnje[29].
Slika 2 – The Guardian, 06 2021, Osnovni izdatci (hrana, energija, ostali nužni izdatci i stanovanje) kao postotak budžeta, po decilima
Na sljedećem grafu (Slika 2) vidimo zbroj glavnih kategorija potrošnje kućanstava podijeljenih po dohodovnim razredima u decilima: donji dio stupca (svijetlo-ružičasta) prikazuje hranu, srednji dio energiju te gornji dio ostale nužne potrepštine, uključujući i trošak stanovanja.
Razlike između deset posto kućanstava s najnižim i najvišim dohotkom su drastične. Dok kućanstva iz najnižeg decila troše oko 80 posto budžeta na ove stavke, gotovo pola Britanskih kućanstava na njih troši oko pola budžeta. Dodatno, kada se radi o hrani, u istraživanju Europske centralne banke, čije rezultate izlažem kasnije u tekstu, napominje se da kućanstva s najvišim dohotkom mogu ublažiti poskupljenja prelaskom na jeftinije verzije proizvoda, dok oni s najmanjim prihodima, budući da već kupuju najjeftinije proizvode, tu opciju nemaju.
Kada dodamo ne-esencijalne mjesečne izdatke, odjeću, transport i rekreaciju (plavi dio stupca), na sljedećem grafu (Slika 3) problem postaje još vidljiviji, naglašavaju novinari. Također, ističu kako istraživači NIESR-a procjenjuju da zbog recentnog skoka cijena čak 60 posto britanskih kućanstava ima više mjesečne račune od dohotka. Rezultat je, autori_ce zaključuju,
Slika 3 – The Guardian, Slika 2 s dodanim ne-esencijalnim izdatcima (odjeća, transport i rekreacija)
da su se ljudi prisiljeni osloniti na kupnju i posuđivanje preko kreditnih kartica, zadužujući se i nadajući se da će dugove otplatiti kada kriza porasta životnih troškova prođe.
Ono čega u ovim podacima nema, a što bi bilo zanimljivo pratiti, su kamate akumulirane na kreditnim karticama. Naime, one predstavljaju trošak poskupljenja koji nije trenutno vidljiv jer dolazi na naplatu u budućnosti. Da bi dobili precizniji uvid u stvarnu stopu inflacije za kućanstva s manjim prihodima, kamate bi trebalo pridodati izračunima inflacije kao dodatnu komponentu inflacije. Međutim, do sada to nije bila praksa i ne čini se da će doći do promjene. Knjiga Consumer Price Index Manual – Concepts and Methods (Priručnik indeksa potrošačkih cijena, teorija i praksa), koju od 2004. izdaje Međunarodna organizacija rada (ILO), od svog prvog samostalnog izdanja iz 2004., do posljednjeg izdanja iz 2020. u suradnji s Međunarodnim monetarnim fondom i Eurostatom, priznaje važnost kamata kod plaćanja kreditnim karticama, ali zbog složenosti izračuna nalaže da kamate ne bi trebale biti uključene u izračun indeksa potrošačkih cijena[30].
Europska centralna banka: izračun inflacije kućanstava po anektiranju stvarne potrošnje
U nedavnom biltenu Europske centralne banke (ECB) objavljen je kratki prikaz utjecaja inflacije na kućanstva u različitim dohodovnim razredima po kvintilima u eurozoni 2015. godine[31].
Slika 4 – ECB, 07 2022., kompozicija potrošačke košarice eurozone po prihodovnim kvintilima
Za razliku od indeksa potrošačkih cijena koji se računa po unaprijed izabranoj grupi proizvoda, i čije promjene stoga prikazuju promjene cijena za takvo unaprijed zamišljeno kućanstvo, istraživanje ECB-a koristi Anketu o potrošnji kućanstava (APK, Household Budget Survey, HBS u Eurostatu)[32] koja se izvodi u svim članicama EU-a, obično u razmaku od jedne do pet godina. U anketama tisuće kućanstava svakodnevno vode dnevnik putem unaprijed zadane strukture, bilježeći svoju stvarnu potrošnju.
S obzirom na to da APK prikuplja i veliki broj socioekonomskih i demografskih podataka o kućanstvima koja bilježe svoju potrošnju, uključujući nivo obrazovanja i prihoda, takvi nam mikro podaci, autori_ce napominju, omogućavaju izračunavanje efektivne stope inflacije za kućanstva, u ovom istraživanju podijeljene po prihodovnim kvintilima[33]. Anketama dobivamo uvid u stvarnu strukturu potrošnje kućanstava, koliki postotak mjesečnog budžeta odlazi na hranu, energente, stanovanje, transport, rekreaciju, kulturu, odjeću, itd.
Slika 5 – ECB, razlike u stopi inflacije za kućanstva eurozone u najvišem i najnižem prihodovnom kvintilu
Budući da promjene cijena različitih vrsta proizvoda znamo putem jedinstvenog indeksa potrošačkih cijena kojeg objavljuju državni statistički uredi, u svim se EU državama koristeći podatke AKP-a može izračunati kako promjene tih grupa cijena pogađaju kućanstva s različitim prihodima.
U ECB-ovom prikazu kompozicije potrošačke košarice eurozone (Slika 4) naglašavaju se primjetne razlike između kućanstava najnižeg i najvišeg dohodovnog kvintila. Kućanstva s manjim dohotkom troše veći dio budžeta na osnovne potrepštine poput hrane i pića, energije, troškova stanovanja i ostalih osnovnih potrepština. Druga se značajna razlika u korist kućanstava iz najvišeg kvintila vidi u udjelu mjesečne potrošnje koji odlazi na transport, rekreaciju i diskrecijske troškove, te izdatke po vlastitom nahođenju koji nisu uključeni u ostale kategorije.
Grupirajući proizvode u skupine, dobivamo uvid u to kako inflacija pogađa kućanstva u različitim dohodovnim razredima. Slika 5 pokazuje kako su se razlike u inflaciji kretale između kućanstava iz najnižeg i najvišeg kvintila. Podaci ne uključuju mjesečni trošak stanovanja.
Slika 6 – ECB, dekompozicija razlike stope inflacije između kućanstava u najvišem i najnižem prihodovnom kvintilu
Izračun inflacije za kućanstva u različitim kvintilima baziran je na njihovoj različitoj kompoziciji potrošačkih košarica iz Slike 4. Dok su u periodu od 2011. do studenog 2021. godine razlike bile uglavnom minimalne, nakon toga dolazi do razlike od 1,9 posto u stopi inflacije. Situacija se dodatno pogoršala u zadnjih pola godine. Prezentacije članova izvršnog odbora ECB-a s kraja listopada ove godine pokazuju da je razlika do listopada ove godine narasla na 2,3 posto[34].
Kada se mjesečni troškovi prikažu po glavnim skupinama potrošnje (Slika 6), dobivamo uvid o tome u kojim se vrstama proizvoda krije najveća inflacija za kućanstva u najnižem (hrana i energenti) i najvišem (rekreacija i transport) dohodovnom kvintilu.
Inflacija po stvarnoj potrošnji kućanstava individualnih EU država
Krajem studenog je briselski istraživački centar Breugel objavio rezultate sličnog istraživanja, baziranog također na Anketi o potrošnji kućanstava (AKP), no pokrivajući EU zemlje individualno. Cilj je bio istražiti kako stopa inflacije, izračunata za kućanstva podijeljena u kvintile po prihodima, s obzirom na to da ne kupuju identične proizvode, odstupa od jedinstvene stope inflacije (izračunate po harmoniziranom indeksu potrošačkih cijena, HICP, kojeg koordinira Eurostat),
Slika 7 – Breugel, razlike stopa inflacije između kućanstava u najvišem i najnižem prihodovnom kvintilu u EU27 zemljama
te postoji li korelacija s referentnom stopom inflacije HICP.
Razlike između država su velike (Slika 7). U Hrvatskoj je za petinu kućanstava s najnižim dohotkom inflacija za 2,19 posto veća od jedinstvene stope (HIPS). S takvom razlikom zauzimamo sredinu distribucije, odmah do Belgije[35]. Međutim, autori upozoravaju da podaci AKP-a nisu dovoljno dobri, jer ih mnoge zemlje rade tek svakih pet godina i jer mikro podaci često nisu dostupni[36]. Unatoč nedostatku dobrih podataka, autori tvrde da njihova analiza jasno pokazuje da kućanstva s niskim primanjima nerazmjerno pate od trenutnog porasta inflacije. Taj fenomen nazivaju inflacijskom nejednakošću.
Hrvatska recentna istraživanja inflacijske nejednakosti
Početkom ove godine smo i u Hrvatskoj s Ekonomskog instituta u Zagrebu dobili istraživanje o različitom utjecaju inflacije na kućanstva s različitim prihodima i demografskom kompozicijom[37]. Autori_ce Ivica Rubil, Marina Tkalec i Ivan Žilić u uvodu naglašavaju da se istraživanjem adresira problem percepcije jedinstvene stope inflacije, za koju se s pravom misli (i istraživanje to pokazuje) da loše predstavlja inflacijske promjene koje pogađaju populaciju. Istraživanje objašnjava kako u praksi svako kućanstvo ima svoju stopu inflacije, što znači da postoji distribucija inflacije. Ovisno o specifičnoj cijeni koje kućanstvo plaća za proizvode, inflacija ga pogađa više ili manje od jedinstvene stope koju izračunava DSZ.
Kao i spomenute studije ECB-a i Breugela, istraživanje koristi Anketu o potrošnji kućanstava, ali za drugačiji prikaz inflacijskih razlika. Dohodak koji su kućanstva prijavila u anketi izvedenoj u Hrvatskoj po prvi put 2017. godine[38] autori ekvivaliziraju te dijele kućanstva u decile.
Slika 8 – EKZ, stope inflacije po tipu kućanstva (2001 = 100%)
Koristeći podjelu proizvoda iz ankete u 12 osnovnih kategorija, napravljen je proračun o kretanju cijena tih kategorija za razdoblje od 2001. do 2021. godine. Slika 8 prikazuje izračun stopa inflacije za nekoliko različitih tipova kućanstava za 2021. godinu u odnosu na 2001., kao i usporedbu s referentnom stopom inflacije.
Rezultati pokazuju da su „10 posto najsiromašnijih, umirovljenička i samačka kućanstva oko 70 posto svoje košarice trošila na kategorije koje su imale iznadprosječni rast cijena“, što je vodilo do za njih većih stopa inflacije. U dvadeset godina, stope inflacije samačkih i umirovljeničkih kućanstva, 10,4 posto odnosno 9,3 posto, najviše odstupaju od referentne stope. Istovremeno se pokazuje da je referentna stopa inflacije najbliže stopi koja pogađa najbogatijih deset posto kućanstava. To nam pokazuje, zaključuje se u istraživanju, da DSZ izračun referentne stope „puno bolje reprezentira kućanstva koja troše apsolutno više“.
Iz ovih saznanja autori_ce izvlače sljedeće moguće primjene: mirovine i socijalne naknade trebalo bi usklađivati s obzirom na realnu inflaciju koja pogađa kućanstva koja ih primaju, plaće bi trebalo usklađivati s obzirom na stopu inflacije zaposlenih, dok bi se i mjere nejednakosti mogle računati „pomoću specifičnih stopa inflacije po decilnim skupinama dohotka“.
Zaključno o inflacijskoj nejednakosti
Referentne stope inflacije izračunavaju se putem jedinstvenog indeksa potrošačkih cijena, prateći unaprijed određenu grupu proizvoda koja bi trebala predstavljati potrošnju tipičnog kućanstva. Recentna istraživanja se umjesto unaprijed zadanim proizvodima koriste Anketama o potrošnji kućanstava kako bi – prateći stvarnu potrošnju kućanstava u različitim dohodovnim razredima – izračunala njihove specifične stope inflacije. Rezultati pokazuju velike razlike u stopama inflacije, tj. visok nivo inflacijske nejednakosti.
Iz toga možemo zaključiti da trenutna jedinstvena stopa inflacije koju izračunavaju državni statistički zavodi skriva nejednake stope inflacije koje pogađaju kućanstva s različitim prihodima, reprezentirajući puno bolje kućanstva s visokim prihodima. Glavni razlog tome je što je potrošnja kućanstava s visokim prihodima najbliža onome kako dizajn praćenja i izračuna jedinstvenog indeksa potrošačkih cijena shvaća reprezentativno kućanstvo. Iz istraživanja briselskog Bruegela vidimo da inflacijska nejednakost i njena korelacija s referentnom stopom u EU varira od države do države.
Iz svih smo istraživanja uvidjeli ne samo da agregatni pokazatelji imaju distribuciju i heterogenost (kako navodi izvještaj o istraživanju Ekonomskog instituta), već i da imamo limitirane uvide u to o kakvoj se distribuciji i heterogenosti radi. U vrijeme enormnog povećanja prikupljanja podataka o potrošnji i enormnog povećanja mrežnih i računarskih kapaciteta da se novo dostupni podaci obrade, za očekivati je da će statistički zavodi iskoristiti te resurse i poboljšati izračune na način koji bolje reprezentira različita iskustva dijelova populacije s različitim prihodima.
Nejednakost i inflacija u širem i povijesno duljem kontekstu
Ostaje nam pitanje kako to da ranije spomenuta istraživanja Johna Muellbauera – koji je gotovo cijelu karijeru proveo na Oxfordskom sveučilištu, pritom radeći za mnoge od najvećih svjetskih institucija i osvajajući niz nagrada za svoj rad – još 1970-ih pokazuju postojanje različitih stopa inflacije za kućanstva s drugačijim prihodima, a statističke se agencije tek zadnjih godina ozbiljnije time bave? Jedan od mogućih odgovora jest da zbog nekoliko desetljeća relativno male inflacije nije bilo veće potrebe za preciznijim statističkim mjerenjima.
Međutim, istraživanja najpoznatijih ekonomista koji se bave nejednakošću (Anthony Atkinson, Thomas Piketty, Branko Milanović) pokazuju da je zadnjih nekoliko desetljeća stabilne i male inflacije također vrijeme enormnog rasta nejednakosti bogatstva unutar najbogatijih država svijeta. Nejednakosti prihoda i akumuliranog bogatstva, ovisno o tome što točno i kako mjerimo, u mnogim su zemljama vraćene na nivo od prije Drugog svjetskog rata. Važnost nejednakosti nije zaobišla ni studente ekonomije, pokazuje obimno recentno istraživanje u 18 zemalja, u kojem je preko devet tisuća studenata_ica na početku studija izabralo nejednakost kao njima najvažniju temu[39]. Stoga je moguće da su istraživanja i mjerenja pomoću kojih dobivamo uvide u specifično inflacijske nejednakosti dio stvaranja novog konsenzusa o važnosti teme.
Unatoč velikom porastu radova u svijetu o tome, u Hrvatskoj je nejednakost slabo prisutna u stručnim ekonomskim raspravama. Ivo Bićanić je višekratno na to upozoravao zadnjih godina[40]. Problem je malo smanjen zahvaljujući novim anketama o financiranju i potrošnji kućanstava[41] te člancima, raspravama i recenzijama portala Ideje.hr[42]. Međutim, dodatni je problem šire prirode što su suvremene rasprave o inflaciji generalno, ne samo u Hrvatskoj, kao što Matko Brusač i Željko Ivanković dobro naglašavaju u svojim ovogodišnjim osvrtima[43] gotovo potpuno depolitizirane.
Iz knjige Politička ekonomija inflacije (Harvard University Press, 1979) pisane usred velikih valova inflacije 1970-ih i 1980-ih ipak dobivamo potpuno oprečnu sliku[44]. Urednici knjige inflaciju shvaćaju kao političko ekonomski fenomen kod kojeg treba istraživati do koje je mjere „ukorijenjen u društvenim i političkim silnicama, i njihovim poveznicama s ekonomskim mehanizmima“[45]. Kroz poglavlja se provlači ideja inflacije kao odraza borbi oko raspodjele prihoda i društvenog bogatstva. U smislenoj i uvjerljivoj knjizi, napisao je godinu dana kasnije njezin recenzent za kućni časopis Međunarodnog monetarnog fonda, ističe se poglavlje Johna Goldthorpea, u kojem on inflaciju shvaća kao „monetarni izraz distribucijskih sukoba koji reflektira tržišno prouzrokovane društvene stresove“[46]. U srcu su tih sukoba, tvrde urednici knjige, borbe za očuvanje nivoa jednakosti izborenog u desetljećima ekspanzije države blagostanja nakon Drugog svjetskog rata. Sumirajući knjigu, recenzent naglašava kako se kroz sva poglavlja provlači teza da je za kontroliranje inflacije potrebno bolje razumijevanje distribucijskih sukoba kao važnog faktora koji doprinosi inflaciji.
Drugim riječima, izbjegavanje politizacije inflacije onemogućava njezino razumijevanje. Posljedično se otežava hvatanje ukoštac s njom i zamagljuje slika o tome koju strukturnu logiku, pa time i određene vrste aktera, ponuđena rješenja favoriziraju. U ovako se postavljenom problemskom okviru otvara drugačiji pristup interpretaciji novih istraživanja o inflacijskim nejednakostima. S njim bismo mogli pokušati izbjeći ono što Ivanković apostrofira kao bitan opći problem: „kad se u Hrvatskoj nejednakost ispituje onda se ispituje na način koji više skriva nego otkriva“[47].
Za postavljanje problemskog polja kakvog ocrtavaju autori zbornika Politička ekonomija inflacije prvi je nužan korak mapiranje distribucijskih sukoba u današnjem kontekstu[48]. Mnogi su elementi tako široko postavljenog okvira očiti: od sukoba kapitala i rada, ortodoksnih teorija raspodjele prihoda i izvora novostvorenog bogatstva, svrhe državnog aparata, institucija, porezne politike i javnih investicija, javnog i privatnog duga[49], međugeneracijskih razlika i mirovinskog sistema, do u velikoj mjeri oslobođenog, globaliziranog protoka i akumulacije kapitala koji ostaje izvan dohvata fiskalnih politika.
Mapiranje bi moralo uključiti i burnu povijest ratova, kolonijalizacija i selektivne internacionalne suradnje kroz koje je današnji socioekonomski poredak ustrojen i na kojima i dalje u nekim važnim aspektima počiva[50]. Pritom nikako ne smijemo zaboraviti ni mandat i aktivnosti centralnih banaka[51]. O njima su se recentnih godina u svijetu, ali i u Hrvatskoj, vodile vrijedne rasprave[52]. Njihova „nezavisnost“ i njihov glavni zadatak, stabilnost cijena, nezaobilazni su predmet kritike ovako postavljenog problemskog polja političke ekonomije inflacije[53].
Bilješke:
[1] Za razliku od najbogatijih zemalja, postoje primjeri poput Argentine, koja ima dugu povijest inflacije i s njom povezanih problema. Vidi Carlos S. Dimas Blue, Black, and Green: Inflation and the Fate of Argentina (Ohio State University, 08 2015), https://origins.osu.edu/article/blue-black-and-green-inflation-and-fate-argentina
[2] John Weeks (2011), Neoclassical Inflation: No theory there. Technical Report #33. SOAS, University of London, Research on Money and Finance, str. 7, dostupno na: https://core.ac.uk/reader/6258880; Oliver Blanchard (2007). Makroekonomija. MATE, str. 29.
[3] Centralne banke su također bitan izvor analiza i problematizacije izračuna inflacije – za raspravu o razlikama između toga kako centralne banke mnogih zemalja koriste i tretiraju izračun inflacije, pogotovo o razlici tretmana administrativnih i tržišnih cijena, vidi N. Patel i A. Villar, 1.11.2016. Measuring Inflation, BIS Paper 89b, Bank for International Settlements (BIS) https://www.bis.org/publ/bppdf/bispap89b_rh.pdf te Deutsche Bundesbank Monthly Report May 1998, str. 51-64. Problems of inflation measurementhttps://www.bundesbank.de/en/publications/reports/monthly-reports/monthly-report-may-1998-705656. Za primjere novih proizvoda dodanih indeksu potrošačkih cijena, vidi tablicu na str. 57.
[12] John Muellbauer (1974) Prices and Inequality: The United Kingdom Experience. The Economic Journal. 84, 333 (1974), str. 32 https://doi.org/10.2307/2230482
[35] Claeys, G., McCaffrey C., Welslau L., Breugel Blog, 28. studenog 2022., Does inflation hit the poor hardest everywhere? https://www.bruegel.org/blog-post/does-inflation-hit-poor-hardest-everywhere
[48] U tekstu sam se držao gotovo isključivo ekonomske literature. Za mapiranje nejednakosti iz šireg disciplinarnog i teorijskog pristupa dobar uvid daju prijevodi i originalni tekstovi objavljeni ovdje: https://slobodnifilozofski.com/page/1?s=nejednakost
[50] Izvan ekonomske discipline postoji brojna i dugotrajna literatura u kojoj se problematika proučava ovako širokim pristupom. Thomas Piketty svojim recentnim radovima Kapital i ideologija (2020) i The Brief History of Equality (2022) donosi sličan interdisciplinarni pristup i u ekonomsku literaturu. Problem s Pikettyjevim pristupom je njegovo ignoriranje velikog dijela literature, pogotovo marksističke, koja problematiku i koncepte s kojima se on bavi (kapital, ideologija, jednakost) razvija, također interdisciplinarno, gotovo sto pedeset godina – vidi primjerice Frédéric Lordon, 02.08.2020 „Zašto glumiš marksista?“ http://slobodnifilozofski.com/2020/08/zasto-glumis-marksista.html i Paul Mattick Jr., 5.6.2014. „Impresivni podaci, teorijski deficiti“ http://slobodnifilozofski.com/2014/08/paul-mattick-impresivni-podaci.html
[51] Ivo Bićanić kao problem postavlja to što se HNB četvrt stoljeća nije bavila pitanjem inflacije, te se pita znaju li to raditi, postulirajući da oni moraju „pružiti dokaz da znaju raditi nešto što skoro 30 godina ne rade i što je izvan njihovog mentalnog sklopa“. Iznad svega, zaključuje Bićanić, HNB „ne smiju vrijeđati one koji se s njima ne slažu kao što redovito rade (od rasprave o tečaju devedesetih) i ne smiju se smatrati jedinim autoritetom“. 27.5.2021., Ideje.hr https://ideje.hr/sto-bude-bit-ce-ivo-bicanic-o-hrvatskoj-politici-u-suocavanju-s-inflacijom-svjetskom-i-domacom/
[52] Vidi https://ideje.hr/tag/centralno-bankarstvo/ U jednoj od rasprava je Ivanković, recenzirajući knjigu Centralne banke, demokratske države i financijska moć (Cambridge University Press, 2018) sociologinje financija Jocelyn Pixley, postavio, za centralnu temu ovog teksta, izuzetno zanimljivu interpretacijsku tezu: fokus na indeks potrošačkih cijena je zastor iza kojeg centralne banke kriju što dodatno rade. Vidi Ivanković, 09.05.2019. Ideje.hr, Sve neuspješne centralne banke neuspješne su na svoj način, ali i uspješne su uspješne samo na svoj načinhttps://ideje.hr/sve-neuspjesne-centralne-banke-neuspjesne-su-na-svoj-nacin-ali-i-uspjesne-su-uspjesne-samo-na-svoj-nacin/
4. svibnja 2022.Ekonomske teorije: politički ciljevi u znanstvenom ruhu
Ekonomija kao disciplina od svojih se začetaka pa sve do suvremenih udžbenika prikazuje u svjetlu objektivne znanosti koja pretendira na objašnjenje širokih društvenih fenomena te usmjeravanje temeljnih političkih odluka. Neoklasičnom srednjostrujaškom ekonomijom danas dominiraju kompleksni matematički modeli koji stvaraju dojam da se radi o rigoroznoj i razvijenoj disciplini, bližoj prirodnim nego društvenim znanostima. Međutim, time se prešućuje čitav povijesni, politički i ideološki kontekst nastanka i razvoja ekonomskih ideja, u kojem ratovi, ekonomske sile, investitori i politički interesi igraju odlučujuću ulogu. Ako se makroekonomske kategorije kontekstualiziraju, a ne pretpostavljaju kao ahistorijski znanstveni alat, pokazuje se da su one uvijek politički i ideološki su-određene. Marxov projekt kritike političke ekonomije, između ostalog, nastoji pokazati neodrživost njihove neutralnosti, objektivnosti i apolitičnosti. Pogledajte snimku predavanja Tonija Pruga o politizaciji ekonomskog znanja, održanog u sklopu prošlogodišnjeg Antikapitalističkog seminara (plejlista).
2. kolovoza 2020.„Zašto glumiš marksista?“
"Biti „kapital“ nije supstantivna kvaliteta. Društveni odnosi kapitalizma pretvaraju stroj u kapital, što on nikako nije sam po sebi. Primjerice, krušna peć u kooperativnoj pekari u Montreuilu nije kapital, zato što je ugrađena u kooperativne i nenadničke društvene odnose. Međutim, ista krušna peć u industrijskoj pekari postaje kapital. Ista krušna peć. Kapital na jednom mjestu, ne-kapital na drugom. Biti kapital nije supstantivno svojstvo stvari."
12. srpnja 2020.Argumenti u korist javne prehrane
Dok globalno 820 milijuna ljudi gladuje, a 57 milijuna u najbogatijim zemljama koristi besplatno dijeljenu hranu, najmanje trećina proizvedene hrane propada prije konzumacije. Postojeća proizvodnja, alokacija i priprema hrane bazirana je na tržišnim odnosima, kupovnoj moći pojedinaca i pojedinki te kućanskom radu. Javno zdravstvo, školstvo i skrb pokazuju da u nekim domenama postoje optimalnije i efikasnije solucije. Sustav javne prehrane dostupne cijelom stanovništvu mogao bi uključiti kapacitete privatnog sektora, osigurati pravedan otkup lokalno proizvedene hrane i staviti naglasak na ekološki održiva rješenja.
15. kolovoza 2021.Kapitalistička jezgra vraća se u 19. stoljeće
"Uvođenje tržišne konkurencije i promjene radnog prava kako bi se omogućilo transformiranje nadnica u prihod koji podliježe tržišnim pritiscima, i koji bi se zatim smanjio kako bi se povećali profiti, bile su reforme koje su provele državne institucije, vlade i osobe – ništa od toga nije bilo spontano. No, o tome se nije govorilo. Praksa je bila takva, ali nitko je nije razložio na taj način. Službeni diskurs, naročito u Istočnoj Europi, može se sažeti krilaticom „više tržišta protiv države“, dok se zapravo radilo o transformaciji državnog aparata i logike upravljanja državom, o uspostavi represivnije države."
24. travnja 2020.O nastanku ekonomije kao nauke
Propitujući koncept linearnog razvoja heterogenih diskursa u homogenu disciplinu, autorica ukazuje na transformaciju znanja koje je bilo tek popratna refleksija trgovaca o djelatnosti razmjene u njezinu specifičnu, instrumentalnu analizu, i predstavlja dva heterogena ekonomska diskursa, merkantilizam i tzv. školu fiziokrata, koji prethode klasičnoj političkoj ekonomiji, i na historijski specifične načine adresiraju pitanja razmjene odnosno ekonomskog rasta.
31. prosinca 2016.Parlamenti pod kontrolom kormilarâ kapitalizma
Europska unija je redovita tema lijeve kritike od izbijanja globalne ekonomske krize, no britanska odluka o izlasku iz EU uspjela je otvoriti sasvim novi val diskusija. Uz to, Britanija je od prošlogodišnjih parlamentarnih izbora poprište vrlo zanimljive političke dinamike koja otvara prostor afirmaciji novih aktera na lijevom krilu parlamentarne politike. Naime, pružila se prilika za imaginiranje alternativnih modela nadnacionalnog europskog udruživanja, kao i za daljnju delegitimaciju njegova sadašnjeg ustroja. Kako može izgledati drugačija Europa te koja je uloga ljevice u njoj neke su od tema o kojima smo razgovarali sa socioekonomistom Tonijem Prugom, nedavnim povratnikom iz Velike Britanije.
31. prosinca 2018.Društveni razvoj ekonomskih ideja
Ekonomija se u javnom i akademskom diskursu (samo)prezentira kao objektivna znanstvena disciplina koja, zahvaljujući svojoj neutralnosti i apstraktnosti, predstavlja neophodni alat za donošenje političkih odluka. Toni Prug svoje je izlaganje temeljio na tezi kako razvoj ekonomske misli ukazuje na njenu uvjetovanost društvenim i političkim kontekstom – ortodoksna, odnosno neoklasična ekonomija, kao srednja struja suvremene ekonomske misli, utemeljena je na aksiomima koji ne podliježu znanstvenoj verifikaciji, a njezina samoproglašena „nepolitičnost“ sredstvo je za legitimaciju kapitalističkog načina proizvodnje, akumulacije i distribucije viška vrijednosti. Predavač je stavio posebni naglasak na ahistorijski i nekritički prikaz prevladavajućih ekonomskih ideja u udžbenicima ekonomije, te ulogu institucija u podržavanju razvoja ekonomske misli. Pogledajte snimku i pročitajte pregled predavanja održanog na Ekonomskom fakultetu u sklopu kolegija „Politička ekonomija rasta“.
31. prosinca 2017.Ekonomska kriza – tri alternativna pogleda
Donosimo snimku i izvještaj s panela o ekonomskoj krizi na kojem se razgovaralo o trenutnim ekonomskim odnosima snaga u Europi i njihovim političkim dimenzijama, različitim odgovorima na krizu i mogućnostima koje se u takvoj situaciji nadaju za ljevicu. Kroz raspravu je dominiralo suprotstavljanje dviju teza o uzrocima krize: radi li se o krizi profitabilnosti ili financijskoj krizi. Panel je održan 16. svibnja 2017. godine u sklopu Subversive Foruma 10. Subversive festivala, a na njemu su, uz moderaturu Domagoja Mihaljevića, sudjelovali Joachim Becker, Zoltán Pogátsa i Costas Lapavitsas. Dosad objavljene snimke s prethodnih Subversive festivala potražite na playlisti.
12. veljače 2017.Pojmovnik: Ekonomski rast
Ekonomski rast izražen rastom bruto domaćeg proizvoda (BDP) često zauzima središnje mjesto političkih rasprava. No prihvaćanje tih dvaju koncepata kao središnjih mjesta političke diskusije na (polu)periferiji ignorira činjenicu da je riječ o konceptima skrojenima po mjeri razvijenih zemalja Zapada čija se ekonomija bazira na kapitalističkoj proizvodnji te koji zanemaruju onu ekonomsku aktivnost koja ne rezultira viškom vrijednosti, prije svega rad u javnom sektoru i kućanstvima. Kao doprinos diskusiji o njihovoj primjenjivosti, iz rubrike „Pojmovnik“ sedmog broja časopisa RAD. prenosimo tekst Tonija Pruga, u kojem autor analizira što zapravo jesu te kako su nastali koncepti ekonomskog rasta i BDP-a.
31. srpnja 2016.Pojmovnik: Korupcija i uhljebi
Iz rubrike „Pojmovnik“ petog broja časopisa RAD. prenosimo tekst Borisa Postnikova o popularnim ideologemima „korupcija“ i „uhljebi“: „Razlog za ovako kasno paljenje masovnih strasti napokon dovodi pripovijest o uhljebima u jasnu vezu s već pomalo zaboravljenom pričom o borbi protiv korupcije: i jedna i druga služe uglavnom tome da sve ekonomske probleme interpretacijski prebace na teret državnog budžeta, otkrivajući kako oko njega lešinarski kruže lopine i nesposobnjakovići, i to baš u vrijeme kada para, eto, više nema kao što ih je bilo prije.“
25. listopada 2015.Pojmovnik: Demokracija
Iz rubrike “Pojmovnik” trećeg broja časopisa RAD. prenosimo tekst Tonija Pruga o kontradikcijama liberalne demokracije i kapitalizma: “Prepreke demokratizaciji koje postavlja kapitalističko-liberalni model rastu u trenutku kada prihodi većine stanovništva postaju sve nesigurniji – bogatiji i moćniji imaju sve više utjecaja, dok velika većina, sve više opterećena pukim preživljavanjem, ima sve manje energije, vremena i ambicije da uopće propituje demokraciju. U antagonizmu između kapitalističke i egalitarne proizvodnje i razvoja leži jedna od centralnih kontradikcija materijalno naprednih društava.”
19. travnja 2022.„Crveni“ New Deal u Kini?
Politike kineske države s obzirom na regulaciju nekih novih fleksibilnih oblika radnih praksi i aranžmana te slobodnotržišnih ambicija korporativnih giganata daju naslutiti pozitivne pomake u kineskom političko-ekonomskom krajoliku. Međutim, motivacija u njihovoj pozadini nije progresivna već izvire iz potrebe stabilizacije bujajućeg kineskog kapitalizma.
15. srpnja 2022.Gig ekonomija osiromašuje radnice i radnike
"Dok takozvane gig-kompanije hvale prednosti fleksibilnih radnih aranžmana koji njihovu radnu snagu klasificiraju kao nezavisne izvođače, a ne kao zaposlenike, anketa pokazuje da je ta radna snaga pretrpjela znatno veće ekonomske teškoće od svojih W-2 parnjaka u niskoplaćenim poslovima u uslužnom sektoru. Lišeni radnih standarda koji dolaze sa statusom zaposlenika, kao što su zaštita nadnice i radnog vremena, zakoni protiv diskriminacije, naknade radnicima, zdravstvene i sigurnosne zaštite, naknade za nezaposlene i pravo na organiziranje i kolektivno pregovaranje, mnogi gig radnici ne uspijevaju spojiti kraj s krajem."
31. prosinca 2018.Le citoyen de souche*
U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.
19. travnja 2021.Startupi neće riješiti nezaposlenost u Italiji
Talijanski i strani korporativni gurui koji već desetljećima mantraju neoliberalne trope poput digitalizacije, očekivano pozdravljaju Draghijeve najave poreznih olakšica digitalnim startupima kao inovativne. Međutim, dosadašnji digitalizacijski napori, usmjereni na privlačenje stranog kapitala i zaogrnuti agendom društvene mobilnosti kroz malo poduzetništvo, niti su doveli do smanjenja nezaposlenosti, niti do procvata tehnološke učinkovitosti od koje bi stanovništvo zaista imalo koristi.
29. rujna 2022.Autoritarna rekompozicija neoliberalizma u Brazilu
"U više različitih dijelova svijeta pojavljuju se autoritarne vlade. Radi se o procesu političke dekompozicije i rekompozicije neoliberalizma, kojemu se moramo suprotstaviti jer završava u fašizmu. Brazil je uspostavljen na temeljima eksproprijacije, opresije i ropstva, i živio je s ropstvom dulje od većine zemalja na zapadnoj hemisferi. U brazilskom društvu stoga postoji vrlo snažna crta elitizma, isključivanja, represije i nasilja, zamjetna u kućanstvima, na radnim mjestima, u političkim strankama, te kao diskriminacija u svim sferama društvenog života. Unatoč prividu da se radi o društvu u kojem su svi ujedinjeni oko karnevala, sambe, nogometa i sličnih stvari, tomu nije tako. Sve je to samo mali dio brazilskog društva, dok njegov dominantni dio, onaj koji strukturira društvo, počiva na represiji, isključivanju, netoleranciji – Bolsonaro predstavlja sve to."
6. listopada 2022.BDP je beskorisna mjera. Čime je zamijeniti?
"BDP je ekonomski indikator koji mjeri ekonomski rast – konkretno, vrijednost svih dobara i usluga proizvedenih u ekonomiji. Međutim, ne uzima u obzir mnoga pitanja koja zapravo utječu na naše živote, poput zdravlja i dobrobiti, prihoda, rodne jednakosti ili stanja okoliša. Čak je i Simon Kuznets, ekonomist koji je predstavio izvornu formulaciju BDP-a, 1934. godine izjavio: 'O blagostanju nacije teško se može nešto zaključiti na temelju mjerenja nacionalnog dohotka.' Proturječja BDP-a kao primarnog pokazatelja ekonomskog uspjeha zemlje još su očitija danas, kada svijet gori, a inflacija pritišće naše populacije."
26. rujna 2022.Djelomično automatizirani platformski kapitalizam
Dok se tehnologija prikazuje kao lijek za sve društvene probleme, dobiva se još više (algoritamskog) nadziranja, slabo plaćenih mikro poslova i nevidljivih oblika rada. Umjetna inteligencija i platformizacija rada nisu omogućile punu automatizaciju, već su stvorile nove oblike jeftine i fleksibilne radne snage nejasnog pravnog statusa. Na koncu, one oblikuju i skučenu viziju politike kao digitalne tehnokracije. Umjesto nekadašnjeg tehnološkog optimizma, suvremeni žanr tehnobudućnosti ušančen je u društveni konzervativizam, ne odmičući od uvijek jedne te iste vizije budućnosti i odnosa moći.
9. prosinca 2021.Domaći uradak: tri nove knjige o radu
Knjige Heather Berg Porn Work: Sex, Labor, and Late Capitalism, Phila Jonesa Work without the Worker: Labour in the age of Platform Capitalism i Amelie Horgan Lost in Work: Escaping Capitalism produbljuju analize suvremenih oblika rada. Prva se bavi tipovima rada koji omogućuju pornografsku proizvodnju, a njihovo nijansirano promišljanje pokazuje prelaženje granica između rada i ne-rada, kao i pomjeranje klasnih pozicija: pa je tako u nastojanju da se bude sam svoj šef istovremeno moguće postati vlastiti štrajkolomac. Druga knjiga se bavi platformskim honorarnim radom i njegovom zaglibljenosti u liminalnom stanju između stroja i ljudskog bića, radnika i izvođača, rada i igre: pa tako možemo biti ne samo vlastiti štrajkolomac, nego i vlastita automatizacija. Treća knjiga propituje jaz između iskustva rada i njegove reprezentacije: rad se ne predstavlja kao nešto čemu smo podređeni i na što smo prinuđeni zbog opstanka, već kao nešto što nas konstituira kao subjekte, ne kao nešto što moramo nego kao nešto što jesmo. Sve tri knjige mogle bi potaknuti ne samo propitivanje zastarjelih konceptualizacija rada, već i naznačiti horizont za nove načine borbe.
29. studenoga 2018.Fašisti pogoduju rastu dionica
Međuratni europski fašizam bio je odgovor tradicionalnih elita i njihovih saveznika iz redova srednjih klasa na rastuću snagu eksploatiranih radničkih masa. Kako bi se suzbila mogućnost pružanja otpora neoliberalizmu, koji je u prethodnom desetljeću doveo do velike krize te pokazao svoje pravo lice čak i onima koji su polagali nade u njegov eventualni uspjeh, povijest se ponavlja i dolazi do ustoličenja autoritarnih prokapitalističkih političkih opcija, na koje prigodno reagiraju i tržišta dionica. Pročitajte komentar ekonomista Douga Henwooda.
14. veljače 2021.Kako mirovinski fondovi oblikuju financijalizaciju u Kolumbiji i Peruu
"U ekonomijama u nastajanju koje su podvrgnute podređenim oblicima ekonomske i financijske integracije, i gdje su zastupljeni interesi visoko koncentrirane financijske industrije, takvi mirovinski fondovi mogu podbaciti kao katalizator dubokih, likvidnih i stabilnih domaćih tržišta kapitala. Umjesto toga, mogli bi doprinijeti financiranju privatiziranih oblika infrastrukture i nekretnina te ojačati hijerarhije globalnog financijskog svijeta."
22. lipnja 2022.Kriptovalute su beskorisne za društvene potrebe
Za vrijeme gostovanja na 15. Subversive festivalu, razgovarali smo s poznatim britanskim ekonomistom i aktivistom radničkog pokreta, Michaelom Robertsom. Dotakli smo se brojnih tema koje se tiču današnje globalne političke ekonomije, relevantnosti Marxa za razumijevanje aktualnog stadija kapitalizma te njegovih višestrukih kriza, alternativa kapitalističkom načinu proizvodnje, prekarnosti kriptovaluta te drugih relevantnih pitanja.
31. prosinca 2019.Mikrokrediti su najbolji primjer orodnjenosti financijalizacije
Sistem zaduživanja posljednjih je desetljeća, uslijed bankarske krize i financijalizacije kapitalizma, ojačao u svim kapitalističkim društvima, jer je nadnica za većinu najamnih radnika i radnica pala, natjeravši ih da za regeneraciju i osnovnu reprodukciju dižu kredite. Mjere poput mikrofinanciranja, uvedene kao prividna pomoć najsiromašnijima, među kojima su u najvećem postotku žene, ukazuju nam na rodnu konstituciju tržišta rada i financijskih tržišta. Borba protiv nelegitimnog duga stoga mora biti postavljena kao strukturno internacionalno pitanje koje će zahvatiti i antikapitalističku borbu protiv rodne i drugih opresija. Donosimo intervju s Éricom Toussaintom, predsjednikom CADTM-a (Odbora za poništenje nelegitimnog duga).
25. srpnja 2021.Nema prava na život bez pristojne nadnice
"Valja obratiti pozornost na temeljne radne standarde Međunarodne organizacije rada (International Labour Organization, ILO), sastavljene od osam konvencija, među kojima nije i ona o minimalnoj nadnici niti išta vezano uz minimalne nadnice. To je naprosto zapanjujuće. Konvencije jamče slobodu udruživanja i pravo na kolektivno pregovaranje, zabranjuju dječji rad, diskriminaciju, prisilni rad, itd. Međutim, izostaje konvencija o nadnicama, i to nije slučajno, jer je nadnica mjesto na kojem se kapital i rad frontalno sukobljavaju. Ova konvencija očito nije ušla u temeljne radne standarde tripartitnog sustava ILO-a iz političkih razloga."
31. prosinca 2019.Neoliberalizam je metoda smanjivanja kapitalističkih troškova
"Ako postoje društveni pokreti i jaki radnički pokret, štrajkovi i zahtjevi za drugačijim društvom ili primjerice za zaštitom ekonomije i društva potreba, što podrazumijeva javna dobra, minimalne plaće itsl., onda vršenjem pritiska možemo doseći neke ciljeve i pobjede. Naime, u ovom sistemu kapitalist ima pravo zahtijevati veće profite, a radnička klasa, tj. najamni radnici, imaju pravo zahtijevati veću plaću i bolji sistem socijalne zaštite, odnosno životni standard, što znači manje profite, tj. veći trošak za kapitalista. Između ova dva legitimna zahtjeva presuđuje jedino sila, tj. odnosi snaga."
10. lipnja 2018.Prilog izučavanju klasa u Hrvatskoj
Akademska prevlast ahistorijskih socioloških analiza političko-ekonomskih procesa, te njima suprotstavljeno pozivanje na historijsko-materijalistički, strukturalistički model klasne analize, iziskuju rekonceptualizaciju pojma klase kao dinamizirane društvene kategorije. O procesu formiranja buržoaskih frakcija te povezanom derogiranju društvenog vlasništva tijekom različitih faza tzv. tranzicije postsocijalističke Hrvatske, odnosno restauracije kapitalizma na prostoru SFRJ, piše Srećko Pulig.
31. prosinca 2018.Socijalna reprodukcija: izvor života u kapitalizmu
Kapitalistički status quo, odnosno mogućnost nastavka globalne proizvodnje i akumulacije kapitala inherentno je vezana uz oblike discipliniranja reproduktivne sfere. U periodima ekonomskih kriza kapital pojačano spušta cijenu nadnice te prebacuje troškove egzistencije na produktivni, a osobito reproduktivni rad, temeljni resurs te „historijski i analitički preduvjet kapitalističkog načina proizvodnje“.
31. prosinca 2019.Socijalni transferi na udaru fiskalnog konzervativizma
U kontekstu jačanja privatizacijskih tendencija u sustavu primarne zdravstvene zaštite u Hrvatskoj i zemljama regije, donosimo intervju iz studenog 2017. godine s filozofom, aktivistom i članom kolektiva Gerusija, drugom i suborcem Ivanom Radenkovićem. Razgovarali smo o posljedicama komercijalizacije državnog apotekarskog sektora u Srbiji na dostupnost lijekova i farmaceutskih usluga te načinima na koje se restriktivna fiskalna politika srpskih vlada odrazila na sustav javnog zdravstva i ostalih socijalnih usluga.
19. rujna 2022.Što je društveno potrebno radno vrijeme?
"Društveno potrebno radno vrijeme je sila koja nas pritišće, disciplinira naše pokrete, tjera nas da proizvodimo vrijednost samo radi proizvodnje vrijednosti, nagrađuje nas kada uspijemo proizvoditi iznad prosječne produktivnosti i kažnjava nas kada zaostajemo."
20. rujna 2020.Stručnost na temelju iskustva: sustav socijalne sigurnosti trebali bi osmišljavati tražitelji naknada
Neoliberalna politika socijalne skrbi podrazumijeva da su stručnjaci_kinje isključivo oni koji su profesionalizirani u toj domeni (čitaj: oni koji su si tu vrstu obrazovanja i stjecanja vještina mogli priuštiti) te da socijalne usluge valja što više rezati. Ovo stajalište garnirano je ideologemima prema kojima nezaposlenost proizlazi iz ponašanja pojedinaca_ki i njihove sklonosti „parazitiranju“, umjesto iz strukturnih uvjeta. U jednoj drugačijoj politici i proizvodnji znanja, koja orbitira oko potreba ljudi, a ne profita, stručnjaci_kinje za sistem socijalne sigurnosti bili bi upravo korisnici_e njegovih usluga, stručni na temelju vlastitog iskustva, politiziranja i educiranja u pogledu najsitnijih detalja servisa socijalne skrbi. U tom smislu ohrabruje što se u Ujedinjenom Kraljevstvu formiralo povjerenstvo sastavljeno od osoba koje imaju življeno iskustvo primanja socijalnih naknada i krenulo sa zagovaračkim radom u pravcu dubinskih promjena unutar sustava socijalne skrbi.
20. ožujka 2021.Talijanska vlada outsourceala je ekonomsku strategiju privatnoj konzultantskoj firmi McKinsey
Još jedno postavljanje premijera „odozgo“ u Italiji znači nastavak tehnokratskih politika u sklopu kojih se čelnike_ce ne bira demokratski, dok se potez legitimira navodnim kompetencijama koje posjeduje izabrana osoba. Nekoć vodeća figura Europske centralne banke, premijer Mario Draghi formirao je kabinet koji je također sastavljen od „stručnjaka“, onih koji pretežno podupiru ekonomske politike već potvrđene kao devastirajuće po živote stanovništva u Italiji. Vrhunac ove navodno neutralno-ekspertne misije potez je kojim ekonomski plan oporavka od posljedica pandemijske krize ne donose čak ni ovi stručnjaci, nego je zadaća delegirana drugoj „stručnoj“ instanci ‒ privatnoj konzultantskoj firmi za upravljanje McKinsey. Birače i biračice i dalje nitko ništa ne pita.
30. srpnja 2021.Treba nam porez na transakcije bitcoina
"Očigledno je da porez na transakcije bitcoina od 1 posto neće ugasiti to tržište. Međutim, u znatnoj će mjeri smanjiti količinu transakcija. Također, izgledno je da će ta valuta posljedično biti manje privlačna bilo kome tko je ne koristi u nezakonite svrhe, čime će se reducirati njezina vrijednost. To bi trebalo značiti da će ljudi posvećivati manje resursa rudarenju bitcoina, što će biti prava pobjeda za svijet."
7. veljače 2021.Treba zauzdati milijardere poput Elona Muska
Ako izjave o globalnom pokrivanju internetom visoke brzine i slanju raketa na Mars ne razmatramo iz vizure tehnodeterminizma, već iz konteksta društvenih odnosa, jasno je da se u slučaju Elona Muska ne radi samo o megalomanskom dizanju prašine u cilju samopromocije, već i o uobičajenim putanjama kapitalističke monopolizacije, ovog puta ne samo telekomunikacijskih mreža na Zemlji nego i u svemiru. Sve dok je kontrola globalne infrastrukture u rukama tajkuna, a ne zajedničko dobro, Muskov sve veći udio u lansiranju satelita samo proteže njegovu moć i bogatstvo, kao i opresivne odnose koji mu to omogućuju.
6. veljače 2015.Novac i država
Pogledajte snimku predavanja Saše Furlana od 17. prosinca 2014. iz MAZ-a, posljednjeg održanog u sklopu prošlogodišnjeg programa CRS-a posvećenog teoriji kapitalističke države. Furlan zastupa stav da Marxova monetarna teorija vrijednosti nudi opći okvir za teoriju novca koja može teorijskom eksplikacijom intrinzičnosti odnosa između vrijednosti i novca pokazati da novac u kapitalizmu nije samo tehničko pomagalo, već logička nužnost te teorijski objasniti postojanje i robnog i ne-robnog novca.
